Kralj rimski
Autor: Tomislav Šovagović
Veritars 2012.
Hodočasnički autobus jurio je brzinom stotinjak kilometara na sat nepreglednim kilometrima talijanskih autocesta prema Ravenni, a pedesetak putnika pokušavalo je usnuti s molitvom na usnama. Grijanje u turističkom prometalu pojačavalo se s maglom koja je sve više okruživala putnike u pokretu.
Sjedeći na zadnjim sjedalima, radovao sam se konačnom rimskom odredištu, razmišljajući što je sve hrvatske vjernike nagnalo krenuti početkom studenoga 2012. via Vječni Grad, kao zahvalnost papi Benediktu XVI. zbog posjeta Hrvatskoj. Iako sam profesionalno pratio hodočašće kao novinar, mnogima je valjalo uzeti slobodne dane, izdvojiti financijska sredstva kako bi mogli vidjeti grobove apostolskih prvaka i mučenika u prvim stoljećima nepriznate religije. Poći potvrditi četrnaest stoljeća vjernosti Petrovom nasljedniku na Svetoj Stolici hodočasnicima je smanjivalo svaki napor, iako je autobus bio sve samo ne udoban. Konačni cilj odagnao je trunku svake sumnje o isplativosti dugačkoga putovanja.
Jedini i posljednji put posjetio sam Rim u lipnju 1991. nakon primljenoga sakramenta potvrde, samo tjedan dana uoči rata u Sloveniji. U onim danima malo tko je mogao predvidjeti kako će se sukob i velikosrpska agresija tako brzo nastaviti napadima Jugoslavenske narodne armije na hrvatske gradove. Hodočasteći s hrvatskom trobojnicom, kao osnovnoškolci koji su mislili kako će sloboda doći sama od sebe, gledali smo užurbane rimske ulice. Palača sportova bila je spremna ugostiti Europsko košarkaško prvenstvo i Jugoslaviju bez Dražena Petrovića i Stojka Vrankovića. Prepoznala su dvojica velikana igre pod obručima kako će uskoro početi sramotni napadi raspadajuće države.
Molili smo tada pred Svetim ocem Ivanom Pavlom II. za budućnost domovine i osobni rast, nadajući se njegovom posjetu Hrvatskoj. Obilazili smo znamenitosti, posebno četiri najveće rimske bazilike, igrajući u slobodnim trenucima nogomet s mnogo starijim talijanskim dječacima obučenima u dresove svojih omiljenih momčadi, dok smo mi imali tek hrvatsko srce i solidno znanje istrenirano u kadetskom uzrastu.
Vraćala su se u novoj noći putovanja stara sjećanja na Rim s početka devedesetih. Rim koji je bivao prošlost, sadašnjost i budućnost u istom trenutku. Rim koji je ostao tamo negdje na sredini čizme, a mi nastavili s drukčijim brojem cipela napredovati, nastavljajući gimnazijska i druga školovanja, izabirući željena zanimanja, boreći se s traženjima poslova, egzistencijom, vjerujući kako pod kapom nebeskom Stvoritelj vidi trud svakoga svojeg stvorenja. Rasuli se oni krizmanici domovinom i svijetom, ali živjelo je sjećanje. Živo.
Jurio je tako autobus s hodočasnicima svih naraštaja, svima je bilo
zajedničko što su dvadeset i jednu godinu stariji nego one prve samostalne
hrvatske godine, kretao se prema mjestu Danteova progonstva, gradu u kojem
je rođen Ivan Ravenjanin, kasniji solinski biskup i svjedok ranih tragova
hrvatskoga kršćanskoga identiteta.
Putnici, zadubljeni u svoja razmišljanja, usnuli su prebirući zrncima
krunice, izgovarajući spontane riječi vjere, ufanja i nade.
Buđenje je došlo naglo.
Probudio me osjećaj borbe s klizavom cestom, kao vožnja po komadima izrezbarena stakla ili neposredno nakon što je golema tuča napadala asfaltom. Vozač je pokušavao usmjeriti vozilo na početnu putanju. Nitko nije shvaćao što se događa. Ravnoteža je bila potpuno poljuljana, činio se da neće uspjeti ispraviti autobus koji se kretao posve nekontrolirano. Prizor je sličio lunaparku, vrtuljak koji se nema namjeru zaustaviti. Trajalo je oko pola minute. Najdužih u životu. Kako je većinu putnika događaj trgnuo iz sna, tako se najednom i sve primirilo. Treskanje je prestalo. Bili smo čitavi.
Napolju se nije vidio nijedan prst pred nosom, samo blještava žućkasta svjetla automobila koji su nas mimoilazili. Ubrzo se dalo naslutiti kako je vozač uspio u zaustavnom traku primiriti nemirne „konje“. Otvorio je vrata, hladan zrak nahrupio je u pospano vozilo, i oni najčvršćeg sna dobili su upitnike nad glavama. Svaki prestanak vožnje na dugim rutama djeluje tako nenajavljeno, no ovaj je bio poseban. Nikakvog odmorišta u blizini, samo talijanska noć, kišica koju ispiru gigantski brisači, fluorescentna bijela linija pretjecanja koje je sada pripadalo nekim drugim vozilima, mirisi pohane piletine pomiješani s gaziranim sokovima i neizvjesnošću. Znatiželjnost je izvirala sa svakog sjedala.
„Pukla je prednja desna guma“, slegnuo je ramenima mlađahni vozač kojemu su u mraku blještali okviri naočala. Tada sam se prisjetio kako je on prije svega sat vremena preuzeo komandnu tablu autobusa nakon popijene kave u „Autogrillu“, tako da je njegova svježina odigrala ključnu ulogu.
„Imamo sreću što smo živi“, čuo se žamor hodočasnika, svjesnih kako se često u takvim situacijama dogodi slijetanje s ceste. Svatko se na svoj način trudio ne paničariti. Nastavila se molitva, spoznaja kako je Gospodin odlučio – nije još gotovo, misija nije završena, toliko je posla pred nama „vinogradarima“, radnicima Posljednjega časa.
Mijenjanje gume trajalo je gotovo dva sata. Priskočili su u pomoć i drugi vozači hrvatskih hodočasnika, u nevolji se prepoznalo prijateljstvo i požrtvovnost. Taman pred svanuće, kada su već maglovite niti razmicale okolna polja, nastavili smo putovanje dugotrajnim pljeskom koncentriranom vozaču. Zorom su se nazirali obrisi grada Roviga, jasnije nego noćas kada smo bili zaustavljeni pred njegovim vratima. Zamjenska guma izdržala je nekako do prvoga hodočasničkog odredišta. Otvorio je vozač prtljažnik u Ravenni i pokazao ono što je nekada nalikovalo automobilskoj gumi.
“Samo je pet dana stara“, uvjeravao je nekolicinu putnika, iako nije bilo ni najmanje potrebe za opravdavanjem. Takve se stvari događaju, a njegovo iskustvo omogućilo je da ni kočenjem, ni dodavanjem gasa, već isključivo držanjem volana, još uvijek imamo mogućnost putovati, moliti i komunicirati. Obišli smo Ravennu, mjesto gdje je arijevstvo bilo rašireno, zato i jest slađe bilo izreći Vjerovanje. Vjerovanje da smo trebali biti upravo na tom mjestu.
Novinarski me zanimalo prezime odvažnog vozača, tako da sam kasnije, na nekom novom stajalištu, prišao i kazao kako bih za novine volio napisati kratku vijest i objaviti njegovo puno ime i prezime. Ipak je spasio život pedesetorici ljudi, iako u novinama završavaju uglavnom oni koji ne spašavaju nikoga.
Skromno je priopćio kako nije željan publiciteta, kako je samo radio svoj posao.
„Ma samo bih volio kratko napisati kronologiju događaja“, bio sam uporan. Jedan biskup, nekoliko svećenika i redovnica bili su podjednako snažan razlog zbog kojega sam želio naznačiti identitet dobrog vozača.
„Kralj, Ivica Kralj“, kratko je rekao, maštajući o bogatom gablecu, kao i još jednom gutljaju talijanskoga kapučina.
Spremno sam zapisao lako pamtljiv podatak, bez straha kako ću u moru drugih informacija zaboraviti vozačevo ime.
No valjalo se iza sada jasnog identiteta nešto nedokučivo, a blisko.
Zagledao sam se malo bolje u njegovo lice. Vidio sam dječaka. Poznatog.
„Prijatelju, u koju si školu išao?“, upitao sam znajući odgovor.
„Bartol Kašić na Jarunu“, odgovorio je ne sluteći kako se poznajemo desetljećima.
„Zajedno smo bili na pričesti i krizmi, koliko je meni poznato, ti si bio
B razred, a moja malenkost F“, govorio sam sluteći kako će priča, jednom kad
ju budem pričao dragim ljudima, zvučati nevjerojatno.
Sjetio se. Nije trebalo dugo. Ivica Kralj. Čovjek koji je jutros u maglama
oko Roviga umješnošću izbjegao tragediju bio je moj školski kolega.
Kraljevski. Bilo je tako logično.
Hodočašće, molitva, putovanje, škola, život.
Nedostajao je samo još jedan element u čitavom slučaju.
„Znaš li ti prijatelju kada smo se vidjeli zadnji put?“, upitao sam, iako
je istina lebdjela nad nama tako blagoslovljena, tako znakovita.
Vrijeme koje je proletjelo nije odnijelo ništa. Sjećanja najmanje.
Bijele haljine naše pričesti i šašavo skrojena odijela svete krizme, stolni nogomet na vjeronauku, crvena „Biblija za mlade“ i odrastanje pod paskom strogoga ali nezaboravnoga don Petra.
Stajao je nekoliko trenutaka, a onda su oči bljesnule, vjerojatno isto onako kao jutros kada je shvatio da puca guma stara svega pet dana i kako će samo mirnoća uspjeti primiriti nevolju.
Nije trebalo reći, shvatilo se, ali otelo se obojici:
“Rim 1991., hodočašće prije Domovinskog rata! Hodočašće prije slobode!“
Veritas, 15. prosinca 2012.
