Kršćanin u teatru

Autor: Bogdan Malešević

Intervju sa Rajkom Bundalom

Intervju je objavljen u časopisu Zlatno pero, broj 1, od travnja mjeseca 1998. godine. Ovdje je objavljen dopuštenjem urednika.

... i on je opet okrenut prema slikama Srca Isusova i Srca Marijina izrekao kratku molitvu zahvale, u kojoj sam zapamtio rečenicu kojom je Boga zamolio da ovaj razgovor čitaju one duše koje će od njega imati koristi, za svoj život sa Bogom. ...

Razgovor između Rajka Bundala i mene, jednog ponedjeljka u studenome, u njegovoj kući u Velikoj Gorici, započeo je: molitvom. Čim sam ušao u sobu, i sjeo na kauč, dapače još prije nego što sam sjeo, ugledao sam ispred sebe slike Srca Isusova i Srca Marijina. Tada je došao Rajko, prekrižio se, te izrekao molitvu, čija je nakana bila blagosloviti i zaštititi naš predstojeći razgovor.

Bila je vrlo lijepa, te mi je bilo žao što i nju nisam snimio. Sa sigurnošću sam zapamtio samo rečenicu u kojoj on, kao obiteljski čovjek, Bogu predaje sve što će reći, budući da ti časovi ispovjedi, a ujedno i istine, mogu ugroziti i njegovu građansku egzistenciju. Zapamtio sam to i stoga što nipošto ne bih želio da se nešto takvo desi, nego da ovo svjedočenje posluži na dobrobit mnogih duša, te da razotkrije zavjesu mnogih zabluda. U tom se smislu moja molitva sjedinila sa njegovom.

Uputio sam prvo pitanje.

• Sreli smo se u zagrebačkoj katedrali, na misijsku nedjelju, dan kada je sveta mala Terezija iz Lisieuxa proglašena naučiteljicom crkve, i kada je mnogo mladih bogoslova posvećeno za đakone. Nakon Svete mise upravo si ti bio taj koji mi je rekao da je đakonom, odnosno budućim svećenikom tada postao jedan bivši mladi glumac. I želio bih da mi ponoviš onu priču koja me je fascinirala: kako jedan mladi glumac postaje svećenik, koji je odnos teatra i vjere u ovom smislu, odnosno borbe dobra i zla na sceni.

Događaj je bio sasvim običan. Radili smo zajedno na toj predstavi, taj kolega je radio glavnu ulogu, a ja sam bio jedna od sporednih uloga, sasvim sporedna. Najmanja možda uloga u komadu. Zapravo u jednoj tetralogiji o nacizmu, i, ja nisam odmah ni dolazio na probe isprva nekih mjesec dana kada sam pozvan, to znači negdje pri kraju već dogotovljena posla. Zapanjio sam se kad sam ušao u prostor te velike pokusne dvorane, i kad sam vidio prizor u koji sam ja trebao ući. (u ovim trenucima počeo se oglašavati Rajkov namlađi sin, mali Ivan Lazar, ne dopuštajući tijekom polovice interviewa svojem ocu da se nesmetano izražava.

Tijekom cijelog tog vremena imao sam osjećaj da se Rajko sprema govoriti, i da govori, neobično važne stvari, te da je "zanovijetanje" malog Ivana Lazara u nekoj čudnoj funkciji, tako da me, moram priznati, počelo smetati. No divio sam se strpljivosti mališanova oca, koji, ma koliko da je maleni vikao, prekidajući ga ponekad, ni u jednom trenutku nije izgubio strpljenje. Kao što u samom interviewu nije želio napasti nijednu osobu, nego raskrinkati Zlo, tako je i ovo svjedočio u zadivljujućem miru, pa i u odnosu na malog Ivana Lazara!)

Taj mladi glumac je tako bio nabijen zlom, tako nabijen nacizmom u sebi, da mi se koža ježila od gledanja i slušanja onoga što on govori i kako djeluje. Ne od njegovog vizualnog dojma, nego od njegovog duhovnog dojma. Od prisustva zla u njemu. Ja sam tada prvi puta vidio toga mladoga kolegu, ali kako sam znao ("Tata", reče mali Ivan Lazar!) da je u modi magijska umjetnost, i da je taj redatelj zapravo u špici svjetske mode, ("Tata, tata, ta, hkkkh", tiho se oglašavao mališan ) tako sam shvatio odmah da je to bilo djelo maga nad jednom mladom dušom koja još ne zna što je to kazalište zapravo. Ne zna da je to duhovnost. Ja sam tada zavapio : "Blažena Djevice Marijo, sveta Bogorodice, smiluj se, i zaštiti ovoga dječaka, iščupaj ga iz ruku maga, i spasi dušu njegovu"...

Najiskrenije sam to zamolio, i njemu je pri kraju te probe pozlilo. Dva dana nije dolazio jer je bio na hitnoj pomoći. Ne znam što se dogodilo zapravo, međutim kad se vratio natrag, nikada više nije uspio odigrati tu ulogu onako kako ju je igrao. Taj redatelj se raspametio bio, u trenutku kad je shvatio da je on izgubio ulogu, da je onaj sav napor što je uložio u stvaranje tog lika nestao, u trenutku, u tom njegovom naizgled bezošću ... (nejasna riječ poradi jaukanja Ivana Lazara). On je zagrizao stol i zubima ga rulao po podu, veliki kancelarijski stol za kojim je sjedio, vrijeđao nas je vrlo grubo i govorio da što smo napravili, kako ne razumijemo, gdje su nam uloge... i tako, jako se ljutio. Taj je kolega tada odigrao tu premijeru, dosta mlako, sve je formalno izvana postojalo u tome licu jedino nije bilo onoga duha koji je bio unutra. Iza toga je on ljeto proveo u jednoj krizi obraćenja, da bi se najesen vratio, napustio zauvijek teatar, otišao u franjevce konventualce, i, nakon koliko je to već, šest, sedam godina, zaređen je za đakona.

Dakle postao je redovnik. Tu direktno vidim djelo blažene Djevice Marije. Ona ga je svojim posredovanjem u jednom trenutku iščupala iz najdublje dubine magije u koju je bio upao. Ali ono što je zaprepašćujuće bilo na tome poslu, tako su mi rekli kolege, jer ja nisam bio u tom dijelu posla, njega kao glavno lice lice, kao medijsko lice komada, taj redatelj je, ... ,pa mogu reći dresirao u dvanaestsatnim dnevnim probama, zaključao bi ga u probnu dvoranu, samoga njega, zajedno sa inspicijenticom, sa asistenticama svojim, i dvanaest sati dnevno ga je ispirao, ispirao, ispirao i drilao, da te monologe i te dijaloge govori u duhu nacizma. I šta je najstrašnije njegovi su savjeti bili doslovno ovakvi: "Mene ne zanima kako ćeš ti izgledati u publici kao homoseksualac, ja hoću da ti u svom srcu budeš homoseksualac. Mene ne zanima kako ćeš ti djelovati na ljude vani kao nacista, ja hoću da ti u svom srcu budeš nacista." Kratko rečeno on je govorio: Ja hoću da ti budeš opsjednut.

Dakle on se nije brinuo za formalnu manifestaciju teatra, nego za pravo opsjednuće. On je htio zločin kao dokument, a ne zločin kao kazališnu umjetnost. To je trend. Mi smo kasnije radili isto jednu predstavu, bila je to apoteoza o obojstvu, nihilizmu, smrti, anarhiji, baš, to je bio ... može se reći dokumentarni komad o jednom ubojici od kojeg je napravljen idol. Ja sam se u procesu na toj predstavi jako pobunio protiv toga, to je bilo usred rata.

Pobunio sam se i rekao: "Dosta što nam je veliki svijet priuštio ovakav rat, što nas je gurnuo u njega, što je od nas napravio jedno veliko svjetsko smetište starih lijekova, stare odjeće, starih automobila, stare industrije, stare ... ratne tehnike i tehnologije, dakle jedno smetište svega, nego sada treba napraviti još i smetište svjetske antikulture. Zapravo treba nadahnuti (Ivana Lazar opet viče, Rajko diže glas ) da mladi ginu na ratištu fizički, da nam ostatak mladeži to jest djeca koja još nisu stasala za ratište budu ubijena i nadahnuta samoubojstvom i ubojstvom. Ubojstvo obitelji kroz jedan, nazovimo ga, kulturni čin, kroz jednu apoteozu ubojice. Naravno da me idolopoklonici nisu razumjeli i da su neki kolege ustali protiv mene žestoko. Čovjek koji je to radio, koji je stranac, koji je došao u našu sredinu raditi samo tu predstavu, on se nije dao zbuniti. Jer je to uistinu bilo jedno okorjelo srce kojega nije mogla taknuti nikakva riječ mudrosti i istine i očito je došao po zadatku da napravi jedan takav medijski komad u našoj sredini. Zato je taj posao i bio financiran od jedne vlade, dakle nije bio projekt čisto kulturni. Čim vlada iza nečeg stoji, to je politički cilj koji iza toga stoji.

Nažalost mnogi naši ljudi ne znaju o tome ništa. Ne znaju rasuđivati o duhovnosti kazališta i zato ne shvaćaju kako pogubnu ulogu igra kultura kada je nekontrolirana, odnosno kada je tajno kontrolirana. To jest kada je pomodarska, drugim riječima. Jer pomodarstvo ne nastaje spontano, ono je itekako programirano. Sve što postaje svjetska moda, iza toga stoje cijele ekipe eksperata, mnogo psihologa, psihijatara, pedagoga, kritičara, strateških mudraca, tako da je svijet uistinu u svakom svojem segmentu kontroliran i programiran, zako i jest ropski. U njemu nije ništa slobodno, u njemu je samo slobodan Duh Božji i oni koji su u Duhu Božjem.

Dakle u ovom smo slučaju imali de facto jedan pokušaj duševnog ubojstva. Imali smo pokušaj jednog redatelja da prodre unutra, do srca glumca. Može se pročitati, na primjer kod slučajeva ovih opsjednuća u Međugorju, fra Jozo Zovko govori kako zao duh uvijek želi doći do samog središta, do srca, tu gdje je sjedište Boga. I sada me zanima, imali smo tog mladog glumca, čije je srce, odnosno duša, pretrpjela tako dramatičnu borbu dvije sile, sotonske i Božje: što možeš reći o potencijalnom obraćenju takvih ljudi kao što je taj redatelj, ako je njegovo djelovanje toliko plansko?

Pa, namjerno zato ne spominjem ime čovječje, bez obzira kakvo zlo ovaj činio. Ne spominjem zato jer pružam mogućnost obraćenja svakom pa i najtežem grešniku, kao što mu pruža i Bog. Kao što je Bog ustalom i meni pružio. Ja se nisam kao svetac rodio, niti sam sveto živio, nego sam dapače bio grešnik, i pomodar u svoje vrijeme, dok nisam došao do trenutka kada me je Bog zahvatio križem, i priveo me istini; tad sam tek progledao. Tako da mnogi ljudi u neznanju čine zlo, mnogi ljudi. Mogao bih reći cijeli lanac pomodara u neznanju čini zlo.

Kreatori mode svjesno čine zlo. Kada velim kreatori mode mislim u najširem smislu svega onoga što se u svijetu oponaša, što dolazi iz tajnih vrhova svijeta, odnosno iz tajnih dubina podzemlja, monopolističkog nadahnuća. Uloge su duhovi. Umjetnost je duhovnost. (Ivan Lazar opet pojačano viče) Da su uloge duhovi to sam na samome sebi iskusio. Ja sam naime tako, u svojoj ... naravnoj želji za karijerom, kao i svaki mladi glumac, uložio sve svoje napore da napravim prvu takozvanu dobru ponudu, je li, u kojoj sam se mogao realizirati kao glumac. To je bila uloga Vladoje Sabljaka, u predstavi "Orgije monaha" Janka Polica Kamova, u komadu njegovom, je li. I ja sam za tu ulogu dobio nagradu Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske za glavnu ulogu te godine. Međutim ta uloga je mene bila opsjela. To je jedan tužitelj oca, braće, obitelji, svih, to je jedan anarhista, to je jedan destruktivac, nemirni destruktivac, koji ne da mira ničemu, koji sve optužuje, koji u niučemu ne vidi dobra, njegov je cilj sve optužiti. Sve poniziti, i, kako sam ja dao srce toj ulozi, jer je to bila prilika, isto kao ovaj mladi glumac, je li, tako je i mene ta uloga opsjela. Ja sam ušao u nju dakle, ona nije živjela samo na sceni u vrijeme izvedbe, nego se preselila u moj život. Ona mi je uspjela razoriti brak, ona mi je uspjela razoriti neka prijateljstva, jer sam postao svadljivac. Nastojao sam svaku priliku susreta sa ljudima pretvoriti u uništenje svih njihovih pozicija, da bih ja briljirao kao intelektualac koji sve to prozire, sve to bagatelizira, sve to optužuje, sve to obezvređuje, zapravo i bez svijesti da time obezvređujem čovjeka pred sobom.

Zamalo sam ostao bez svoga braka zbog ove uloge. I tu me je i zahvatila kriza. Dakle razorio sam najuže područje svojeg osobnog života. Ugrozio sam ga time. l, nakon obraćenja shvatio zapravo koja je strahota za moj život bila ova uloga, tako da sam ja zapravo tu svoju nagradu, odnosno to priznanje, ispisano, poderao. To smatram svojim najvećim životnim padom, najvećim poslovnim uspjehom, ali najvećim životnim padom. Jer sam pao u ropstvo zloga duha po toj ulozi. I tu sam se osvijestio, naravno ne umovanjem ljudskim, nego molitvom.

Moleći, Gospodin mi je otkrivao područja mojega života, a ja sam htio da mi osvjetli i područje mojega posla, l tada sam shvatio da su uloge duhovi. Da uloga ne ostaje na pozornici, nego silazi sa glumcem i odlazi u njegov privatni život. To može samo duh učiniti. Dakle uloga je živa. Ona, kako prolazi kroz srce pisca, kroz srce redatelja, tako isto ulazi, isti duh ulazi u srce glumca, i kroz glumca ulazi u srce gledatelja. Jer taj duh nastoji osvojiti što više ljudi.

Da su uloge duhovi, i to nečisti duhovi, uglavnom jer se radi o nakazama u teatru, nepisano je pravilo. Da jedan pošten, moralan i čovjek nema što tražiti na pozornici jer nije zanimljiv naprosto kao dramsko lice, ili kao komično lice, je dokaz da je zapravo teatar, takav kakav jest, hram zlih duhova, hram laži. Uistinu hram laži, jer otac laži je sotona, kako Isus veli. I vidio sam kao glumac, i to pretežno kao glumac za djecu, a djeca se ne libe pokazati što je u njihovom srcu, nisu licemjeri kao odrasli da potajno to žive, a da prikrivaju od očiju javnosti - na djeci se točno vidi s čime se identificiraju. Nakon svake gledane predstave nikad se nisu identificirali sa pozitivnim likom nego su počeli glumiti nekakvu rugobu i moralnu nakazu. Dakle identificirali su se sa zlom. I to do te je mjere privlačna kazališna takozvana identifikacija a zapravo opsjednuće, da su ljudi kadri svoje vlastito ime zauvijek napustiti da bi postali Pink Panteri, ili ne znam već koje drugo lice, da ih nazivaju po ulogama iz crtica ili iz komada. Ima glumaca koji su se zvali po ulogama; prestali su ih zvati po njihovom imenu, i cijeli život su se zvali onako kako im se prva uloga zvala. Međutim, ja sam u tome, koliko god sam gorko iskusio to svoje, nazovimo ga neke vrste zarobljenja ulogom, jer ipak nisam do kraja potonuo budući sam se opirao, i, je li, samim tim što sam poderao tu nagradu nisam se skroz dao u vlast tom duhu, iako me on prevario i napravio mi mnogo štete, ali sam vidio i prava opsjednuća glumaca.

Naime glumačke sudbine su nesretne upravo zbog toga što u njihovim srcima žive uloge, to jest zli duhovi. Ti duhovi ne poštuju nikakav Božji red stvari, ne poštoju Božji moral, zato je bludnost prvi glumački čin iza kojega onda nastupa cijela druga horda nečistih duhova, to jest zlih uloga koje ulaze u njihov život pa im rasturaju obitelji, pa im rasturaju odnos prema kolegama, odnos prema društvu, onda postaju cinicima, pijanci, nesretnici koji zapravo propadaju. I ono što mi je bilo strašno gledati, glumački bifei jesu mjesta velike tragedije, to su mjesta propalih ljudi. To su bezdani propalih ljudi. Ja to govorim sa svom samilošću za njih, sa svom ljubavlju za njih, jer sam kao i oni pod istom glumačkom kožom. I eto imao sam milost da sam shvatio o čemu se radi, a mnogi to ne znaju, a ne znaju samo zato jer su daleko od Boga. Inače bi saznali da se približe. Međutim jedan od najdrastičnijih primjera što sam ih vidio bio je jedan naš kolega koji je zaista bio opsjednut svojom prvom ulogom. To se usudim tako tvrditi.

Sjećam se kada je došao na Akademiju, on je bio, kako bismo danas rekli, jedan uzoran kršćanski mladić: čedan, povučen, blag, s osmjehom, dobar, poslušan, dakle krasile su ga sve kreposti, na prvi pogled. Dakako, ne znamo što je bilo u srcu njegovome, ali na prvi pogled imao je sve manire kršćanina. Međutim, kad mu se pružila prva prilika da zaigra glavnu ulogu, on je to isto tako iskoristio kao i ovaj kolega što je otišao u redovnike, kao i ja, s tim "Orgijama monaha". I on je isto tako, kao što mi glumci velimo, "zagrizao u ulogu" kao Eva u jabuku, i napio se otrova. I od tada on se identificirao sa tim negativcem, i sve je druge uloge igrao na takav način. A zanimljivo je da redatelji u teatru prihvaćaju glumce kao tipove, kao fah glumce, netko je negativac, netko je ljubavnik, netko je heroj, netko je, ne znam, komičar. Uvijek nekakva nakaza, uvijek nekakva devijacija, nikad čisti univerzalni čovjek sa kojim možeš napraviti ovakvu ili onakvu ulogu. Nego ga se već selektira po tome koju je degradaciju doživio.

(Zazvonio je telefon. Rajko se ubrzano obraća malom Ivanu Lazaru: "Ostavi, ostavi telefon. Nemoj se sad javljati. Ivan Lazar, nemoj se sad javljati!")

Taj je glumac velim igrao odreda negativce ("Taatta!", viče Ivan Lazar.). I baš je u toj svoj negativnosti rastao, i postao je (Taaaata!) morbidan, postao je poznat kao, je li, razbarušen čovjek, isto tako i u privatnom životu. Njega je zgrabio alkoholizam, bludnost, oholost, svadljivost, problema je imao svugdje, počev od obitelji, pa do kazališnih zajednica u koje je ulazio, međutim ta njegova spirala toliko se vrtila prema dnu da je on za kratko vrijeme doživio životnu katastrofu. Našao se zapravo na samom rubu života. I, nije zapravo bitan način na koji je on mene isprva odbacio, a potom, kada je zapao u potpunu bijedu, zatražio pomoć, ... , naime, jedanput, jedan kolega reče u kazalištu: "Ovaj će sigurno završiti život samoubojstvom, jer znam takve, tko dođe do ovog stupnja taj brzo završava život." Ja sam tada zavapio:

 "Gospodine Bože, neka ne bude kako bezbožnik misli, jer i sa ovog ruba, ti možeš spasiti čovjeka. Zato te molim za ovoga kolegu, spasi ga, pruži mu priliku da se spasi. I tada je on mene u garderobi zamolio: "Spasi me, jer đavo mi dušu iščupa. Ja ne znam kako, ti znaš kako, nađi načina i spasi me, jer ja sam gotov."

Kaže: "Ja se više ne mogu opirati."

I ja sam tada poveo tog kolegu kod jednog svećenika, dogovorio sam da bi molio nad njim otklinjanje. Točno sam znao o čemu se kod njega radi, znao sam da je to opsjednuće ulogom, i zato je trebalo otklinjanje, a i ispovijed radi sveg zla što ga je počinio kasnije.

Najprije sam ga jedva uspio dobiti jedan dan da dođe, i taj put kada je došao bio je u pripitom stanju tako da ispovijed nije bila do kraja, ali započeta je bila, eto da pokaže dobru volju, da se želi odreći zla. Kada je svećenik izmolio nad njim molitve otklinjanja, ja ništa nisam govorio o duhu u kojem se on nalazi. I kada smo izlazili iz samostana gdje je ta molitva izvršena, na samim stubama, prva riječ koju je taj momak izrekao nakon otklinjanja, bila je:

"E nećeš me, Aleks, više mučiti, ovaj je jači od tebe." Ja sam znao o čemu govori, no svejedno sam ga priupitao: "Koji Aleks". "Što se praviš Iud", kaže, "zajedno smo igrali u toj predstavi. Znaš da je to uloga koju sam ja igrao."

To je bila predstava "Paklena naranča". I točno, to glavno lice, taj Aleks, je agresivac, koji je u lancu današnjih dečki (Ivan Lazar buči toliko da se ne čuje) sa lancima maltretirao nekakve ljude, ja sam glumio tamo nekakvog Židova koji nas prebija na cesti, dakle toga duha je otklinjanje istjeralo. I kad je bio izvan njega on je točno prepoznao tko ga je mučio. Iako je od toga prošlo nekih desetak, petnaest godina.

Dakle bez ikakvog vanjskog znaka. Samo otklinjanje pokazalo je o čemu se radi. I on se tada obratio, pošao je redovito na svete Mise, međutim ... taj takozvani image, to jest ta nesretna oholost biti prvi, biti poznat, nije mu dala mira. I ona ga je vratila natrag u bezdan.

Tako da eto nije se milost zadržala, nije imala u njemu oslonca, on joj nije dao svo srce. On je htio manje nego što je Bog htio. Bog je htio da ga spasi svega, a on je htio da mu učini uslugu. To onda ne ide, s Bogom se tako ne može pogađati.

Povodom toga bih htio pitati: očito se radi o jednoj dramatičnoj borbi između Boga i sotone za dušu glumca. Dramatika nastaje u onom trenutku kada se pojavi protuteža, kada se započne moliti za glumca, kojega je sotona, vladar teatra, već uzeo sebi. Ti stupaš očito u neku dramatičnu kontrapoziciju unutar samog teatra, čim izgovoriš prvu riječ molitve, čim otvoriš prostor Bogu da djeluje i u teatru. Pa ... prije nego što te pitam da još posvjedočiš o nekim svojim molitvama koje si izrekao, a to je zaista jako interesantno, .... htio bih pitati, koliko je zapravo u toj borbi svjetla i tame, koliko je upravo ta činjenica da su akademije masonske presudna, i šta se može učiniti, konkretno, u edukaciji glumaca, konkretno: pitam o masonstvu na akademijama?

Postavljeno mi je zapravo više pitanja, dva pitanja. Možda ću ukratko osvrnuti na prvo, pa ću onda možda više reći o drugome. O molitvenom iskustvu zaštite kazališta od magijske umjetnosti. Naša akademije su nastale... utemeljitelji njihovi nisu kršćani, i to je poznato. (Ivan Lazar opez zove tatu, jauče) Dapače, grupa profesora koji su utemeljili Kazališnu akademiju bili su pripadnici tajnih društava, ali nije na meni da sudim o njima.

Zato sam i imao na Akademiji jednu veliku muku rasčovječenja u cijelom tome programu. Igrajući gotovo isključivo modernistički repertoar, nisam se dotakao ničega klasičnoga i uvijek sam bio bacan u taj jedan eksperiment opsjednuća. To je bila moja osobna drama i trebalo mi je deset godina nakon Akademije da dođem do unutarnjeg mira da mogu kazalište podrediti igri, a ne da kazalište podredi mene. Ali, što ćemo, tako jest kako jest. Ima razloga zašto je to tako. Nakon što je Krist raskrinkao sve poganske duhovnosti, duhovi poganski su tražili načina kako se vratiti natrag u ljudsku sredinu, u kršćansku sredinu prije svega. Jer je kršćanstvo postalo opasnost za kompletni poganski posjed u svijetu. Ono je evangeliziralo čitav svijet i na taj načinje ... oduzimalo posjed zlu. I vrag se domislio da bi svoje obrede mogao vratiti kroz kulturu.

Stvoriti pojam kulture, stvoriti božanstvo od kulture i umjetnosti kao glavnih kulturnih medija, i kroz kulturu, odnosno kroz umjetnosti, vratiti nanovo svoju duhovnost, opoganiti kršćanski svijet. To je počelo, taj veliki revanš za poraz sotonin, počeo je negdje u Srednjem vijeku. Svi oni koji govore da je Srednji vijek mračan zapravo su nositelji luciferovskog svjetla. Počelo je s humanizmom. ("Tata", reče Ivan Lazar, a Rajko blago odgovori: "Ja se nadam da hoćemo") Humanizmom, ("Tatata, tata-tal") koji je odbacio božanski autoritet, koji je rekao: Čovjek može biti sam gospodar... ("Tataaaaaa"), koji može sam urediti svoj život i svoj svijet.

Iza toga je odmah došla nova velika ideja, zavodnička, a to je bila Renesansa. To su zapravo kulturne veze sa poganskim svijetom. U košulji kulture odlazak u pogansko svetište. Povratak poganskom panteonu. I iza toga je naravno došla treća faza racionalizma koja je trebala uništiti sva kršćanska duhovna iskustva, a za vrijeme uništenja kršćanskih duhovnih iskustava, potajno je pripremana cijela jedna vojska maga koja je upravo sada izašla na scenu u svijetu, koja je preko noći zarazila svaki čošak zemlje. I stvara novi svjetski poredak.

(Budući je Ivan Lazar postao nepodnošljiv, Rajko ga uzima na krilo, blago i u zadivljujućem miru, te zapažam da kratko moli da se on umiri. Istovremeno ja zamolim malu Tercziju da bi se mali utišao, te da bi mirno nastavili interview. Doista odmah potom Ivan Lazar umiren odlazi stepenicama na gornji kat, zajedno sa starijim Ivanom Jeremijom, čini mi se, u svoju sobu!)

Kazališnu akademiju kod nas nisu osnovali kršćani, nego se zna da su tih nekolicina profesora bili pripadnici tajnog društva. Ne radi se o tajnom društvu, nego se radi o antikršćanskoj duhovnosti zapravo.

Sam Isus Nikodemu govori: Svjetlo je došlo na svijet, ali su ljudi više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla. Tko god čini zlo, skriva se od svijetla, a tko god čini dobro, on izlazi na svjetlo da se vidi da su njegova djela učinjena u Bogu, po prilici tako Isus govori. Pa prema samoj Isusovoj riječi, čim je nešto tajno, ono ima svoje izvorište u zlu. Znači u antikršćanstvu i u jednom protivljenju ispravnom zdravom čovječjem životu.

Ja sam tako zapravo na Kazališnoj akademiji, i ne znajući zašto, imao silna trpljenja, jer se lomila cijela struktura moje unutarnje naravi, da bi se prilagodio modernizmima. Igrao sam naime isključivo modernistički repertoar: Brechta, Jonesca, Strindberga, i takve, je li. Naše moderniste. Kod toga se klasike nismo niti dotakli, iako sam završio Kazališnu akademiju, što je paradoksalno. To se može razumjeti samo u drugom ... na drugoj razini, kad se shvati da je iza svih tih modernizama cilj stvaranje novog svjetskog poretka, a ne da je to nešto samo po sebi novo i eksperimentalno, jer je sav svijet podvrgnut zapravo jednom jedinstvenom cilju, a to je da sotona osvoji monopol. Odnosno da svijet pripadne Bogu, onaj svijet koji Boga hoće.

Muke nakon Kazališne akademije da te unutarnje rane, duhovne rane, u meni zacijele, i da nanovo postanem, a usudim se reći, zdrav čovjek, kao i prije dolaska na Akademiju, to jest normalan i moralan čovjek, i da mi ne bude kriterij moderno, šokantno, novo, neviđeno, nego dobro, normalno, ljudsko, pitomo. Zapravo mi je Akademija iščupala pitomost i ugradila modernističku surovost u narav. I od toga sam bolovao, a da nisam ni znao o čemu se radi.

Imao sam kompleks da nisam dovoljno moderan, a svaki korak u modernizam bio je korak u moju vlastitu unutarnju propast. Išao sam u laž u sebi, išao sam u nešto protiv svojeg izvornoga lika, protiv svoje naravi, protiv svoje savjesti. Krist me od toga oslobodio, jer sam ja molio Gospodina na koji način živjeti u kazalištu, a ne činiti protiv Tebe, ne suprotstavljati se Tebi. I čemu uopće služi kultura i umjetnost, koja je svrha toga! Recimo, prije obraćenja, nikad se to nisam pitao. Da bih se mogao nečim služiti, moram najprije upoznati njegovu svrhu. Siguran sam da se nitko od kulturnih radnika kod nas danas ne pita koja je svrha kulture. I dobio sam odgovor u molitvi: Osnovna zadaća kulture je da proizvede određeni mentalitet. Zato svaka država ima ministarstvo kulture, jer pomoć kulture stvara mentalitet poslušnika države. Zato svaka politička priredba ima, kao začin nakon političkih govora, i kulturnu priredbu koja je sva u službi formiranja mentaliteta. Da li revolucionarnog, da li antirevolucionarnog, da li ovako ili onako, svejedno je, ali uglavnom u tom stilu.

I zanimljivo je da su na političkim tribinama - to znači na tribinama gdje se manipulira i razgrađuje Božji izvorni svijet, i stvara nekakav ljudski svijet, to jest monopolistički svijet, ropski u biti svojoj - prisutne znanost i umjetnost. Umjetnost kao medij koji formira mentalitet, a od znanosti, ne matematika, ne biologija, ne kemija, nego povijest, kojom se dade manipulirati, koja se fragmentarno pokazuje, i koja je zapravo u sebi laž. Jer laž nije nešto potpuno suprotno od istine, nego nepotpuna istina, nedovršena istina, okrnjena istina. Zato ima privlačnost svoju, jer nalikuje istini, a nije istina. Zato je u tim povijestima, koje preko političke pozornice silaze u javnost, početak zanos, a kraj razočaranje. To je prirodni proces svake političke povijesti zapravo. Povijesti u političke svrhe.

No dobro, otišao sam možda predaleko. Kad sam shvatio da je svrha kulture stvaranje mentaliteta, naravno da sam svojom kulturom htio uprisutnjivati kršćanski mentalitet: uprisutnjivati prijateljstvo prema Bogu i čovjeku, jer to je kršćanski mentalitet. Biti prijatelj Bogu i biti prijatelj čovjeku: dakle poštivati izvorni poredak svega i poštivati čovjeka kao samoga sebe. I, zanimljivo, otkako sam tako počeo igrati, nestalo je treme. Prije sam imao tremu. I dapače, jaki gastritis je bio redoviti pratilac svih predstava. Međutim otkad sam se uspeo na pozornicu da budem prijatelj svim ljudima, od tada nema jednog drhtaja u meni. Jer onaj tko ljubi, čega se ima bojati? Strah pretpostavlja kaznu, a kazna silazi na grijeh, na zlo, na glumačku taštinu i sebičnost, kada se penjem na pozornicu da podignem sebi ugled, da iskoristim tuđu snagu i privrženost za svoje uzrastanje u uznositosti, dotle sam naravno pod svjetlom Božje kazne za takvu oholost, i osjećao sam u sebi tu silu Božju, drhtao sam. To je bila trema.

Ali otkad sam u ljubavi, blagoslovljen sam. Sedam sati, sedamdesetsedam sati na pozornici mogu izdržati sa malom, velikom ulogom, svejedno je kakvom, ja sam prijatelj onima koji su preda mnom. I to ljudi jako osjete. Od tada nijedna uloga nije loša, i sa nijednom ulogom se ne mučim, jer imam pravilo: čim sam u dobroti, formalni vid uloge se za čas iz nje rodi i kad dobijem novu ulogu ja je već na prvim probama riješim, a sa mnom uglavnom nemaju posla. I onda govore kolege: "Pa kako to?! Kako ti odmah imaš gotovu ulogu?" Ja kažem: "Pa ja ne pravim samome sebi ulogu, i ne drobim sebe da bi od sebe napravio ulogu, nego meni ulogu daje Duh Sveti."

Ja zaista zamolim: "Gospodine, evo Ti ovaj tekst, daj mi kako bi ga Ti odigrao" - i tada ljubav namjesti sve na svoje mjesto. Bez obzira koji je unutra tekst. A i mrzitelja kad ga igram, kad ružna čovjek igram unutra, iako mi ne daju takve uloge, hvala Bogu, igrao bih ga na način da Duh koji je u meni raskrinka to zlo. Dakle, ne da poželi publika biti takva, ne da se ja identificiram s njime, nego da budem kao ogledalo pred njim, da budem komentar toga lika.

Sudjelujući u kazalištu, naravno da sam prvenstveno odgovaran za svoju ulogu. Ali sam na neki način odgovaran i za cijeli komad u kojem se pojavljujem, l imao sam velikih problema sa time. Jednom kada sam dobio nešto snimati na televiziji o nekom dimnjačaru koji se drži za gumb, dakle jedno praznovjerje koje sam trebao djeci pokazati, imao sam ozbiljnu dilemu što da napravim sa time. Već me je zateklo. Primio sam ulogu, ne mogu je sada odbiti, ali kako je odigrati da ne učinim zlo? U molitvi mi je Gospodin odgovorio: "Sve što ne činiš srcem ne donosi ploda." Dakle, ono čemu daš srce, dao si sebe kao medija. Po tebi će taj duh moći djelovati. Ali ako ti njega kao ogledalo prikažeš, a ne daš mu srce, tada tvoja čistoća postaje osuda te zloće. I tada se to neće usaditi u čovjeka. Jer zapravo čovjek čovjeka prihvaća. I mi negativnosti, to jest zle duhove, prihvaćamo po ljudima, po lošem primjeru, a ne izravno.

Imao sam još jedno slično takvo iskustvo, to je zapravo bilo na samom početku moga obraćenja. Kolega i ja smo bili u oskudici materijalnoj. Sretne me i kaže : "Čuj, znam da si bez novaca kao i ja. Hoćeš igrati glavnu ulogu u jednom komadu koji je golo smeće, ali sam siguran da ćemo se namlatiti love?" I ja, nerazborito prihvatim, naravno. I, ja sam igrao glavno lice, po njemu se zvala ta predstava, međutim ... tu predstavu je napisao nekakav raspop, naš dolje iz Dalmacije, ne znam točno iz kojeg je to stoljeća tekst, uglavnom jedan je beogradski teatar obišao svijet i namlatio se novaca. Sav je tekst satkan od psovki, od uvreda svetoga. Psuje se crkveni toranj, špilju Gospe Lurdske, psuju se sve moguće svetinje, možeš misliti do koje zloće ide taj tekst da čak psuje Melkisedeka, Božjega svećenika, starozavjetnoga. Dakle izvorno Antikrist, u svakoj rečenici unutra! I, mi smo se isprva kad smo počeli raditi taj komad, valjali od smijeha, mi ga nismo mogli pročitati do kraja jer je to tolika domišljatost psovke da je nama, koji smo bili naviknuti na psovku, to bilo fantastično.

Međutim, kako je mene zahvatilo obraćenje, ja sam počeo slušati te riječi i shvatio sam da je to samo zlo protiv Boga. Ne mogu ostati u molitvi, moliti se Bogu, a s druge strane sudjelovati u protuboštvu. Zato sam molio Gospodina da najprije mene spasi od toga. Kako ću sad kolegi reći nakon što sam ga uvukao u posao: Neću igrati. A već je uložen novac, već se krenulo, več se isplaniralo kako će se sa time, je li, ići. Već je teatar uložio scenografiju, kostime, i sve ... Naprosto ljudski nisam znao izlaza iz toga. Molio sam Gospodina: "Daj mi, Bože, da tako loše govorim te psovke, da ih štrikaju, da ih prekriže, da ne mora dalje ići."

I točno se tako događalo! Kad god bih izrekao neku psovku, režiser kaže: "Ma daj, to tako loše zvuči, daj to prekriži. Daj to prekriži!" Na kraju smo od glavne uloge napravili sporedno lice jer su ostale samo nekakve sitne rečenice koje zapravo nisu lik. Međutim, kad sam vidio da me je Bog oslobodio, počela se u meni buditi odgovornost i za kolege, pa rekoh: "Gospodine, pa i moji prijatelji, ovi kolege, ne znaju što čine, kao što i ja sam nisam znao u početku. Zaštiti njihova srca od toga zla". Iza te molitve oni su tako loše počeli psovati! Naime nije bilo duha koji je stvarao ozračje te psovke. Tako da se je ta psovka počela slušati u istini. Ona je jezivo zvučala.

Kolege su govorili: "Pa ovo je užasno, pa čemu smo se mi tako smijali na početku?! To je strašno za čuti!" Režiser kaže: "Pa dobro, to je normalna glumačka kriza u poslu", kaže," samo vi nastavite raditi dalje." I napravili smo premijeru, i još je jedan ... kostimograf, likovnjak, napravio tako prostačke kostime, da su nam se spolovila do poda vukla, užas jedan. To je jedna takva morbidnost bludnička bila u svemu ... Inače je kratki komad bio. Ja sam molio kada je bila premijera: "Gospodine, štiti duše svih koji su u publici da ih naša zloća ne otruje, kao što si zaštitio nas." Mi smo zapravo to već bez veselja igrali. Premijera je bila takva da, kad smo se mi počeli klanjati na kraju predstave, samo je ravnatelj teatra pljeskao, ne bi li probudio aplauz, međutim cijela dvorana je ostala nijema kao da nismo bili unutra. Totalni fijasko.

I tada je ravnatelj došao i rekao: "Znate šta, mi vam opraštamo, i kostime, i scenografiju, i honorare koje smo dali, uzmite predstavu, i igrajte je gdje god hoćete, samo nemojte spominjati ime našeg teatra.(!)" I režiser kaže: "Znam gdje je problem. Problem je u tome što ovo nije adekvatan prostor i adekvatna publika. Idemo mi u Studentski dom na Savu. Studenti," kaže, "vole prostote, tamo ćemo mi to igrati, to je izvrsna predstava za njih." I dogovori četiri predstave tamo.

Međutim, ja sam molio žarko: "Gospodine, roditelji koji su poslali svoju djecu u Studentski dom nisu ih poslali da ih mi ovdje uništavamo, sigurno im ne bi dopustili ovo šta im mi radimo. To im niti Ti, Gospodine, ne dopuštaš, da propadnu. Zato Te molim, Ti, koji si gospodar svakog oka i uha, učini da ne čuju i ne vide zlo koje mi izvodimo pred njima!"

Četiri predstave za redom, četiri završetka predstave na kojima se nije dogodio ni jedan jedan udarac rukom. Gospodin je žarko odgovorio na žarku molitvu.

l kada je završila četvrta predstava, čekalo se da se pročuje o predstavi ne bi li se našla adekvatna publika, međutim ništa se nije pojavilo. Kada je četvrta predstava tako odigrana, tada su došli kolege, i nisu skidali kostime sa sebe, nego su onako pali zapravo na pod, razočarani tolikom propašću, na kraju se pojavio, ugegao onako režiser, skinuo kapu sa glave, zgazio je, i ... opsovao svoja četiri fakulteta, i rekao: "Ja, ništa ne znam što se ovo dogodilo. Ako sam ikada bio siguran da će ovo uspjeti, onda sam bio sada, ali što se ovo dogodilo, to ja ne znam".

Ne radi se o tome da sam ja bojkotirao predstavu. Nego je za spas i njegove duše bilo što mu nije uspjela tolika uvreda Boga. Ako to ne bude danas razumio, razumjet će u času kada bude umirao, utoliko će mu lakše biti što će jedno zlo manje imati na duši. Neka ga Bog zaštiti, i njega i sve nas koji smo zaista u neznanju u svemu tome sudjelovali.

Ali takva je sva naša kazališna umjetnost, gdje osnovni kriterij nije je li nešto dobro ili zlo, nego je li potresno ili nije. Je li zanimljivo ili nije. Čim je novotarija odstupa od vječnih vrednota, čim je potresno, u sebi je zlo. Kud ćeš veće potresnosti od toga da baciš bombu u kazališnu dvoranu kao na sarajevsku tržnicu, a teatar hepeninga upravo nešto takvo i hoće učiniti. Hoće hodati po ljudima, on hoće uvući ljude u samu dramu, napraviti od njih lica, hoće opsjesti publiku. On hoće izluditi svijet. To je koncept kao što je kroz likovnu kulturu, recimo od onoga udarca simetrije u renesansi, pa preko volumena detalja, baroka, rokokoa naovamo, kroz sve ove daljnje stilove, malo pomalo demoliran izgled Božjeg svijeta, da bi se na kraju došlo do apstrakcije. Prije toga je bio, je li, impresionizam, gdje se je pustilo sve one duhove da djeluju kako hoće unutra; čim su se duhovi nastanili, slijedi faza ekspresionizma, to jest dopuštamo zlim dusima, koje smo nerazborito primili u sebe nek rade što hoće; nakon toga nastupa apstrakcija, tj potpuno uništenje figuracije, to jest svakog Božjeg stvorenja, da bi se nakon toga došla nekakva nova figuracija u naše vrijeme, ali to više nije izgled Božjeg svijeta, nego su to demonska obličja. Demonski svijet.

I kao u kazalištu, tako i u likovnoj umjetnosti, tako i u glazbenoj umjetnosti, tako je zapravo i u literaturi, jer ja sam čitao jedan manifest tajnog društva, Ordo templum orientum, nekakav tamo u knjižari na Cvjetnom placu, i tamo stoji u predgovoru: Ljudi misle da je moderna poezija, kaže, je, i moderno je, i poezija je, ali je u prvom redu naš duhovni obrazac inicijacije svijeta za našu duhovnost. Kaže, ljudi govore da je to znanstvena fantastika, je, i znanstveno je, i fantastično je, ali je prije svega model inicijacije svijeta za našu duhovnost. Naravno, to stoji unutra. Ta knjiga me je isto, budući je tajni obred stajao iza nje, počela ljuljati jako i dok se nisam ispovjedio nisam mira našao.

Nadalje, isto tako jedan obraćenik, pripadnik tajnih društava, jedanput mi je, kad je vidio što je Bog učinio, iz kojeg ga je bezdana izbavio, donio jednu svoju knjigu. Kaže: "Evo, pa radi s tim što hoćeš". Ja nažalost ne znam engleski jezik, pa ne mogu reproducirati točan naziv te knjige, ali znam da je to bio zbornik znanstvenih i magijskih radova CIA-e, za jednu godinu u prošlom desetljeću, 1980... i ne znam koja godina je to bila, jer sam je samo letimično bio pogledao. I onako više sam listao slike negoli tekstove, i zanimljivo, naišao sam na jednu skicu, gdje je na sredini lista krug, a naokolo su režnjevi kao latice, i pisalo je, neću točno znati reći,da li kozmička evolucija čovječanstva ili svemirska evolucija, ali uglavnom jedan plan manipulacije čovječanstvom. I, tu su na jednom papiru bile prikazane metode kojima se uspostavlja ta evolucija.

Na samom vrhu je gore stajalo: vanjska politika, pa malo desno od toga unutarnja politika, desno od toga stilovi života, i tako redom je išlo, a donji stupac, skroz ispod, je pisalo: tragički tipovi Shakespeareovih tragedija. Zgrozio sam se. Koje veze Shakespeare ima sa "novim svjetskim poretkom", sa tom kozmičkom evolucijom čovječanstva. I zanimljivo da je cijela svemirska evolucija tehnološka poslužila samo boljem porobljavanju čovjeka. Atomsko oružje, elektronski nadzor, podignut je u svemir da se na svakom čošku zemlje može naći svakog čovjeka.

Međutim tad mi je postalo jasno što je mi je taj čovjek ranije govorio. Da je Shakespeare bio veliki učitelj magije. I da ga svi magi smatraju svojim učiteljem, dakle ne kazališnim čovjekom, nego baš učiteljem magije.Tad mi je postalo jasno zbog čega je on toliko popularan i važan u svijetu. Tad mi se pojasnilo da je on napisao svoj opus, glavninu svojih djela, stotinjak godina neposredno prije stvaranja Velike ujedinjene Škotske lože, dakle okrupnjavanja tih društava, koja su se zaklela na uništenje kršćanstva i stvaranje novog svjetskog poretka. On negdje leži u tim korijenima, i naravno da moderni svijet, kroz kazalište, kroz identifikaciju, sav izgleda kao da je izašao iz Shakespeareovih drama, tragedija. Sav izgleda ... nekakvi nemoćni bolećivi Hamleti, nekakve lude Ofelije, ljudi bez identiteta, poput Rosenkranza i Guildensterna, nekakvi demoni poput onih iz "Oluje"...

Kad smo kod Shakespearea, nešto se u Hamletu, iako nemoćno, buni šizofreno, a ti si govorio o svojoj molitvi u teatru, koja je vrlo uspješna. Više nije šizofrena jer ima povjerenje u moć Isusovu. U moć Krista Kralja. Da li je to neka moć da se tako molitvom pobijedi Antikrist u teatru, jer vidjeli smo, uspijeva. Predstava je spriječena, makar u negativnom smislu, do umjetnosti (loše) nije došlo, ali možda je ta molitva iznutra teatra put da se Isus vrati, da zauzme to prijestolje sotonino u teatru, te da dođe i do pozitivne kreacije na sceni? Tako je nekako govorio Hans Urs von Balthasar: da mi primamo karizme kao uloge izravno od Krista. Pa kao što se vidi, ja nisam iz teatra otišao nego sam u njemu ostao. To znači da moja molitva nije razorila teatar nego ga je preobrazila. Mi smo i dalje igrali, ta oštrica modernizma se tupila, i naravno da se tupi, to se očitovalo među samim kolegama glumcima. Nestajalo je svadljivosti.

Predstave koje smo radili nisu više bile tako naporne, probe su bile u jednom prijateljskom duhu, rješenja su dolazila stvarno darom Božjim na veselje Božje, nestajalo je sve one muke koju donosi sa sobom modernizam. Postajali smo obitelj, cijeli glumački ansambl je srastao u jednu zaista lijepu prijateljsku, bratsku, glumačku zajednicu, u lijepom smislu bratsku. Tako se mi danas zaista volimo bez obzira što i nismo kršćani. Ne znam, neću reći da sam jedini kršćanin, ima nas još nekolicina, ali smo zanemarivo mali broj kršćana u kazalištu. Ali svejedno taj duh Božji, taj duh molitve, evo jedan čovjek je kadar izmoliti cijeloj svojoj sredini Duha Božjega, da u Duhu Božjem cijela sredina bude zaštićena. I kao što meni Gospodin daje rješenja za uloge, tako daje i za cijeli komad, tako sam vidio da je i taj režiser ušao u jednu novu fazu, tako oni kažu, ali nije, malo mu je Gospodin dao svjetla da pogleda drukčije na stvarnost da se to pokazuje na pomalo nespretni način kao da želi baciti sve kazališne atribute, da hoće igrati u čistom prostoru same kazališne odnose, ali ne radi se tu zapravo o prostoru, nije zapravo prostor taj koji smeta, nego ta stara modernistička košulja, on ide prema smislu, on ide prema mudrosti, ide prema nečem drugom i zanimljivom.

Ne znam, koliko je god bilo nepristupačnosti među nama, jer se duhovi nisu mogli dodirivati, ne zato što bi netko nekoga prezirao, sada se pojavila jedna nježnost i poštovanje među nama. Ja sam ostao kršćanin, on je ostao i dalje izvan kršćanstva, ali kršćanski ga je duh zahvatio i, usudim se reći, zaista oplemenio. Zato, velim, ne volim spominjati ljudska imena i vezivati ih uz zlo, jer tko od nas nije grešnik i kome se od nas Bog nije smilovao.

Dodatak dijelu o Shakespeareu:

U Hamletu kao najpoznatijem Shakespeareovom djelu, postoji jedan prizor, vrlo omiljen. A to je prizor u kojem Hamlet iz groba vadi Jorikovu lubanju i izruguje se mrtvom čovjeku. To je vrlo poznati prizor. Međutim doznao sam ... zapravo nije bitno što sam to doznao.

Tajna društva imaju obred inicijacije koji izruguje smrt. Inicijant pored lijesa, u zamračenoj prostoriji provodi, ne znam, 24 ili 48 sati vremena, iza toga ga privode. Ali ulazak u duhovnost tajnih društava, ima u sebi kao obredni čin izrugivanje smrti čovječje. I tako da mislim da je ta lubanja u Hamletu sam obred inicijacije ugrađen u jedan kazališni komad, koji je toliko razvikan i kojemu je data takva dimenzija ljudske prisutnosti, da maltene sav svijet prođe tu inicijaciju kroz tu scenu na grobu.

Jedna zanimljivost kod nas. Ja to nisam ni znao, ali sam vidio da je nedavno u novinama izišlo. Navodno je HNK-u nekakav Zetov tramvajac sa početka stoljeća darovao svoju lubanju baš za igranje Hamleta, da se ne igra dakle plastičnim lubanjama, nego da se igra pravom lubanjom. To je nešto sa kršćanskog stanovišta uistinu morbidno, ako je uopće istina da je čovjek sam tako dao svoju lubanju, no ta priča može biti izmišljena. Ali da se radi o pravoj lubanji to vjerojatno jest i bojim se da je to zapravo obredna lubanja, koja ne služi predstavama, nego koja je služila inicijaciji toga teatra. To je moja pretpostavka. Bilo bi zanimljivo ispitati. Ako se itko pobunio protiv uklanjanja te lubanje iz HNK-a to je znak da je obredna lubanja, a ne kazališni rekvizit. Pa i da je netko dao svoju lubanju da se njome igra u kazalištu, kojeg je duha onaj čovjek koji bi je htio uzeti unutra? I izrugivati na sceni?

Htio bio na kraju svega reći da kršćanin nije nekakav opasni mistik u kazalištu, koji razara kazalište i upravo otežava posao ljudima, on je čovjek koji ima moć po svojoj vjeri izmoliti od Boga zaštitu ne samo sebi nego i ljudima sa kojima živi.

Moja prva iskustva potječu iz vremena kada smo mi ušli u naše kazalište. Tada se naše kazalište gradilo ali se vodila velika borba tko će u dovršenu zgradu ući. I naravno da su određene monopolističke grupe htjele izgurati instituciju van i postaviti jedan menadžerski tim koji bi dovodio gotove predstave i zapravo pobirao vrhnje cijeloga rada u jednom tako atraktivnom prostoru i imao u svojim rukama svu mladež Zagreba, a kao centralna kazališna institucija za mlade u Hrvatskoj, zapravo iz sve mlade Hrvatske, diktirao bi jedan duhovni program kazališne kulture u cijeloj Hrvatskoj. No dobro, ja nisam išao tako daleko, nego sam se čisto iz milosrđa Božjeg zatekao u jednoj situaciji koja je bila za nas dosta nezgodna.

Bila je smišljena jedna takva politička igra da se je naš teatar trebao u dva poteza kroz tu pravnu formulaciju transformirati iz pravnog subjekta, iz zapravo radne organizacije, u ondašnji OUR, dakle dio radne organizacije, jer smo se trebali spojiti sa tom jednom drugom grupom, a iza toga, u slijedećoj fazi, trebali smo se pretvoriti u kulturnu djelatnost, a djelatnost nije pravni subjekt: kad god netko hoće tko je subjekt da djelatnosti nema, nje nestaje, i tako bi nas ukinuli, kao radnu organizaciju. I to je već vidljivo bilo u tekstovima.

Međutim kad god se nešto radi s podlom namjerom, donose se hitne odluke. Jer u hitnoj odluci ne stigneš vidjeti sve, i u hitnoj odluci uspjeva te onaj, tko je zahtijeva, prevariti. Tako se i nama dogodilo.

Pet institucija komunističke vlasti je tada odlučivalo o našem slučaju, jer je to bilo od prioritetne važnosti za mlade Zagreba. Tu je bio USIZ kulture grada Zagreba, USIZ predškolske brige o djeci, Partijski komitet općine Centar, i ne znam još je neka institucija bila, znam da je pet institucija ondašnje vlasti imalo svoje predstavnike. E da, i Savez omladine. I upravo su u prostoru Saveza omladine, da daju značaj velike brige za omladinu, napravili sastanak sa našom upravom da se potpiše taj tekst u kojemu je zapravo trebalo potpisati samodokinuće kazališta. Naš je ravnatelj to letimično pogledao, ja vidim da je tu prijevara složena, kaže, ali mi ne stignemo više reagirati, jer danas smo dobili, negdje oko pet popodne, tekst, kaže, ja do sutra ujutro u deset, kada je sastanak, ne stignem ni oglasiti da se nađemo, a kamoli da pročitamo i damo valjane primjedbe na sadržaj toga samoupravnog sporazuma. "Evo nadmudrili su nas, pa neka bude kako mora biti, šta ja sad tu mogu".

Rekoh: " Daj mi da taj tekst, pa ću vidjeti šta ja tu mogu učiniti". I ponio sam ga doma, i baš sam tu u boravku sjedio, tu je ispred mene bilo Raspelo. I rekao sam ovako: "Gospodine Isuse, ja ne mogu vjerovati da je Tebi u interesu da četrdeset ljudi ostane bez kruha, a da jedna grupa menadžera dobije taj prostor i tu djelatnost da ... zapravo zarađuju novac i da upropaštavaju mlade ... svojim programom, tim više što oni nisu uopće kvalificirani. Ja sam rekao: "Gospodine ako je volja Tvoja da mi idemo na cestu i ostanemo bez kruha neka bude tako. Ali ipak, evo neka bude onako kako Ti hoćeš. Ja ti sada predajem našu situaciju, jer umjesto molitve, ne znam što bih molio, ja ću Ti pročitati ovaj samoupravni sporazum."

I sjedio sam tu, i čitao. To je bio jedan užasno opširan i dosadan tekst, ali sam ga izrekao baš kao molitvu, sav sam taj tekst predao Križu, predao raspetome Kristu, pa nek On s tim tekstom učini šta hoće.

I sutradan je u 10 sati zaista i počeo taj sastanak .Već u pola dvanaest došao je naš ravnatelj sa tajnicom, smijući se i onako mašući rukama zvao nas sve k sebi. Kaže: "Odite, ovo nije normalno što se dogodilo, to je nevjerojatno". Tako nas je pozvao k sebi i ispričao što se dogodilo.

Kaže, naši pravnici nisu usta otvorili. Njihovi pravnici su ustali protiv samoga teksta njihovoga, l kaže, izrekli sve u našu korist, tako da ostajemo kao radna organizacija. Tako smo mi danas u tom teatru ostali, čak i pod svojim imenom.

A što se dogodilo? Dakle Isus nije išao protiv ljudi koji su htjeli učiniti zlo. Koji su imali zlu namjeru, zlo nadahnuće. Nego je i njih i nas oslobodio zloga nadahnuća, i spasio nas da smo svi ostali pod istim krovom.

Da sam po ljudsku htio, ja ili netko drugi, mi bismo rekli: oni su nepravedni, neka idu van, a mi ćemo ostati. Ali Bog nije htio tako, Bog hoće spasiti sve ljude. On hoće spasiti grešnike i zato nam je dao svima kruha pod tim istim krovom. Tako smo opstali kao radna organizacija.

On je istjerao zloga nadahnitelja i po ustima pravnika koji su bili u tom nadahnuću dao je Svoje nadahnuće, i oni su sasvim kao svoje argumente, i svoj tekst, izrekli ono što ide u prilog i jednima i drugima.

Evo to je primjer kako kršćanin u teatru zapravo nije opasan, nego koristan za sve one s kojima živi.

Isto tako, kad smo zapali u financijsku krizu mi u obitelji, nisam znao kako bih molio Gospodina da mi pomogne, onda sam rekao: "Gospodine, providi mi da mi se na neki način povisi plaća ili ne znam što, ali te ne mogu moliti sebično samo za sebe, nego smiluj se svima nama koji tamo radimo."

I zaista, naš je teatar tada imao najveće glumačke plaće u Zagrebu, i da bude očit znak u to je vrijeme naše računovodstvo preselilo; točno je prozorima gledalo na ulaz crkve Svete Marije na Dolcu. Ja sam naime po Gospi molio da nam Bog to učini. Dakle i to je primjer što kršćanin znači u jednoj ... nekršćanskoj sredini. A da ne velim da već samim svojim prisustvom uprisutnjuje Božjega duha. I stvarno, gdje god si prisutan tu se očituje sukob između dobra i zla, jer duhovi se ne podnose. Vražji duhovi ne podnose Božjega duha, ali ne mogu mu ništa. Moraju otići i nastaje pitomija sredina. Tako da je naš teatar sada ispao kao jedan od najzdravijih teatara u Zagrebu. Zbog čega? Zbog atmosfere unutar ansambla. Zbog Duha Božjega unutra. Zlo propada, a ljudi se spašavaju.

Naš je razgovor, odnosno Bundalova meditacija - ispovijest, završila. Ali opet, ne bez molitve, kako je i započela. Podigli smo se sa fotelja, prekrižili, i on je opet okrenut prema slikama Srca Isusova i Srca Marijina izrekao kratku molitvu zahvale, u kojoj sam zapamtio rečenicu kojom je Boga zamolio da ovaj razgovor čitaju one duše koje će od njega imati koristi, za svoj život sa Bogom. Još jednom sam osjetio što znači svaku riječ, svaku misao predati Bogu, te kao cilj nemati ništa osobno, a pogotovo ne zlo bilo kojem ljudskom biću.

Veritas, 14. prosinca 2010.