Ispovijest mladog svećenika - Dio drugi

Autor: José Luis Martin Descalzo

U suradnji sa izdavačkom kućom UPT - U pravi trenutak Veritas na svojim stranicama donosi ovaj roman u pet nastavaka.
Naslov originala: Un cura se confiesa
Sa španjolskog jezika na njemački jezik prevela: Ursula Von Colbe - S njemačkog jezika na hrvatski jezik preveo: Ivan Šešo
Knjigu je izdala 1995. godine izdavačka kuća UPT - U pravi trenutak u Đakovu - Urednik: Ivan Zirdum - ISSN 953-6310-19-5 (Treće izdanje)

Oproštaj sa životom

Kad je rano u šest sati odjeknulo zvono, uplašeno sam se probudio. Pružio sam se; boljela su me leđa. Sjeo sam i promatrao zidove svoje sobe. Bili su uistinu previše bijeli i goli; trebalo bi nešto na njih objesiti. Još sam bio umoran, jer nisam uvečer mogao dugo zaspati. Unatoč tomu bio sam zadovoljan! Zašto sam sinoć bio žalostan? Sigurno su za to krivi putovanje i umor. Sad me nije smetala ni moja mala soba, ni goli zidovi, ni grubi krevet koji sam morao sam namještati svakog jutra.

Otvorio sam prozor. Nije me dočekala nikakva prijazna priroda, ali svakako veliki komad neba; to mi je dostajalo. Umio sam se tekućom vodom i prišao opet prozoru fićukajući. Cijelu godinu ovdje, lijepo! Sutra ću brojati ploče na podu, inače ovdje ima malo za brojanje. Da, bio sam stvarno zadovoljan a da nisam točno znao zašto. Kod brijanja kimnuo sam svojoj slici u ogledalu kao nekom starom prijatelju:

»Dobro jutro, stari druže!«Kad sam izvukao ladicu noćnog ormarića, padne mi u ruke kalendar: dvadeset četvrti lipnja. Nešto premalo, zar ne? A ovaj, tintom podvučen broj 26, što je on značio? Ah da, nasmijao sam se! To su dani od početka raspusta do 19. ožujka. Sad smo dobar komad odmakli. Istrgnuo sam skoro stotinu listova. Danas je 5. listopada; upisao sam: 171. Da, danas sam bio stvarno radostan. Ulazio sam u kapelicu i mislio: 171 je dobar broj i još simetričan. S jednim brojem četiri ispred bio bi broj telefona Jose Marie; dobar broj. Madona u našoj crkvi imala je nešto sasvim posebno tako da ste je uvijek mogli pozdraviti osmijehom kao svoju majku. Lice joj je bilo fino i nježno; vjerojatno je trebalo biti bizantinsko, ali je ispalo potpuno talijansko. Nije bilo teško da je zavolite. Pritom je još imala tako lijepo ime: Santa Maria della Clemenza.

Razmišljao sam: pažnja, stari druže, za mjesec dana si subđakon. Sad postaje ozbiljno. I sjetio sam se rečenice iz obreda za podjelu subđakonata: »Još ste slobodni; morate opet i opet pažljivo razmisliti ali primite ovaj sveti red! Više ne možete promijeniti odluku.« Sad je dakle došlo do toga da treba temeljito, vrlo temeljito promisliti. I tako su moje misli odlutale k Marisi.

Marisa... Sjećao sam se kako je sjedila i vezla; dvije debele crne pletenice padale su joj preko ramena. Dan kad sam je upoznao, bio mi je živo pred očima. Bilo je kratko vrijeme nakon početka ljetnog raspusta u našem selu. Stajao sam na balkonu naslonjen laktima na ogradu, kad se odjednom otvorio suprotni prozor i pojavila se Marisa. Još vidim točno pred sobom njene blistave crne oči koje su se mogle usporediti samo s bojom njezine kose. Pogledao sam je i pomislio: ljupka djevojčica! Nasmiješila se i opet se povukla. Htio sam joj uzvratiti osmijeh, ali nisam znao kako i ostao sam sasvim ukočen.

Od onog poslijepodneva postala je soba na balkonu moje glavno obitavalište. Ponekad sam je sa svog mjesta vidio kako na prozoru sjedi i veze. »To je ljubav, rekao sam sebi tako običnim riječima kako to samo jedan neiskusni mladić poput mene može izgovoriti. O ljubavi sam znao samo ono što sam čitao u knjigama. Nikad dotada nije mi dolazilo na pamet da bi jedna djevojka mogla biti drugačija nego mladić. Ali upravo one godine otkrio sam dvije neobične međusobno povezane pojave u svom životu: da mi je počela rasti brada i da kad neka djevojka prođe pored mene gledam, da li je zgodna ili ružna. Ipak nisam nikada gledao neku duže od pet sekundi, niti mi je ikada srce tako snažno udaralo kao sada, dok sam sjedio za stolom s knjigom i neprestano gledao gore da ustanovim, da li se ona pojavila na prozoru.

Nakon nekoliko dana stajala je sasvim u mojoj blizini. Iz crkvenog tornja pružao se lijep pogled na selo i okolna polja. Zato se tamo pod velikim zvonom »Nikolasa« uvijek skupljala grupa ministranata i sjemeništaraca sa župnikom da promatraju tjeranje životinja za borbu s bikovima. I tu je došla — zašto samo? — Marisa. Učinilo mi se kao da sunce odmah ljepše sja. Kad nam je župnik rekao: »Načinite malo mjesta djevojci,« opazio sam kako se stišćem uza zid i pokazujem joj čima mjesto pored sebe. Stajali smo tu gore stisnuti kao srdele i kad su se bikovi pojavili na obzoru, odmah je šesnaest prstiju bilo uprto u njih. Zvonar je viknuo: »Začepite uši!« i povukao klatno.

Izgledalo je kao da dršće cijeli toranj. Gledali smo malo plašljivo na veliku bronzanu masu nad sobom dok smo stavljali prste u uši. Marisa je stajala meni nasuprot i neprestano se smijala, upravo se previjala od smijeha. Nisam znao što se to zbivalo sa mnom: cijela borba s bikovima postala mi je odjednom nezanimljiva. Kako ljupko ona izgleda, kako ljupko ... samo sam to mislio. Zacijelo mora imati sedamnaest godina.

Te pletenice... Očarala me pletenica koja je pala na moje desno rame. Da je uhvatim? Tako bih je rado pomilovao. Ruka mi se oprezno približavala kad se zvono počelo iznova oglašavati, a ona se uz smijeh i viku okrenula. Sad su bikovi prolazili pored tornja i samo u tom trenutku odvratio sam oči od nje. Tada smo se spustili niz stubište. Htio sam govoriti s njom. »Hoćeš li doći sa mnom na moj balkon? Odande se bolje vidi.«

»Ne, ne mogu; idem sa svojim prijateljicama.«

Sad me pogledala i rekla:

»Nedavno sam te vidjela kako služiš kod Mise; izgledaš vrlo...«

Opazio sam da sam pocrvenio i rekao sam:

»Marisa...«

Ali ona je već otrčala za svojim prijateljicama. Ne izminijevši ni jednu riječ znali smo da je vrijeme poslije ručka najpovoljnije za susret. Neizostavno svaki dan u isto vrijeme sjela je s vezivom uz prozor, a ja s knjigom na balkon. Nismo gotovo nikada razgovarali, nego smo se samo pogledavali uz osmijeh. Samo kad se ljeto približavalo kraju i došlo vrijeme za povratak u sjemenište, rekla je žalosno: »Ne zaboravi me!« A ja sam ozbiljno odgovorio: »Ne, sigurno te neću zaboraviti!«

Čudno je kako kad sam opet bio u sjemeništu, nisam razabrao da te djetinjarije ne odgovaraju mom snu o svećeništvu. Zacijelo sam osjećao neki čudni strah, ali čar nepoznatoga dao mi je da to potpuno previdim.

Opet u sjemeništu; to me vrlo razveseljavalo, pa ako i nisam zaboravljao Marisu, potisnuo sam je ipak u toliku daljinu da bih je, vjerujem, stvarno zaboravio kad je ne bih ponovno vidio.

Slijedećeg ljeta sam se stvarno pun straha penjao na vlak koji me trebao odvesti u rodno selo. Kad sam se u kapelici opraštao od Madone, rekao sam joj, još se točno sjećam, glasom koji je podrhtavao od uzbuđenja: »Sveta Majko Božja, daj da opet dođem!« Od sjemeništa sam se oprostio kao da se nikada neću vratiti. Dok se vlak približavao selu, obećao sam da neću vidjeti Marisu!

Naravno, bilo je nemoguće održati takvo obećanje i vidio sam je. Ali od prvog časa shvatio sam da je sve postalo drugačije. Dala je kratko podsjeći kosu i postala je u svemu mnogo odraslija i privlačnija, a moje oči su izgubile nevino čuđenje prošle godine. Znao sam da se to ne može tako produžiti, da to nije put koji vodi k svećeništvu.

Ljut sam na sebe napustio sam balkon, a popodne sam se prilikom posjeta crkvi srdito ugrizao za usnu. Ta ljutnja na sebe samoga donijela je svoje plodove. Tu i tamo sam još viđao Marisu, ali već sam unaprijed znao da ću se poslije podne opet srditi sam na sebe i nisam više stupio na balkon najprije kroz osam, a kasnije kroz deset pa i četrnaest dana. Kad sam prvi puta otputovao u Rim, nisam se oprostio od nje, nego sam joj iz Burgosa napisao ove retke:

»Marisa, oprosti mi! Morao sam se odlučiti i odlučio sam se. Igra se nije mogla dalje tako nastaviti.«

Tek što sam stigao u Rim, počele su duhovne vježbe. Tih osam dana upotrijebio sam isključivo za to da razmislim, jesam li prikladan i pozvan za svećenika. Iznio sam cijeli problem vođi duhovnih vježbi i poslije sam napisao Marisi dugo pismo čiji prijepis još imam:

»Marisa, vjerujem da Ti moram pisati i govoriti sasvim otvoreno, iako je to bolno. Prije desetak dana trebala si primiti moje kratko pismo, koje te je sigurno bolno pogodilo. Oprosti, bilo je suviše hladno i osorno. To me stvarno boli, vjeruj mi, jer si mi još uvijek mila. Ne, nemoj krivo razumjeti moje riječi: nisam promijenio svoje stajalište. Ne smiješ sebi stvarati nikakve iluzije: među nama je sve svršeno. Ali Ti moraš znati da to nije zato što Te više ne bih volio, nego zato, što sarn jasno spoznao da u mom srcu stanuje jedna veća ljubav. Ne znam da li me razumiješ, Marisa; teško je to razumijeti.

To znam sam predobro; možda ni ja uvijek sasvim ne razumijem. Ovih sam dana mnogo razmišljao o tome i sve sam u tančine prosudio bez poplave čuvstava i s takvim mirom, koji me i samog začudio. Shvati to, molim Te! Ne radi se o tome da li Te volim ili ne, nego da li da se potpuno predam Tebi ili nekom drugom. Nije to bio razdor između Tvoje ljubavi i moje ugodnosti ili moga zvanja, nego borba između Tvoje ljubavi i ljubavi Nekog drugog. Veći je pobijedio. Oprosti, Marisa, ali sad je tako.

Tišti me misao da sam Ti možda nanio bol, jer sam u Tebi pobudio nadu koju sad moram bezobzirno razoriti. Ali Ti moraš imati .razumijevanja za tu pogrešku, jer sam i sam ipak još dijete, ili sam to barem bio dosada. Ti si bila moj san i možeš mi vjerovati da nije bilo lako istrgnuti se iz njega. Pitat ćeš me za povod ovako teške žrtve. Da bih Ti na to odgovorio, morao bih Ti govoriti o svećeništvu i o Kristu onim riječima čiji domet još ni sam ne mogu izmjeriti, ali za koje sigurno znam da ću ga jednog dana shvatiti. I Ti ćeš ga, Marisa, jednom razumijeti, samo pričekaj.

Nemoj plakati, kad pročitaš ovo pismo. svjesna da Te volim, da ću Te uvijek voljeti, doduše na drugi, ali ljepši i čišći način. Možda misliš da sam hladan i ravnodušan i čak još držim velike govore. U zabludi si, ako tako misliš. Upravo dok pišem, sve je opet preda mnom.

Tek sada trebam prinijeti najveću žrtvu. Moj ispovijednik rekao mi je: »Trudi se da je zaboraviš! Ali već danas ti mogu reći da ti to neće nikada potpuno uspjeti. Stoga se moraš navikavati da je promatraš ne kao svoje iskušenje, nego kao svoju sestru. Kad ti njena slika dođe na pamet, misli da si svećenik i da joj pružaš svetu Pričest.«

Vjerojatno Ti se ovaj savjet čini neobičan, ali je star i prokušan, a tako je i on meni rekao. Iz kratkog iskustva prošlih dana mogu Ti jamčiti da kod takvog predstavljanja opažam neobičan osjećaj nježnosti koji nema ništa zajedničkog s grijehom.

Moram se oprostiti s Tobom. Ovo je poslijednje pismo koje Ti pišem i ne bih želio da mi odgovaraš. Zašto nastavljati jednu stvar koja ne vodi ničemu?
Zaboravi me i ne stvaraj sebi nepotrebnih briga. Sigurno ćeš naći čovjeka koji će Te usrećiti jer Ti to zaslužuješ, a ja ću se za to moliti. Moramo se pouzdati u Njega, u Onoga koji me sad trga iz Tvojih ruku, ali koji zna da je to ispravno za nas oboje. Ako mi ne razumijemo, patimo. Vidjet ćeš bit ćemo jednog dana oboje zadovoljni i ponosni na svoju odluku.

Moli se za mene, Marisa, moli Boga da mi uspije zaboraviti Tebe; prinesi za mene tu najtežu žrtvu, pokaži mi time svoju ljubav. Ja ću učiniti isto, molit ću da me zaboraviš!

Ne znam kako da završim a da ne budem pregrub.

»Ostaj zbogom, Marisa!«

To je bilo moje »poznanstvo s ljubavlju«, jedan zakašnjeli susret sa životom koji me je vrlo duboko preplašio. Mala ljubavna priča koja mi je dala povoda da ozbiljno razmišljam. No pri tom se uvukla u strast. Snovi na javi, tjelesni porivi i predodžbe progonile su me. Sve mi se gadilo, svijet mi je izgledao tužan i pust. Duša mi je bila kao isušena; služba Božja mi je postala mučna, a pričest jednolična i prazna. Reverenda mi je visjela na tijelu kao olovni uteg i često mi je dolazila misao: to neće dobro svršiti.

Ne znam da li se mojim drugovima slično događalo. Vjerojatno su svi prije ili kasnije prošli jednako, jer je u osnovi život za sve isti, i tko ga je jednom iskusio u njegovim dubinama, može kazati da poznaje život svih ljudi. Da, gotovo svi mi proživljavamo isto kao i vi jer život ne sačinjavaju vanjske okolnosti, nego se ono odlučno odigrava u čovjekovoj duši. Možda su ti osjećaji za nas još bolniji nego za druge jer oni stalno stoje u opreci sa svijetom naših ideala i očekivanja. Borba protiv napasti je teška, ali je mnogo bolnija svijest o vlastitoj nemoći kad čovjek zna svoj obilježeni životni put.

Osjećajnost po sebi nije tjeskobna niti ponižavajuća. Doista ne, ako smo je svjesni. Tjeskobna je vlast nagona, naši niži porivi koji ipak sačinjavaju dio našeg ja; to nas zarobljuje, iako znamo, da ćemo biti svećenici i da težimo tome svakom žilicom svoga srca.

Vjerujem da smo svi doživjeli takve časove zdvajanja i gnjeva protiv sebe samih. Tu bolnu spoznaju da naš život koji bi trebao biti kao čista, neprekidna zraka svjetla, poigrava gore dolje poput papirnate lađice na valovima oceana. Ujutro obećavamo Bogu da ćemo spašavati svijet, a nakon nekoliko sati ne možemo odvratiti oči od jednog para vitkih djevojačkih nogu, premda je želja za spašavanjem svijeta još uvijek jaka kao i prije. Teško je sveto živjeti — možda je već dovoljno to htjeti, — ali mnogo veće teškoće leže na putu koji vodi do tamo. Na tom putu što je često tako pust i usamljen, uvijek i uvijek se nanovo igramo skrivača s Bogom i s đavlom. Kako smo sebični i škrti prema Bogu, kako je bolna spoznaja svoje neznatnosti.

Dosada još nisam govorio o samoći i o djeci. Govori se mnogo o spolnom općenju kojeg se svećenici moraju odreći kao da se celibat odnosi samo na to. To je prilično naivno jer stvarna bol zbog toga odricanja leži mnogo dublje i ukorijenjena je u ljudskoj naravi. To je samoća!

Uvijek me hvatala groza kad sam prolazeći pored groblja utvrdio da su jedini grobovi koje nitko ne posjećuje, gdje nema nijednog cvijeta ... naši grobovi. Mi se tako predajemo svim ljudima da se nitko pri pogledu na naše zapuštene i zaboravljene grobove uopće ne osjeća pogođenima. Znamo, naravno, da nas cvijeće na grobu ne usrećuje, ali bismo željeli kao i ostali, da nas se poslije naše smrti makar netko sjeti. Međutim, tko misli makar i s malo naklonosti na stare svećenike? Nakon smrti njihovih majki i sestara leži na njihovu namještaju debeli sloj prašine i njihove se reverende raspadaju. Tada će se župnici morati često sjetiti svoga ređenja za subđakona. Jer i oni su jednom sanjali o ugodnoj sobi, o stolu s ljubavlju prostrtom, o djeci koja ih pozdravljaju radosnom vikom, o toplim kućnim papučama kraj kreveta ...

Kad jednom ostarim i nakon četiri sata provedena u ispovjedaonici dođem s ukočenim prstima, kako će tada izgledati u mojoj kući? Znam da neću moći otvoriti vrata i već u trijemu viknuti: »Marisa« — jer bi se naša kćerka morala zvati kao ona — ni čuti kako mi se približavaju laki sitni koraci i osjetiti meke ručice na licu. Ni ona neće prići i svojim velikim crnim očima promatrati kako me naša mala voli. Znam da nećemo sjesti zajednički za večeru, da neće doći Antonio koji studira medicinu, četvrti semestar, niti Marijan koji je u nižoj gimnaziji. Ne, bit ću sam! Jest ću neukusnu juhu od graha, grist ću neraspoloženo kruh i neću moći ni jednom čovjeku izliti svoje srce. Svaka tuga ostat će u meni, ukorijenit će se i ogorčat će me. I tada će ljudi reći da sam uvijek loše volje i čak će me moj kapelan držati čangrizavim starcem.

Ah, dođi ipak, Marisa! Zašto ne dolaziš? Kuća je tako prazna ... Zar ne možeš ući i staviti nekoliko cvjetova na prozorsku dasku? Ja sam jadni stari čovjek; Kako da znam kad treba polijevati cvijeće, kad se ono mora staviti na balkon? Knjige su mi sasvim prašne. Da, Felisa... Ali ti ipak znaš, da Felisa nije jako čista i uredna. Osim toga; i ona je već stara. Nas dvoje smo stari zapušteni ljudi ovdje u velikoj kući koja je još starija od nas. Zar ne može doći koje od naše djece i jednom se veselo nasmijati? U ovoj kući nedostaje smijeha. Smijeh je kao svježa boja na namještaju, a ovdje se već godinama nitko ne smije. Danas popodne sam tako sam, Marisa, tako sam... kao u mnoge poslijepodnevne sate. Onaj puta, ah, onaj puta, tada smo bili još djeca.

Odrekao sam te se potpuno i svjesno. Nije da bih sad zbog toga patio. Znao sam što će doći. Da, ipak sam poznavao usamljenost. Ne želim se ni tužiti; već sam unaprijed sve točno znao. Da, da, vidim, Marisa, da ti ne razumiješ, zašto sam prinio tu žrtvu. To razumiju samo vrlo malobrojni; ni ja sam ne shvaćam uvijek potpuno. Ali Bog razumije! Sigurno!

Svega toga sam se sad sjetio, ali bez tuge. Izgledalo mi je kao da su to stvari koje se mene ništa ne tiču; kao da je to povijest nekog drugog. Marisa je ostala u jednoj zoni rasplinutih obrisa kao u nekom snu za koji čovjek više ne zna točno kad ga je usnio. Kad su boli protjerali bol i romantične predodžbe, opet su se ponovo uspostavili mir i hladnokrvnost. Molitva mi se sve više i više odvijala u dijalogu dviju osoba koje su iskreno iznutra povezane, i ono: »Ljubi Boga iznad svega« što mi se prije nekoliko godina činilo tako teško i nedostiživo, bilo je sad jednostavna stvarnost i gotovo je nalikovalo mojoj ljubavi prema Marisi. Manjkalo je samo burno lupanje srca.

To odricanje nije bilo tako silovito otkidanje od prije četiri godine, nego jednostavno, skromno samopredanje bez velikog predomišljanja.

Jedno popodne, otprilike deset ili dvadeset dana prije subđakonata čitao mi je Alfredo svoju pjesmu »Predvečerje subđakonata«. Alfredo je bio najstariji među nama. Ranije je bio liječnik, a sad je očekivao veliki trenutak jednako nestrpljivo kao i najmlađi od nas. Znao sam, doduše, da piše pjesme, ali ne bih ni pomislio da je tako dobar pjesnik. Zato me je, dok je čitao ispunjavao istovremeno veliki osjećaj radosti i čuđenja. U pjesmi je govorio o tome kako je upravo u noći prije prvog višeg reda najdublje potresen vikom svoje djece koja ga dozivaju iz ništavila:

I šapatom izgovaram njihova imena:

Jedan se zove Alfredo kao i ja;
njegove plave vitice su uronile u more zvijezda.

Pun čežnje pruža ručice
za crvenim psetancem iza prozora.

»Trebaš ga dobiti, dijete moje!«

Drugi se zove Frederico,
kao otac i djed;
I jedna djevojčica svijetlih očiju;
već u ništavilu ima majčino ime.

Da, tamo, tamo su bila naša djeca živa, s tijelom, krvlju i imenima; tamo su sanjala o svojim igrama, naša djeca, koja se neće nikada roditi.

Vidim ih, Gospode,
Osjećam u tami njihove glavice
i osjećam njihov zahtjev da postanu.

Oh, užasno ništavilol
Ona pružaju svoje sablasne ruke
i traže svoje tijelo — u ništavilu.

Iz grla im se ori strahovita vika;
ipak nitko ih ne smije osloboditi.

Pjesma me uzbudila do dna bića. Malo se govori o djeci, a ipak je u odlučnom trenutku najteže odreći se njih. Oduvijek sam imao posebnu naklonost prema djeci: što bih dao da mogu na rukama nositi sina, tijelo moga tijela. Mislio sam na zgodu kad je jednog poslijepodneva prošlog ljeta Crucitina kćerka pored mene spavala po običaju poslije ručka. Malo tijelo od nešto preko godinu dana micalo se gotovo neprimjetno u ritmu mirnog disanja. Plavi uvojci blistali su na bijelom jastuku... Ono popodne nisam mogao spavati; blago sam pomilovao to malo ljudsko biće i osjetio, kako mi naviru suze. kad bi to ipak bilo moje dijete!

Mogu vam jamčiti da sam zbog svega toga mnogo patio. Kad sam gledao kako se moj brat i sestra igraju sa svojom djecom, kako djeca ispunjavaju njihov život i kako našu kuću obasjava ljubav i život, dolazile su mi često upravo bolne misli. Svih tih radosti treba se odreći konačno i zauvijek.

To sve ne pripovijedam da bih se istakao ili da bih nas predstavio kao junake nego zato što nas neki ljudi smatraju plašljivim i tuđincima u životu.

No mi to nismo. Mi svećenici nismo, u to možete biti sigurni, ljudi koji su se razočarali u životu. Mi nismo nikakva jadna stvorenja koja su slijepa rođena. Ja to svakako nisam. Ne bi mi bilo teško osnovati obitelj poput moga brata i sestre, niti bi mi bilo teško provoditi ugodan život. Svjetske radosti? — Naravno da me privlače. Djeca? — Boli me što ne smijem biti otac; konačno nisam izrod. Ljubav? — Zatvorio sam vrata svijetu zbog jedne veće ljubavi. S dvadeset i tri godine čovjek ipak zna kako izgleda svijet u kojem živi. Pa zašto netko postaje svećenik? Što opravdava i zadužuje, što zahtijeva jedno tako veliko, teško odricanje? Da li čovjek postaje svećenikom da bi udobnije živio? Zbog zauzimanja uglednog položaja u društvu? Zbog osiguranja mjesta u nebu? Zbog nerada? Ja naravno ne znam zašto su moji drugovi postali svećenici. Ali za sebe mogu reći da sam postao svećenik vama za ljubav kako bih ljudima pružio ruku pomoćnicu, da bih usred vašeg života bio trn koji vas stalno prisiljava da mislite na to da Bog postoji i da je prolio svoju krv za nas. Dolazi mi na pamet mnogo raspravljani, ali izvrsni Delannoyev film »Bog treba ljude«.

Mnogo smo raspravljali o tome ne bi li bio ispravniji naslov »Ljudi trebaju Boga« dok se na koncu nismo složili, da se tema filma može najbolje izraziti ovako: »Bog treba ljude koji mu pomažu da spasi ljude kojima je potreban Bog.« Da, tako je; to je svećeništvo. Skoro dvije tisuće godina odjekuje taj Božji željni zov. Bog, naš Bog, naš na križ pribijeni Bog koji treba naše ruke da bi došao do ljudi. S jedne strane stoji svijet presahlih i tvrdih srdaca — as druge moje ruke kao kanali kroz koje Bog dolazi ljudima, kroz koje On želi doći! Bog, veliki slijepac koji nam donosi svjetlo, ali treba ruku koja mu pomaže da prijeđe cestu! To je naša zadaća: posuditi Bogu svoje oči, noge i jezik da mogne doći ljudima. Kad sam na to mislio, izgledalo mi je sitničavo govoriti o odricanju. Odricanje, a od čega? — Odricanje od toga da imaš pravo biti otac. Ta to je bilo smiješno! Tu sam postao otac u punom smislu ove riječi. Mislio sam na Alfredovu pjesmu i mogao sam reći s njim:

Ja hvatam ljude
koji nemarno prolaze pored mene,
s nešto sitniša za autobus u ruci,
s komadom žvakaće gume u ustima,
s očima pognutim uz novine.

Oni su Tebe, oni su sebe zaboravili,
i samo su sjena Tvoje slike čovjeka.

Dovikujem im: O, obnovite se!

Bog hoće žive ljude!

I smijem ih nanovo roditi
za potpunu, pravu djecu.

I onda kad Tvoja milost njihova srca
otvara kao jutarnja rosa cvijeće,
kad svijet pred njima ponovo iskrsava,
tada u mojim ušima vedro i jasno zazvući
divna riječ za kojom sam dugo čeznuo:

»Moj Oče ... Oče ... Oče!«

Gospode,
Ja Ti napunjam Tvoje nebo
djecom svojih ruku.

Blagoslivam ih i hranim
Tvojim kruhom i vinom.

Tako se Tvoja kuća napunja sve više i više mojim sinovima, unucima. Moram vam sad reći i to da sam, unatoč svemu tome bio vrlo zadovoljan. Ređenje za subđakona dobiva često sumorni pogrebni karakter. Odricanje je teško, naravno, ali ja nisam imao utisak, da nešto gubim ili umanjujem, nego naprotiv; da postajem bogat kao nikada prije. Nisam izgledao sam sebi kao junak dok sam obećavao Bogu čistoću, siromaštvo i poslušnost, nego mnogo više kao onaj koji daje srdačno malo, a prima neizmjerno mnogo.

Sjećam se da sam navečer pred blagdan Krista Kralja izašao na terasu i pod zvjezdanim nebom počeo fićukati kao mali dječak dok bi bilo mnogo logičnije, da ozbiljno razmišljam o odlučnom koraku slijedećeg dana. Razgovarao sam s Bogom kao s dobrim starim prijateljem i najradije bih pjevajući skakao naokolo. Ispunjavala me neopisiva nutarnja radost kao da mi je mjesto krvi šumila ključala voda. Sad smo trebali učiniti odlučni korak u prazninu Božju i na to smo se mogli bez premišljanja osloniti.

Kad smo popodne dobili u sakristiji misno ruho za slijedeći dan, rekao sam: »Sad postaje stvarno ozbiljno« — i osjetio pri tom neobičnu radost. U albama, bijeloj odjeći čistoće koja je dopirala do peta, stupali smo svečano i polako kroz baroknu crkvu. Bila je to lijepa, po izgledu upravo svjetovna crkva koja je sa svojim blistavim zlatnim svodom i velikom srednjom lađom na mramornim stupovima vise sličila svečanoj dvorani nego kući Božjoj. Toga dana bio sam izvanredno zadovoljan i sasvim načisto sa značenjem toga časa. Dok sam koračao kroz prezbiterij, izgledala mi je mramorna balustrada koja me dijelila od osamdeset do sto osoba u crkvenoj lađi, kao široka rijeka koju prelazimo, koja nas dijeli od svijeta i vodi u prostrani Božji ocean. Biskup nije bio nikakva značajna pojava, nego malen i mršav, s debelim naočalima u zlatnom okviru.

Pogled mu je bio oštar i ispitivački, ali s malim osmijehom u dubini. Služio je obred kao onaj koji je taj čin već često obavio, ali bez neugodne uvježbanosti; latinski nije u njegovim ustima zvučio kao stara dremuckava pjesma, nego živo i smisleno. Najprije su podijeljeni niži redovi i ja sam mislio na to kako sam ih primio prije godinu dana; tonzuru u crkvi Kongregacije za širenje vjere kad sam okružen Crncima i Kinezima primljen u Božju duhovnu vojsku, a ostala četiri, dakako dva po dva* u našoj kapelici kao stepenice do vratiju koja sam sad trebao proći. Kad je jedan debeli, ćelavi monsignor zvučnim glasom rekao: »Neka pristupe koji imaju biti ređeni za subđakone« i zatim nas sve pojedinačno prozvao, odgovorim sam radosno svoj: »Adsum — Ovdje sam.«

Ta stara formula bila je za mene ostvarenje predodžbe koja je u meni živjela već trinaest godina. To je bio službeni Kristov poziv upućen meni preko biskupovih usta da postanem Njegov službenik. On me sad posljednji puta stavljao pred konačnu odluku: izabrati duhovni stalež ili ne. Sad sam stvarno smio reći da sam pozvan za svećeništvo. Mislio sam na trenutak o svom djetinjstvu kad sam prvi puta htio stupiti u sjemenište a da nisam točno znao zašto; možda samo zato, što je sjemenište imalo veliko sportsko igralište i što su se za Božić davale priredbe, u vrijeme kojih se od smijeha jedva moglo izdržati. Tada su prošle godine filozofskog studija u kojima su mi se svećenici činili kao bajoslovni junaci, i, konačno prve godine teološkog studija za vrijeme kojih smo se istrgli iz života i izgledali kao odbačeni iz društva. I sad napokon mirno u susret svećeništvu, bez velikih riječi, ali svjesni svoje veličine.

Poredali smo se jedan za drugim pred biskupom koji nam je uputio slijedeće riječi: »Ljubljeni sinovi! Vi ćete primiti sveti red subđakonata. Opet i ponovno promislite za kakvim teretom danas svojevoljno težite. Još ste slobodni i možete se po svojoj volji vratiti u svjetovni stalež; ako li jednom primite ovaj red, ne možete više promijeniti svoju odluku, već morate bez prestanka Bogu služiti, a tko Njemu služi, kraljuje. Njegovom pomoću morate čistoću očuvati i uvijek ustrajati u službi Crkve. Zato promislite dok je još vrijeme, a ako želite ustrajati u odluci, pristupite u ime Gospodnje.«

Biskup je pun mira izgovarao te riječi kao što je tekst i zahtijevao, a mi smo ga istim mirom slušali. Mehanički smo nas četrnaestorica istupili naprijed. Sad se odigralo: rijeka je prijeđena, sloboda predana. Svijet je ležao iza nas; buka motora s ulice od koje su podrhtavala prozorska stakla na crkvi, prodirala je unutra kao s drugog planeta. Preda mnom su bila otvorena vrata i za sto metara udaljenosti — za sto dana — svećeničko ređenje. Marisa, oprosti, ali u tom trenutku mislio sam bez boli na tebe.

Vidio sam Te kao onda, kao malu djevojčicu s crnim pletenicama pred sobom i nasmiješio sam ti se kao svojoj sestri! Zatim sam te vidio u bijeloj vjenčanoj haljini u crkvi okićenoj cvijećem dok sam polagao tvoju ruku u ruku čovjeka, koji te je trebao usrećiti. Ti si me pogledala očima punim suza i mislila kako Bog divno uređuje sve stvari. Vidio sam tvoju kuću i tvoju djecu kako trče kroz sobe — smijem li im pokloniti za Božić auto ili lutku? — vidio sam kako moliš s njima »Zdravo Marijo«, vodiš ih u bijelo obučene k oltaru odakle im ja prilazim s Bijelim Kruhom u ruci.

Ti još ne znaš da sam učinio ovaj korak. U našem selu sigurno pada snijeg i ti prilaziš prozoru. Moj je balkon bijel kao i moja alba. Ti se smiješ; ja znam da danas nisi tužna. Moje ime stupilo je u pozadinu jer u tebi živi netko drugi. Nas četrnaestorica i svi koji će biti zaređeni za đakone i svećenike ležimo sad prostrti na tlu. I prezbiterij kao prekriven snijegom od četrdeset, u bijelo obučenih tjelesa. Ležimo tu kao mrtvaci i kao novoređenici koji su s Kristom pokopani i spremni da po Njemu nanovo uskrsnu. S kora odzvanjaju litanije i ispunjaju prostor svojom tajnom. Na zaziv silaze sveci i približuju se nama. »Sveta Marijo« — tu ona dolazi u odjeći boje ljiljana (za ruku vodi moju majku).

»Sveti Mihaele« — ovdje stoji naša obrana i štit.
»Sveti Gabrijele« — on nam navješćuje svećeništvo.
»Blagoslovljene tvoje ruke među svim rukama!«
»Sveti Petre« — s oštrim mačem svoga jezika.
»Sveti Stjepane, sveti Lovro, sveti Vinko, sveti Grgure, sveti Benedikte, sveti Franjo, sveta Janjo, sveta Cecilijo!« Svi sveti su došli i okružili nas. Sam Bog nam je bio blizu.

Osjetili smo da njegov teret počiva na našim leđima. Bilo bi dovoljno podići glavu da bismo Ga vidjeli. I sad nas je preplavila bujica radosti do zadnje žilice našeg bića jer konačno su vrata stajala otvorena i trebali smo samo još ispružiti ruke. Klečeći pred oltarom slušali smo sad kao subđakoni kako nam biskup objašnjava dužnosti naše službe. Trebamo pripravljati vodu i vino za Misnu žrtvu, uzeti žrtvene darove i pružati svećeniku kruh za Misu. U prvim vjekovima Crkve imala je služba đakona i subđakona istinsko značenje jer su oni stvarno pomagali svećeniku, kako kod Mise tako i u njegovoj dušobrižničkoj službi. Danas su to još stepenice, koje vode do svećeničkog ređenja, različiti stupnjevi predanja Kristu. Zato ti obredi imaju mističko — simboličko obilježje i predstavljaju za dotične ređenike uzbunjujući znak o velikom događaju kojemu teže. U obredniku stoji: »I zato, ako ste do sada nemarno pohađali crkvu odsada morate biti revni; ako li ste bili dosada pospani, odsada budite budni; ako li ste bili dosada odani piću, odsada budite trijezni! To neka vam milostivo udijeli Onaj, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.«

Tada smo ustali, zatim dva i dva klekli pred biskupa i s rukama na kaležu i pateni slušali riječi: »Gledajte čija vam se služba povjerava! Zato vas opominjem da se tako vladate, da uzmognete Bogu omiliti«. Nakon što je dvaput molio Boga da nas učini »u svom svetištu revnim i brižnim čuvarima nebeske vojske« i da nam pošalje darove Duha Svetoga, obukao nam je biskup jednom po jednom ruho subđakona: »Primi naglavnik koji označuje mrtvenje u govoru« — i stavi nam ga na glavu.

»Primi naručnik koji označuje plodove dobrih djela« — i povezao nam ga oko ruke. »Gospodin te obukao tunikom radosti i odjećom veselja« — a odijelo nam je izgledalo kao jako naoružanje. Kad smo stavili ruke na knjigu s poslanicama, krenuli smo očiju blistavih od radosti na svoje mjesto. Zašto nas, Gospodine, upravo u ovom trenutku koji može izgledati bolan, odijevaš tunikom radosti i odjećom veselja? Često se kaže da su ređenja đakona i svećenika trenuci primanja, a da je subđakonat trenutak davanja, a davanje uvijek stoji svladavanja. Ipak ja mogu samo reći da nisam davao nikakvo dramatično odricanje. Mi dajemo, naravno — i gledajući zemaljskim očima, to može čak izgledati mnogo — ali nalazim da je smiješno praviti se zbog toga važnim, jer nam Bog u istom trenutku stavlja jasno pred oči što će nam za malo dana pokloniti. Srce mi je bilo puno radosti. Sad više nije bio moguć nikakav izbor: kocka je pala. Kad sam izašao iz crkve i vidio nepromijenjen užurbani saobraćaj na ulicama, osjetio sam se slobodnijim i bogatijim nego ikada kao da sam oslobođen kakvog neugodnog tereta.

Primi Duha svetoga

Ređenje za đakona zapravo me se malo dojmilo. Vidio sam u tome više neko obećanje za ono što dolazi, nego neku posebnu stvarnost. Naravno, da sam bio na čistu s veličinom i značenjem primanja Duha Svetoga, ali svećeništvo mi je bilo tako neposredno pred očima da nisam mogao usredotočiti svoje misli na sadašnje obrede. Tako sam već kod litanija mislio: sad samo još jednom. Kad mi je biskup položio ruke na glavu, neodoljivo mi je došla pomisao: sljedeći puta... Zapravo, nije trebalo biti tako, ali nisam to mogao promijeniti. Možda atmosfera u velikoj bazilici — ređenje se odvijalo u Lateranu — nije bila prikladna da probudi unutarnju sabranost i smirenost. Unatoč tome radujem se da sam tamo ređen, jer Lateran je glava svih crkava svijeta. I danas gledam svoje ređenje za đakona kao simbol svoje pripadnosti Katoličkoj Crkvi koja obuhvaća cijeli svijet. Ne želim ni pretjeravati. Jasno da me ganuo silazak Duha Svetoga, ali usprkos tome, sve je imalo karakter predradosti za jedno veliko slavlje.

Osim toga ređenje je održano na Božić, a ja do tada nisam nikad bio baš ozbiljan na taj dan. Tako me nipošto nije začudilo da u vrijeme ručka nitko nije govorio o ređenju, nego o nastupajućoj godini koja je za nas trebala biti najznačajnija u životu. Dok smo jeli, iznio nam je Antonio sa govornice jedan književno odlični »pregon« (retorički sastavljeni nagovor za uvod u neki blagdan napisan više ili manje u pjesničkom obliku) koji nas je sve zapanjio, jer nitko nije znao ništa o njegovoj pjesničkoj žici. Vjerujem, da je to bilo nadahnuće Duha Svetoga koji nam je htio pokazati da može nadahnuti, iako smo Mu jutros poklonili tako malo pažnje. Antonijevo djelo bilo je veličanstveno jer je sadržavalo pravo raspoloženje, povezivalo radost i svečanost, božansku milost i ljudski radosnu šalu. Vjerujem da nam je svima ovo izlaganje djelovalo vrlo povoljno.

Božično navještenje

Navješćujem vam veliku radost:
Božji Sin je rođen u dvadeset jasala.
Navješćujem vam duboki mir:
Mir u dvadeset mladih ljudi koji će utjeloviti Krista,
Navješćujem vam veliku, veliku radost!

Radujte se kao bademi u cvatu!
Radujte se kao trava na kojoj Bog počiva!
Radujte se kao srca kad osjećaju majčinstvo!
Radujte se kao ruke kad ih proljetno sunce grije.
Znate li što kaže kralj?

Danas nam je rođeno dijete,
Sutra će se roditi Misa.
Božić u jaslama,
Božić na oltaru,
Radujte se i opet vam kažem: radujte se!

Ono će donijeti slatkiša. Slava Bogu na visini.
Ali ono: »Uzmi križ svoj na sebe« i dalje ostaje.

Al Bogu slava na visini.
Mi izvodimo igre. Slava Bogu na visini.
Zov milosti postaje glasniji:
Slava Bogu na visini.

Prikazuju se filmovi. »Slava Bogu na visini.«
Nastupaju i tišina i sabranost:
Slava Bogu na visini.

Ima novih knjiga. Slava Bogu na visini.
I stara vrata srca se rastvaraju.
Slava Bogu na visini.

To vam navješćujem na svetu večer. Adeste
Slavimo zajedno blagdan rođenja. Fideles
Kuća je okićena, pjevajmo: Alleluia. Laeti
Misa odjekuje od radosti i klicanja. Triumphantes
Već dugo poznate program naše svečanosti. Venite
I dane ozbiljnosti, sate pobožnosti. Adoremus

Ipak prvi u nastupajućoj godini radosti neka bude
Tebi posvećen. Dominum.

Tako govori kralj, ja sam vam ponovio.
Božić 1952. je tu, a to znači:
Zadnji Božić prije velike svečanosti.

Ne zaboravite svoja srca položiti u jasle.
Igrajte ping-pong, veselite se, kličite i pjevajte,
Ali mislite, da je Gospodin iznad svega.

Ne zaboravite kolače na šarenim tanjurima,
Ali ni djecu s glasnim očima.
Slušajte radio, ali čujte i glas srca.

A prije svega ne zaboravite 19. ožujka
iduće godine, godine nade.
Stavite svoj oltar uz jasle, jer one su dobar prijatelj.

I kad božična pečenka proširi svoj miris,
ovako recite:
Slava Bogu na visini.

Radujte se i opet vam velim: radujte se!
Dijete nam je rođeno,
i Djevica Ga je danas položila u naše ruke.

Tako smo slavili Božić, prekrasni Božić kakav se samo u sjemeništu može provesti uz malo čežnje kad vlada prijateljska topla, obiteljska atmosfera. Vidjeli smo kako opet naši poglavari jednom sudjeluju u društvenim igrama. Na dan Nevine Djece priredili smo najljepšu glupost, raspravljali o filmovima i pjevali božične pjesme pred jaslicama s malim Isusom, kojemu je nedostajala ruka, i svetim Josipom, koji je imao bezazleno djetinje lice.

Sveta noć dolazi,
sveta noć ide,
mi odlazimo
i nikad se ne vraćamo.

Veritas, 22. svibnja 2007. / 21. prosinca 2010.