Jedan običan dan D
Autor: Tomislav Šovagović
Veritars 2003.
Započinjali smo dane s pecivom i bijelom kavom u omiljenom cafeu na tržnici. Ove nedjelje naše mjesto je zauzeto, pa tražimo slobodniju varijantu. Istražujući unutrašnju stranu placa nalazimo bircuz mrkvastog imena, u kojeg uglavnom zalaze prodavači i pomoćno osoblje. Prebrojavaju zarađeni novac, ispijaju žestoka pića, mnogo galame i stvaraju maglu duhanskog dima.
Slažemo se kako je baš inspirativno sjesti u takav kafić. Zurimo u štandove, gdje se nevjerojatnom brzinom izmjenjuju lica pedantnih kupaca i glasovi lukavaca s druge strane prodajnog pulta. Razmišljaju li prodavači o kvaliteti svoje robe i zadovoljstvu kupca, ili im je isključivi cilj ostvariti što veći promet, pitam se, dok me prijateljica ozbiljno gleda.
Ah, pa nisam ju ni predstavio, baš sam nekulturan, eto razloga njene ljutnje, nisam naveo identitet osobe s kojom pijuckam ovu i mnoge druge kavice. A dovoljno je reći Dridi i sve će vam biti jasno. Ona je zaštitni znak našeg kvarta, dobra jarunska duša koja svojim optimizmom bodri armade nasukanih jedrenjaka, iako često i sama ostane na buri otvorenog mora. Boreći se s kroničnim nedostatkom vremena, njena okolina ne primjećuje kako i Dridi treba podršku, kako ne treba samo primati osmijehe, već ih treba i davati, u što većoj količini, ako je ikako moguće. Znam da i sam mnogo puta zakažem, jer toliko je puta očekivala riječ utjehe, a ostao sam šutljiv, nedostupan i dalek, poput kakvog Eskima, zavučenog i začahurenog u svom iglou. Ona se nije ljutila. I puno je molila.
Iznenada, priopćava mi kako je danas Dan D, a ja priznajem kako ne kužim što to želi povezati s poznatim iskrcavanjem saveznika na Normandiji. Plan je otići na misu, poslijepodne učiti u toplim sobama, izmijeniti pokoju sms poruku, i nemam na vidiku nešto što može poremetiti mirnoću ovog dana. Dana kojeg odnedavno ne vole vlasnici velikih trgovačkih lanaca, smijemo se Dridi i ja, ali ubrzo moj izraz postaje ozbiljan i zahtijevam dodatno pojašnjenje o potencijalno odlučujućem danu.
Očekujem važan telefonski poziv, veli, već dva dana nikako dočekati, ali danas mora uslijediti taj razgovor. Danas ili nikada, odvažno govori, vrteći praznu šalicu kao da mijenja žarulju na noćnoj lampi. Promatra me onim dubokim pogledom prepunim snage za predstojeće životne okršaje. Sada je trenutak pokazati podršku i razumijevanje prema prijateljici, ali ostajem zatečen svojom neupućenošću u «Slučaj Dan D», iščekujući daljnje upute. Za to vrijeme, žamor u ugostiteljskom objektu se pojačava, tom mravinjaku zaista nikad kraja, a onaj nikotinski dim polako, ali sigurno, u potpunosti zarobljava naše očne organe. Najrađe bi istrčao na ulicu, ali, kada bolje promislim, treba proći i kroz ovu stepenicu, ako se već nalazimo u tako ključnom danu. Dridi smatra kako sam isuviše ironičan, a moja malenkost taj pojam doživljava kao prvi korak prema iskrenosti. Nema istine bez barem malo ironije u sastavnom dijelu.
Riječ je o provincijalki, prišapnula mi je tiho na uho, ali bilo je dovoljno glasno; iako kratko, sasvim jasno. Ponovo ostajem zabezeknut, ne znajući kamo s rukama, ni kakav bi zvuk i glas ispustio niz usne. Onda poželim satima nekontrolirano vikati, toliko jako da se sa štandova na tlo otkotrljaju sve one preskupe jabuke, paprike i krumpiri! I da ljudi zauvijek prestanu misliti samo na materijalnu stranu svojih života.
Naravno, nije bila riječ o provincijalki iz pjesme jednog novosadskog ambasadora dobre volje, odnosno, nije se uopće radilo o nekoj osobi koja dolazi iz provincije. Ovdje se očekivala provincijalka časnih sestara koje posebno brinu o mladima.
Sve je, zapravo, bilo sadržano u toj jednostavnoj metafori krucijalnog dana: D kao Dridi, D kao Domini, D kao Dar. Ako mene pitate, prijateljica nije trebala čekati poziv, ona je taj poziv već odavno dobila. Preporučenom poštom Gospodnjom.
Veritas, 17. prosinca 2010.
