Ispovijest mladog svećenika - Dio peti

Autor: José Luis Martin Descalzo

U suradnji sa izdavačkom kućom UPT - U pravi trenutak Veritas na svojim stranicama donosi ovaj roman u pet nastavaka.
Naslov originala: Un cura se confiesa
Sa španjolskog jezika na njemački jezik prevela: Ursula Von Colbe - S njemačkog jezika na hrvatski jezik preveo: Ivan Šešo
Knjigu je izdala 1995. godine izdavačka kuća UPT - U pravi trenutak u Đakovu - Urednik: Ivan Zirdum - ISSN 953-6310-19-5 (Treće izdanje)

Devet pisama

Prigodom ređenja i mlade Mise primio sam mnoštvo pisama. Tada nisam imao ni vremena ni prilike da ih čitam, ali sad ih rado iznosim. Zanimljivo je ustanoviti kako različito osjeća svaki pojedinac moje svećeniŠtvo i s kako različitih stajališta se ono može prosuđivati.

1.

Dragi moj mladiću, primili smo tvoje pismo i radujemo se da si se tako dobro pripravio za svoje svećeničko ređenje. Predajemo ovo pismo danas u poštu sa sigurnošću da će stići točno na dan ređenja i saopćiti ti osjećaje koji nas zaokupljaju zbog najvećeg obiteljskog događaja. Čudnovato je kako je Providnost dosada uređivala da pisma dolaze uvijek u pravi čas. Sjećam se kako su točno stizali tvoji listovi prilikom vjenčanja tvoga brata i tvoje sestre i prigodom Angelininog stupanja u samostan. Zato sam siguran, da će i ovo pismo biti kod tebe točno 19. ožujka koji se brzo primiče.

Jose Luis, dragi mladiću, kad bi ovih dana mogao vidjeti svoju majku i mene! Ne možeš sebi predstaviti što to za nas znači! Znaš da smo uvijek sanjali o tome da jedan od naših sinova bude svećenik. S koliko smo zabrinutosti gledali kako godine prolaze, uvijek u strahu da nam Bog, možda, ipak neće darovati tu veliku sreću! Dvanaest godina ... Je li stvarno istina, da to sad smijemo doživjeti? Sad smo konačno mirni, jer se za kratko vrijeme ostvaruje ono, što smo tako dugo željeli. Kao kršćanski roditelji smijemo biti zadovoljni. Svoje prvo dijete morali smo vratiti nebu; tamo ono koje nije bilo rođeno za zemlju, ulaže za nas svoje molbe. I od naše žive djece poklonili smo Mu polovinu: jednog sina i jednu kćer za svijet da se produži život naše obitelji, i jednog sina i jednu kćer za Boga. To je naš apostolat! Naš život nije ostao neplodan, i nadamo se, da će naša djeca nastaviti naše djelo koje treba služiti samo slavi Božjoj.

Pišeš da ćete Vi, novoređeni svećenici podijeliti preko vatikanske radiostanice svoj prvi blagoslov. Vjerojatno ćemo moći ćuti Tvoj, ali ako nam ne bude uspjelo, ipak znamo da dopire do nas kao i poljubac tvojih roditelja Tvojim posvećenim rukama.

Valeriano

2.

Moj najdraži dobri mladiću, nikad nisam tako jasno kao u ove dane osjetila veliku milost, koju nam Bog želi darovati. Pri tom moram misliti na nekoliko pojedinosti iz tvoga života. Pukim slučajem bio si kršten vodom iz Palestine odakle su upravo bili stigli tvoji kumovi. Od 30. kolovoza 1930. svima nam se činilo da si ti izabranik. No, ne moraš misliti da si bio anđelčić, nego si, naprotiv, katkad bio upravo neotesan i tvrdoglav. Godine su prolazile i kad si navršio devetu, i kad su te tvoji učitelji pripravljali za prijelaz u višu školu, došao si jednog dana kući i ispričao mi da želiš ići u sjemenište. Jedva sam znala što da ti odgovorim i puna radosti ispričala sam to tvom ocu. On je smatrao da trebaš ići nekoliko godina u višu školu i tada ćemo već vidjeti, hoćeš li ostati pri svojoj želji. Ali bio si uporan: »Ja želim ići u sjemenište!«

 Opisivala sam ti svećenički život, njihove žrtve i odricanja; govorila sam o sjemeništu u kojem je iza građanskog rata bilo prilično loše, o hladnoći, o hrani ... A ti si odgovorio sasvim ozbiljno (čini mi se da te i sad čujem): »Mama, ja želim u sjemenište«. Stupio si u listopadu s jedva deset godina. Prvu si godinu još stanovao kod kuće. Sjećam se točno: bila je vrlo oštra zima i moj Bože, koliki je snijeg bio napadao preko noći, a bilo je tek pola sedam. Ali nisam te mogla ostaviti da spavaš! Brzo sam te obukla, umotala te debelim šalom, zakopčala ti kaput i otpratila te do sjemeništa (ni jedan jedini put te tamo nisu pratile služavke: uvijek tvoja majka), i zatim sam išla na Misu u sedam sati.

Što bih sve mogla ispričati o tvom sjemenišnom životu! Stvar s kaputom, onu s bijelim puloverom ili s reverendom svetog Ibaneza... Ne bi bilo kraja. Kako mi je bilo teško kad si otišao u sjemenište Valladolid, a još mnogo teže kad si otputovao u Rim. Sad je sve to prošlo, ali u meni je još nazočno kao nekada. I što sad dolazi? Jesi li temeljito razmislio, moj mladiću? Biti svećenik nije isto što i biti odvjetnik ili liječnik. To je mnogo veće i nadvisuje sve što postoji na svijetu; to znači utjeloviti Krista, poput njega živjeti, govoriti, poučavati i postupati. Trebaš biti kao On, ti, moj mladiću. Možeš mi vjerovati da mi još uvijek sve izgleda kao san, da, san; ali za tri dana ćeš ti učiniti najveće od svih čudesa... Zar je moguće da male ruke koje sam tako često prala i brisala, sad imaju tako silnu snagu? O moj Bože, što sam učinila da mi to pokloniš?

Jedva mogu misliti na dan tvoje prve Mise kad ćeš mi staviti Kristovo Tijelo u usta. Znam, da tu hostiju posvećuješ sa željom da Isus po tebi dođe k meni. Kako je samo moguće da, kad se to zna, tolike majke ne prepuštaju rado Bogu svoju djecu; sjećaš se, zacijelo, Suarezovog slučaja. Ne, moj mladiću, mogu ti samo jamčiti — i htjela bih to reći svim majkama — najveća je radost na svijetu osjećati se Božjom suradnicom na živom hramu koji je svećenik; to je najveće i najljepše o čemu jedna majka može sanjati. Već je čudnovato darovati djeci život, ali da jedno od te djece smije utjeloviti Krista, to prelazi sve snove jedne majke. Da, moj mladiću, sreća da si postao svećenik, preobilno nagrađuje sve moje žrtve i patnje.

Za danas ništa više. Pripremi se dobro za veliki dan. Moli za mene, da ovi dani ostanu u mom srcu duboko ukopani, da zaboravim sve ljudsko i da vidim u njima samo božansko. Poljubac od tvoje majke za koju znaš, koliko te voli.

Pepita

3.

Pepe Luis, stari prijatelju, daj mi svoje ruke i svoj blagoslov. Uopće ne znam što bih ti rekao, kad si i ti postigao cilj. Sad ćeš razumjeti zašto me od 19. V. 1951. više osobito ne zanimaju ni znanost, ni naslovi, a ni poezija. Upravo sam dovršio treći niz duhovnih vježbi i time je još jednom ostvarena polovina korizmenog programa. Ići će to već s Božjom pomoći. Tako izgleda svećeništvo, dragi stari druže, taj lijepi i bolni poklon koji će ti donijeti sveti Josip.

Razgovarajmo časak, ako hoćeš. Gledaj da Mise prvog mjeseca služiš intenzivno kako bi te zauvijek posvetile. Jer iza toga ne preostaje ništa, nego jad i gorčina, ako čovjek opazi kako postupno postaje debelokožac u dodiru s Kristom i dušama.

Vjeruj mi: stid me govoriti s onim koji još treba sve dati. Ne znam, hvala Bogu, što je slomljeni svećenik.

Jednom smo govorili o tome da je jedina stvar vrijedna žaljenja na svijetu, ne biti svet; zaista smo mislili ozbiljno s tom rečenicom. I samo u tome leži trajna vrijednost, već ćeš vidjeti; ili — nećeš vidjeti. Čovjek postaje svet samo naporom, nevoljom i radom. Stalno i uvijek nanovo molim Isusa s upravo nesnosnom upornošću i osim toga s razlozima, koji Ga, vjerujem, moraju pridobiti, da mi On pri tom pomogne. To mole i mnogi drugi ljudi koje mi sam Bog stavlja uz put; — na primjer: 70 mladića koje sam ispovijedao jučer popodne na završetku duhovnih vježbi i tri bolesnika koji su danas prije podne operirani, i djevojka koja me jutros pitala za mišljenje o pokorničkim vježbama u ovoj sedmici, i svi, koji me susreću. I ti se ubrajaš među one, za koje moli jedna mala djevojčica, koja ovog tjedna želi moliti za grešnike.

Konačno, svi smo mi grešnici: i ti, moj stari Pepe Luis, jer inače nipošto ne bi mogao biti dobar svećenik. Anđeo u ispovjedaonici bio bi muka za nas siromašnu ljudsku djecu. Ulijevaš mi jezu i strahopoštovanje; ne mislim samo tvoje novo svećeničko dostojanstvo koje nas se već više mnogo ne doima jer se trajno ponavlja (ipak me se još doima, sto mu gromova, tako otupio nisam), nego mislim tebe, stvarnog svećenika Jose Luisa, i sve, što ti svojim bićem i životom stavljaš u službu velike spasiteljske uloge koju preuzimaš. Kad te gledam pred sobom u misnom odijelu, mislim na veliku zadaću koji ti Gospodin povjerava.

Gledam te kako zalaziš među ljude, proživljavaš mnoge nevolje i svaki dan opet nanovo prilaziš Bogu da od Njega primiš utjehu: Nemoj se brinuti za titule i časti, Jose Luis, niti za ikakvu ljudsku vrijednost osim svoga svećeništva.

Opazit ćeš, kako nas reverenda, unatoč svoj našoj naravnosti čini tuđim za druge i za nas same, a čak i za Boga, ako ti ljudi — i ti sam — ne daju ništa što možeš Njemu prinijeti. Nemoj, zaboga, misliti da su to samo fraze; ja to doživljavam svakog časa, a mi smo suviše slični, a da se tebi ne bi isto dogodilo. Onaj put smo, također rekli: »Glavna vrlina svećenika nije toliko čistoća i dobrota, nego prije svega ljubav.« Zapiši si to dobro u pamet.

(Dovde je pismo pisano strojem, zatim slijedi teško čitljiv rukopis):

Nećeš mi vjerovati da je prošlo već osam dana kako sam počeo ovo pismo i dosada nisam našao ni pet slobodnih minuta da ga nastavim. Župnik mi je otputovao na devet dana i za to vrijeme pripao mi je i rad u bolnici. Ukratko, bijedna muka! Danas ti pišem u žurbi, jer u sedam sati moram ispovijedati u jednom studentskom domu, zatim u crkvi Marijinih žalosti održati propovijed i napokon pripraviti svoje pacijente koji će sutra biti operirani. To je sve vrlo lijepo i troši nas. Unatoč svemu, zadovoljan sam što se nalazim u Božjoj službi.

Sutra ću služiti Misu sasvim i isključivo za tebe i trudit ću se da mi misli borave u našem koledžu u Rimu. Reci svim drugovima da mislim na njih, molim za njih Božji blagoslov i preporučam ih Majci Božjoj.

Moli za mene, Pepe Luis. Zahvaljujem ti na tvom posljednjem pismu. Ovo piskaranje nije prava zahvala, ali obećajem ti da ću ti nešto uputiti čim me uskrsni »Alleluia« (čudit ćeš se što ona predstavlja za svečane Mise) istrgne iz ovog vrtloga vječnih istina, u kome se sad krećem. Premda sad stalno govorim ljudima o posljednjim stvarima, imam silnu volju pridodati s te strane nešto vrlo ljudsko. Već tri mjeseca nisam ispričao ni jednu šalu i nitko mi nije ništa napakostio. Osjećam se — nemoj mi se smijati — odraslim u najgorem smislu te riječi. Ljudi se sjete župnika samo kad nešto nije u redu. Zato obično potrošim svoj dio dobrog raspoloženja na tješenje udovica i sličnih nevoljnika. Kakvo bi mi veselje bilo da jednom budem izvan toga, pa makar to bio samo jedan sat! Ali sad dosta! Oprosti ovu divlju zbrkanost. Javit ću se uskoro.

Tvoj Paco

4.

Dragi Jose Luis, dugo sam razmišljala kako da počnem ovo pismo i sad počinjem upravo s tom izjavom. Ne znam pravo, trebam li ti pisati jer će te, možda, moje pismo ražalostiti. Međutim, tako sam se mnogo radovala pozivu da ti neizostavno moram napisati nekoliko redaka.

Ne znam, prožima me čudan osjećaj kad mislim na to, da si ti sad svećenik. Ali, molim te, nemoj misliti da je to tuga! To je radost, sasvim neobična radost. Često sam mislila na tebe i više nego jednom plakala, ali od toga je već prošlo mnogo vremena, barem pet godina. Kad se sjetim ljeta u kome smo se upoznali, izgleda mi, kao da je to bilo davno iz minulih vjekova.

Ustvari, ponosim se time da si ti svećenik i dala bih mnogo da mogu doći na tvoju mladu Misu. Uviđam, naravno, da to ne ide, ali plakala bih od radosti i to bi bio za mene nezaboravan doživljaj.

Teško je objasniti što osjećam; vjerujem, da ti to ne bi ni razumio. Gotovo je tako kao da si mi bio brat, a ipak sasvim drugačije...

Nemoj misliti da sam tužna. Zaručena sam. Jučer sam pričala zaručniku o tvome pozivu i da sam prije pet godina bila u tebe zaljubljena. U početku je bio malo ljubomoran, ali smo se zatim oboje tome smijali i odlučili, da nas ti vjenčaš. On bi te htio upoznati. Nisi mi nikad dao svoju sliku; on će imati priliku da te vidi, jer se nadam, da ćeš uskoro doći služiti Misu u svom rodnom mjestu.

Napeto očekujem da te vidim za oltarom i predstavljam si trenutak kad mi daješ Svetu Pričest. Tada ćemo potpuno shvatiti kako su divni Božji putovi, tek tada. Kako sam plakala kad si pisao da je među nama sve svršeno.

Vjerujem da sam tada mrzila svećenike i jedva da sam uopće išla na pričest. Ali postupno se moj bijes slegao i počela sam mirnije promatrati stvar. Bila sam ljubomorna na Krista koji je bio moćniji od mene; ali bila sam i ponosna što sam pobijeđena od tako velikog suparnika. Da si me bio napustio za ljubav neke druge djevojke vjerujem, da to ne bih podnijela. Zapravo, nisam ti trebala sve to pisati, jer to može u tebi probuditi bolne uspomene upravo na tvoj najljepši i najuzbudljiviji dan. Oprosti! Čvrsto vjerujem da me još voliš, ali da je tvoja ljubav sad čistija nego prije, jer te je stajala mnogih žrtava. Misli na mene kod svoje prve Mise i oprosti, ako budem jako uzbuđena prilikom našeg ponovnog susreta. Ti ćeš to razumjeti. Sad želim da budeš sretan, sretan kao ja. Moli za mene da budem kako Bog želi.

Ne zaboravlja te: Marisa

5.

Nezaboravni Pepe Luis, ne znam čak kako da počnem. Radosna vijest o tvojim primicijama zatekla me tako iznenada i tako daleko od tebe... Šteta! Bio bih tako rado posve blizu tebe da ti na licu čitam misli i osjećaje, da čujem što šapćeš Isusu svojim svježe posvećenim rukama. Svi su se izredali pred tvojim očima kad si podigao kalež »Pro totius mundi salute«. I ja sam, dakako, bio među njima, zar ne? Sjećaš li se, ja sam taj koji se s tobom igrao ... Da, molili smo zajedno, učili zajedno, išli zajedno na šetnje (jer smo obojica bili najmanji u razredu), čak samo zajednički jeli svoje kekse i čokoladu. Kad sam jučer uvečer jednim od onih neobičnih slučajeva kakvi se događaju u sjemeništu, čuo tvoj blagoslov preko radija, spopala me neobuzdana radost. Jedva sam uključio aparat kad dođe jedan iz Madrida, i onda ti. Vjerujem, da sam skočio u zrak i, naravno, nisam mogao dalje slušati.

Pepe Luis, tri put u životu gorjelo mi je lice od radosnog uzbuđenja: prvi put kod jednog obiteljskog događaja, drugi put kod proglašenja dogme o Marijinom uznesenju i treći puta ovom zgodom. Jedva se može vjerovati da se čovjek može tako silno radovati. Znam još točno što si rekao, jer sam odmah otrčao u svoju sobu da to zapišem: »Sretan sam, upravo strašno sretan, jer je Bog ispunio moje srce i dao mu radost; sretan sam, jer prilikom blagoslova koji ću vam podijeliti, znam, da to nipošto nisu prazne riječi, nego je Bog uz mene i ja vas smijem blagosloviti; i tako vas ja blagoslivljam u ime (ovu si riječ posebno naglasio) Oca i Sina i Duha Svetoga.«

Ćutim tvoj glas iz udaljenosti od mnogo stotina kilometara, taj dobro poznati glas, onaj isti kojim si vikao: »Budalo«!, kad smo igrali nogomet često tako dugo, dok nam se cipele nisu potrgale!

Sjećaš li se još ratnih godina? I onoga 19. srpnja kad je prilikom povratka iz Manjarina trg na kojemu smo se inače igrali, bio pun naoružanih brdskih ratnika u kamionima, i kad smo — ne shvaćajući što se to zbiva, pobjegli odande u paničnom strahu? A onda slijedećeg dana pucnjava kada je ustrijeljen Gerardo, i odmah zatim mir, ali loš mir, jer uvijek, kad smo igrali nogomet, nedostajao nam je vođa navale...

I znaš li još kako smo u zimsko jutro rano, oko pola sedam tapkali u sjemenište po još netaknutom snijegu i zagrijavali se grudanjem; i kako smo se pod satovima nabacivali papirnatim kuglicama, ne zato da si nešto saopćimo, nego da izazovemo pozornost? Znaš li još kakvu sjajnu gun¬gulu smo započinjali kad je nestalo svjetla (ili smo, štoviše, doveli do nestanka)? Kakva su to bila vremena.

A sad, Pepe Luis, stari dečko, sad si ti svećenik, a i ja uskoro. Što su zapravo dvije godine? Momče, ne znam... Majka mi je onda govorila: dvanaest godina, dvanaest godina... A onda: još uvijek osam godina. Sad nedostaju još samo dvije, čak ništa, takoreći, prekosutra. To je divno! Mladiću, tako sam veseo i uzbuđen da jedva mogu mirno sjediti. Svaki dan kažem sam sebi: »Sutra započinjem vježbati Misu,« Naravno da to nikada ne činim, ali na taj način održava se očekivanje budnim.

Dakle, Jose Luis, ne pišem ti dalje, jer ovi dani nisu određeni za to da čitaš moju bujicu riječi, jer sve što pišem, samo je trabunjanje prema sili koju ti doživljavaš. Moli za mene, hoćeš? To mi je vrlo potrebno. Bog stoji tako blizu pred mojim vratima, a ja sam još točno onakav lopov kao i prije.

Gadno je biti tako sitničav s Bogom sad kad je On tako blizu. Ali možda je uvijek tako, da smo mi više ili manje prazni, a Bog mora primiti našu naprtnjaču. Moli Ga da to učini. Dopusti da te od srca zagrlim. U Kristu tvoj:

Mariano

6.

Dragi prijatelju, želim li biti pošten, moram ti priznati da me ni jedno pismo nije tako pogodilo kao ovo danas! A ja ipak već imam nešto godina na grbači i stalno me mnogo toga snalazi; iz svega sam uvijek izlazio manje više zdravo i dobro. Ali ovo ovdje je nešto drugo. Danas ti trebam oduševljeno govoriti o stvari u koju ne vjerujem. Kad ja govorim »oduševljeno«, činim to doista zato, jer to stvarno jesam, a ne zato što »čvrsto odlučujem« da takav budem. Moj poziv književnika donosi mi često potrebu da nastupam u ulogama koje mi ne leže, da moram govoriti ljudima koje mrzim. Ali dok to činim znam, da to ne govorim ja, nego jedna figura. Danas je drugačije: Danas me stvarno uzbuđuje nešto, što stoji u suprotnosti sa svim mojim uvjerenjima, nešto što mi izgleda besmislenim.

Osim toga, bojim se, da ti nanosim bol. U ove dane tvoje je srce otvoreno i već malenkost ga može povrijediti. No, unatoč tome, vjerujem da je bolje da patiš zbog moje iskrenosti, nego zbog moje neiskrenosti. Ne bi mi bilo teško napisati konvencionalno pismo i kazati da si »izabrao bolji dio« zaželjevši ti »uspješni apostolat«.

Ipak bi ti odmah vidio da je to sve bila laž; a kako znaš, laž nije moja snaga. Vijest o tvojoj prvoj Misi ponukala me mnogo na razmišljanje i došao sam do zaključka, da je naše prijateljstvo doista nešto neobjašnjivo. Kako smo si mogli pisati tako često i tako duga pisma, iako imamo u osnovi različite vidokruge!

Sjećam se trenutka kad smo se upoznali i siguran sam, da sam ti se učinio prilično neotesan i spreman na kavgu; takav sam stvarno i bio. Vjerujem da je to bilo potrebno, i kad su granice bile malo bezobzirno pomaknute, sve je pošlo bolje. Za mene si kod svoje prve posjete bio poslanik svojih poglavara koji me žele obratiti i izgledalo mi je, da iskreni postupak traži da ti pokažem, kako se na tom području nema što učiniti, da se ja u svom položaju dobro osjećam — i dalje se još dobro osjećam — i da nemam ni najmanje volje prihvatiti uvjerenja koja ne osjećam.

Kako vidiš na tom si polju postigao vrlo malo uspjeha; ne kažem: baš ni malo, jer ipak si postigao da mi vi sada izgledate manje fanatičnim. Danas smatram mogućim da svećenik poštuje slobodu mišljenja svoga susjeda i da ne mrzi one, za koje vjeruje da su na krivom putu — jer svaka netrpeljivost temelji se na mržnji. Danas držim mogućim otvoreno raspravljanje o najdubljim religioznim problemima, bez tvog nastojanja da me poslije prvog razgovora ispovijediš (iako si ti, zapravo, dosada jedini svećenik s kojim sam bliže saobraćao).

Vjerujem da sam i ja sa svoje strane postigao jedan mali uspjeh što sam ti pokazao, da svi koji misle drugačije nego vi, nisu mnoštvo vrijedno osude kako vi zamišljate, i da čovjek može biti čestit i raditi za ljubav među ljudima, a da nije svećenik. Često mislim da ono što nas dijeli nisu naša različita shvaćanja, nego to, da se stvarno ne poznamo.

Raduje me kad ponovo uzmem tvoja pisma, u kojima mi sasvim jasno kažeš da sam u zabludi; i to mi se sviđa. I ti me u osnovi želiš »obratiti«, ali ti to ne činiš kao ostali; ti imaš hrabrost da ne prekidaš sa mnom samo zato, što već dvije godine uzajamno raspravljamo, a da vam se nisam ni za centimetar približio. Drugi svećenici bili su mi nakon nekoliko kratkih napora prišili atribut »loš« i otišli svojim putem. Ti nisi moje prijateljstvo smatrao opasnošću za svoju »dušu«, a ja, sa svoje strane nisam preuzeo ulogu napasnika kojega običavaju zli igrati u dramama vaših duhovnih pisaca. Vjerujem da moja pisma nisu imala karakter đavolskih spletki ili vješto postavljenih zamki. Moja namjera nije bila da te »obratim«. Vjerujem da je najvažnije i stvar je konačno u tome, da svaki služi Bogu u svojoj vjeri. Reći ćeš da je to strahovita teološka zabluda, jer postoji samo jedna prava vjera. Ali valjda ipak razumiješ da je bolje ostati vjeran zabludi, nego postati izdajica istine kakvih ima tako mnogo u vašem taboru.

Dosada ti nisam rekao baš ništa o tvome svećeništvu. Znaš da u to ne vjerujem, kao uopće ni u jednu od vaših služba, ali znam poštivati tvoje uzbuđenje kod njegovog primanja, i skoro vjerujem, da ga, malo i ja osjećam. Konačno vidiš da su sva tvoja očekivanja i želje ispunjeni i ja, kao tvoj prijatelj, radujem se s tobom, ako i smatram sve to praznim iluzijama. Ili možda ne sasvim praznim, jer, iako su svi ti obredi za mene kule u zraku, ipak znam da će toga dana tvoje srce biti ispunjeno velikom ljubavlju prema Bogu. Ne isključi me, molim te, iz te ljubavi. Moli Boga za mene, ne da se obratim, nego da Ga ljubim, jer na koncu je zacijelo ipak sve u tome. Dopuštam ti, dapače, da se toga dana moliš za moje obraćenje; doklegod je to iz ljubavi, možeš uraditi svaku besmislicu.

Sa srdačnim pozdravom tvoj prijatelj:

E.Martinez Marcos

7.

Dragi moj Jose Luis, kad primiš ovo pismo, već si sigurno vidio vrpcu. Među potezima kista na njoj možeš mnogo čitati što sad nisam u stanju izraziti.

Kako sam često, dok sam je oslikavala, ponavljala rečenicu koju si želio staviti na nju, malo promijenjenu: »Cinge me, Domine, et in aeternum ero tecum — Sveži me, Gospodine ...« Ne, Gospodine, sveži nas oboje da uvijek ostanemo kod Tebe. Tvoje ređenje je nova vrpca koja nas povezuje. Dopuštaš li mi vjeru da i ja imam malo udjela na tvom svećeništvu? Kako sam često sanjala o tom danu?

Znaš da moji snovi daleko prekoračuju jedno pismo. Samo Bog je vrijedan te žrtve da toga dana nisam uz tebe, a takve se moraju Njemu prinijeti, iako su tešk! Ali u svojoj očinskoj dobroti On mi poklanja da ti se osjećam sasvim blizu. Udaljenosti koje često tako smetaju, itgleda kao da su iščezle i osjećam te pored sebe mnogo bliže nego onda kad smo zajedno čitali priče ujka Fernanda ili igrali šah i ti me uvijek pobjeđivao. Povezuje nas isti idea. Tvoj i moj život imaju isti cilj, iste nas stvari žaloste i vesele i isti nas događaji uzbuđuju. Ti proživljavaš »svoje« svećeništvo, i ja ga proživljavam s tobom.

Sveta Terezija iz Lisieuxa čeznula je za tim da svoj život udruži sa životom nekog svećeničkog brata, a morala se zadovoljiti time da ga poveže sa životom misionara koje nikada nije upoznala. Ja, koja nisam Mala Terezija, imam sreću koja njoj nije bila udijeljena. Ti postaješ svećenik! I za nekoliko dana moći će tvoje ruke, u kojima, vidim dršće ovaj list papira, prinijeti Ocu zajedno sa velikom, sniježno bijelom hostijom, jednu malu, koju ću svaki dan stavljati na tvoju patenu po svojim žrtvama. Pri tom ću biti uvjerena da riječi tvoje Mise nisu prazna formula, nego neshvatljiva, divna stvarnost. »Ovo je Moje Tijelo, ovo je Moja Krv ...« Tada ti više nećeš biti ti; pripadat ćeš jednom drugome. Ako se povežem s tobom, povezujem se i s Kristom i predajem se ljudima koje ti Gospodin šalje na put da ih poučiš kako imaju na nebu Oca, koji je dobar i koji ih voli.

Dolazi mi u sjećanje rečenica koju su nam rekli jednom prilikom razmatranja: »Svećenici su motor Crkve, redovnice su gorivo.« Od danas preuzimam na sebe da te po svojoj molitvi uvijek snabdijem gorivom. To je moj dar i to izražava vrpca. Na taj način sudjelovat ću u tvom svećeništvu. Jesi li s tim zadovoljan?

Vjeruj mi, Jose Luis, sad imam samo jednu misao: Što hoće Bog od moga brata? Što hoće On od nas? Moje sjećanje seže unazad i vidim te u tvojoj prvoj reverendi. Prve žrtve razdvajanja ... Ah, mnoge, mnoge stvari koje samo On zna, i koje su sasvim postupno pripravljale ovaj dan! Kako divno Gospodin uzvraća! Što već znači prošlost prema ovoj beskrajnoj radosti?

Ovih dana dobivam brojna pisma i sva govore isto. Govore sva o tebi.

Crucita i Antonio ne pričaju o svojoj djeci; gotovo izgleda da su mališani pred tvojim velikim događajem stupili u drugi plan. Roditelji su kao omamljeni od radosti. Kako je lijepo što smiju doživjeti da jedan od njihovih sinova postaje svećenik. Oni, zapravo, tek sada žanju što su prije sijali. Po njihovim rukama upaljeno je u nama svjetlo vjere i pripravljeno zvanje koje su već prije nosili u svojini srcima. Koliki dar nam je Bog dao s takvim roditeljima! Kad ne bih znala da je Bog dobar i da nas ljubi i da zato što je savršen, saopćava svoju savršenost svojim stvorenjima, spoznala bih to gledajući njih. A ti im po svom svećeništvu možeš bogato uzvratiti ono što su za nas učinili.

Što još da ti kažem? Ne mogu izraziti riječima što osjećam pri pomisli, da si sad gotovo svećenik. Jose Luis, ispuni ono što od tebe traži tvoje dostojanstvo. Iako ostaješ čovjek, ne smiješ ipak više biti kao ostali. Uzmi za uzor Onoga koji je Bog, a postao je čovjek, ne prestavši biti Bog. Ti si čovjek, a uskoro ćeš utjeloviti Krista ne prestavši biti čovjek. Ti moraš biti takav, da tvoje ljudsko biće nikada ne sprečava druge da u tebi vide Krista. Zato moraš biti u čvrstoj povezanosti s Njim. Ako »svoju misnu žrtvu« potpuno proživljavaš, to ćeš postići.

Na dan tvoga ređenja i primicija trebaš na mene misliti samo s radošću. Naša te razdvojenost toga dana ne smije žalostiti. Znaš da sam sretna, beskrajno sretna a misao da si ti svećenik, potpuno me ispunja čak tako, da ništa ne tražim. Poljubi mjesto mene svoje posvećene ruke. I ako ih nakvasiš suzama, pomisli da bi to bile moje suze kad bih sad bila uz tebe. Tvoj svećenički blagoslov moli tvoja sestra koja je vrlo ponosna na tebe i koja je povezana s tobom uže nego ikada prije.

Maria de los Angelos

8.

Dragi prijatelju, prekjučer sam primio tvoje pismo. Kako da ti objasnim svoje uzbuđenje, sasvim izvanredno uzbuđenje? Ne znam pravo, je li me pismo obradovalo ili rastužilo, ali jedno je sigurno: vrlo sam ti zahvalan da si me se sjetio pri tom važnom događaju.

Ta vijest krije ujedno radost i tugu, ukoliko mi s tvojim ređenjem objavljuje moj fijasko, ako se to tako može nazvati. Kako često sam se pitao, otkako sam napustio sjemenište, jesam li slijedio težnju za udobnošću, ili je to bila pobjeda? Oprosti, što ne mogu promatrati tvoje ređenje, a da mi ne iskrsne taj fantom moje prošlosti kojega uzalud pokušavam zaboraviti. Ne znam da li se isplati govoriti o mom sadašnjem životu. Studiram farma¬ciju i nadam se da ću slijedeće godine završiti. Posljednje godine su me mnogo promijenile, nažalost u lošem smislu.

Vjerojatno više nisam vrijedan da me smatraš svojim prijateljem. Žalosno je da moram govoriti tako crno. Ne bih to činio kad te ne bih držao jednim od svojih najboljih prijatelja. Doduše, nije mi u životu išlo baš naročito loše, ali sam vidio tako mnogo stvari, doživio tako mnogo nepravde da se katkad osjećam razočaranim i poraženim.

Ti si svoj život posvetio Bogu. Nek te On vodi na tvom putu da se nikad od Njega ne odvratiš. Ako me, dok čitaš ovo pismo još smatraš svojim prijateljem, možeš biti siguran da će me tvoj odgovor beskrajno radovati i biti mi blagotvoran.

S najljepšim pozdravima tvoj:

Arturo Rosales

9.

Dragi Jose Luis, uvijek sam te nazivao svojim Benjarninorn ali kad sad pišem tvoje ime, nalazim se pod dojmom »Jose«. Zašto ne možeš umjesto mog Benjamina, biti moj Josip. Poput Jakova sam te pretpostavio svim svojim dječacima na vjeronauku; već je prošlo trinaest godina od tada. Da su drugi mogli zaviriti u moje srce, tamo bi vidjeli tebe odjevenog u tuniku najljepših boja. Uvijek sam vjerovao u ostvarenje tvojih dalekosežnih ali dobrih snova. I nisam se zabunio: danas mjesec i zvijezde časte moga Josea. Mogao bih reći kao patrijarh: »Želim ići i vidjeti ga prije nego umrem.« Ali ti me, Gospodine, održavaš na životu da vidim veće čudo nego Jakov: ti, Jose, nisi Kristova slika, nego Njegovo pravo Utjelovljenje. Daj, Bože, da ova stvarnost bude vidljiva i mojim tjelesnim očima.

Vjeruj mi, Jose Luis, kad sam jučer primio vijest da ćeš za nekoliko dana biti zaređen, plakao sam kao da moj vlastiti sin ili unuk postaje svećenikom. Osjećam se usamljen i star. Ali radost što vidim tvoje ime povezano s riječju svećenik, produžit će mi život još za nekoliko godina. Zamisli, premda sam već tako star, još uvijek ponekad sanjam o očinstvu. Lijepo je biti otac mnogih duša i slušati kako te sedam stotina ljudi naziva ocem; No ponekad je usamljenost tako velika i spopada me pomisao da je naš život beskoristan.

Danas imam dojam, Jose Luis, da si ti plod moje samoće, da si mi sin. Imam sedamdeset i jednu godinu, osijedio sam i idem na tri noge, jer više ne mogu bez štapa. I u toj dobi odjednom imam sina! Dopuštaš li mi vjerovati da sam ja bio taj, koji je u tebi probudio misao na sjemenište onda na vjeronaučnim satovima? Sjećam se kao da je bilo danas, kako si mi jednom poslije Mise rekao u sakristiji: »Lijepo je biti župnik«. U tom času nisam ništa rekao, ali slijedećeg dana kad sam služio Misu, sasvim sam sigurno osjećao, da ću te jednom vidjeti za oltarom.

No, istovremeno sam također mislio: »Dugo je to dvanaest godina«, a sad je i to prošlo. Time što ti postaješ svećenik, moj je život ispunjen; učinio sam dosta s tim, što ostavljam tebe, koji ćeš za mene uskočiti u prolom. Jučer sam razmišljao o svemu tome i na kraju moje trenutke utučenosti. Od sada ću uvijek kad me pritisne misao da je naš život beskoristan, misliti o tome i bit će mi odmah bolje.

Pogledaj, to je ovako:

1svećenik 7 redovnica 17.000 Misa 3.000 vjenčanja 6.000 krštenja 100.000 ispovijedi (otprilike) 1,000.000 oproštenih grijeha (ili više) 5.000 propovijedi 17.000 čitanja Časoslova 17.000 sati razmatranja 3.000 osoba, uz koje sam bio u smrtnom času bezbrojna dušobrižnička pisma bezbrojni satovi vjeronauka bezbrojne posjete bolesnicima

Ova je statistika vrlo netočna; još jednom ću je načiniti sa svim pojedinostima. Ne, ne iz ponosa! Zacijelo znam da je sve samo milost i da ja ne bih zaslužio da držim niti jednu Misu, ali ipak, držao sam ih i to mi ne može nitko uzeti. Znaš liti što to znači učiniti 6.000 ljudi kršćanima, 6.000 ljudi koji bez mene ne bi bili mogli ući u nebo?

Jose Luis, dragi mladiću, to te čeka: tužni časovi; da, mnogi, ne treba lagati, ali daleko više časova radosti i prije svega zadovoljstvo, što smo predali sve. Nismo ništa zadržali za sebe, poklonili smo Bogu svoje stablo ako i stavljamo tu i tamo koju jabuku u svoju torbu. Divno je biti svećenik; to ti kažem ja koji sam star čovjek. Znaš li što znači krstiti jedno malo biće, vidjeti ga kako raste, poučiti ga o Bogu, vidjeti mu oči pune vjere i pouzdanja kad pristupa svojoj prvoj Pričesti; opraštati grijehe odraslome (mnoge, već ćeš vidjeti), znajući da on ljubi Krista, Krista, kojega si ga ti naučio ljubiti, i kad počini pogreške — jer život je težak — da ga to boli; vidjeti ga, konačno, kako osniva obitelj, kako sve opet počinje kao i prije! I zbog toga je cijelo tvoje djelovanje usmjereno prema nebu.

Da, svećenikovo nebo mora biti vrlo veliko, možda je i ono podijeljeno na župe. Tek tamo će nas ljudi sasvim upoznati; ovdje nas ne razumiju, i gotovo ih moramo za kosu vući u nebo, ali kad to gore spoznaju, kvasit će nam noge suzama. Naravno, morat ćemo im tada reći da taj koji ih je spasio nismo bili mi, nego Krist. A mi ćemo osjećati izvjesno zadovoljstvo kao i kanal, kad bi znao da nam dovodi pitku vodu.

Već je prošla ponoć i svi moji ljudi spavaju. Možda ovaj ili onaj čini kakvu glupost, jer tijelo je slabo. Ja još bdijem; češće netko kuca u ovo vrijeme na moja vrata: »Upravo sam prolazio i vidio da gori svjetlo i tada sam pomislio: ne bih li se mogao ispovijediti.« Sat je na tornju odbio jedan. Sad kao i svaku večer prinosim usne raspelu: »Tamquam jumentum factum sum apud Te (ali ne bojim se ništa, Gospodine) sed semper ero Tecum — kao magarac sam pred Tobom, ali želim stalno biti uz Tebe.« Noćas mi misao da si ti za osam dana svećenik, neće dati da zaspim. Sutra će moje riječi u Misi imati novi sjaj, i izgledat će mi, kao da još jednom imam svoje primicije, okružen svojim dragima koji me već dugo čekaju na nebu, u crkvici mog rodnog mjesta; s mladićima koji su pjevali na koru i oltarom punim svijeća. Znam da će mi doći suze! Hvala ti na pismu, hvala Kristovoj milosti koja nas uvijek prati.

Ne znam kako da završim. Radujem se silno tome da ću ti, ako dođeš, služiti u tvojoj prvoj Misi i obnoviti sjećanje na vrijeme kad si ti prije četrnaest godina meni ministrirao. Ah, da, onda mogu stvarno reći s Jakovom: »Ići ću i vidjet ću ga prije nego umrem«, ili kao Simeon: »Sad otpuštaš s mirom slugu svoga, Gospodine, jer vidješe oči moje spasenje Tvoje koje si pripravio pred licem sviju naroda; svjetlo da rasvijetli neznabošce i slavu naroda svojega Izraela.« Ne reci, da govorim budalaštinu; ti si doista sav moj ponos, ili ne možda ti, nego Krist, ali to je sve tako divno i tajanstveno, da više ne mogu razlikovati oko koga se kreće.

Sada dosta. Ujutro rano moram (u 6 sati) sjesti u ispovjedaonicu, a moje stare kosti ne mogu više podnijeti nagle promjene. No danas sam morao to svakako riješiti. Misli na mene kod svoje prve Mise i budi siguran, da ja tebe neću zaboraviti. Sad ću završiti pismo u kome te nazivam bratom, jer kad dobiješ list, bit ćemo po tvom svećeničkom ređenju međusobno izjednačeni. Svako dobro, dragi moj!

Tvoj brat u Kristu Gerardo

10.

Dragi Jose Luis, želim ti samo jedno: da bi uvijek mogao biti svećenik, svećenik i samo svećenik. A zatim da negdje na kraju, jer tako ih je mnogo koji to trebaju, moliš i za mene, jer je svećenikova molitva Njemu uvijek blizu, sasvim blizu. Neka te Bog blagoslivla stalno kao danas.

Tvoj Antomo

Ja te odrješujem Dok počinjem ovo poglavlje, čudim se samo tome što sam toliko slobodan da pišem o ispovijedi o kojoj još tako malo znam. Don Gerardo, vi biste morali pisati ovo poglavlje, a ne ja, vi sa svojih 100.000 ispovijedi i svojim milijunom oproštenih grijeha.

Vjerojatno je to općenita pogreška cijele knji¬ge, jer što ja mogu reći o svećeništvu i o žrtvi svete Mise? Samo njezina aktivnost daje knjizi, možda, izvjesno opravdanje, jer ovdje se ne nalaze dogmatske rasprave o tome, Što je svećeništvo ili što bi trebalo biti, nego se samo iznose svježi, živi dojmovi pravih časova. Možda sam ovu knjigu trebao pisati dvadeset godina kasnije; no tada bi ona — nažalost! — teško mogla biti prožeta uzbu¬đenjem koje danas osjećam.

Nekoliko dana nakon primicija napustio sam Španjolsku, da bih opet započeo studentski život. Ali nedostajalo mi je nešto da budem svećenik u punom smislu riječi: nisam smio ispovijedati. Bio je to osjećaj sličan onome kod ređenja prije nego nam je na koncu Mise spušten rub misnice i po-dijeljenja vlast opraštanja grijeha.

Kad sam ponovo došao u Italiju, a bilo je pro¬šlo uskrsno vrijeme u kojem smo mi studenti če¬sto pomagali rimskim župnicima, nisam očekivao da će mi se pružiti kakva prilika za to; no ona je ipak došla. Jedne večeri, otprilike sredinom svibnja malo prije ispita, rekao nam je Jlegens, da su od njega molili ispovjednike za jedno malo selo blizu Rima, u kojem se održava misijska nedjelja. Za tu zadaću javili su se, uglavnom, mladi svećenici, a i ja sam tu spadao.

Tako sam zaklopio svoje povijesne knjige i otvorio moralnu teologiju koju već tri godine ni¬sam pogledao. Sto sam vise listao stranice, tim više mi je rastao strah, jer sam opažao da je sve što sam učio, potonulo (potamnilo) i zaboravljeno. Go¬tovo sam otišao Regensu da precrta moje ime na spisku, ali nisam imao hrabrosti da se odreknem tako dugo gajene želje. Sjedio sam uz knjigu do dva ujutro. Napokon sam preporučio Bogu uspjeh pothvata i legao.

Pod predavanjima slijedećeg jutra bio sam pri¬lično odsutan. Prvi put osjećao sam se kao dušo¬brižnik; ispred mene su iskrila lica koja su se pri¬bližavala mojoj ispovjedaonici. Taj dojam rastao je još više poslije podne dok smo šuteći sjedili u autobusu, da jedni drugima ne bismo saopćavali osjećanja! Osjećao sam se povezan s ljudima uže nego ikad, kao brat svih radnika u tom punom au¬tobusu koji su me, možda, promatrali pogledima pomračenim od predrasuda, kao brat one žene s košarom voća, i vozač koji mi je pred očima ra¬širio komunističke novine u svoj njihovoj veličini. Opet mi je došla misao na krv. Sjetio sam se rečenice za koju ne znam od koga potječe:

»Sveće¬nici, vi ste upravljači krvi.« Sad sam bio na putu da je dijelim upravo kao Pričest. Hvatala me jeza pri pomisli na ono, što sam trebao učiniti: opet u šumi tajni i čudesa! Kad podignem ruku, trga se u nebu jedan list u povijesti života jednog čovjeka: ne radi se o vise ili manje lijepom obredu niti o nježnoj riječi utjehe, nego o Čudu mojih ruku, isto takvom kao kad bi ozdravljale bolesne i lije¬čile hrome; jer tko može oprostiti grijehe osim Boga? Progonila me misao da smo mi ljudi izgubili smisao za čudesa. Kao čudo izgleda nam ono što »vidimo« i što je korisno! Čudo je suzbiti poplavu ili požar, Čudo je uskrisiti mrtvaca, čudo je umno¬žiti kruh ili ribe. Međutim, to što je uvreda Boga koja seže dotle, da nas osuđuje za svu vječnost, nestaje kao da je nikad nije ni bilo, ne čini nam se vrijednim isticanja. Možda bi bilo dobro kad bi Bog na neki način — ne znam kakav — pokazao kako iščezavaju naši grijesi, nešto poput ruke na gozbi kralja Baltazara...

Popodne u šest sati stigli smo u seoce u kome nas je župnik spremno očekivao. Kad nas je ugledao, odahnuo je s olakšanjem i rekao: »Četiri, dobro. Toliko i trebamo. Večeras će, nadam se, biti za sve posla.«

Ušli smo u župni dom i popili čašu mlijeka. »Sad dolaze djeca do devet sati«, rekao je. »U deset sati je noćno klanjanje za muževe i mladiće i mi¬slim da će ispovijed trajati do dva sata, do Mise. Ujutro rano dolaze žene.« Bio je to simpatičan čovjek koji nas je gledao kao svoje sinove.

Pogledali smo se prilično uplašeno i dok smo stiskali svoje krunice u džepu, rekosmo: »Stojimo Vam na raspolaganju.« Crkva je bila mala, gotovo sirotinjska, ali je imala vrlo lijepo oslikane prozore koji su davali neobično sjenovito svjetlo i poticali na pobožnost. Župnik ih pozorno pokaza: »Misni stipenđij jednog Amerikanca, čiji je sin tu pao u prošlom ratu.« Smiješio se.

 Tad nas je dopratio do ispovjedaonica; bile su uske s tvrdim sjedalima, šum brzih, tapkavih koraka pokaza nam da su se crkvena vrata otvorila i da je bujica djece ušla. Disao sam dušo i duboko. U početku je moj primitivni talijanski ispadao malo mucavo, ali kasnije je sve išlo glatko. Već kod druge ispovijedi nestala su mi sva strahovanja i osjećao sam neobjašnjiv spokoj. Djeca su dolazila, nabrajala svoje grijehe i brzo ali promišljeno da ništa ne zaborave i primijetilo se, da je spisak bio pripravljen. Trudio sam se da govorim njihovim jezikom, a prije svega da odu zadovoljni iz ispo-vjedaonice. Bilo je žalosno kad bi ispovijed koja je ustanova Božje ljubavi i milosti služila za to, da ljude uznemiruje.

Konačno sam zadovoljan ustao. Osobito me ve¬selilo što su oni zaista došli s pouzdanjem punim vjere, a ne da izvrše naređenje, što su Čvrsto vjero¬vali u oproštenje svih svojih grijeha i razgovarali sa mnom kao da govore Bogu. To je dostajalo, da budem od srca radostan.

Tek sam se poslije večere kad su došli muževi i mladići, osjećao kao ispovjednik. Kad to danas pro¬matram iz izvjesnog odstojanja, izgleda mi, kao da sam tada bio obala, o koju je udarao val za valom i odlagao sav glib i prljavštinu koju je nosio sa sobom. Sjedio sam na stolici, a oni su klečali na šamlici za klečanje, jer nije bilo dovoljno ispo¬vjedaonica i tako smo se mogli uzajamno točno vi¬djeti. Možda je to za njih bilo malo'teže — ne mnogo, jer sam bio nepoznat u selu — ali meni je to bilo drago, jer odijeljen rešetkom uvijek sam imao utisak da govorim prikazi.

Bili su jednostavni ljudi, svi s istim pogreš¬kama, i čovjek je morao s njima govoriti o njiho¬vim problemima njihovim jezikom. Vjerujem, da ne griješe iz zle volje, nego iz dosade seoske uspavano-sti i tupog materijalizma što ga izaziva svakodnevno bavljenje poljem i stokom. Kako je krasno po¬dići ruku i vijeti ih kako zadovoljno odlaze znajući da će barem nekoliko dana živjeti u stanju milosti. Objasniti im da je ispovijed nešto posve jednostavno, da ih svećenik potpuno razumije, jer je i sam čovjek, da se ne uzrujava zbog njihovih slabosti koje i sam poznaje. Opomenuti ih da ne do¬puste da teret grijeha na njima dugo počiva, nego neka ga se riješe što je moguće prije, jer je onda sve mnogo ljepše! Opaziti da, osobito mladići uviđaju, kako je bolje voditi Čist život, jer im tužna neugodnost zbog njihovih grijeha govori iz lica.

Bilo je pola tri izjutra kad sam ustao sa stoli¬ce na smrt umoran, ali zadovoljan i ispunjen rado¬šću, koja se doista ne da opisati. Svi su mi ti mladići postali dragi, i bilo mi je žao kad sam gledao kako odlaze, možda do slijedeće godine, a ja ih ne mogu slijediti, ne mogu im pomagati u životu, usmjeravati ih, jer život je težak, a đavao je budan.

Kad sam te noći legao i ocjenjivao svoj dan, bilo rni je jasno, da je bio najpuniji u mom životu. Mnogi su ljudi toga popodneva učinili korak k Bogu i to ... po mojim rukama. Nisam bio na to pono¬san, jer sam znao da nisam vrijedan tog velikog dara. Unatoč tome srce mi je bilo puno i zahvalno; isplatilo se živjeti. U sedam ujutro opet sam, još smrtno umoran, sjedio u ispovjedaonici; ovaj puta su dolazile žene. Kakva razlika! Ispovijed muškaraca dovodila me bliže k Bogu, a ispovijed žena vodila me u mlin svakidašnjice, k radu u sobi i kuhinji. Morao sam dati smisao njihovom životu, pomoći im da vide Boga među kuhinjskim loncima, da ih ne pritisne tupost, koja njihov život doduše ne čini griješnim, ali ga čini neplodnim i opterećuje beskorisnim malenkostima.

Bilo je ispovijedi, moram i to reći, koje su me najdublje potresle: žene, koje su znale patiti i poznavale razloge zbog kojih su trpjele; muževi koji su se borili protiv najmanjih pokreta sebičnosti, starci i starice koji su svoj dan provodili u molitvi za čitav svijet, mladići i djevojke koji su se u griješnoj okolini sačuvali čistima. Čovjek se tada zapita: zašto Bog dopušta da mi sjedimo, a ovi ljudi kleče, kad su prije trebali oni odriješiti nas, nego mi njih. Ali odmah se na to javlja Bog koji sa smiješkom kaže: Ludo, što zapravo Čini tvoja ruka, kad je dižeš u ispovjedaonici? Ja sam taj, koji oprašta, neka ti je jasno. Uostalom, zar je uopće itko dostojan da oprašta grijehe?«
Kad sam u dvanaest sati služio Misu i okrenuo se za »Dominus vobiscum«, pogled mi je kliznuo crkvom i imao sam dojam da ona pripada meni, kao da su svi koji tamo kleče moja djeca, moja djeca u trajanju od jednog kratkog trenutka.

Kad smo opet sjedili u autobusu, bili smo mnogo govorljiviji nego kod dolaska. Svaki je htio iznijeti svoje utiske koji su kod svih bili jednaki: radosni osjećaj, da smo stvarno dušobrižnici, i nestrpljenje, da konačno smijemo ozbiljno raditi. Naravno, sasvim smo čuvali ispovjednu tajnu i pripo¬vijedali smo o svojim govornim poteškoćama koje su katkad dovele do veselih brkanja i zabuna. Znali smo da je to dopušteno, jer se zapovijed šutnje odnosi samo na iznesene grijehe u sebi; no radije smo željeli biti točniji, nego počiniti i naj¬manju neopreznost.

Autobus je napuštao selo i svi smo kao po dogovoru pogledali još jednom nazad prema crkvi da je dobro upamtimo, kao da je predstavljala našu prvu župu. Sat kasnije uronili smo u vrevu velegradskog prometa, u talasavo more ljudi koji ne bi nikad točno shvatili razlog naše radosti.

U sasvim drugačijim okolnostima odvijalo se moje drugo djelovanje kao ispovjednika. Ovaj puta je došlo još nenadanije.

Po završetku semestra odlučio sam otići nekoliko mjeseci u Francusku da se odmorim i istovremeno temeljito naučim jezik, koji sam doduše znao prema gramatici, ali nisam znao govoriti. Tako sam došao u malo selo nedaleko Lyona, u kojem pišem ove retke. Kad sam vidio mirnu prirodu i seosku tišinu mjesta, nisam mogao ni sanjati o onome što se dogodilo nakon dva dana. Da mi je netko pričao to što sad kanim iznijeti, smatrao bih to sasvim nevjerojatnim, kao što će sigurno i velik dio mojih čitalaca to držati.

Dogodilo se to ovako: Otprilike deset minuta iza osam sjedio sam za večerom u maloj blagovaonici samostana, u kojem sam preuzeo kapelansku službu.

Odjednom odjekne sirena otegnutim zavijajućim zvukom, koji se triput ponovio i zaustavio mi žlicu na putu između tanjura i ustiju. Kad je došla žena koja mi je servirala večeru, zapitao sam je skrpanim riječima: »Što se to događa?« »Ne znam, neko zlo«, rekla je, »tri signala znače da je neko zlo.« U taj čas stupila je u sobu majka poglavarica i saopćila mi da me upravo nazvao župnik. Dogodila se željeznička nesreća i on me moli da ga, ako mogu pratim.
Kad sam sjedio u taksiju nakon brojnih objašnjenja postupno sam shvatio da se radi o teškoj nesreći u blizini Chateaubourga, otprilike četiri kilometra daleko od Tournona gdje smo stanovali.

»Mrtvih? «
»Vjerojatno da. Mnogo!«

Kako da opišem tu strahovitu sliku, tu hrpu razmrskanog željeza koje se tamo nagomilalo na sparini ljetne večeri.

»Kako se to dogodilo?«
»Vlak, »Michelin« dolazio je brzinom od 70 km. Nekom zabunom sproveden je na isti kolosijek jedan teretni vlak. Nisu se mogli vidjeti zbog zavoja.«

Policija je opkolila mjesto nesreće bodljikavom žicom. »Michelin« se sastojao od četiri vagona, koji su bili puni putnika. Lokomotiva teretnog vlaka ujurila je u prvi kao ruka u rukavicu, tako da je unutri sve smrskano. Drugi je vagon zgniječen kao harmonika. Treći je naletio na oba prednja, a četvrti je samo malo iskočio iz tračnica.

Osjetio sam kako mi krv udara u glavu: stenjanje ranjenih dopiralo je do nas praćeno dugim signalnim zvižducima lokomotive. »Naprijed!« rekao je župnik. Pokrenuo sam se poput automata. Kad smo došli do žičane prepreke, zaustavi nas jedan policajac. Čuo sam kako je govorio mom pratiocu, ali sam jedva nešto mogao razumjeti. Stalno je ponavljao riječi: »Kotao« i »opasnost«.

Župnik je stajao stisnutih usana i isturene brade kao da želi skupiti snagu.

Objasnio mi je: »Opasno je. Prvi vagon tlači kotao lokomotive i moguće je da ovaj prsne. Pokušavaju otvoriti jedan ventil, ali to može još dugo trajati. Ako pukne, odletjet ćemo u zrak.«
»Što da radimo'?«

Nije odgovorio. Ali obojica smo znali da je odluka pala odavno. Mora da je to shvatio i policajac, jer kad smo mehanički pošli dalje, jedva da se pokrenuo da nas zadrži.

»Moj francuski ...«
»Čini što možeš«, bio je njegov odgovor. »Ne trebaš znati francuski da bi mogao opraštati grijehe.«

Spopao me strah. Strah, koji me je gotovo stezao u koljenima. Taj otegnuti, tužni zvuk lokomotive bio je kao trn, koji se polako zabada u meso. »Možemo odletjeti u zrak«, ponovio sam, a zatim »Odrešujem te za vječni život...« »Hoćete li mi dati odrešenje za svaki slučaj?« rekao sam, klekao pred njim i primio božansko oproštenje. Tada je on učinio isto i ja sam nad njim učinio znak križa. Približili smo se nesretnom vlaku. Župnik od Chateaubourga je odahnuo kad nas je ugledao. Lice mu je bilo uprljano čađom i krvlju. »U prvom vagonu se ne može ništa napraviti. Jedan mora sa mnom ući u drugi vagon, a drugi se treba uspeti u treći.«

Kroz rupu na prozorskom oknu koja je upravo bila načinjena čekićem, ušli smo u taj zatvor od željeza i razvalina, što je nastalo od drugog vagona. »Ovdje, velečasni, ovdje!« Disao sam duboko, dok mi je ruka pravila znak križa nad jednim licem zgnječenim poput lista; zatim iznad dva oka, koja su izvirivala ispod sjedišta koje su dva čovjeka pokušavala sjekirama podići; nad ženom koja je stiskala ruke na želudac da zadrži krv koja joj je istjecala između nogu dok je nešto govorila, što je zvučalo kao: »Bila sam na putu za Valencu, velečasni, zbog očevog pokopa ...«, i nad djevojčicom, čije je lice pokrivala krvlju natopljena marama; i nad plavom, od tijela odijeljenom glavom.

»Oproštenje«, »moliti«, »grijesi«, »kajanje«, te sam riječi često rekao nepovezano i one su mi izgledale tako sporedne prema divnima: »Ego te absolvo ...«

Ovdje se pokazalo da su prastare riječi zaista jedine, o kojima u odlučnom času sve ovisi. I zviždanje lokomotive koje se još uvijek usijecalo u nas. »Možemo svakog časa odletjeti u zrak.« Što je sada bila smrt? Što sad znači riječ »umrijeti«? Morao sam se penjati preko hrpe drvenih komada, koji su nekad sačinjavali klupu da bih podijelio odrešenje lešu sijede kose prije nego ga iznesu kroz prozor, i da bih došao do žene koja je ispod ogromne gomile kovčega neprestano ponavljala: »Moje dijete, moje dijete! Jeste li mi vidjeli dijete? Ima godinu dana, godinu dana!«

Oko pola dvanaest u noći umuknulo je zviždanje. Mladi čovjek s čeličnim šljemom koji je radio pored mene, pogledao me. Odahnuli smo. »Sad su oslobodili jedan ventil«.

»Da«, odgovorio sam i prešao rukom preko čela. Tek sam sada osjetio iscrpljenost; morao sam se čvrsto držati da ne padnem. Do sada me je podržavalo živčano naprezanje, ali sada su mi sile otkazale; bio sam kao opustošen.

»Iziđite za trenutak, gospodine župniče, inače ćete se zagušiti u ovom paklu.« Kad sam bio napolju, ponovio sam: »Ovaj pakao...« Prišla mi je sestra bolničarka. Ne znam ni što je pitala, ni što sam odgovorio. Jamačno je odmah shvatila da nisam Francuz. Pokazala je prema mome licu i rekla: »Krv.« Stresao sam glavom. Uzela me za ruku, povela na cestu i pokazala kabao sa vodom.

Morala me je smatrati ludim, jer sam ostao nepokretno stajati. Na to je zgrabila komad zavoja, natopila ga u vodi i pritisnula mi na čelo. Postupno mi je postajalo bolje; rekao sam: »Hvala«, vjerujem na španjolskom i — zagnjurio glavu u vodu.

Sad su došla četiri svećenika iz Valence i dva iz Saint Perava.
»Sad više nećete biti potrebni. Sjedite i bar sad se malo odmorite.«
Pirkao je laki povjetarac. Bila je mrkla noć kao da je nebo prekriveno velikim crnim ogrtačem. »Koliko mrtvih?«

»Dosada sedamnaest i otprilike devedeset ranjenih. Ah, prva kola se još ne mogu otvoriti; postoji bojazan, da su svi putnici u njima mrtvi. Karoserija se ne da odijeliti od lokomotive teretnih kola. Iz Lyona stiže dizalica da ih razdvoji.«

Tek sada sam opazio da su otišli gotovo svi ljudi koji su se oko osam sati skupili oko vlaka. Ostalo ih je stotinjak; radili su na vagonima, a nekoliko tuceta bolničkih sestara trčalo je neprestano tamo-amo. Noć je postajala teža i sporija. Vladala je tjeskobna tišina; samo od vremena do vremena oglasila bi se truba bolničkih kola koja su odlazila sa svojim bolnim teretom. Sjedio sam na rubu ceste nepomičan kao kip, nijednom ne trepnuvši, kao da su mi kapci od mramora. Oko jedan sat stigla je dizalica iz Lyona zajedno s nekoliko velikih reflektora, koji su jasno osvjetljavali mjesto nesreće i olakšavali posao.

Svi su se bojali časa kad će biti provaljena prva kola. Promatrali smo kako su hvataljke zgrabile s dva kraja; kotač se okretao polako, polako, a kako se metal savijao i pucao, prsnula su prozorska okna i ukazao se jeziv teret — ruke, kovčezi, glave, knjige, kaputi, novine, noge s obje strane tračnica. Stisnuo sam zube; došlo mi je da povraćam. Mlada sestra bolničarka pored mene je glasno vrisnula. Konačno je dizalica spustila gomilu željeza na cestu. Oko dva ujutro ušao sam ponovo u auto. Pored mene je šuteći sjedio župnik. Deset minuta koliko smo trebali do svoga sela, bile su jedna jedina iskrena molitva.

Molio sam za mrtve — tridesetisedam pisale su novine slijedećeg dana — kao da su mi braća i sestre. Osjećao sam se tako bliz ljudima... Pogledao sam svoje ruke: Sad su oni u nebu... Možda je neki u nebu zahvaljujući ovim rukama. Sad sam znao što znači odrješivati, i to u okolnostima kad se nije uračunavao moj ljudski udio, kad sam jedva mogao izustiti koju riječ, i samo je Krist koristio moje ruke da oprašta grijehe. Što li je značilo onih nekoliko riječi utjehe i poticaja koje sam usput mogao uputiti tim ljudima prema znaku, koji je moja ruka opisivala nad njima i otvarala im vrata vječnog blaženstva?

Epilog

Stosedamnaest Misa

Tournon, 15. srpnja 1953.

Dragi moj Antonio, ne možeš zamisliti, kolika je moja radost dok ti pišem ovo pismo. Kad ga budeš čitao, bit ćeš već svećenik. Kako velika, divna riječ! Antonio, sad ćeš mnogo toga razumjeti; razumjet ćeš moje suze prije tri mjeseca! Zaista sam tako govorio o svećeništvu i rekao ti da će i tebe uskoro zarediti.

Moram ti priznati: ne znam, kako da napišem ovaj list! Tako sam se silno radovao da ću ti pisati, a sad ne znam kako početi i kako govoriti. Osim toga, neoprostivo je oduzimati ti vrijeme u ove dane, jer ti stvarnu radost ne pružaju moje riječi, nego minute kad s Njim govoriš i jasno ti je što Jesi. Pogledaj, napisao sam »Jesi« velikim slovima, ne znam zašto. Ti ćeš, stari filozofe, biti ovih dana iznenađen i potresen kad vidiš, da biće nešto vrijedi, kad opaziš, da je promjena koja se u tebi zbiva, bitna, a nipošto samo vanjska.
Sad bih ti volio malo pričati o svom svećeničkom iskustvu. Dakako, to je zapravo smiješno, ali mi ipak dopuštaš radost da ti nešto kažem u ova tri mjeseca, o stosedamnaest Misa koje sam odslužio?

Prije svega htio bih ti reći da sam ponosan na svoje svećeništvo i svaki dan zahvaljujem Bogu za nj. Ja sam, doduše, bijedna mrvica, a nikako svetac i moram priznati, da iz svog svećeništva nisam izvukao sve, što bi se moglo upotrijebiti. I ovako mi je ova godina donijela toliko radosti, da je ne bih htio mijenjati ni za jednu od dvadesetdvije minule. Kakogod bilo, postao sam drugi čovjek, promatram svijet s drugog stajališta i govorim Bogu na drugi način. Moje Mise... ne, više ne osjećam uzbuđenje svoje prve Mise i rastresenost mi je često tolika, da ne bih mogao zamisliti; pa ipak ne bih tih pola sata svakog jutra dao ni za najljepših pola sata svoga života, jer, prijatelju, Misa je — jednostavno rečeno — lijepa do suza.

Dogodit će ti se za nekoliko mjeseci da izađeš iz crkve nezadovoljan sam sa sobom, ali nikad nećeš izaći nezadovoljan Bogom. Sigurno je da se On uvijek zalaže i toliko je blizu, koliko je potrebno da uhvatiš i čvrsto držiš Njegovu ruku; a ako si još tako rastresen, ne uzmanjka trenutaka u kojem On kao sunčana zraka prodire u srce i čini ga radosnim i spremnim za ostatak dana.

Prekosutra moja Misa neće biti tako veličanstvena kao tvoja, Antonio. Neću drhtati kao ti, i neće mi srce biti prostrano poput tvoga; ali divno je da ti sa svim svojim uzbuđenjem Misi ništa ne dodaješ, jer On čini sve kako u tvojoj, tako u mojoj, tako i u Papinoj Misi. Ne znam, što misliš o tome, ali za mene je velika utjeha što sa sigurnošću znam, da mi u Misi ne odlučujemo baš ništa, da, ulažemo li mi malo ili mnogo osjećaja i pobožnosti, uvijek i u svakom slučaju dolazi On i zbiva se ono isto, što se dogodilo u Kristovim rukama na Veliki četvrtak. Možda to zvuči kao isprika za našu nepažnju, ali je istina koja se ne može nijekati. Možda ti izgleda neobično da ti tako govorim uoči Mlade Mise, ali moje su riječi u osnovi iste kao i prije tri mjeseca i važe isto tako za naredne godine. Moje kratko iskustvo želi ti dati ovu utjehu: Ne brini se, dragi prijatelju, i ne muči svoj mozak pitanjima: »Hoću li uvijek tako služiti svoju Misu? Hoću li uvijek biti tako vjeran i iskren kao sada?« — u trenutku, u kome se nalaziš, takva su razmišljanja gotovo griješna.

To, na što se sve svodi je činjenica, da te je On izabrao, da On ne griješi, i da će doći svako jutro u tvoje ruke. Druga je stvar da se trudiš kako bi Ga svako jutro primio čišćim rukama. Ali budi unaprijed uvjeren da one u stvarnosti nikad nisu čiste po tebi, već uvijek po Božjoj dobroti. Ne kanim podrezati krila tvome uzdizanju svetosti, nego te upozoriti na oholi ponos i sanjarenje o anđeoskoj uzvišenosti na što nismo pozvani. Sve ovisi o Njemu i samo o Njemu.

Znaš, prije sam patio zbog toga što nas ljudi smatraju neobičnima i stranima. Sad vjerujem da u tome ne samo imaju pravo, nego, da je to što nas od drugih razlikuje i dijeli uopće, ono najbolje.

Savjeti? — Ne mogu ti ih dati mnogo; prihvati samo ovaj. Otvori, u ove dane koji mogu biti odlučni za tvoj život, širom svoje srce, sasvim širom, kako bi — kad dođu tupi časovi — a oni dolaze svima prije ili kasnije —, kad te snađe napast — da, i ona dolazi — bilo tako obilježeno, tako žigosano, da trebaš samo malo zaći u sloj sjećanja, da naiđeš na spasonosno, oživljavajuće svećeništvo.

Jamačno ti ne trebam reći da ću u ova tri dana misliti mnogo na tebe. Služit ću svoju Misu kad ti budeš, u bijelo obučen, nemirna srca očekivao veliki trenutak. A kad na obali rijeke budem molio Časoslov, često će mi misli odlutati k crkvi, u kojoj se ti zaređuješ za svećenika. Da, skoro vjerujem, da će mi ruke uteći da bi se za trenutak spustile na tvoju glavu. Ovdje sam jučer prekinuo, danas trebam nastaviti. Još ti nisam objasnio zašto ti pišem iz ovog gnijezda s tako smiješnim nazivom. Možda si pomislio da mi je dodijeljena župa. Ali iz naziva ćeš zaključiti da se radi o jednom mjestu u Francuskoj.

Tako i jest: Tournon leži u prekrasnom kraju između Rhone i planina. Ima oko 6.000 stanovnika. Prije tri nedjelje je kod nas završio semestar. Kako sam bio prilično umoran, a osim toga se nije moglo očekivati da će se u mojoj biskupiji odmah dijeliti službe, odlučio sam da ovdje zamijenim kapelana u samostanu časnih sestara, odmorim se i istovremeno naučim francuski.

Stanujem u samostanskoj školi u kojoj zimi vlada obijesni život i jurnjava; sad je ovdje neobično mirno. Ovdje ]e samo petnaest sestara koje hodaju na prstima i pozdravljaju me s krajnjim poštovanjem. Samostan je stara građevina bez velikih udobnosti, ali ima nešto što ne bih htio zamijeniti ni za najveću udobnost: vrt s pogledom na planine, i terasu s koje čovjek vlada cijelom dolinom. Ovdje — pišem u vrtu — provodim čitav dan, čitam, pišem i šetam.

Sad ti još moram reći da upravo pišem jednu knjigu, neobičnu knjigu o svećeništvu. Nosi naslov: »Ispovijest mladog svećenika«. Ni sam ne znam što je to zapravo: s jedne strane sliči romanu, a s druge strane autobiografiji i propovijedi. Ima, zacijelo, od svega ponešto.

Ako me pitaš zašto pišem tu knjigu, mogu ti reći da to ni sam ne znam. Možda je razlog onaj koji stoji u Bibliji: »Non possumus quae vidimus et audivimus non loqui« (Dj. Ap. 4,20). Sjetit ćeš se u kojoj to zgodi dolazi: naime, kad Židovi hvataju Petra i Ivana i opet ih puštaju zbog straha pred narodnom bunom, ali im zabranjuju propovijedanje. Na to Petar i Ivan odgovaraju da ne mogu prešutjeti ono što su čuli i vidjeli.

Možda je i sa mnom slično. U ovoj sam godini doživio tako velike stvari da mi je nemoguće prešutjeti ih. Mislim da je bit svećenika potpuno predanje sebe drugima. Svaki to čini na svoj način: ja, danas tako, da pišem ovu knjigu. Možda dalji i dulji razlog za ovu knjigu leži u tome, što ljudi tako malo znaju o tim stvarima. Često si mogao vidjeti da svećeničkim ređenjima u našim katedralama prisustvuje tako malo ljudi, zapravo samo rodbina. Međutim smatram, da u crkvenom bogoslužju nema ljepšeg i sadržajnijeg obreda.

Osim toga, ako si na to pazio, možeš utvrditi da su sve knjige, koliko ih postoji o svećeništvu ili napisane s asketskog, dakle apstraktnog gledišta, ili se bave svećenikom u njegovoj službi, tako reći, svećenikom u »molu«. Ne znam, jesam li se dosta jasno izrazio. Svi romani o svećeniku kojih danas ima tako mnogo, počinju sa svećenikovim djelovanjem. Nalazim, da je to besmisleno.

Ne može se razumjeti nutrina jednog svećenika, ako se ne poznaje duhovni potres koji za njega predstavlja ređenje. Književnik koji proučava svećenika u njegovoj župi, otkriva u svom glavnom licu neku temeljnu promjenu — koja potječe od svećeničkog ređenja — koju on ne može razjasniti. U svim tim romanima u središtu je više čovjek nego Bog. Poneki se usuđuju prikazati čovjeka u njegovom odnosu prema Bogu, ali nijedan ne postavlja Boga kao osobu koja djeluje po svećeniku. Međutim, ja vjerujem da je nakon posvete u svećeniku više nadnaravnog nego ljudskoga.

Knjiga je dovršena, ali ne mogu se odlučiti da je objavim. Znaš, oko nas se stvara praznina šutnje i ljudskih obzira, tako da jedan svećenik jedva može reći što stvarno misli. Vrlo je teško vratiti riječima njihov prvotni smisao, očistiti ih od svih konvencionalnih natruha i ja nisam imao za to dosta hrabrosti. Doduše, dao sam ispovijest, ali samo polovičnu. Zapravo, nisam ja taj koji se ispovijeda, nego svećenik, kome sam dao da ispriča spoznaje moje i mojih drugova. Nešto potječe i od tebe. Knjiga sadržava malo mašte i pjesništva, ali se sve što u njoj stoji, ne odnosi na mene. Jose Luis, koji tamo nastupa, nisam ja, nego suma iz Jose Luisa, Ricarda, Manuela, Alfreda, Julija, Fidela itd.

To je knjiga koja je zajednički doživljena, a gotovo i zajednički napisana. Sve se u njoj temelji na doživljajima koji, međutim, ne potječu svi iz mog života. Dapače, i neka pisma su bila upravljena na nekoga iz grupe. Samo sam morao prešutjeti imena da bih prikazu dao veću jedinstvenost. (Nadam se da će mi čitalac oprostiti tu literarnu slobodu).

Ljudima, koji me ne poznaju to je svejedno. U njima se stvara lik koji drže pravim. Oni, koji me poznaju možda će razbijati glavu da bi pronašli što pripada meni a što ne. Time će samo rasipati vrijeme i neće imati ništa od knjige. Ustvari, taj koji se ispovijeda, nisam ja, nije to uopće nikakvo stvarno lice, nego jednostavno »Jedan svećenik«. To nije ugodna knjiga i češće sam osjetio napast da zakopam rukopis u svoj pisaći stol. Ali možda nemamo pravo zadržati za sebe toliko radosti.

Zašto ti to pišem? Možda imam potrebu da se pred makar nekim opravdam. Oprosti, molim te, i pustimo sad to. Čini mi se gotovo kao prestup da ti kradem vrijeme s tako nepotrebnim sitnicama.

Lijepo, Antonio, stari prijatelju i sad svećeniče! Sjećam se tvoga pisma: svećenik, svećenik samo svećenik... To je prvo, zar ne? Da, samo se to mora rastumačiti: mi ljudi možemo biti kakvi hoćemo, ali Bog je divan! Koliko se mučimo da iz takozvanih ljudskih vrednota izvučemo posljednje, a sad, promatrane pod novim jasnim svjetlom, izgledaju nam upravo smiješne.

Naravno, da se ne smijemo pretvoriti u »nove Božje bogataše« kako se jednom izrazio netko od mojih prijatelja. Ali kako izbjeći to da izgledamo bogati, kad ipak to jesmo? To što nam nedostaje, jest: biti toga svjestan, iako to baš nije tako lako. Moramo razumjeti da se predajemo, i to prije svega Njemu. Paco mi je prije nekoliko dana pisao kako je nama svećenicima zapovijeđeno, da nosimo ljudima Krista i Njegovu Majku, a mi se zadovoljavamo time da im iznesemo mnoštvo lijepih riječi. Odgovorio sam mu da problem i leži u tome, što nam, da bismo im donijeli Krista i Njegovu Majku, stoji na raspolaganju samo ta skupina siromašnih riječi. (I naravno sakramenti, ali oni dolaze od Boga, a ne od nas.)

Za danas više ništa. Smijem li te na koncu podsjetiti na definiciju svećenika koju nam je rektor u koledžu spominjao gotovo svaki dan? »Segregatus a peccatoribus (izdvojen iz grešnika) et excelsior coelis factus (i uzvišen nad nebesa). Ab hominibus assumptus (uzet od ljudi) pro hominibus constitutus (postavljen na službu ljudima) ut offerat dona et sacrifica pro peccatis (da prinosi darove i žrtve za grijehe). Qui condolero possit (koji je u stanju suosjećati) quoniam et ipse circumdatus est et infirmitate (jer je i sam podvrgnut slabosti).« — Komentar suvišan.

Ove riječi još mnogo više ti danas shvaćaš kako se shvaćaju samo na dan ređenja. Dopusti mi da prinesem usnama tvoje ruke, jer su to sada zauvijek posvećene ruke. Sjećaš li se kako sam ti prije nekoliko mjeseci rekao, da ćeš kod svog ređenja vidjeti u čemu je stvar? Sad si to vidio. Vjeruj mi, sad počinje u tvom životu lanac velikih radosti i isto toliko patnji. Tek kad postanemo svećenici, znamo o čemu ovise stvari u svakoj prilici. Mojih stosedamnaest svećeničkih dana to mi neprestano dokazuje. I sad se tako nastavlja: tisuću dana, deset tisuća ... do u svu vječnost.

Sjećaš li se parole na stubištu, ujutro 19. ožujka, najvećeg dana u mojoj povijesti?

Veritas, 22. svibnja 2007. / 21. prosinca 2010.