Ispovijest mladog svećenika - Dio prvi

Autor: José Luis Martin Descalzo

U suradnji sa izdavačkom kućom UPT - U pravi trenutak Veritas na svojim stranicama donosi ovaj roman u pet nastavaka.
Naslov originala: Un cura se confiesa
Sa španjolskog jezika na njemački jezik prevela: Ursula Von Colbe - S njemačkog jezika na hrvatski jezik preveo: Ivan Šešo
Knjigu je izdala 1995. godine izdavačka kuća UPT - U pravi trenutak u Đakovu - Urednik: Ivan Zirdum - ISSN 953-6310-19-5 (Treće izdanje)

Čudno biće

Izašao sam iz jednog od onih malih baskijskih izletničkih vlakova što voze kroz polja i livade koje zbog svog blistavog i čistog zelenila djeluju uvijek kao da su svježe pokošene. Ranije je padala kiša i svugdje se osjećao snažan miris vlažne zemlje. Bio sam zadovoljan i ne znajući točno zašto; možda zato što me je okruživala ova prijateljska priroda.

Kako je moj slijedeći vlak polazio tek za jedan sat — morao sam hvatati u osam sati brzi vlak za Madrid — pošao sam malo kroz selo. Učinilo mi se maleno; sastojalo se zapravo iz jedne jedine dugačke ulice koja je vodila od kolodvora do crkve. Polagano sam se vukao cestom; biciklisti, koji su se bučno zabavljali, prolazili su pored mene.

Crkva je bila gotovo prazna, samo dvije djevojke su klečale jedna uz drugu u jednoj od prednjih klupa i jedna stara žena na klecalu. Sjeo sam straga. U ugodnoj, svježoj polutami mogle su otpočinuti oči, uši i duša i skoro nesvjesno sam počeo moliti. Ja nisam nikakav komplicirani čovjek i za mene je molitva jednostavno razgovor u dvoje s Onim koji je prisutan na oltaru. Tako smo međusobno razgovarali jedan časak, a onda su moje misli, a da to nisam ni opazio, otputovale ispred mene kući. Da, zaista mogu biti zadovoljan, mislio sam smiješeći se. Kroz dvije godine nisam vidio svoju obitelj i sad sam putovao na tri mjeseca kući. Tri mjeseca odsustva, kako se to naziva u vojsci. Sjećao sam se ona četiri dana, koje sam proveo kod svoje sestre u Loyoli.

Redovničko odijelo joj je dobro pristajalo, činilo ju je nešto starijom.
Bila je sretna i zadovoljna, a to je bilo glavno. Oči su joj blistale radosnije nego ikada; bila je na mjestu koje joj je odgovaralo. Polovinu vremena smo proveli pričajući šale koje je ona bilježila u malu bilježnicu kako bi ih mogla u slobodno vrijeme ispričati drugim novakinjama. »Imam tako loše pamćenje«, rekla je, »da za pola sata sve zaboravim.« Ne, ona nipošto nije bila usiljena, nego je govorila naravno kao i prije, možda čak još jednostavnije, jer je i o najtežim i najozbiljnijim stvarima raspravljala najprirodnijim tonom.

Razgovarali smo o svemu: o hrani u samostanu, o velikom broju jabuka u voćnjaku, časovimamolitve i pobožnosti i oMisi. O svemu je govorila bez imalo patosa. Osjećam, da ime Bog, ako se izgovori istim tonom kao riječ jabuka, zvuči mnogo ljepše i prirodnije; kao da nam je On posve blizak. Dok sam na sve to mislio, nisam ni opazio da mi je prišla jedna od djevojaka koje su naprijed klečale:

»Biste li nas mogli ispovijediti, velečasni?«

Malo sam se uplašio:

»Oh! Ja još nisam svećenik; ja sam samo bogoslov«, rekao sam. Pocrvenjela je, molila mnogo puta za oproštenje i udaljila se.

Ta mala zgoda mi je bila vrlo šaljiva. Možda bi bilo zgodno da sam obje ispovijedio; ali se s takvim događajima ne treba šaliti. Potisnuo sam tu misao kao napast, ali ipak moram priznati da sam zapravo bio ponosan, što su me smatrale svećenikom. Zar sam mogao zaista učiniti tako ozbiljan utisak? - pitao sam se i prešao rukom preko lica. Ah, jasno, već se dva dana nisam brijao. Idem sad odmah brijaču. Ustao sam i bez ijedne riječi, koju bih na rastanku upravio Gospodinu, pođoh prema vratima. Kad sam stavio prste u školjku s posvećenom vodom, opazih svoju neuljudnost i rekoh Mu smiješeći se:

»Oprosti, ja sam budala. Ali Ti već razumiješ.«

Kad sam s mnogo mlađim izrazom lica ponovo prešao prag brijačnice, pošao sam lagano prema kolodvoru jer je već bilo vrijeme za to. Osjetio sam da sam gladan i pomislim: moram kupiti nešto za večeru jer stižem tek u dva sata. Ušao sam u jednu trgovinu, koja je izgledala kao da ima svega i zatražio nasumce: »Sto grama kobasice!«

Žena mi je pročitala s lica neznanje i rekla:

»Hoće li to biti za sendvič?«
»Da.«
»Onda je dosta pedeset grama.«
»Dobro, onda dajte pedeset.« Rekao sam samo da nešto kažem. Ona je sjekla kobasicu na kolutiće.
»Treba li i kruh?«
»Vi prodajete i kruh? Tim bolje. Da, naravno!«
»Da vam i kruh pripravim?«
»To bi bilo vrlo ljubazno od vas.«
»Želite li također nešto voća?«
»Da, da.« —
»Dvije banane.«
»Da, lijepo.«
»Ah ne, radije jednu bananu i jednu krušku. I malo kolača?«
»Da, dobro.«
»Četiri komadića?«
»Da.«

Pustio sam je da radi što hoće. Ona se osjećala pomalo kao moja majka, a ja nisam ni slutio što trebam kupiti. Bilo mi je svejedno što jedem. Žena u trgovini mora da je bila vrlo radosna zbog kupca kojeg je tako lako zadovoljiti, jer mi je sve zapakovala s tako mnogo ljubavi, da to ne bi bolje mogla učiniti ni moja majka.

S namirnicama pod rukom — prtljagu sam bio predao u Irunu — ušao sam u vlak. Iako je bio prilično pun, našao sam jedno slobodno mjesto, u mom su odjelu sjedili ljudi kakvi se često vide u D-vlaku Irun — Madrid: do prozora mladi talijanski bračni par koji je prikraćivao vrijeme zajednički rješavajući križaljke; njima nasuprot jedan valencijanski bračni par koji je isto tako zajednički cijela dva sata jeo sendviče sa salamom, dva sata brbljao valencijanski i daljnja dva sata uništavao sendviče sa sirom.

Mi ostali sačinjavali smo jedan krug. Nasuprot meni sjedila su dva mlada Engleza i jedna Španjolka koja je od svog djetinjstva živjela u Engleskoj. Desno od mene sjedio je Španjolac s izgledom cipelara, a koji se nakon sedamnaest godina provedenih u Francuskoj vratio u Španjolsku, a lijevo od mene mladić oko dvadeset pet godina, koji je, kako sam kasnije saznao, studirao na visokoj tehničkoj školi u Madridu. Sjedio sam točno nasuprot engleskoj Španjolki. Bila je nenapadno obučena, bez šminke, blijeda i imala je kosu počešljanu unazad i skupljenu u konjski rep. Razgovarali smo nešto teško i nespretno francuski jer je to bila jedina mogućnost da i oba Engleza mogu sudjelovati u razgovoru. Bilo je još moguće da bude tumač Španjolki koja je s onom dvojicom govorila engleski, a s nama španjolski, i to gotovo savršen španjolski koji je izgovarala vrlo meko, ali koji je odisao vezanošću za rječnik.

Međutim, postupno je prevladavao razgovor na španjolskom i oba Engleza su utonula u šutnju. Govorili smo o omiljenoj temi svih povratnika iz inozemstva: o španjolskim vlakovima.

»No nikako ne može se nijekati da ide naprijed. Ovaj vlak ipak nije loš.«
»Ne, ne! U mnogim stvarima je nesumnjivo postignut napredak. Uvijek je radosno pri povratku otkriti nove stvari.«

Dok sam to govorio, zavukao sam ruku u džep da izvučem maramicu i osjetih nešto hladno među prstima: komad novca. Izvukao sam ga i rekao: »Komadi od pet peseta, na primjer.«

Malim misaonim skokom sam nastavio: »Uostalom, doživio sam jučer nešto zgodno s tim u vezi. Dolazim upravo iz Lovole gdje je jedna od mojih sestara u samostanu. Pitala me je vrlo uzbuđeno ima li opet srebrnih komada od pet peseta. Očito su novakinje raspravljale o tome u slobodno vrijeme, jer je jedna od novoprimljenih tvrdila da ih je vidjela, dok su druge rekle da taj novac od građanskog rata nije više u opticaju.«

»Vaša sestra je redovnica?« zapitala me mlada dama, koja je sjedila nasuprot meni.
»Da, novakinja. Ovdje u Lovoli.«
»I ja imam dvije tetke u samostanu u Engleskoj. Ali...« Zastala je kao da se pokajala zbog započete rečenice. No onda je ipak nastavila:

»Ne bih vas htjela povrijediti, ali uvijek kad posjetim svoje tetke, ražaloste me.«
»Zašto?«
»One žive u nekom drugom svijetu kao da nemaju s nama ništa zajedničkog. Kad su otišle u samostan, bile su još gotovo djeca; ništa ne slute o životu. One ne govore našim jezikom i ne razumiju nas. Svijet se okreće i mijenja, a one su kao mrtve.«
»Ali one su sretne.«
»Sretne su, jer ništa ne poznaju i ne znaju. One su kao djeca koja vjeruju da u jednoj bari pred sobom imaju vodu cijelog svijeta. Zadaju mi bol; ne znaju ništa o životu. One su sretne, t.j. vjeruju da su sretne. Kadgod posjetim svoje tetke, vraćam se žalosna. Njihov život iza zidina izgleda izgubljen i beskoristan.«
»To ovisi o tome što vi razumijevate pod životom.«
»Život je to« — raširila je ruke kao da se ne zna izraziti — »život je sve što nam leži pred očima. Zašto one idu u samostan? To nisam nikad razumjela. Vjerujem, iz straha ili iz ograničenosti. U svakom slučaju, to su čudna, od svega izdvojena stvorenja.«

Opazila je da su me njene riječi neugodno dirnule i zašutjela je. Ni ja nisam htio nastaviti razgovor, premda mi je na jeziku bilo pitanje: »Tada vi zacijelo ne razumijete niti zašto ja postajem svećenik?« Nastala je mučna tišina. Svi su nas u odjelu slušali. Morao sam naći prikladan odgovor, a osjećao sam se potišten. I tako sam govorio o životu poslije smrti kao o pravom životu. No to mora da je zvučalo vrlo suho, kao napamet naučeno.

U međuvremenu se smračilo. Oči su mi potražile iza prozorskog stakla pokretnu prirodu, koja me je prije kratkog vremena još tako radovala. Iščezla je iz moga srcai nestalo je radosti. Obuze me siva utučenost, unutarnje neraspoloženje i neobična potreba da plačem.

Zmirkava svjetla sela kroz koja smo prolazili izranjala su iz noćne tame i nestajala. Što smo se više približavali kastilskoj visoravni, to su jače blistale zvijezde na nebu. Naslonio sam bradu na poprečnu šipku pred prozorom i ponavljao u sebi lagano i sjetno riječi razgovora.

Da, ja sam bio osobenjak, čudno biće iz jednog drugog svijeta. Nisam imao ništa zajedničko s drugim ljudima u vlaku. Moja reverenda bila je nepropusni omot pod kojim se moje srce polako ali sigurno sušilo. A zašto zapravo? Ljudi su ipak znali da mi nismo drukčiji od njih, da smo od istog mesa i krvi, da imamo iste strasti i pogreške i da život volimo kao i oni; da, taj život, koji je ležao pred nama sa svom svojom ljepotom koju krije u sebi. Da li je stvarno istina da je naš život beskoristan i prazan, da se mi iz kukavičluka odričemo života? Iz kukavičluka?! Osjetio sam kako stišćem zube i kako mi ruke stežu niklovanu šipku. Vlak je presijecao uvijek nova polja i livade, a svjetlo iz unutrašnjosti vagona osvijetlilo bi ih za trenutak. Vidio sam kako je moja sjena jurila za nama i mislio: da, zaista ja sam čudak. Svi to kažu, svi.

Što smo se više približavali Valladolidu, to su mi misli postajale vedrije. Ipak žalac je ostao u meni iako sam sve više mislio na ona tri mjeseca koja su ležala preda mnom. Već dvije godine nisam vidio svoju obitelj, a to je bilo vrlo mnogo za mene jer sam oduvijek bio najradije kod kuće. Čim bih prestupio kućni prag, gubili su mi se svi problemi.

Na kolodvoru me očekivalo pola obitelji. Jedva se može opisati prizor pozdravljanja jer se on ni u čemu nije razlikovao od pozdravljanja bilo kojeg došljaka.

»A gdje je mala Crucita?«
»Kod kuće!«
»Odmah ćeš je vidjeti.«

Pri burnom pozdravljanju umalo bih bio izostavio Faustinu, našu staru služavku koja me još kao dijete poznavala.

»Faustina, kako si?«

Pogledala me prestrašeno:

»Hvala, dobro! A vi, senjorito?«

Počeo sam se smijati: »Hu! Kakva formalnost!«
»Vi ... vi ste sad tako drugačiji!«

Zašto, zašto je Faustina ponovila riječi Španjolke iz Engleske? Zar su se svi urotili protiv mene; jesu li se željeli i odvratiti od mene? Ali moje neraspoloženje opet je odmah iščezlo; bilo je to samo kratko nabiranje čela. Svi su me uvjeravali da izgledam bolje nego prije, da mi je boravak u Rimu mnogo koristio i da mi reverenda izvrsno stoji. To je bilo prvi puta da su me u njoj vidjeli.

Kad smo došli kući ne brinući se ni za koga, otrčao sam u sobu svoje sestre. Njeno dijete ležalo je u svojoj košari i spavalo. Nisam mogao drugačije; morao sam je uzeti na ruke i pritisnuti na grudi. Mala se malo protivila mom burnom zagrljaju, protrljala očice i tada me dugo gledala a da me nije prepoznala. Promatrala je reverendu i šešir, posebno šešir, i briznula u strahovit plač. Žalostan sam prišao krevetu i mislio da sam i za svoju nećakinju postao tuđinac.

Slijedećeg jutra probudio sam se umoran i s bolovima u leđima: madrac je bio premekan, a ja sam se navikao spavati na tvrdom. Za trenutak sam skočio iz kreveta i razgledao svoju sobu. Sve više sam osvježavao sjećanje na pojedine predmete i zadovoljno uzdahnuo. Iz kuhinje je odjekivao glas moje majke koja je pričala s malom. »Pazi, da ti ne dođem!« Navukao sam kućne papuče, prebacio reverendu preko spavaćice i otrčao u kuhinju.

Nikako mi nije uspjelo steći povjerenje male. Darivao sam joj kekse i bombone, obećao da ću joj kupiti loptu, te da ću je odvesti na trg Karussel da se vozi. Sve badava. Dijete me je uplašeno gledalo i nije ni glasa izustilo. Kad sam je uzeo na ruke, rekla je samo: »Ne!« i okrenula glavu da je ne bih mogao poljubiti.

»Daj svome ujaku Isi jedan poljubac! Ne budi baš mala luda. Ta on je ipak tvoj dragi ujak Is koji je došao s jako dugačkim tu-tu.« No ništa nije pomagalo. Poslije Mise pošao sam obilaziti kuću. Mnoge stvari bile su se promijenile. Kad sam odlazio prije dvije godine, nije bilo djece u kući, a sad je i ovaj mali mops (vrsta psa) od godinu i pol sve okovao. I moji roditelji bili su se promijenili; djelovali su mi mlađe i svježije. Prošao sam kroz sve sobe, prešao rukom preko starog klavira iz svog djetinjstva, pozdravio oba strahovito mrska poprsja u blagovaonici i pogladio hrbat svojih knjiga koje su kao uvijek bile poredane na policama.

Kako nisam imao nikakvog posla, odlučio sam, da prokrstarim gradom. Kroz kućna vrata izašao sam na suncem obasjani mali mirni prostor. Jedva sam išao nekoliko koraka kad tromi, dahćući autobus prepriječi ulicu. Vidio sam ga kako praska u svim smjerovima kao da će se sav izlomiti da bi iza ugla zakrenuo i nestao u ulici Marija de Molina.

Iza autobusa zakrenuo sam i ja u istu ulicu. Bila je svježe poprskana i bljeskala se na suncu. Na uglu sam se skoro sudario s grupom djevojaka koje su glasno i živo razgovarale. Četiri od njih izgledale su kao švelje, peta je bila mala djevojčica u tamnoplavom školskom ogrtaču. Točno sam čuo kako su došaptavale:

»Jeste li vidjele kako je to mladi svećenik?. »Svećeniiik!«
»Pst, luda Lizo!« rekle su ostale i zahihotale.

Nisam znao da li da se smijem ili ne, ali nisam zapravo više osjećao nikakvu neugodnost. U tom trenutku bio sam po prvi puta jasno svjestan da nosim reverendu. Odjednom mi se zaplela među noge i smetala mi u hodu. Da, morao sam si jasno pojmiti, da sad pripadam određenoj kategoriji, da sam za ljude više ili manje »mladi svećenik«.

Na Zorillovom trgu gradili su kuću i radnici su se penjali po skelama. Zastao sam i promatrao je; zapravo više sam gledao ove ljude, koji su izgledali, kao da se igraju u zraku. Što misle sad oni o meni? Da li me mrze? Kad bi me barem mrzili!

Moram priznati da imam jednu maniju: ne znam da li je tada nastala; svakako se tamo dogodilo prvi puta da sam sebi svjesno postavio pitanje: što misle ljudi o meni, o nama svećenicima? Oh, kad bi nas barem mrzili! Mrziti neku stvar znači u osnovi voljeti je, pridavati joj značenje. Nitko ne mrzi mrava. Mnogo bolnija je ravnodušnost, zid šutnje i nerazumijevanje između nas i drugih kojima smo ipak tako blizu. Od onog dana obuzeo me osjećaj tuge.

Shvatio sam da, sjednem li na klupu u parku, sve oko mene postaje ozbiljnije, da sam tuđinac među onima koji tiho razgovaraju, među skupinama djevojčica koje se glasno smiju i međusobno prskaju, a osobito među djecom. S druge strane osjećao sam im se tako blizu... I rasrdio sam se kad sam čuo kako jedna glupa dadilja kaže svom štićeniku: »Samo pazi! Ne budeš li dobar, ovaj čovjek će te odnijeti!« Ona naravno nije mogla znati da sam ja i došao u park da vidim djecu kako se igraju, a knjigu sam ponio samo za izliku da »veliki« ne bi mislili kako beskorisno rasipam svoje vrijeme.

Ne, na djecu se ne mogu potužiti. Kako bih i mogao, kad me ipak uvijek kad sam izlazio iz parka, okruživalo jato od njih petnaest do dvadeset i ljubilo mi ruku svojim prljavim ustima i punim nosićima. Doduše, još nisam bio svećenik, ali sam pustio neka im bude; oni nisu ništa znali o višim i nižim redovima, i svaki koji je nosio reverendu, bio je za njih svećenik. Jedan za drugim prilazili su sasvim ozbiljno i zatim opet otrčali da nastave prekinutu igru. Bio sam blizu suza: moje su ruke imale nešto posebno, nešto tako veliko da se isplatilo za trenutak zaboraviti igru i smijeh da bi ih poljubili. Moje ruke još nisu bile zapravo ništa, ali djeca su gledala u njima ono što će jednom od njih postati. Morao sam se smijati kad je posljednja djevojčica rekla predzadnjoj: »Znaš, time dobivamo oprost.«

Svi prelaze rijeku

Slijedećeg jutra prispio je Luis, moj najbolji prijatelj i školski drug. Bio je krupan, snažan, imao je plavu, gotovo uvijek neuređenu kosu i izgledao je kao Nijemac. Trebalo je čitati Misu u crkvi Obećanja. Na putu do tamo nije me napuštala misao zašto ja ne mogu kao on imati Misu umjesto da ga samo kod nje poslužujem. I ja sam položio sve ispite kao i moji drugovi, a oni su već prije tri mjeseca slavili svoju mladu Misu, samo ja, jer sam bio premlad, nisam bio pušten ređenju.

Za vrijeme svete Mise bilo rni je nemoguće svratiti misli na nešto drugo. Opet sam gledao kako blijedi i neispavani, svaki sa svojim stvarima preko ruke ulazimo u Petrovu katedralu. Vidio sam sebe u sakristiji kako im pomažem da se obuku, kako širim odjeću, gotovo im navlačim jer sami to od uzbuđenja nisu mogli i kako ih pri tom pun zavisti promatram.

Taj dan mi je bazilika izgledala veličanstveni je nego ikada. Kad opet izađemo, bit će svi oni svećenici, samo ja ne. Stisnuo sam zube. Ostali su išli čvrstim korakom kao mjesečari prema oltaru. Kardinal se oblačio. Njihova imena, devetnaest imena, zazvonila su i odjekivala zidovima dok se nisu izgubila u širokom prostoru kupole. Osjećaj straha me prožeo kad nisam čuo svoje ime; ono nije bilo na spisku; samo ja sam ostao na obali. Prostrli su se na tlu i litanije su počele. Imena svetaca su nas zapljuskivala poput valova. Moji drugovi ispruženi kao mrtvaci na podu, a istovremeno novorođeni u svojoj bijeloj odjeći, govorili su glasno i prodorno: »0 ovom času mi nestajemo, umiremo, da bismo novi ustali.« Ja, koji sam svakog pojedinog od njih točno poznavao sa svim njegovim svojstvima, osjetio sam kako su se udaljili od mene, kako su uronili u Božju rijeku, a ja sam jedini stajao na obali.

Nisam mogao dalje podnositi taj prizor, nego počeh lutati kroz divovske pokrajne lađe crkve. Pjevanje litanija dopiralo je do mene kao zapljuskivanje i odbijanje valova na nasipu. Sveci su silazili, ispružili na trenutak ruke iznad glava mojih drugova da bi zatim načinili mjesto drugima i uvijek novima.
U međuvremenu su u baziliku stalno ulazili posjetioci držeći kape i šešire u ruci, njuškali malo uokolo, divili se Michelangelovoj Pieti, mozaicima, baldahinu i kupoli, pogledali kratko u apsidu i zapitali: »Što se tamo događa?

Na odgovor: »Obavlja se svećeničko ređenje«, odgovorili su: »Ah«, prekrstili se i otišli dalje razgledavati grobove papa i dragulje crkvenog blaga. Najradije bih ih zgrabio za ovratnik i doviknuo im u uho da je čudo koje se događa na ovih devetnaest ljudi neizmjerno mnogo važnije i veće nego sva umjetnička djela na svijetu. Ali ne, oni su htjeli radije proširiti svoje turističko znanje da bi se njime poslije mogli hvaliti i da bi jednog poslijepodneva mogli pola sata biti centar pažnje u krugu svojih prijatelja. Sasvim jasno da mnogo veći utisak čini pripovijedanje o Sikstinskoj kapeli, nego o jednom ređenju.

Litanije su zamuknule i pošao sam nazad prema oltaru. Sad je dolazio veliki trenutak. Htio sam sve vidjeti iz najveće blizine i zamolio sam ministranta koji je držao svijećnjak da mogu stati na njegovo mjesto. Tako sam stao desno neposredno pokraj kardinala i vidio sam sve svoje prijatelje kako jedan za drugim koračaju preko stepenica i polažući dršćuće ruke u kardinalovo krilo, vidio sam kako ih on pomazuje posvećenim uljem i osjetio kako mi se oči pune suzama.

Julio, Angel, Carlos, Manolo, Antonio, Jose Maria... Svi su došli. I mislio sam kako te ruke koje su isto tako često kao i moje igrale stolni tenis i svirale klavir, pisale pjesme i slikale od sada postaju Kristove ruke. Promatrao sam svoje ruke, svoje jadne, žalosne, uznojene ruke koje su tako čvrsto obuhvaćale svijećnjak da su me boljele; rastopljeni vosak i suze kapale su na njih. Moji prijatelji stajali su tik do mene pa ipak su bili tako daleko.

Još uvijek su dolazili ljudi u crkvu, znatiželjno se ogledavali i opet odlazili a da nisu ništa shvatili.

A oni su sad osvojili drugu obalu. Plakao sam kao dijete koje stoji na obali i gleda kako brod odlazi.

Osjećao sam se manjim, beznačajnijim i beskorisnijim nego ikad u životu. Znao sam da su to moji drugovi, da se jedva razlikuju od mene. A ipak, oni su osvojili drugu obalu.

Ogledavao sam se i mislio da sanjam, jer je sve prošlo prebrzo da bi bilo stvarnost; tražio sam neki oslonac, nešto što bi mi jasno pokazalo da je sve to samo priviđenje, moje uzbuđenje mašte. Ali ne, bilo je doista tako: oni su bili daleko od mene, vidjeli su moje suze ali s druge obale.

Luis je završio Misu i napustili smo crkvu. Cesta se tako bljeskala na suncu da su nas gotovo boljele oči. »Luis, to se jedva može vjerovati.« »Da, to se jedva može vjerovati...« Išli smo za trenutak šuteći jedan pored drugoga kao poneseni tajnom.

»Tako sam sretan! Ne možeš sebi predstaviti, kako sam sretan« rekao je. »Da, razumijem to.«
»Znaš li koga sam jučer vidio? — Gonzala!« »Gonzala?« »Da, u Barceloni.«

Gonzalo! Ni on nije prešao rijeku. Otišao je tri mjeseca ranije. Dok pišem ove retke, čini mi se kao da ga vidim pred sobom na kolodvoru malo prije polaska njegova vlaka, s očima punim suza i s cigaretom u stisnutim usnama. Njegov odlazak me duboko pogodio jer je on bio dobar drug. Kad nam je prethodnu večer rekao da odlazi i molio nas da mu oprostimo sve što nam je nanio, uzviknuo sam: »Ne govori ipak tako!« Pogledali smo se za trenutak i znali smo točno da nema ništa za opraštanje i da smo možda čak mi krivi što nas on sad napušta.

Pomagali smo mu da spremi kovčeg. U njegovoj sobi vladala je tjeskobna tišina. Htjeli smo se zapravo samo oprostiti, ali ni jedan nije pravo znao što da kaže. Možda bi Gonzalo radije bio sam i mi smo samo smetali, ali nama se činilo potrebnim da tu budemo. Jose je sjedio poguren u kutu ne izustivši ni riječi.

Gonzalo je stavljao stvari u kovčeg kako su mu bile pri ruci. Iz ladice noćnog ormarića izvukao je pokornički pojas i potišteno rekao: »Tko želi imati ovo? Ja ga zacijelo više neću trebati.« »Uzmi ga ipak! Ne budi čudak, Gonzalo!« rekao je Manolo. Uzeo mu je predmet iz ruke i položio ga u kut kovčega. Gonzalo se nije protivio. »Glupi stari druže«, rekao je Manolo i stavio mu na trenutak ruku na glavu.

Paco i ja nismo taj dan još bili izmolili krunicu i zato smo se popeli na terasu da to nadoknadimo. Na nebu je bio pun mjesec i oblaci su se brzo prevlačili. Bilo mi je teško moliti; teško i lako u isto vrijeme. Dok sam gotovo mehanički naizust govorio riječi krunice, molio sam u nutrini drugim riječima: »Zašto je otišao Gonzalo? Zašto su toliki ostali na putu?« Mislio sam unatrag i sjetio sam se za kratko vrijeme preko četrdeset imena. Jedni su istupili već kao djeca jer su u sjemeništu zebli ili su dobivali slabiju hranu nego kod kuće. Drugi su bili izašli u godinama filozofskog studija zbog jednog para plavih očiju ili plavog »konjskog repa«. Najmanje ih je — ali upravo zato je to bilo tako bolno — to učinilo za vrijeme teološkog studija. Možda zato što su podlegli u oštroj borbi protiv ljudskih strasti ili iz drugih, dubljih razloga. A Gonzalo, zašto le on sad otišao? Zašto sada kad je preostajalo još samo tri mjeseca i već je imao sve isprave za ređenje? Jedino Bog to zna. Samo je jedno bilo sigurno: ni on nije prešao rijeku.

Bruno, da Bruno ju je sasvim prešao i to s takvom žestinom da je zauvijek otišao od nas. Sjećam se kako je njegovo lice na dan ređenja i pored suza djelovalo zadovoljno i veselo.

Možda nitko nije toliko čeznuo za ređenjem kao on. U onim danima bio je mnogo pristupačniji, manje ukočen i formalističan, manje kazuističan i točan. Kad je čitao Misu, drhtao je kao da će se svaki čas srušiti. A on ju je služio samo trideset puta! Teško obolivši od raka na želucu prevezen je u Španjolsku i četrnaest dana kasnije primili smo obavijest: »Bruno umro.« Bruno sad služi Misu u nebu; to je naša utjeha. Ali ovdje kod nas ostaje jedna praznina; njegova soba, njegov oltar su prazni. I smrt nas pohađa; on je otišao kao prvijenac, netko će biti sljedeći. Nijednom nije svećenik na oltaru siguran pred smrću. Ali jedna utjeha nam se ne može oduzeti. Bruno jest i ostaje svećenik kroz vječnost.

Biti svećenik znači ... Ono je ljeto bilo za mene puno novih otkrića među kojima svećeništvo zauzima prvo mjesto. To može izgledati neobično, ali je stvarno tako da sam sada poslije dvanaest godina priprave i studija otkrio što znači biti svećenik. Činjenica je, naime, da sasvim velike stvari u životu, ako su još daleko, ne možemo sebi pravo predstaviti i sve što o tome čujemo, zvuči pomalo kao retorika. Naravno da sam učio, mislio i često govorio kako je svećenik posrednik između Boga i ljudi, da utjelovljuje Krista, da je naša zadaća privesti svijet Bogu, ali vjerujem da nikad ranije nisam sve to shvatio u punom značenju.

Biti svećenik znači biti posrednik između Boga i ljudi. To je zapravo bilo vrlo malo. Posrednik znači od Boga izabran da bi govorio ljudima i od ljudi bio izabran da ih povezuje s Bogom. Posrednik između Boga i svijeta je istovremeno čovjek Božji i čovjek svijeta s mnogo ljudskoga, ali i s mnogo božanskoga.

Sve te misli su mi uvijek nanovo prolazile glavom da me uopće više ne ostave. Moram priznati da su me upravo progonile i kad sam mislio na neizmjernost stvari u sebi i na svoju sićušnost, hvatala me groza. Božji čovjek! Jesmo li mi stvarno Božji Ljudi? Imamo li mi kod Njega ikakav utjecaj da bismo mogli pred Njim zastupati druge ljude? Pokazujemo li kakvu zaslugu koja bi Ga mogla potaći da nam dopusti ovakvu prednost? Znademo li barem govoriti Bogu? Zatim poimamo li mi Boga barem približno da bismo mogli saopćavati ljudima Njegovu moć i veličinu? A prije svega, da li je ljudima uopće išta stalo do Boga? Žele li oni uopće, s Njim biti povezani?

Kad sam išao ulicama i gledao kako ljudi idu žurno za svojim poslovima, skrivaju lica iza svojih novina, kako smiješeći se s cigaretom u zubima hrupe iz kina ili se guraju u barovima ili kod slastičarske tezge, tada sam se neodoljivo pitao: misle li ti ljudi uopće ikada na Boga? Kad sam posjetio podnevnu službu Božju i vidio kako njihovi pogledi kruže po stropu i zidovima kao da broje grede i rozete, mislio sam: to su dakle te bijedne minute koje su im preostale za Boga. I uvijek sam se ponovno vraćao na misao: ako Bog njima tako malo znači, što onda mogu ja biti tim ljudima? Naravno, nisu svi tako mislili i živjeli, ali ipak bilo ih je mnogo koji su posrtali kroz život, a da uopće nisu imali o tome jasnu spoznaju.

Tištilo me je sve to, a još mnogo jače me je tištila pomisao da sam ja posrednik ljudi pred Bogom. Bio sam — ili sam to ipak trebao biti — njihov predstavnik, njihov zastupnik. Ali zašto sam se osjećao tako daleko od njih? Zašto su moj način gledanja života i provođenja vremena, moji predmeti razgovora tako bitno različiti od njihovih? Zašto ta pregrada nepoznavanja između njih i mene? Zašto sam na primjer, onom zgodom kada sam prigodom svečanosti sjedio za stolom s mladim ljudima, pokvario ručak sebi i drugima premda sam se cijelo vrijeme trudio da budem ljubazan i simpatičan? Zašto su ljudi prolazili pored odjela, u kojem sam sjedio i tražili mjesto drugdje, iako su sva ostala mjesta još bila slobodna? Njihov zastupnik!

Moram reći: patio sam zbog tih stvari. Žalosno je ali istinito: mi smo posebna kasta. Ne treba stvar dramatizirati, ali sigurno je, da srce osuđeno pod reverendom nanosi često čovjeku bol. Cijene nas doduše, čak nam ponekad ponude i mjesto u tramvaju! Još postoje mnogi koji nas rado gledaju, ali oni nas vole i poštuju kao nešto, što ne spada u prijateljsko svagdanje područje.
Postoje također i takvi ljudi koji nas izričito mrze, koji nas smatraju »crnim čovjekom« i kažu da im mi sve zabranjujemo i ne puštamo ih »živjeti«; drugi vjeruju, da smo mi više ili manje velike varalice koji "iskorištavaju ljudsku vjeru da bi vodili ugodan život. Neki opet misle da mi tražimo ugledno mjesto u društvu, neki kažu... Ah, mislim, bolje je da to pustimo.

Ali zašto sve to? Na stotine sam puta postavio sebi ovo pitanje i isto toliko puta dao sam sebi mnoge odgovore koji su zapravo odavno bili dovoljni da me uvjere. Ali srce se ne da zadovoljiti razumskim razlozima. Nikad nisam tako volio ljude kao u one dane. Zbog njih, i samo zbog njih sam postao svećenik.

 Za mene bi bilo mnogo ugodnije da postanem pravnik, liječnik ili novinar; možda bi ljudski gledajući sa ženom i djecom — o tome ću još govoriti — bio sretniji; moj život bi na taj način bio vjerojatno zadovoljniji i bogatiji raznolikostima, jer ja idem rado u kino, oduševljavam se borbom s bikovima i mislim da nisam zapravo stvoren za pustinjaka. Ali ljudi — pa sve ako to ne znaju ili ne zahtijevaju — trebaju moju pomoć; trebaju moju crnu reverendu koja im uvijek nanovo dovikuje da Bog postoji. Nužno je da se ja odreknem mnogih malih radosti da bih druge opomenuo kako u njima ne leži ono posljednje. Mi hoćemo učiniti sve za ljude, ali zar ne bi oni, također, mogli imati barem malo razumijevanja za nas? Sjećam se kako sam jednog jutra pod Misom izrazio Bogu tu nevolju. Ali odmah zatim sam pomislio da ljubav koja traži nagradu — već priznanje bi bilo dosta — nipošto nije vrlo duboka jer je u osnovi obična. To je svakako istina, odgovorio sam sebi, ali kad si opet samo Čovjek, a htio bih ipak barem...

Biti svećenik znači ponovo utjeloviti Krista. Za vrijeme svojih studija nisam ni jednu rečenicu tako često ponavljao kao ovu: Sacerdos alter Christus. Svećenik je ponovno Kristovo utjelovljenje. Svećenici su Krist na zemlji. I najgore — i najbolje — jest, da je to stvarno tako. Nije to nikakva pusta izreka nego stvarnost. Svećenik utjelovljuje Krista i stoji za njega u prolomu. Kad daje odrješenje, ne kaže: »Krist ti po meni oprašta grijehe,« nego: »Ja ti opraštam grijehe.« A tko drugi može oprostiti grijehe osim jedino Bog? Kod pretvorbe ne kaže: »Ovo je tijelo Kristovo«, nego: »Ovo je tijelo moje.«

Međutim, ta neizmjerna ali utješna činjenica izazivala je istovremeno strah i drhtanje jer Krist je Krist, a mi? Što smo mi? Možemo li mi imalo svoje ruke uspoređivati s Kristovim? Zar se smije netko koji je griješio, nazvati Kristom? A ja sam griješio!

Oh ne! Svećenici ne ubijaju, ne kradu, služe svaki dan Misu, poste kad to sveta majka Crkva naredi, ali... Oni pripadaju ljudskom rodu, oni mogu griješiti i griješe. Ne govorim sad onima koji su skloni da iznose zle glasine, nego dobro raspoloženima. Zatim ne mislim na smrtni grijeh u koji može upasti i svećenik, nego mislim na glupe svagdanje sitnice, na male prostote i srditosti, glupe zavisti, nepromišljene govore, zaboravnost, nepažnju prema Bogu i ljudima; na sve one stvari koje Boga više bole nego svi grijesi drugih, jer mi znamo za svoju krivnju. Da, svijet je puniji grijeha! Ima ljudi koji tapkaju po grijesima kao po glibu, ali jesu li oni svjesni toga? Znaju li oni što je krivnja? Što znaju oni o Bogu? Žive kao životinje, podivljali su od novca, alkohola i razvrata, te treba pretpostaviti da ne znaju što čine. Ali mi, mi to znamo. Mi smo temeljito poučeni i obrazovani, mi smo »osjetili« božansku ljubav i unatoč tome ne napuštamo svoje pogreške.

Sve je to bila stvarnost; svakog ljeta sam to spoznavao i patio zbog toga. Svi smo mi patili i ja vam jamčim da se mi želimo izmijeniti i popraviti, ali smo sazdani od mesa i sebičnosti, a nije lako biti Krist na zemlji. Možete pokušati! Tog ljeta sreo sam veliko mnoštvo ljudi, koji su mi pripovijedali malo radosnoga o svećenicima, ali ni jedan jedini od tih pozvanih šarlatana nije prinio ni najmanju žrtvu za nas. Možda im je čak milije da smo takvi kakvi jesmo da bi tako oni imali neku ispriku za svoj vlastiti način života.

Biti svećenik znači ljubiti. Da, ljubiti — nisam se prevario, iako Nietzsche piše da su »svećenici najveći mrzitelji ljudi«, iako izgledamo oblačni i zlovoljni — ili to možda i jesmo — te napokon, iako dovodimo do umiranja veliku granu ljudske ljubavi na stablu svog života, ipak ostaje činjenica da biti svećenik znači ljubiti, jer ljubav spada na bit kršćanstva, a svećenik mora biti kršćanin par excellence.

I zbog toga trenutka sam patio, jer ja, koji sam trebao postati službenik ljubavi nisam mogao ljubiti. Ispričat ću vam jedan slučaj koji me je mnogo poticao na razmišljanje.

Bilo je jednog krasnog dana poslije podne oko pet sati. U to vrijeme bilo je u Istočnom parku vrlo ugodno. Skoro svakog poslijepodneva sjedio sam s knjigom u ruci u svježem, svjetlom i zračnom parku. Odlazio sam onamo odmah poslije ručka i čitao do šest sati. Tada je u parku postajalo živo. Dolazila su djeca, ljuljačke su škripale i sa svih strana odzvanjao je poklik: »Jedan, dva, tri, ideeeeem...« Ostao bih sjediti s knjigom u rukama i gotovo me je razveseljavalo uspoređivanje života na ovim stranicama knjige s drugim, svježim, radosnim, skakutavim životom pred mojim očima.

Onog dana o kojem želim pripovijedati, moja mi se knjiga uopće nije sviđala. Bio je to jedan sumorni roman s neobičnim licima, s mnogo mržnje, zavisti, prostote, malo sunca i s velikom prazninom u svim srcima. Dok sam čitao jednu stranicu za drugom, nutrina mi se bunila: ne, ne i ne! Nije istina da je život takav. Ima sunčanog svjetla na svijetu, ima čistih srdaca, djece, izvora. Bog je kod ljudi. Čovjek može ljubiti: ja ljubim. Zrak je bio Čist, pirio je mek, laki povjetarac i bilo je divno promatrati zalazak sunca kroz biserne kapljice vodoskoka. Kako krasna igra boja! Izgledalo je poput veličanstvene umjetničke duge.

Nisam ga vidio da dolazi. Možda je već dugo sjedio na klupi samo malo udaljenoj od mene prije nego sam ga opazio. Odmah sam ga prepoznao: bio je Juan mucavac. Sjetio sam se prizora kad je vlasnik prodavnice živežnih namirnica, kod kojeg je Juan radio, zagrmio, jer je mladić trebao pola sata da izvrši jedan nalog: »Ama sad p;je dosta! Van! Takav mi čovjek zaista nije potreban!« Od tada ga više nisam vidio. Sigurno sam znao da je došao u grad i da je zvonar u Svetoj Klari. Sad je sjedio ovdje gotovo uz mene. Bolje je ako me ne vidi, mislio sam. Govoriti s njim to je nepodnošljivo.

Ali vrtlar s gumenom cijevi za prskanje došao je sad do njegove klupe. »Biste li mogli, molim...« rekao je. Juan je ustao. Vidio sam kako mi je prišao i sjeo na moju klupu. Da li da ga pozdra vim? Samo kad me ipak ne bi prepoznao!
»Do-do-do- dobar dan!« »Dobar dan.«

Stanka. Tada je počeo. Ipak me je, dakle, prepoznao! Ništa drugo mi nije preostalo nego nastaviti razgovor. Bilo je strašno slušati ga. Upadao sam mu u govor čim je izgovorio prve riječi i pokušao sam pogoditi, što želi reći. Ali on je bez zabune nastavljao.

»S-š-šžto s-s-te o-o-o«.
»O Castrillu?«
»Da, o-o-o.«
»O Castrillu.«
»O Ca-ca-ca Castrillu ču-ču-čuli?«

Pripovijedao sam mu sve moguće o našem rodnom mjestu, govorio sam neprekidno iz straha od kakvog novog pitanja, od onog strahovitog mucanja koje mi je išlo na živce. Pokazao je na moju knjigu i zapitao da li učim? Slagao sam te rekao: »Da«, i još je podigao, samo da bih mu pokazao kako me smeta. Svaki sam čas gledao na sat; pitao sam ga, kad se otvara ckrva sv. Klare. »U pet sati,« odvratio je, na što sam mu prinio sat pred oči.

»Pa onda je krajnje vrijeme...« »T-t-to je sve-e-e-jedno.«

Izgledalo je kao da se uhvatio za moje riječi. Vjerojatno već godinama nije sreo ni jednog poznanika iz djetinjstva, iz onog vremena koje je za njega moralo biti tužno i sumorno jer je on uvijek morao okajati ludorije koje smo mi skrivali. Oči su mu bljesnule čim bih spomenuo neko poznato ime. Pričao sam svašta pod nebom, govorio sam neprekidno, bez razmišljanja samo da ne dopustim, da on dođe do riječi.

Bilo je gotovo šest sati kad je napokon otišao. Njegova zgurena pojava u crnom odijelu izgledala mi je kao sablast iz potonulog svijeta. Odahnuo sam i odmah sam osjetio sućut, duboku sućut prema tom jadnom momku koji se udaljavao nespretnim, umornim koracima. Još jednom se okrenuo da mi domahne kao da se još želi osloniti na moj oholi govor. Sunce je još sjalo. Prva djeca dolazila su na igru; život bi mogao biti tako lijep! Pratio sam ga očima do vrata parka; trebao sam ga dozvati nazad, govoriti s njim, reći mu kako sam bio prost, trebao sam ga malo otpratiti, pustiti ga da pita — ako mi je i bio neugodan, da i onda, kakva je bila žetva u našem selu. Ali nisam smogao hrabrosti za to. Kad sam tog poslijepodneva učinio uobičajeni pohod crkvi, posebno sam molio Boga za prve duše koje će mi povjeriti, za prvo dijete penitenta kome ću smjeti dati odrešenje, za prvog čovjeka koji će u mojim rukama naći Boga, za prvog samrtnika kome ću dati popudbinu, za prvog mladog čovjeka kojem ću moći pružiti utjehu.

Prenio sam se u jednu malu svijetlu seosku crkvu i gledao pred sobom župljane dok sam govorio o Bogu i o ljubavi prema njima. U tom trenutku izgledao sam sebi samome kao vitez. Ali odjednom se crkva ispraznila i ja sam osjećao potpunu prazninu. Vrata su se lagano otvorila i ušao je Juan tužan, poguren, usamljen; molio je i mucao sad više nego inače jer su mu suze curile u usta i sprečavale ga u govoru. Tog poslijepodneva molio sam Boga iz svega srca, iz prestrašenog srca da me oslobodi moje tašte gluposti, da mi pomogne da ne lebdim u višim sferama dok u stvari gazim po nogama svome bližnjemu.

Preklinjao sam ga da mi usiječe u dušu da biti svećenik znači ljubiti, ljubit bez ograničenja tim više, što je potrebno veće svladavanje, tako da ne trošim vrijeme na razmišljanje kako ću jednom predstavljati Krista, dok istovremeno nanosim boli svojim bližnjima. Da, tog poslijepodneva dugo sam plakao i molio. Slijedećeg dana otišao sam u Istočni park samo da bih opet našao Juana, ali on više nije došao. Biti svećenik znači vjerovati. Uvijek sam smatrao da naše najizrazitije svojstvo — vjera - mora biti duboka, sveobuhvatna vjera koja je spremna da se s punim strahopoštovanjem pokloni pred svim što je i u najmanjoj vezi s Bogom.

Svećenik živi usred čudesa, dotiče ih, svakodnevno ih obnavlja te mu je potrebna nepokolebljiva vjera, da bi uvijek u često tako, na oko, malenim stvarima vidio Beskonačnost. Tog sam ljeta počeo vježbati Misu i postupno sam uvidio kako nas se ona osobno i suviše tiče a da bismo mogli dopustiti da se odvija hladno i neproživljeno. Uvijek, kad je dolazila pretvorba i kad je svećenik dizao hostiju, pogledao sam svoje ruke i pomislio: za sedam mjeseci... I polako a da to nitko nije opazio, prinio sam vrhove prstiju usnama. Jednog jutra otišao sam na Misu kasnije nego obično jer sam se tek uvečer vratio s nekog putovanja.

Kad su gotovo svi vjernici napustili crkvu, bio sam svjedok jednog prizora koji me je bolno dirnuo. U našem gradu živio je — u međuvremenu je umro — jedan stari svećenik koji je na mahove zapadao u pomućeno stanje i nije smio služiti Misu. Oduvijek sam osjećao prema njemu posebnu naklonost povezanu sa sažaljenjem. Onog dana klečao je u prezbiteriju. Kad su u crkvi ostale osim mene još dvije, tri osobe, digao se, uzeo s oltara misnu knjigu, postavio zajedno tri klecala i metnuo otvorenu knjigu na desno od njih. Tada je stupio dva koraka nazad i bez misnog odijela samo u reverendi, i bez ministranata, počeo svoju Misu«. Vidio sam kako se naklonio, prekrstio i točno obavio sve ceremonije, jednu za drugom. Tada se popeo na oltar, tj. približio se klecalima, poljubio sredinu i prišao misalu da bi izmolio Introitus sa svim propisanim naklonima prema zamišljenom raspelu.

Napeto sam ga gledao i razmišljao što će učiniti kod pretvorbe. Bez zabune je nastavljao. Kod ofertora ispružio je ruke i prikazao nevidljivu patenu i hostiju. Tada je ulio vina u svoj zamišljeni kalež i ponovo podigao prema nebu prazne ruke.

Zastao mi je dah od uzbuđenja. Osjetio sam tragiku ove »prazne Mise«. Kad je došla pretvorba, bili smo nas dvojica sami u crkvi. Sagnuo se i točno sam vidio kako su njegove usne ni nad čime izgovarale strahovite riječi: »Ovo je tijelo moje«, zatim: »Ovo je kalež moje krvi« i polako je dizao ruke, kao da stvarno nešto diže.

Bilo mi je kao da se gušim. Poklonio se sa strahopoštovanjem. Bilo je očito da je u tom času bio gotovo uvjeren u Kristovu prisutnost, je htio učiniti čudo, da ga je iz neke nutarnje potrebe morao izvršiti. Ni u čem se »to tamo« nije razlikovalo od prave Mise, jer je sve radnje činio točno i normalno. Došao je čas pričesti. Prinio je ruku ustima i micao čeljustima kao da žvače; zatim je digao kalež, kalež svojih praznih ruku, i vidio sam, kako se njegovo grlo pokretalo, kao da kroz njega teče Kristova krv.

Sad više nisam mogao izdržati, nego izjurih iz crkve kao da me nešto strahovito gurnulo. Ne, ne mogu objasniti što sam osjećao: da li strah ili radost, bol ili sućut. Samo znam da sam, kad sam izašao iz crkve, mogao jedva disati i zavapio sam Kristu: »Gospodine, daj da Tvoje čudo u mojim rukama nikad ne bude samo pantomima.« I čak mi je došla misao: nije li Bog našao jedan novi, posebni put, jedan način pretvorbe zraka da bi došao u vale s toliko vjere i strahopoštovanja i koji mu je pružao svoje prazne ruke.
Biti svećenik znači biti radostan. Možda mi tu svi ne odobravaju, ali im onda moram reći da, ili ne razumiju što je radost, ili ne razumiju, što znači biti svećenik.

Sigurno Nietzsche ne razumije svećeništvo kad piše, da se naša služba sastoji u tome da zamračujemo nebo i sputavamo snažne ruke. Biti svećenik znači imati nepokolebljivu vjeru u Boga i povjerenje u budućnost; to su dvije stvari koje po mom mišljenju ne dopuštaju nikakvu tugu.

O sebi mogu reći, da sam općenito veseo čovjek, ako ne, možda, i previše veseo. Svakako nisam onog ljeta o kojem sada govorim, bio baš jako optimistički nastrojen. Vjerojatno mi je to prouzrokovao sudar sa stvarnošću života; možda me ogorčavalo da nas ljudi tako krivo gledaju. U svakom slučaju, kolale su mi glavom često sjetne i gorke misli. Ljudi su mi nanosili bol; grijeh me tištio, gadila mi se besmislena praznina i osjećao sam se usamljen, siromašan i bespomoćan. Samo zahvaljujući velikoj snazi milosti koju mi je Bog ulio u posljednjim mjesecima, počeo sam promatrati stvari s pravog stajališta. Ali o tome ćemo još govoriti.

S ovim i mnogim drugim događajima prolazili su mjeseci raspusta i došlo je vrijeme da se vratim u sjemenište. Posljednjih dana pred odlazak mislio sam često na godinu koja mi predstoji. Kad sam išao ulicom, penjao se uz kućne stepenice ili svirao klavir, prolazilo mi je glavom: kad slijedeći put opet dođem bit ću svećenik! Kad se za nekoliko mjeseci budem opet penjao ovim stepenicama, činit ću to kao svećenik; kad moje ruke opet budu doticale tipke, bit će to svećeničke ruke.

Poslije podne prije odlaska otišao sam u crkvu u kojoj bih trebao služiti svoju prvu Misu. Dugo sam sjedio šuteći i nepomično u klupi. Vidio sam sebe u misnom ruhu kako se penjem na oltar, dižem hostiju; vidio sam puk koji pred tajnom mojih ruku pada na koljena, čuo sam oltarsko zvono koje upozorava na čudo. Pogledao sam svoje ruke, stiskao ih i trljao kao da ih čistim i pripremam na veliki trenutak. Na kolodvoru mi ih je majka poljubila a kad je vlak polazio, ispružio sam ih kroz prozor da ih svi još jednom vide i točno upamte njihov oblik kako bi poslije sedam mjeseci mogli vidjeti kako se pretvaraju u Kristov.

Veritas, 22. svibnja 2007. / 21. prosinca 2010.