Ispovijest mladog svećenika - Dio treći

Autor: José Luis Martin Descalzo

U suradnji sa izdavačkom kućom UPT - U pravi trenutak Veritas na svojim stranicama donosi ovaj roman u pet nastavaka.
Naslov originala: Un cura se confiesa
Sa španjolskog jezika na njemački jezik prevela: Ursula Von Colbe - S njemačkog jezika na hrvatski jezik preveo: Ivan Šešo
Knjigu je izdala 1995. godine izdavačka kuća UPT - U pravi trenutak u Đakovu - Urednik: Ivan Zirdum - ISSN 953-6310-19-5 (Treće izdanje)

Tisuću devet stotina pedeset treća

31. prosinca 1952. Danas popodne u vrijeme meditacije odlučio sam da u prvim mjesecima sljedeće godine vodim dnevnik. Doduše, ne držim mnogo do dnevnika jer iz iskustva znam koliko glupih navoda ima u njema. Uprkos tome nalazim sad veselje dok čitam stranice koje sam ispisao u godinama svog filozofskog studija. Osim toga, ta će tri mjeseca biti nešto izuzetno u mom životu, a zacijelo će u nekim godinama doći časovi kad ću i te kako trebati nekoliko dasaka za spašavanje. Osjećanja nikada ne treba prezreti. A sve što u ovim mjesecima budem skupio u svom srcu, bit će zaliha za kasnije suhe dane.

1. siječnja 1953. Blagdan. Slavili smo početak »naše godine« 1953. Taj broj se mora dobro upamtiti. Događaji su se razvijali ovako: poslije jela blagoslov kalendara. U društvenoj prostoriji našeg godišta postavili smo veliku zelenu dasku a gore dva crvena gotovo pola metra visoka broja 77. Toliko dana još treba do 19. ožujka. Svaki se dan broj na zidu smanjuje, a naša nestrpljivost raste. Iza poslijepodnevnog počinka skupili smo se u kapelici na neku vrstu obreda ređenja koji smo obavljali — iako vrlo skraćen — prema obredniku.

Nas dvadeset četvorica koji smo ove godine 1953. na blagdan sv. Josipa ili u koje drugo vrijeme trebali biti zaređeni, klečali smo dolje pred oltarom, za kojim će se održati svećeničko ređenje. Rektor je iz prezbiterija, kao da je on bio biskup, čitao molitvu »Consecrandi filii carissimi«, koja zapravo predstavlja početak ređenja. U njoj nas je pozvao, da razmislimo o velikom značenju i dostojanstvu svećenika. Potom su došle sasvim posebne litanije.

Nadovezujući na uvodne zazive izgovarao je svaki jednu molbu, svoju molbu koja mu je malo prije ređenja bila osobito na srcu. U svakoj molbi odražavali su se karakter i duša dotičnog čovjeka: svaki je govorio svojim običnim glasom koji je malo podrhtavao. U kapelici je vladala savršena tišina jer smo bili sami i svaki prisutan sa svojom dušom i svojom sviješću.

Kasnije smo udružili molbe i one su dale stvarno lijepe litanije, osobito zato što se iz njih može vidjeti što mole od Boga dvadeset četiri mlada čovjeka malo prije ređenja.

Litanije glase:

Gospodine, smiluj nam se!
Kriste, smiluj nam se!
Gospodine, smiluj nam se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveta Marijo, moli za nas.
Svi sveci Božji, molite za nas.

Da se udostojiš ove izabrane blagosloviti, molimo Te, usliši nas.
Da se udostojiš ove izabrane blagosloviti i posvetiti, molimo Te, usliši nas.
Da se udostojiš ove izabrane blagosloviti, posvetiti i svetima učiniti, molimo Te, usliši nas.

Sad slijede molbe svakog pojedinca na koje svi zajedno odgovaramo:

Da možemo sve svoje svećeničke planove i nakane ispuniti u duhu Evanđelja, molimo Te, usliši nas.
Da naše svećeništvo, nošeno pravim misionarskim duhom bude svjedočanstvo za naše pripadništvo rimokatoličkoj Crkvi, molimo Te, usliši nas.
Da naša vjera raste, molimo Te, usliši nas.
Da nas dvadeset četvorica uzrnognemo postati ponizni svećenici, molimo...
Da onaj »Ad Deum qui laetificat iuventutem meam« kod naše zadnje Mise bude isto tako istinit kao kod prve, molimo...
Da nikad ne tražimo kamate od Tebe, molimo...
Kad postanemo svećenici, da budemo prijatelji sjemeništaraca i da ih pomažemo, molimo...
Da uvijek živimo na tlu stvarnosti, ne zaboravljajući, da si Ti najveća od svih stvarnosti, molimo...
Da svoje vrijeme dobro upotrijebimo na slavu Božju i spasenje ljudi, molimo...
Da u svemu mislimo jedinstveno i svestrano, katolički, molimo...
Da uvijek i svugdje osjećamo Tvoju božansku Providnost.
Da nemamo nikakav drugi zahtjev nego živjeti u Tebi i po Tebi, molimo...
Da nam uvijek naša bijeda — jer bez Tebe nismo ništa — stoji pred očima, molimo...
Da naš život bude jedan »Da!« Kristu, molimo...
Da Ti se ne usprotivimo ni jednim »Ne!«, molimo Te...

(Ispisao sam obje molbe (»Da« i »Ne», jer su tako bile izgovorene. Treba li to nazvati slučajem ili Providnošću?

Svakako, nitko nije znao molbu drugoga, a mi smo se postavili kako smo upravo ušli. »Da« i »Ne» slijedili su neposredno jedan iza drugoga.)

Da u svakom času ispunjavamo Tvoju svetu volju, molimo...
Da nam udijeliš volju za potpuno jednostavno predanje bez dramatike, molimo ...
Da nikad ne ometamo Tvoje djelovanje u ljudskim srcima, molimo ...
Da nas čudesa povjerena našim rukama nikad ne uplaše, da nikad ne sumnjamo u Tvoju svemoć i u našu vlast, molimo ...
Da uvijek proživljavamo dogmu općinstva svetih, molimo ...
Da naše tijelo i naša duša budu odraz Tvoga glasa i Tvojih čudesa, molimo ...
Da nikad ne zaboravimo da si nas po svojoj Crkvi i za svoju Crkvu učinio svećenicima, molimo ...
Da nam uvijek budeš milostiv, molimo ...
Da nas se udostojiš dobrostivo uslišiti, molimo ...

Sine Božji, molimo Te, usliši nas!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Gospodine, smiluj nam se!
Kriste, smiluj nam se!
Gospodine, smiluj nam se!

Nakon litanija vladala je kroz nekoliko minuta duboka šutnja. Mislili smo da ćemo u tom trenutku odmah jedan za drugim stupiti za oltar i biskup će položiti ruke na nas. Veliki trenutak!

Zatim smo stojeći pjevali »Veni creator« da bi Duh Sveti bio uz nas u slijedećim mjesecima. Poslije je došlo pomazanje ruku koje smo prikazali jednom molitvom, koju smo sami sastavili i koja nas se u tom času snažno dojmila.

Ti, koji znaš povijest naših siromašnih ruku, usliši molitvu koja Ti se danas za njih diže.
Ti, koji si od vječnosti odredio dan kada će Tebe podići;
Ti, koji si ih vidio kod ređenja male, drhtave i nemoćne;
Ti, koji si ih vidio napunjene igračkama u krilu majke;
Ti, koji si ih vidio k Tebi uzdignute kod naše prve molitve i sklopljene na grudima kod prve Pričesti;
Ti, koji si ih vidio kad su prvi puta zgriješile i pokajnički se zgrčile u ispovjedaonici;
Ti, koji si sa oltara vidio kako se u svojoj mladenačkoj borbi žarko i dršćući ispružaju prema Tebi; Ti, koji poznaješ naše strahopoštovanje s kojim smo na dan svoga ređenja za đakona dotaknuli prvi puta patenu i otvorili tabernakul; Ti, koji vidiš s kolikom ih pobožnošću sad promatramo kao nešto što više ne pripada nama;
Ti, koji ćeš uskoro prebivati u njima kao u svojoj kući;
Ti, Gospodine, daj da se u ovo malo dana do Tvoga dolaska ove nevrijedne ruke pripreme da Ti ne nanesu bol.. Ah Ti znaš kako smo maleni i bezvrijedni; Ti znaš kako je beskorisno naše nastojanje ako nam Ti ne dođeš u pomoć.

Zato Te, Gospode, molimo; blagoslovi, posveti i svetima učini ove ruke koje danas uzdižemo k Tebi da sve što blagoslove, bude blagoslovljeno, što posvete, bude posvećeno, što pomažu, bude pomazano u ime Tvoga Sina, našega Gospodina koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu s Duhom Svetim od vijeka do vijeka. Amen.

Dok je Eugenio u ime sviju nas izgovarao molitvu, vladala je u kapeli atmosfera napetog predanja i tišine tako da se moglo razabrati disanje svakog pojedinca. Kad su riječi zamrle, još je jedan časak trajala šutnja; onda smo pjevali »Te Deum« s osjećajem kao da smo već svećenici. Sve je trajalo jedva pola sata, ali je bilo tako ispunjeno našom najboljom voljom i životom, da smo pod dubokim dojmom i ujedno vrlo zadovoljni napustili crkvu. Svečanost je završila veselim jelom i pićem, smijehom i brbljanjem. Čas prije — sad je deset sati uveče — pribio sam u kalendar broj 76 (meni je, naime, pripala zadaća da svaku večer mijenjam broj). Opet je prošao jedan dan, bolje rečeno, opet jedan dan bliže 19. ožujku.

3. siječnja. Danas ujutro kad smo dolazili sa šetnje, uspela se u autobus u kojemu smo stajali kao haringe jedna mala djevojčica sa šest balona od kojih je svaki pojedini bio veći od nje same i vikala: »Che macello! — Kakva klaonica!« Vjerovali smo da će baloni svaki čas prsnuti i da ćemo vidjeti kako će djevojčica briznuti u plač. Ljudi su pazili da je ne zgnječe, a mala je puna straha pogledavala na svoje krhko blago. Starija sestra nije mogla suzdržati smijeh i svako komešanje gomile popratila je malim uzvikom. Još sad se divim ljudskoj solidarnosti. Svi su se trudili da baloni ostanu netaknuti. Kad sam izašao na uglu kod korza, nastavili su baloni neoštećeni svoje putovanje.

6. siječnja. Oko podne. Danas ujutro sam bio upravo razočaran kad sam na prvi znak zvona skočio iz kreveta i svoje cipele pred vratima našao prazne. Barem nekoliko bombona. Ah, ništa, baš ništa. Ove su godine sv. Tri Kralja zaista štedljiva! Inače su donosili barem kalendar, zviždaljku, život svetaca (koji nitko od nas nije čitao). Kakvagod sitnica bila je dosta. Zapravo radilo se samo o tome, da su Kraljevi tu bili. Cijelo sam jutro bio loše raspoložen. (U Italiji i u Španjolskoj nije običaj da se daju pokloni za Božić; darove donose Sveta Tri Kralja 6. siječnja. Umjesto božićnog drvca prave se u svim obiteljima jasle s mnogo figura.7. siječnja. Uvečer. Kraljevi su se ipak sjetili, jer su nam danas u podne pokloni ležali na tanjuru.

Zatekli smo mnoštvo balona i zviždaljki. Još sad me od graje bole uši.
Bilo je krasno vidjeti Manzanaresa kako u svemu svojem dostojanstvu šeta okolo s balonom na malom prstu. Vjerujem da smo mi svećenici od svih ljudi najsličniji djeci. (Zašto mi to baš sada pada na pamet? Osim toga, to mi zacijelo sasvim ni ne odgovara. Nažalost!)

10. siječnja. Kupola sv. Petra izgleda danas neobično; ima sasvim drukčiju boju nego inače. Zrake sunčanog svjetla čine je prozirnom poput alabastra. Čini se kao da je izgubila svoju masivnost i kao da je samo od papira. Dolazi mi misao da je valjda prava kupola prenesena u radionicu na popravak, a mjesto nje da je privremeno stavljena neka od kartona kako ljudi ne bi ništa primijetili.

11. siječnja. Danas, na dan svete Obitelji priredili smo malu svečanost u čast našem rektoru. On se jako radovao. Naša obiteljska atmosfera zaista je lijepa. Ne znam što ljudi misle o našim malim »radostima« koje ovdje imamo. Mogu samo reći, da nigdje nisam vidio tako istinski radosne ljude kao ovdje. Oči mojih drugova imaju sjaj koji odmah odaje, kakvu vrstu radosti nosi u sebi svaki.

16. siječnja. Danas popodne prije početka krunice ispričao nam je rektor da je ovdje u Rimu jedan isusovački svećenik otpao od vjere. Vjerojatno se danas u komunističkoj štampi pojavio dugačak članak o njemu, u kome se objašnjava da je u komunizmu našao pravu vjeru. Rektora je gotovo izdao glas i činilo se kao da se cijela kapela stresla od udarca biča. Poslije toga molili smo krunicu s više žara nego ikada. Onaj: »Moli za nas grešnike« i »Ne uvedi nas u napast« odjekivali su prostorom glasno i usrdno.

Požurili smo da kupimo »II Quotidiano« kako bismo nešto pobliže saznali. Novine o tome nisu pisale gotovo ništa. Stajalo je da se radi o profesoru Gregorijanskog univerziteta; ali to jedva može odgovarati, jer ga ni jedan od nas ne pozna. Bilo je neobično tvrditi dok nam je molitva zvučala glasnije da je razgovor u blagovaoni bio oprezniji i tiši nego inače kao da nad nama lebdi nešto prijeteće i ne da nam slobodno disati. 17. siječnja. Danas smo saznali nešto više iako ne vrlo točno. Radi se o svećeniku četrdesetih godina koji je tek nekoliko godina pripadao Družbi Isusovoj jer je tek s dvadeset tri godine stekao vjeru. Do tog vremenskog razdoblja odnosio se prema vjeri ravnodušno. Bio je bez vjerskog odgoja. Predavao je, doduše, na univerzitetu, ali ne kao profesor, nego kao vjeroučitelj u jednom tečaju za laike. Kao razlog te izvanredne promjene svatko je navodio nešto drugo.

Kakogod bilo, to je u svakom slučaju velika šteta za Krista i Crkvu. Cijeli dan nisam mogao skrenuti misli s te teme, a pod razmatranjem sam dugo razmišljao o »izgubljenim« svećenicima. Potpuno mi je neshvatljivo kako mnogi koji se nazivaju kršćanima, obilno i sa zadovoljstvom pokušavaju objasniti ovakve slučajeve.

Zacijelo se nitko ne može smatrati vjernim Kristovim pripadnikom ako ne žali ovaj udarac, najteži koji se uopće može primiti. Jer ako netko obeščasti Hostiju, to je vrlo bolno, ali da jedna hostija (jer to je svećenik), tako reći, sama sebe zgazi, to je potpuno neshvatljivo; iako je, nažalost, nepobitno da čovjekove strasti i oholost pretežu vrlo mnogo.

Kad razmišljam o razlozima otpada raznih svećenika, uvijek nalazim oholost kao zadnji razlog. Još se jasno sjećam Lamenaisovog slučaja o kojem smo razgovarali prije mjesec dana na nastavi. Val uzbuđenja prošao je aulom kao rijetko kada. Zadržali smo dah kad je Grisar govorio o bratovim nastojanjima da ga urazumi još na samrtničkoj postelji. Vladala je duboka tišina dok je profesor čitao riječi Jeana Marie de Lamennaisa kad je primio obavijest o bratovoj smrti: »Felicien, Felicien, gdje si ti?« Kako nagrizena i uzbuđena mora biti duša svećenika koji napušta Crkvu! Sjećam se lika »oženjenog« svećenika u romanu Grahama Greena »Moć i slava« koji je svjestan da unatoč svemu, jest i ostaje svećenik.

18. siječnja. Jutros sam razmatrao o istoj stvari kao jučer i s užasom mislio o mogućnosti da se i meni dogodi nešto slično. Čovjek sam i baš ne najbolji. Nije lako stajati usred blata i ne uprljati se.

Šezdeset dana! Danas sam sasvim posebno molio Majku Božju da mi pomogne u ove dane, u ovo malo dana što mi još preostaju. Zatim mi je došla na pamet molba glavnog lica iz jednog Bloyovog djela. »Veži me, Gospode, da ne dođem u pogibao!« Zar ne bi bilo bolje i jednostavnije predati svoju slobodu Bogu jednom zauvijek? Ipak, mora se jaram slobode nositi iako je to vrlo teško. Prije Pričesti uvijek sam ponavljao samo jednu rečenicu: »Ne dopusti, Gospodine, da se ikad odijelim od Tebe!«

Deset sati uvečer. Dok su mi glavom prolazile iste misli kao jutros, pronašao sam izreku za vrpcu kojom će mi biti vezane ruke kod ređenja. Pisao sam zbog toga svojoj sestri i poslao joj upute i izreku. Vrpca mora biti duga metar i pol i nositi u cijeloj dužini na latinskom riječi: »Veži me, Gospodine, da tako budem Tvoj u vječnosti«. Htio sam da četiri velika početna slova budu ukrašena raspelom, đakonom koji nosi Euharistiju, Majkom Božjom, a prvo anđelima koji sviraju i predstavljaju radost. Napeto očekujem kako će mi to izraditi.

20. siječnja. Danas sam se radovao kad sam u Časoslovu naišao na mjesto gdje Krist pita apostole: što kažu ljudi, tko je On? Poslije molitve otišao sam u svoju sobu i napisao na jednoj cedulji: »Krist radoznao što su ljudi o njemu mislili.« Često sam sebi razbijao glavu: nije li moja želja da saznam što ljudi misle o nama svećenicima, znak oholosti. Zato me tješi spoznaja da je i samog Krista malo mučila ta radoznalost. Svakako, nisam baš potpuno siguran da je jednaka svrha Kristovog pitanja i moje znatiželje. Osim toga, On je znao odgovor već prije nego je postavio pitanje, ali mene raduje upravo to, da sebi Krista predstavim radoznalim.

21. siječnja. Poslije podne molili smo Vespere u Petrovoj crkvi. Usred ovog velikog prostora usjeklo mi se u svijest da klečimo nad grobom apostolskog prvaka. Pod molitvom stupila je u crkvu pjevajući jedna grupa njemačkih hodočasnika.

Polako su se približavali i konačno nas opkolili tiho, ne izgovarajući ni riječi. Imao sam dojam da ih sve poznam: Čudno je, ali u Petrovoj katedrali svi mi ljudi izgledaju poznati kao da smo iz jednog sela.

22. siječnja. Danas sam primio zanimljivo pismo od Santosa i Christobala. Naime, objavio sam jedan sastavak u časopisu »Incunable« u kome komentiram Gironellaov pogled na svećenička sjemeništa u romanu »Čempresi vjeruju u Boga«. Sad mi pišu oba sjemeništarca da je moja obrana sjemeništa loša i da Gironella ima pravo. Santos piše: »Upravo sara pročitao tvoj članak u »Incunable« u kojem napadaš Gironellaove stavke o svećeničkim sjemeništima. Pitam se: tko sad ima pravo? Gironella može jedva imati krivo; on piše o prilikama oko 1930. g.

Po rupama koje se još mogu vidjeti na starim vratima, po kronikama Josephsposta i »dobrim savjetima« koji nam se daju može se razabrati, da spomenuti prikaz nije tako legendaran kako se može pričiniti. Na drugoj strani je, naravno, skandal koji mogu izazvati njegove riječi. Ali usprkos tome, on ipak spašava temeljna načela, zar ne opažaš?«

»Ovom prilikom htio bih ti ispričati jednu anegdotu. Prošle godine dobio sam nalog da u povodu »Dana sjemeništaraca« napišem članak u mjesnim novinama. Unatoč mom shvaćanju koje ti je poznato, pisao sam ga sasvim običnim tonom; možda zbog isticanja našeg radosnog duha, no to je već postao stalan način govora. (Poznaješ me, ali zacijelo bi jedva kupio zubnu pastu prema mojoj preporuci.) Dakle, moj članak je nosio naslov: »Mladić u reverendi«. Ako se pravo sjećam, čak sam napisao i riječi »na golo ošišane glave i s crnim čarapama ...«, naravno s namjerom da ih pobijem. Neka bude prethodno spomenuto da nisam izricao svoje stvarno mišljenje. To čak nisam ni mogao, jer bih postupio ludo i izazvao neugodnu pažnju. Zato sam branio shvaćanje o »sretnim čistim dječacima«. Htio bih znati čemu sav taj teatar? Ne bi li bilo bolje, da se prikažemo onakvima, kakvi jesmo?

Naravno, ne neoprezno, nego tako, da nam svi mogu pomoći svojim primjedbama i svojom kritikom. Vidiš, da jednim potezom pera uništavam sve tvoje iluzije ... Ljudi postaju postupno zasićeni ružičastim pričama o nama. K tome još dolazi razočaranje ...«

»Da, Jose Luis, ja sam nosio crne čarape, igrao se loptama od krpe i vune, bio sam na golo ošišan, hrana je bila oskudna, a prostorije hladne. Do prije nekoliko godina imali su čitači za vrijeme jela u blagovaoni određen, značajan naglasak. Prije dvije godine vodio sam dnevnik, ali mi je, predstavi to sebi, već nakon dva mjeseca zabranjeno. To je bilo vrlo okrutno; ta ja sam tu upisivao samo sanjarije i osjećanje. Opiši ti jednom svoj život u sjemeništu onako kako si ga proživio, a ne onako, kako bi ga želio, pa ćeš već vidjeti... Lik koji će ti najprije doći na pamet za usporedbu, je siroče, sova u tamnoj noći.«

Santos piše više, jer je oduvijek bio vrlo riječit. Christobal se izražava kraće, ali u osnovi veli isto: oba pristaju uz Gironellu i čak misle da je ovaj još preblago sudio. »Možeš mi vjerovati«, pise »ako ja budem pisao roman, doći će na vidjelo stvari koje Gironella ne spominje«. Čitao sam pismo više rastužen nego obradovan; ali sad drugi puta ne smatram više tako turobnim. Dolazi mi pomisao: da li sam ja neko neobično stvorenje ili jadni, slijepi magarac? U svakom slučaju, moj roman o životu sjemeništa ne bi ispao tako tužan. Nikad mi nije palo na pamet da sebe promatram kao sirotana ili noćnu sovu, a ja govorim sasvim iskreno.

Kad sada, dva mjeseca pred svećeničko ređenje gledam na prohujalih trinaest godina studija, osjećam prije svega radost. Možda sjaj sadašnjeg časa prekriva svu tamu prošlosti; radost i očekivanje onoga što dolazi. poništava sve patnje, ili te patnje nisu uopće postojale.

Nije točno da ja nisam ništa dopuštao na račun sjemenišnog života: Moj članak u »Incunable« sadržavao je upravo oštru kritiku koju je cenzura dijelom ublažila, ali vjerujem da nije bila oštrija od one, koju bih uopće mogao dati.

Nikad mi glava nije bila na golo ošišana (premda su nam kosu tako kratko rezali da se jedva vidjela; usprkos tome bili smo vrlo ponosni na svoju četkastu kosu). Također nisam nikada nosio crne čarape, a s loptom od krpa igramo se i sada samo zato, što nogomet igramo na terasi; lopta bi nam stalno padala na ulicu, a obzirom da odskače, mi ne bismo mogli skucati dosta novaca da svaki puta kupujemo novu. Često mi je bilo hladno, ali vjerujem da je vrlo malo ljudi na svijetu koji tu i tamo ne moraju zepsti.

Češće sam osjećao i glad, ali ne zato što bi bilo premalo jela već zato što je ponekad bilo neukusno. Svakako je istina da moje sjemenište za vrijeme prve godine nije baš sličilo nekom plemićkom zavodu ali moram reći, da sam se osjećao vrlo dobro. Danas bi mi izgledalo smiješno prosuđivati sjemenište prema onim, sigurno neoborivim tamnim točkama. Sada su vjerujem španjolska sjemeništa u istom stanju kao i redovne više internatske škole. Naravno, da ima poglavara bez razumijevanja koji samo ulijevaju strah koji nas tu i tamo dovode do plača, a može se još naći i starih, mračnih zgrada.

Da, ako mi i ne želite vjerovati, bio sam sretan u sjemeništu. Možda sam živio nesvjesno, ali svakako sam bio zadovoljan i stoga nemam nikakvog povoda da sad u tome vidim tragediju. Ponekad sam plakao, ali u životu je to svugdje tako i uvijek se morate ljutiti na bilo koga. Drugi mladići nam pričaju o svojim sumornim internatima u kojima su preživjeli krasne godine, a mi se razmećemo našim životom noćnih sova. No, samo je jednom tako u životu.

Ja nipošto ne branim tvrdnju o sretnim nevinim dječacima, niti sam mišljenja da činjenica kako svećenici moraju voditi primjeran život, opravdava mračne hodnike i neudobne školske klupe. No, s druge strane vjerujem i to da mi uvijek, koliko god možemo živimo u pretpostavci da smo mučenici. To je uostalom zgodna uloga i ne stoji ništa.

A sad mi već morate dopustiti da vam održim mali govor: čemu to stalno govoriti o siromašnima i bijednima, a mrštiti nos zbog juhe od graška? Kad sam stupio u sjemenište, bio sam razmažen deran koji je stalno zanovijetao kod stola. Danas mi ne smeta da jedem najvodenastiju grahovaču u bilo kojoj siromašnoj kolibi. Tko zna, možda će baš o činjenici da sam to u stanju podnijeti, jednog dana ovisiti spas nekog čovjeka. Zapravo mi je neugodno upravo sada, dva mjeseca prije svoga ređenja, govoriti o tim nuzgrednostima. Radost koja sad živi u meni, poništava petnaest godina zatvora i još više. Kad bih htio nabrajati radosne časove koje sam proživio u sjemeništu, krasne prijatelje i poglavare pune razumijevanja, koje sam tamo sreo, ne bih tako brzo završio.

Sad moram spomenuti i temeljito obrazovanje koje smo stekli. Znam da se i vi kao i ja bojite praznih izreka. Ali kad promatram stvar mirno i bez predrasuda, ipak moram reći da je naša izobrazba dobra, u cjelini temeljitija nego ona laička, i da nas je stajala manje napora nego ostale. U osnovi duše mora svatko sam sebe obrazovati, a u sjemeništu se nalaze — u svakom slučaju ja sam ih nalazio — vrlo povoljni preduvjeti za to. Samo zlo je što mi čim napustimo sjemenište, bacimo knjige u kut, trljamo zadovoljno ruke i mislimo: sad sam s tim gotov! Ali unatoč tome mogu se uvijek sresti izvrsni svećenici.

Svakako mnogima, ili gotovo svima, nedostaje ono mršavo znanje koje se često postiže samo pregledavanjem ilustriranih novina ili čitanjem nekoliko modernih romana. Vjerojatno zbog toga mi svećenici i činimo manji utisak nego drugi ljudi. K tome još pridolazi izvjesni kompleks manje vrijednosti zbog kojega pretpostavljamo da naše misli nisu vrijedne da ih saopćimo. A ipak, koliko sam čuo mnogo propovijedi koje su bile dublje i bogatije nego mnoge knjige koje su sada na dobrom glasu. (Svakako, to je stvarno loše formulirano.)

Moramo govoriti i o našem duhu radosti! Doduše, ne poznam sasvim točno atmosferu u drugim sredinama, ali mislim da nisam nigdje vidio tako radosne mlade ljude kakvi su moji drugovi. Svakako je naša radost posebna, tako reći »sui generis«; nikakva bučna radost, ali radost, koja uvijek ostavlja ugodan okus. Svećenička tuga dolazi kasnije kad budu sami; tada se ne mali broj njih neraspoloži. Mislim da je ovdje točka gdje se mora početi borba. »Nije radostan tko može, nego tko hoće.« Ne budi radost dobar ručak, nego nutarnji mir. A taj mir, tu svijest da je Bog uz nas, moramo sada, kad se život u sjemeništu odvija bez većih komplikacija jačati u sebi koliko god je to moguće. Odlazimo u neprijateljski život i neobično je žalosno vidjeti tolike ogorčene svećenike koji pružaju dojam da su nezadovoljni sa svojim svećeništvom. A to nije istina, ne smije biti istina.

25. siječnja. Danas sam čitao časoslov u dvorištu ispod trijema galerije kad su se drugi vraćali s nastave. Završio sam sekstu i na čas zatvorio knjigu prije nego započnem nonu; s rukama na leđima išao sam gore dolje kad usred dvorišta opazim Mauricijevo dijete. Ležalo je naslonjeno u dječjim kolicima — još ne može sjediti uspravno — i lamatalo nogama i rukama. Tada je dvorištem prolazila grupa bogoslova. Promatrao sam reakciju pojedinaca. Moreles je odmah pritrčao bebi, ostao kod nje četiri ili pet minuta i s njom se igrao. Pepe i Julio približili su se za trenutak, zapucketali prstima i otišli.

Estiban je prošao ni ne pogledavši i opazio sam da mu je bilo gotovo mučno. (On je predobar mladić koji stalno ima neke obzire). Na koncu je došao Jose Maria; uzeo je dijete na ruke, stavio mu svoj šešir i pokušao ga navesti da hoda. Ali djetetu je tek šest mjeseci i ne može se nikako još držati na nogama. Sebastian i Robles prošli su također ne obrativši pažnju, a Mendez koji je kao i uvijek išao u tempu brzog vlaka, vjerujem, da ga nije ni vidio.

Pričinjalo mi je veselje promatrati različite sjemeništarce i čim se koji pojavio na vratima, mislio sam: ovaj će se zadržati, ovaj će proći, ovaj će kimnuti djetetu glavom bez zadržavanja: Bila je to kao neka igra i gotovo sam uvijek ispravno pogodio. Ustanovio sam da je većini mladih svećenika neugodno baviti se u javnosti s djecom; i sa mnom je tako. Kod kuće se, naprotiv, rado igram sa svojim nećacima i nećakinjama i ponašam se djetinjastije nego oni. Na ulici mi je prava muka kad moram ostati ozbiljan; ne mogu ih uzeti za ruku i s njima se igrati. Zapravo je to glupo jer ljudi bi to razumjeli, ali kakogod bilo, ne mogu objasniti zašto se osjećam sputan. — Kad je zazvonilo, još uvijek nisam bio počeo nonu.

28. siječnja. Nevjerojatno je da je siječanj. Sunce sja i Rim poprima boju suhog lišća o kojoj govori pjesnik Valverde, Izgleda kao da je zabunom uletjelo u siječanj jedno proljetno poslijepodne. Praćen vojnom glazbom ulicom upravo stupa odred vojnika koji je u sjaju popodnevnog sunca izgubio svoj ratoborni izgled. Dolazi mi na pamet Guillenov stih: »Svijet je dobro stvoren« i onaj Rozalea: »I sve počiva u radosti«.

Da bih još malo uživao na suncu, popeo sam se na krovnu terasu, ali sam odmah sišao jer je buka motora bila nepodnosiva. Svijet je dobro stvoren, ali motori ne.

30, siječnja. Pismo Bogu s molbom za čudo: »Dragi Gospode! Razlog mom današnjem pismu je nešto sasvim neobično; ne pišu se svaki dan pisma da se izmoli čudo. Ali radi se samo o sasvim malom čudu i zato se nadam da Te moja smjelost neće začuditi. Htio bih Te moliti samo da na Josipovo bude grad pod snijegom. Smiješ se? Ja to mislim sasvim ozbiljno. Ne tražim baš mistična značenja. Naravno, bilo bi lijepo da se tog dana oko mene prostre čistoća cijele zemlje, ali ja Te to molim samo iz naivne romantike. Bilo bi krasno kad bih ujutro mogao otvoriti prozor i kad bi pod snijegom ovijenoj pozadini prošao pored mene moj minuli život. Već pet godina nisam nikako vidio snijega; to je naprosto predugo.

Ne znam je li u Nazaretu bilo snijega kad si Ti bio malen, ali Ti znaš kako nam je stalo do stvari koje su nam nešto značile u djetinjstvu. Za mene je najljepša uspomena slika mog snijegom pokrivenog grada Astorge. Kad sam rano ujutro na znak prvog zvona izašao iz kuće, ulica je bila bijela, netaknuta kao novostvorena za nas, za moju majku i mene. »Mali moj, gazi po mojim stopama«, rekla mi je tad. Tako smo koračali ulicom korak po korak. Poslije kad su izašli naši susjedi, nisu znali, tko je ostavio taj čudni trag jedne ženske i jedne dječje cipele.

Moram se smijati kad mislim na to. Što ćeš Ti reći na sve ove stvari koje sasvim točno poznaš. Ali ima stvari koje se jednostavno moraju izreći, ili čovjek pukne. Osim toga, tko zna, možda će Te one prisiliti da mi ipak udijeliš to čudo. Što Tebi znači među tolikim čudesima koja činiš svaki dan, učiniti jedno više?

Dakle, do viđenja. Mnogo pozdrava, Tvoj Jose Luis

P. S. Sada mi izgleda da moja ideja nije baš izvorna. Mislim da je sveta Terezija iz Lisieuxa to molila za dan polaganja zavjeta ili primanja prve Pričesti, više se ne sjećam točno. I Ti si joj dao. Naravno, mala Terezija bila je baš mala Terezija, a ja ... Vjerujem otvoreno priznavajući, da nema opasnosti da mi Bog daruje to čudo; crkvene vlasti mogu biti sasvim mirne.«

1. veljače. Konačno je dobiven oprost od propisane dobi. Doduše bio sam posve siguran da će doći — zapravo sasvim bez razloga, jer isto tako mogao je i ne doći — ali unatoč tome, sad mi je mnogo bolje. Osobito se veselim zbog ujaka Pacoa. Nevjerojatno kako Providnost sve tako divno uredi. Moja mlada Misa pada upravo zajedno s pedesetgodišnjicom njegove prve Mise. Kako je bila silna naša radost kad smo ustanovili to izvanredno poklapanje. U zadnjem listu piše mi da sam ja njegova zamjena, ali odgovorit ću mu da sam ja kao mladi borac s bikovima kojega uvodi stariji, iskusniji. Dirljiva mi je misao da će on kod moje mlade Mise klečati s moje desne strane i na moj »Pristupit ću k Božjem žrtveniku« odgovoriti: »K Bogu, koji me razveseljuje od mladosti«.

3. veljače. Ponovno sam s Angelom razgovarao o pesimizmu i optimizmu među svećenicima. S kakvim sam ushićenjem govorio o tome u godinama filozofskog studija kad sam pisao stihove, u kojima su se morali rimovati »ljubav — ubav« »radost — mladost«. Pa ipak, te se stvari ne smiju olako uzeti. Kamo svijet danas smjera? Što će biti s nama? Hvala Bogu da ne možemo gledati u budućnost, to bi bilo strahovito.

Rekao sam Angelu da nam ništa više ne preostaje nego mučeništvo, da je naše ređenje gotovo kao jamstvo da ćemo za nekoliko godina biti stavljeni na hridinu. Ovako kako je sad, ne može se nastaviti. Dolazi novo razdoblje za koje ne znamo, hoće li nositi Božji ili vražji biljeg.

Kad bi barem ljudi htjeli shvatiti da živimo u presudnom trenutku, bilo bi sve jednostavnije i možda bi novo razdoblje moglo čak nastupiti bez borbe. Ali bojim se da rješenje stoji u velikoj katastrofi, u jednoj novoj invaziji koja će razoriti ovaj kolikogod prazni, toliko oholi zapadni svijet. No možda je volja Božja da pobijeđeni pobijede, osvoje pobjednike i da Hruščov, ili tkogod to bio, postane novi Klodvig.

Da, možda će tada nastati nova kršćanska era pod znakom pravde. Ali da bi se do toga dospjelo, proteći će mnogo krvi, i mi svećenici nećemo biti posljednji na koje će se oboriti smrt. Možda je ipak takvo herojsko mučeništvo previše jednostavno! Tome nasuprot stoji drugo: mučeništvo svakodnev¬nih malih žrtava!

5. veljače. Danas zapisujem nekoliko nevezanih misli koje su mi došle pod Misom: Svećenik bi morao oslijepiti nakon svoje prve Mise.

Ne razumijem kako ni jedan skladatelj nije od misnog zvonca načinio soloinstrument u orkestru.

Svijeće posljednje Mise koja će se služiti na svijetu, gorjet će dalje kroz svu vječnost — kao Mojsijev grm. Prije nego je Bog stvorio prste prvog čovjeka, morao je imati mnogo pokusa kako bi hostija u njima lijepo izgledala.

Izgleda, da je voda uvijek u žurbi i da samo protiv volje miruje; uvijek teče sama od sebe. Netko je jednom rekao: »Mnoge kapljice teku, ali samo jedna dospijeva u kalež«.

Suze su u Starom zavjetu tekle u tihoj srdžbi: znale su da su uzaludne. U noći prvog Velikog četvrtka opazile su da su ipak korisne.

Na svim prozorima i vratima crkava morao bi stajati jedan anđeo i ne pustiti unutra nikakav šum dok se sve Mise ne svrše.

Kad ne bi postojala stvarna posvudašnjost, moralo bi Kristovo tijelo prosvjedovati; stalno Ga zovu na neki žrtvenik.

7. veljače. Danas su svi, čak i saobraćajci pobjegli pod svod Tritonskog trga kad se iznenada sručio južnjački olujni pljusak, jedan od najbjesnijih koje sam doživio u Rimu. Bilo je krasno vidjeti kako kapljice pljušte i odskaču tako visoko da su izgledale kao stakleni stalagmiti.

Izgledalo je kao da je cijeli trg postao jedinstveno jezero. Kad je prošao neki automobil, ostavio je dva duboka traga kotača koje su, međutim, kapljice odmah zbrisale. Sjećam se, da me je prije nekoliko godina kad sam bio posebno romantičan, kiša rastuživala. Danas mi je, naprotiv, bilo do smijeha, ni sam ne znam zašto.

10. veljače. Sve više se moram diviti seoskim župnicima. Možda su nam neki romani malo zavrtjeli glavom i mi se općenito oduševljavamo za »herojske« svećenike. Vjerujem da Bernanosov svećenik u »Dnevniku seoskog župnika« nije pravi seoski župnik. Bernanos ima pravo kad tupost označuje kao najveću muku seoskih svećenika. Župnik Ambricourta je u osnovi junak, izuzetni slučaj.

Prevelika dosada pretvara se u bol. Najopasnija dosada je ona koju čovjek uopće ne osjeća, a najgore kod dosade je to, što se čovjek dosađuje, a da to i ne opaža. Zato uviđam da su tako vrijedni divljenja seoski svećenici koji su uvijek zadovoljni i kao nanovo rođeni. Njih više ne goni radna groznica prvih godina koja često iscrpi snage i čak rano otjera u grob. Njihov život i njihovi pogledi tako su duboko ukorijenjeni u Bogu, kako bismo ja i moji samo mogli poželjeti. Apostolat nije za njih nikakva velika napetost mišića, nego jednostavna naravnost.

Vjerujem da ćemo mi mladi svećenici današnjice teško dospjeti do takve mirnoće. Možda nije pravilno da nam često u filmovima i romanima stavljaju pred oči herojsko svećeništvo, jer poslije moramo iskusiti da stvarnost izgleda sasvim drukčije. Tješi me misao da je i to pitanje vremena i dobi.

12. veljače. Antonio neće ove godine biti zaređen; nije dobio oprost od dobi. Cijelo poslije, podne bio je žalostan jer je bio uvjeren da će dobiti oprost. Sad mu je kao meni prošle godine. Možda uvijek mora postojati jedan koji pati.

15. veljače. Danas sam preko dva sata raspravljao s Marianom o svećenicima iz romana. Ćudi me da se svi španjolski svećenici kad se dodirne ta tema, uvijek ograničavaju samo na »Dnevnik seoskog župnika« od Bernanosa i možda još na »Sveci idu u pakao« od Cesborna. Naravno, da kroz to uvid postaje malo jednostran i može se pomisliti da oni u Španjolskoj zapravo ne nailaze na velike simpatije, osobito ako se zna, da mnogi Bernanosa tumače tako, kao da je on htio reći: svećenici su takvi, ili, još više »trebali bi biti takvi«; a namjera ovog francuskog pisca nije ni jedno ni drugo.

Uvid bi bio mnogo obuhvatniji kad bi se ispitale različite skupine koje su se bavile problemom svećenika. »Crni« romani: Bernanos, Coccioli, Cesborn, Joannon: »bijeli« Marshall, Trese, Marton; »crveni«: Green; »ružičasti«: Morton Robinson.

Zašto baš ova pojava romana o svećenicima? Odgovor mi izgleda jasan; svećenik, ili bolje: religiozni problem je zanimljiv, a pisac u svećeniku gleda čovjeka koji se najintenzivnije bavi pitanjem vjere i Crkve. Ali, zar nije ipak imao pravo Alvarez Miranda sa svojim stavom koji, mislim, zastupa u časopisu »Revista« kad kaže da tu leži znak nereligioznosti vremena. U vijekovima jake vjere bio je svećenik divno, ali izvan svijeta usidreno biće, nipošto predmet istraživanja i analize. On je bio zanimljiv samo u svojstvu Božjeg zastupnika a ne kao čovjek u sebi. Opadanje religioznosti objašnjava isticanje ljudskih poteza kod svećenika.

Koje gledanje je sad ispravno? Svećenik u sebi ujedinjuje božansko i ljudsko; ističe li se jedan od ekstrema na štetu drugog, iskrivljuje se njegova prava ličnost. Da li je manje religiozno gledati i veličati Krista kao čovjeka, umjesto kao Boga? I zadnje pitanje: jesu li oblici vjerovanja koji Boga promatraju kao Dalekog, Nedostiživog stvarniji i religiozno vredniji nego kršćanski, koji Ga osjećaju u ruci i znaju da On pripada našem rodu? Dakle, ja se u svakom slučaju držim ovog poslijednjeg.

17. veljače. Karnevalski dani me uvijek rastužuju; oni su glupa, smiješna gungula. Imali smo pobožnost kao zadovoljštinu za grijehe koji se danas počinjaju u Rimu. Bio sam prilično rastresen; lijepa vrsta naknade! Kad bi se dani mogli oglašavati poput zvona, ovi bi zvučali prazno i pogrešno kao zvona od staniol-papira.

18. veljače. Radostan sam premda je danas Pepelnica. Pepeljenje ima za mene danas drugačije značenje nego ranije. Kad mi je rektor s riječima: »Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah povratiti« sipao pepeo na glavu, mislio sam:

»Sjeti se, Jose Luis, da si prah i da se trebaš pretvoriti u Krista«. Kad sam se vratio na svoje mjesto, jedva sam mogao suzdržati smijeh. Za vrijeme cijelog obreda ponavljao sam tu rečenicu i bio bih najradije skočio u zrak. Napokon sam ovu rečenicu promijenio: »Sjeti se, da si prah i da trebaš biti pretvoren u Krista«.

Da, pretvorba se događa izvana, a ja moram samo šutjeti. Bog će me postupnoučiniti zrelim kao jabuku na stablu ili tijesto u peći; moram biti miran i dati, da On djeluje. Da, zaista sam radostan i zadovoljan.

20. veljače. Uvijek nanovo mi dolazi neodoljiva želja da se spuštam po ogradi kraj stubišta. Kad god silazim, osjećam tu napast, ali dosada to još nikada nisam učinio.

Jednom, prije nekoliko godina htio sam napisati filmski scenarij o životu u sjemeništu. Jedno od lica, naravno, trebao sam biti ja. Taj lik htio sam uvesti na slijedeći način: »Kamera u gornjem uglu stubišta snima jednog sjemeniŠtarca koji fićukajući silazi u skokovima. Na jednom zastane, pogleda prema gore i kad vidi da nitko ne dolazi, sjeda na ogradu i ... ssst ... prema dolje.« No lijepo, možda sutra. Samo zlo ako bi se ograda slomila, jer baš nije navikla na ovakve napore. Svakako sam kroz pet godina koliko sam ovdje, više nego jedamput iskušao njezinu otpornost; no unatoč tome, još uvijek se nisam mogao odlučiti da napravim ... ssst...

25. veljače. Ne znam čemu idemo još uvijek svako jutro na sveučilište kad predstoji tako veliki događaj. U osnovi je čudnovato da Bog ulazi u nas tako tajanstveno i tiho dok mi nastavljamo svoj obični put. Često zatičem sebe u mislima na nešto sasvim drugo dok pater Kempf živom ozbiljnošću govori o Karlu Velikom. Ah, zar je postojao i Karlo Veliki?

26. veljače. Danas sam prilikom listanja svog dnevnika opazio da sam petnaestog ovog mjeseca napisao kako svećenički romani uzeti u cjelini, odražavaju stvarnost, ali danas vjerujem da je tom tvrdnjom previše rečeno. Pitam se da li zapravo ja sam razumijem svećenike, i odgovor mora biti negativan; što sam bliže ređenju, tim manje ih razumijem. Od nekog vremena ne mogu vidjeti ni jednog svog druga koji je već svećenik, a da mi pri tom ne prođu glavom mnoga pitanja: po čemu se on razlikuje od mene i drugih ljudi? Što imaju njegove ruke, a da moje ne bi imale? Zašto njegovih nekoliko riječi proizvodi čudo, dok one kod mene nisu drugo nego pantomima? A usprkos tome znam, da razlika postoji; uspoređivanje njegove Mise s mojim pokusima izgleda mi svetogrđe. Dolaze mi u svijest riječi Arškog župnika: »Svećenika razumiju tek u nebu.« Možda je doista tako.

Koje gledanje je sad ispravno? Svećenik u sebi ujedinjuje božansko i ljudsko; ističe li se jedan od ekstrema na štetu drugog, iskrivljuje se njegova prava ličnost. Da li je manje religiozno gledati i veličati Krista kao čovjeka, umjesto kao Boga? I zadnje pitanje: jesu li oblici vjerovanja koji Boga promatraju kao Dalekog, Nedostiživog, stvarniji i religiozno vredniji nego kršćanski, koji Ga osjećaju u ruci i znaju da On pripada našem rodu? Dakle, ja; se u svakom slučaju držim ovog poslijednjeg.

17. veljače. Karnevalski dani me uvijek rastužuju; oni su glupa, smiješna gungula. Imali smo pobožnost kao zadovoljštinu za grijehe koji se danas počinjaju u Rimu. Bio sam prilično rastresen; lijepa vrsta naknade! Kad bi se dani mogli oglašavati poput zvona, ovi bi zvučali prazno i pogrešno kao zvona od staniol papira.

18. veljače. Radostan sam premda je danas Pepelnica. Pepeljenje ima za mene danas drugačije značenje nego ranije. Kad mi je rektor s riječima: »Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah povratiti« sipao pepeo na glavu, mislio sam: »Sjeti se, Jose Luis, da si prah i da se trebaš pretvoriti u Krista«. Kad sam se vratio na svoje mjesto, jedva sam mogao suzdržati smijeh. Za vrijeme cijelog obreda ponavljao sam tu rečenicu i bio bih najradije skočio u zrak. Napokon sam ovu rečenicu promijenio:

»Sjeti se, da si prah i da trebaš biti pretvoren u Krista«. Da, pretvorba se događa izvana, a ja moram samo šutjeti. Bog će me postupno učiniti zrelim kao jabuku na stablu ili tijesto u peći; moram biti miran i dati, da On djeluje. Da, zaista sam radostan i zadovoljan.

20. veljače. Uvijek nanovo mi dolazi neodoljiva želja da se spuštam po ogradi kraj stubišta. Kad god silazim, osjećam tu napast, ali dosada to još nikada nisam učinio. Jednom, prije nekoliko godina htio sam napisati filmski scenarij o životu u sjemeništu. Jedno od lica, naravno, trebao sam biti ja. Taj lik htio sam uvesti na slijedeći način: »Kamera u gornjem uglu stubišta snima jednog sjemeništarca koji fićukajući silazi u skokovima. Na jednom zastane, pogleda prema gore i kad vidi da nitko ne dolazi, sjeda na ogradu i ... ssst ... prema dolje.« No lijepo, možda sutra. Samo zlo ako bi se ograda slomila, jer baš nije navikla na ovakve napore. Svakako sam kroz pet godina koliko sam ovdje, više nego jedamput iskušao njezinu otpornost; no unatoč tome, još uvijek se nisam mogao odlučiti da napravim ... ssst...

25. veljače. Ne znam čemu idemo još uvijek svako jutro na sveučilište kad predstoji tako veliki događaj. U osnovi je čudnovato da Bog ulazi u nas tako tajanstveno i tiho dok mi nastavljamo svoj obični put. Često zatičem sebe u mislima na nešto sasvim drugo dok pater Kempf živom ozbiljnošću govori o Karlu Velikom. Ah, zar je postojao i Karlo Veliki?

26. veljače. Danas sam prilikom listanja svog dnevnika opazio da sam petnaestog ovog mjeseca napisao kako svećenički romani uzeti u cjelini, odražavaju stvarnost, ali danas vjerujem da je tom tvrdnjom previše rečeno. Pitam se da li zapravo ja sam razumijem svećenike, i odgovor mora biti negativan; što sam bliže ređenju, tim manje ih razumijem. Od nekog vremena ne mogu vidjeti ni jednog svog druga koji je već svećenik, a da mi pri tom ne prođu glavom mnoga pitanja: po čemu se on razlikuje od mene i drugih ljudi? Što imaju njegove ruke, a da moje ne bi imale? Zašto njegovih nekoliko riječi proizvodi čudo, dok one kod mene nisu drugo nego pantomima? A usprkos tome znam, da razlika postoji; uspoređivanje njegove Mise s mojim pokusima izgleda mi svetogrđe. Dolaze mi u svijest riječi Arškog župnika: »Svećenika razumiju tek u nebu.« Možda je doista tako.

27. veljače. Danas sam otišao s Fidelom do katakomba svetog Kaliksta da bismo za njega osigurali papinski oltar za 20. ožujka. Bilo mi je neobično pri duši kad sam se penjao u autobus. Slijedeći puta kad se budem dao na ovaj put, bit ću svećenik, pomislio sam. Pogledali smo se međusobno i opazih da je Fidel isto mislio.

Kad smo ušli, rekao nam je sakristan da 19. ožujka na tom oltaru slavi jedan salezijanac 75. obljetnicu svoje mlade Mise. Pogledali smo se prestrašeno i čim smo se opet našli na ulici, uzeo sam olovku i_izračunao: 27375 Misa.

»I osamnaest prestupnih godina«, rekao je Fidel.
»I tri Mise na Božić i Dušni dan.«
»Skoro 30.000 Misa!«
»I dani na koje je služio po dvije!«
»Hvata me strah služiti svoju prvu poslije njega...«

Vraćali smo se kući kroz šumicu polako ne progovorivši gotovo ni riječi.

1. ožujka. Dobio sam od kuće pismo kojemu sam se morao smijati: sva su ona kao iz djetinjstva i govore mi uvijek isto. Šteta da nisam sačuvao majčina pisma zadnjih tjedana; sva glase jednako. Sad mi pišu vrlo često, gotovo dvaput sedmično samo da bi mi uvijek ponovo rekli koliko su zahvalni Bogu. Lolita piše da je majka stalno suznih očiju. Kad plete, iznenada zastane, zagleda se za čas izgubljeno i nepomično u daljinu. Ona i Crucita se sasvim umire, i na koncu sve tri plaču.

2. ožujka. Čudno da u ovom dnevniku nisam još ništa napisao o našoj Majci Božjoj »della Clemenza« jer mi je ona ipak u ove dane bila vrlo dragocjena. Ne bih nikad mislio da čovjek može neku sliku tako zavoljeti. Sad je imam pred sobom na stolu i dovoljan je jedan pogled na nju da me razveseli. Ne znam, možda je bolje da ne kažem »ništa o njoj. Uvijek je teže izraziti svoju radost nego svoju bol. Kad je netko žalostan, ode k drugpme i izlije svoje srce ili to napiše ako je pjesnik. Radost, naprotiv, traži prije skakanje u zrak nego mirno sjedenje i pisanje. Najveća mi je radost ovih lana uputiti jedan pogled Majci Božjoj.

3. ožujka. Danas sam počeo vježbati pojedine tretnje kod svete Mise. Nikad prije nisam mislio tako je ona komplicirana i puna pojedinosti: čovjek se saginje, ljubi oltar, širi ruke, sklapa ruke, okreće ... Pa ipak svaka kretnja ima svoj smisao i lijepa je. Čudi me da naše Mise već samo estetski ne djeluju kao najbolje kazališne izvedbe.

4. ožujka. Gonzalo kaže da mrmljanje u kape pod Misom silno smeta i vrlo je neugodno. U kući stanuje 60 svećenika, a kako prvo predavanje počinje već u pola devet, moraju se Mise služiti u tri skupine po dvadeset! Zbog toga imamo jednu vrstu kapele koju zovemo bazilikom. Ona se sastoji od dugačkog trijema s malim udubinama u zidu lijevo i desno. Pri tom se dakako ne služimo misnim zvoncem, inače bi bilo nepodnošljivo.

Vjerujem da će meni biti teško služiti Misu tiho; riječi koje čovjek čuje, imaju nekako više sadržaja. Unatoč tome, lijepo je da se u nas svakodnevno služi 60 Misa. Lijepo je i to da smo, dok idemo na sveučilište pustim ulicama, već sreli Gospodina. To je sveti čas grada nakon što su prošli Časovi grijeha; Bog je u Rimu prisutan na 10.000 žrtvenika.

5. ožujka. Moji me prsti dovode do bjesnila. Imam fiksnu ideju, da se poslije ređenja palac i kažiprst moraju držati zajedno. I ponekad uhvatim sebe, kako ih kod jela ili predavanja stišćem kao luđak da me gotovo bole. U ove dane ne smiju me smatrati odgovornim za moje ruke!

6. ožujka. Na terasi je danas popodne bilo prijatno. Činilo se da je na ulici mirnije nego inače, a na krovnim terasama susjednih kuća stajalo je svega nekoliko djevojčica koje su uz smijeh i čavrljanje otresale deke. Kad se otpočelo smrkavati, buka se još više smanjila i čulo se čisto i jasno zvono Augustinove crkve, bez buke motora i automobila koja me tako često otjera s terase. Kad se smrklo, zaklopio sam Časoslov i ponavljao misne molitve koje sad već znam napamet. Doduše, nije nužno imati ih sve u glavi, ali radije ih učim jer inače je čovjek uvijek ovisan o misalu i kanonskim pločama.

Misne molitve imaju posebno privlačnu snagu; drukčije su od ostalih. Govorio sam ih sklopljenih očiju i osjetio kako me ispunjavaju. Zbijene su i prikladne, gotovo suhe, sadržavaju točno ono što trebaju izraziti bez ijedne govorničke izreke. Kad bih ja trebao sastavljati »svoju Misu«, sigurno bi molitve bile mnogo složenije. Nipošto sebi ne utvaram da bih mogao ljepše sastaviti; već riječ »lijepo« tu ne odgovara. Bez sumnje je mnogo bolje što su tako jednostavne i skromne. Osim toga, one su izrazite i služe svima na isti način. Svaki svećenik izgovara u Misi iste riječi, a ipak svoju vlastitu molitvu, jer naglašava ovu ili onu riječ i daje svakoj rečenici svoj osobni ton. Tako, iako je formulacija ista, svaki ipak govori Bogu svojim osobnim riječima.

Daljnja je prednost što isključuju sentimentalnost, a ne pravi osjećaj. Kako bi izgledalo, da je Misa sastavljena u stilu sladunjavih molitava ponekih pobožnjaka! 7. ožujka. Danas mi je poslije vježbe misnih kretanja došla neobična misao. Učinilo mi se kao da mi je hostija koju sam upotrebio kod vježbe, rekla: »Otkad sam se rodila kao pšenično zrno, čeznula sam za tim, da se jednom pretvorim u Kristovo tijelo; u mlinu, u vreći, svugdje. I kad sam konačno vidjela svoju čežnju ispunjenom i ležala na oltaru, ti me uzimaš i sa mnom ovako postupaš. Radiš tako kao da bi htio proizvesti čudo, ali u dugo željenom trenutku pretvorbe moram odjednom spoznati, da ti nemaš svećeničku »snagu«, da tvoje riječi nisu kao njihove i da u meni ostaje sve kao što je i bilo. Zatim me lomiš i jedeš i ... moja životna čežnja ostaje neispunjena. Ta vježba za tebe može biti lijepa, za mene je bila kraj.«

8. ožujka. Danas sam opazio kako sad poslužujem kod Mise sasvim drukčije. Promatram točno svaku pojedinost da bih je dobro upamtio. Vjerojatno je moj ispitivački pogled svećeniku prilično neugodan. Svaka sitnica čini mi se zanimljiva i otkrio sam pogreške koje prije nikad nisam opazio. Na primjer: kod prikazanja je cijelo vrijeme gledao na raspelo, dok, zapravo, treba baciti samo jedan pogled na nj, a zatim svrnuti pogled na patenu.

Ali u cjelini, služio je dobro i pobožno. Možda su mu pokreti malo ukočeni i hladni, no to je stvar karaktera koja se teško može ukloniti.

9. ožujka. Sad, kad sam učim čitati Misu, još mi je bolnije nego prije ako je neki svećenik služio prebrzo.Čine li se kretnje nemarno, djeluju nakazno, da, gotovo kao ruganje. Radujem se tomu kad je i najjednostavniji pokret, kao recimo: pozdrav »Dominus vobiscum« (koji je zapravo samo »Dobar dan« ili »Hvaljen Bog!«) učinjen polako i svečano, tako da djeluje gotovo kao japanski pozdrav. Kad bismo svim ceremonijama znali dati sadržaj koji su prvotno imale bez sumnje bi vjernici — a i mi — osjećali Boga bliže i življe. Nikad neću zaboraviti tužan izraz Carlosovih očiju kad nam je saopćavao riječi jedne mlade Engleskinje koja je pisala svojoj sestri: »Pišete kako moram paziti da pod španjolskim utjecajem ne postanem katolkinjom. Budite bez brige! Kad biste mogli vidjeti kako katolički svećenici služe Misu, ne biste se nimalo bojali da ću to učiniti!«

Izjava je sigurno pretjerana: Osim toga istinitost jedne religije nema ništa zajedničkog s pogreškama njenih vjernika i svećenika, ali, nažalost, ne može se nijekati, da se katkad Misa služi samo iz obveze poziva. Srsi me prolaze pri pomisli da bih i ja mogao jednom tako služiti.

10. ožujka. Popodne. Za vrijeme ručka nam je Antonio opet pročitao jedan »pregon« koji nam se isto tako svidio kao i onaj za Božić. Slušali smo ga šuteći, a nešto što se ne može definirati, ispunjavalo je zrak.

U predvečerja

Braćo,
navješćujem vam najveću radost godine!
Linije se već približavaju sjecištu,
sunce već sja blizu zenita,
list već pokazuje samo jednu crvenu znamenku
prema dva,
prema jedan.

Braćo,
kad ne bi bila korizma...
kad bi samo pjesništvo
bilo vrijedno svećeništva...
Kad bi se samo radilo o kiticama i stihovima,
a ne o Kristovu teškom križu...
No ipak, ipak: Radujte se!

Kao što se Djevica radovala i klicala,
kao što su se sveci veselili i pjevali kad su osvojili strmu visoku goru.
Kao što se sva stvorenja vesele i kliču kad se podigne Svemoćni, jer tada lomi nestalnu, tanku trsku, a sam lom bića je radost.

Zato se radujte i kličite: došao je dan velikog loma, dan samoočišćenja, i svjetlo Gospodnje. Radujte se: u velikom moru ništavila mi smo stvorenja.Radujte se: u širokom moru stvorenja mi smo ljudi. Radujte se: u mutnom moru čovječanstva mi smo kršćani.

Radujte se: u mirnom moru kršćana mi smo svećenici.
Svećenici, svećenici Gospodnji! Želite li više? Uznemiruje li još koja želja vaše srce? Svećenici, svećenici Gospodnji! Krist u mnoštvu posvećenih ljudi!

Krist u mnoštvu proturječnih ljudi! Kristova smjernost u vama, Kristova poslušnost u vama, Kristova ljubav u vama, Kristov križ na vašim ramenima. Krist, Krist, Jedinorođenac Gospodnji! Jer samo je Jedan Sin, i naš je spas da nam On postaje brat. Samo je jedna Utjelovljena Riječ, I naš je spas da nas Ona vodi. Samo je Jedan Bogočovjek koji govori: Dođite k meni svi koji ste ožalošćeni! Radujte se i širite radost, Recite ljudima:

Gledajte prema bregovima!
Upravite na njih svoje misli!
Smilujte se braći!

Jer On nas je otkupio svojom ljubavlju. Idite k ljudima s riječju na usnama, preko mora, kroz šume i ograde, u kolibe i palače,
gdjegod se žari iskra ljudskog života.

Recite im: »Animal rationale« je pokopan,
Učitelj traži samo »Božju djecu«
Idite, ali ostanite u sebi,
Govorite, ali slušajte Gospodina,
Propovijedajte, ali držite tijelo u stezi,
Dajte, ali budite nutarnje bogati,
Otvarajte svoje srce, ali ga čvrsto zatvarajte,
Budite Krist, ah' budite to doista.

Krist, Krist. Jedinorođenac Gospodnji!
Po Njemu i s Njim i u Njemu,
i ništa dalje.
Sve drugo je isprazno,
prolazno,
besmisleno.

Po Njemu i s Njim i u Njemu, sve drugo umara,
muči,
rastresa.

Krist, Krist, Jedinorođenac Gospodnji! Vi u Kristu,
Krist po vama u drugima! Krist, Krist, Jedinorođenac Gospodnji! Kad dođe Gospodar slave koji je sad samo kod vas na križu, kad dođe On, praćen od osamdeset očiju, kad dođe On, među osamdeset ispruženih ruku, neka nađe, što vam daje: Krista.

10. ožujka. Uveče. Danas popodne počele su duhovne vježbe: osam dana šutnje i samoće s Bogom. To mi je potrebno; trebam mira da promotrim svoj život, da ispitam svoje zamisli u svjetlu tajne 'koja dolazi; osam dana za mir i molitvu. Htio bih da ne prođu bez traga. Gospodine, pomozi mi da ih dobro iskoristim. (Od sada moj dnevnik postaje sve opširniji i na koncu sliči na dijalog. Međutim, ne nalazim toliko hrabrosti da ga ovdje prikaže.

Veritas, 22. svibnja 2007. / 21. prosinca 2010.