Klica

Autor: Mladen Turković

Veritars 2004.

~ Ne daj da nas bijeda bije brani, brani Majko nas …!! ~ orilo se prepunim autobusom koji je solidnom brzinom jurio autocestom Zagreb – Krapina. Vani je bila noć i rominjala je sitna kiša. Gledao je jednu kap kako se spušta pleksiglas staklom autobusa. Do njega sjedila je njegova supruga, trudeći se da svojim falš pjevanjem doprinese atmosferi. Jer ovo nije bio običan dan.

Danas Sveti Otac u svom drugom pohodu Hrvatskoj, dolazi u posjet svetištu Marije Bistričke. Djecu su ostavili kod kuće, jer preporuka je bila da se djeca ne vode, zbog gužve. On osobno nije bio, za razliku od supruge, neki veliki vjernik. Tako, otišao bi jednom mjesečno u crkvu, reda radi. Ali dolazak Pape nije svakidašnji događaj i on je želio učestvovati u tome.

Otkopčao je gornji gumb na košulji. Bilo mu je vruće.

Da barem taj vozač smanji to grijanje, poželio je. Ne zna zašto grije tako jako bez potrebe.

Pokušavao se pridružiti pjesmi, ali nedostajalo mu je teksta. Nešto se prisjećao iz dana dok je s bakom, u mladim danima, išao na hodočašća. Kroz prozor malo je toga mogao vidjeti, a unutra se osjećao, modernim rječnikom rečeno - out. Gledao je i proučavao lica ljudi zanesenih pjesmom. Uvijek se divio Vjeri tih, kako ih je on doživljavao, priprostih ljudi.

Da, vjerovao je u Boga, na jedan svoj poseban način, ali nije mogao osjetiti njihov zanos.

Vratio se svom staklu. Godila mu je njegova hladnoća.

~ Daj smanji to grijanje! ~ vikao je u sebi.

Možda je čak malo i zadrijemao, jer iznenadio se kad ga je supruga prodrmala.

~ Došli smo. ~ rekla je jednostavno.

Pogledao je kroz prozor. Vidio je neke zgrade i nije imao pojma gdje se sad nalaze. Dohvatio je torbu i još uvijek bunovan krenuo prema izlazu iz autobusa. Vani je kiša prestala. Udahnuo je svjež noćni zrak punim plućima. Slika koju je vidio, fascinirala ga je. Uskom cestom, kraj koje su se nalazili agregati koji su napajali rasvjetu, prema svetištu Marije Bistrice, slijevala se doslovno - rijeka ljudi. Autobusi su se vrtjeli na malom prostoru i odlazili u noć.

~ Ajde.~ pozvala ga je žena. Bio je pripravan na sve, ali ovako nešto ne.

Krenuo je za njom, još uvijek pod dojmom viđenog. S jedne strane čula se pjesma, a s druge strane molitva krunice, žene u narodnim nošnjama, starci i mladež, kretali su se u istom smjeru.

~ Ovo je stvarno nešto nevjerojatno. ~ rekao je više za sebe nego za nju.

Hodali su ni polagano ni brzo, umjerenim tempom, komentirajući viđeno. Smetalo mu je to što se već zadihao. Mutno se sjećao da je svećenik u crkvi govorio o nekakvoj pripravi, valjda je mislio na kondicijsku. I zašto osjeća tu slabost u nogama, pitao se.

Iznenadni nalet vrtoglavice prisilio ga je da se uhvati za ženinu ruku.

~ Što ti je?~
~ Ne znam. Nekako mi nije dobro. ~ odgovorio je ~ možda bi trebao nešto pojesti.~
~ Gladni Jura! ~

Izvukao je sendvič iz torbe i sažvakao ga gotovo bez osjećaja okusa. No slabost nije prestala. Opipao je puls na vratu. Više-manje bio je normalan. Pogledao je žile na rukama. Nisu bile ni nabrekle, što bi upućivalo na visok krvni tlak, a ni sužene, što bi upućivalo na nizak. Što se to događa s njim, pitao se, i zašto mu odjednom ta molitva toliko smeta?

I taj čudan osjećaj treme i straha. Taj osjećaj rastao je svakim korakom. Obuhvatio je ženinu ruku i nastavio hodati drhtavim korakom. Kraj njih je prošlo vozilo hitne pomoći. Skoro da je zamolio da ga zaustavi. Polako je počeo paničariti.

Što ako se ovdje sruši, hoće li hitna moći doći do njega? Hoće li mu tko znati pomoći?

Stisnuo je ženino rame još jače. Pogledala ga je upitno.

~ Dobro ti je sada? ~
~ Da ~ slagao je.

Nastavio je hodati kao u transu. Zvukovi su do njega dolazili u valovima. Bio je sasvim dezorijentiran. Bit će bolje kad stignu, razmišljao je. Malo će sjesti i odmoriti se i sve će se smiriti. Ili možda kad popije travaricu. Da, da, biti će bolje kad popije travaricu, samo mora nastaviti hodati…Nije to ništa…I ta molitva…To je zato što nije spavao…

Koliko je vremena prošlo u takvim mislima ne zna ni sam.

~ Evo tornja! ~ čuo je ženin glas.

~ Gdje? ~ zvučalo je više kao jeka nego kao znatiželja.

Kroz poluspuštene kapke pogledom je popratio pravac njene ruke. Obasjan tisućama vati svjetla halogenih reflektora, toranj crkve Marije Bistričke ocrtavao se na tamnom nebu. Jasno i čisto.

Iz kamena crkve, okolnih kuća, trga i drveća prema nebu uzdigla se prašina, sumaglica, dim ili štogod već hoćete, i ocrtala lik žene sklopljenih ruku. Lik Majke Božje, visok dvije tri visine samog tornja.

Gledao je raširenih očiju. Čuđenje, nevjerica i šok u njemu, bili su neizmjerljivi. Osjećaj kakav nikad prije nije osjetio, pogodio ga je poput munje. Osjećaj stida i ponosa ujedno, poniznosti i uzvišenosti, malenkosti i veličine, osjećaj života. Pogledao je prema svojoj ženi. Ona je ugodno čavrljala s gospođom do sebe. Vratio je pogled. Ukazanje je nestalo, ostao je samo osjećaj. Potekle su mu suze. Tako duboke i grčevite da su jednostavno boljele. Obrisao ih je nadlakticom. Žena u narodnoj nošnji iza njega također je plakala. I ona je vidjela, znao je to iz njenog pogleda.

Ali zašto? Zašto on!? On čak nije ni pravi vjernik. Da kaže ženi? Hoće li mu vjerovati? Zašto je vidio a ništa nije čuo? Zadaću, nakanu, poruku, bilo što.

U tim mislima jedva da je primijetio da je slabost u njegovim nogama nestala. Jedva da je primijetio da se više ne pridržava za ženu. Kao da do maloprije nije teturao.

Tog dana vidio je uživo Svetog Oca, sudjelovao u misi, gužvao se sa svim ljudima, dva sata čekao na red za autobus pri povratku, i vratio se kasno navečer. Ni najmanje umoran.

Sigurno se pitate; je li se njegov život promijenio? Ide li redovito na misu, i pomoli li se prije ručka? Ne. Ništa se nije promijenilo. Ostao je isti onakav kakav je i bio, pomalo grješan, nestašan i znatiželjan. Sa stotinu pitanja, nijednim odgovorom i jednom spoznajom. Znao je da klica iz sjemena posijanog u njemu te noći, raste polako, sigurno i nezaustavljivo.

Veritas, 1. lipnja 2004. / 17. prosinca 2010.