Lice kao u anđela

Autorica: Snježana Šamanić

Veritars 2009.

Sačekat’ ću još neko vrijeme a onda krenut’ u potragu – kratko je zaključila Vera prebirući po ostacima neupotrebljivog jela u hladnjaku. – Što ćemo danas jesti, Bože moj? Prekjučerašnji grah se već usmrdio, nema ni trunčice mesa, ostala su samo dva jaja i skoreni kruh, od čega ću skuhati ručak? Žalosno je ustanovila da se i zaliha krumpira opasno primakla kraju, posljednju jabučicu pojela je još jučer…- Od čega ću kupiti zimnicu, kako podmiriti račune, što da radim, mili moj, kako da se taj moj jadnik napokon okani gostione i pijančevanja, reci mi, molim te. Krenula je u sobu i bezvoljno pogledala po prašnjavim predmetima.

Potpuno sam utučena i bez snage. Opet bih trebala, ali ovaj put ozbiljno, porazgovarati s Vinkom. Lijepo, mirno, bez suvišnih riječi, bez vike, optužbi – možda ga uspijem nagovoriti da se liječi, da prekine jednom za svagda s tom agonijom, možda još nije kasno da se ostavi zla.- šaptala je u sebi oblačeći trošnu haljinicu s nakanom da se suoči s opasnom protivnicom, konobaricom Slavkom, koja ima srca otimati novac njenom ludom mužu! I ne samo njenom, nego i mnogim sličnim pijanim nesretnicima.

Očito je odavno bacio oko na tu priprostu ženetinu kad joj, nakon što se dobro napije i usput počasti cijelo društvo u gostionici, svakodnevno udjeljuje čitavo bogatstvo od ionako mizerne plaćice. A ti, Vera, čekaj doma i gladuj! Vidjet će ona još tko je Vera, tko je jadna, uboga ženica nesretnog, pijanog Vinka, itekako će vidjeti, kad joj sad dođe i izdijeli joj sve što je ide i kad joj pošteno sve skreše u ono masno, šminkom natrackano lice. Da, da! Što si ona umišlja? Da je dovoljno odjenuti izazovan dekolte i namazati oči pa da zaluđeni radnici zbog nje pohrle u tu bijednu kavanicu i gotovo isprazne mizeriju od svojih novčanika! Mora da i gazda trlja ruke jer je i promet povećan jer, kad god Vera ide u obližnju trgovinu koja je tik do dotičnog lokala, sve vrvi od mnogobrojnih gostiju.

Sigurno si, od obilnih napojnica, može priuštiti sve što poželi pa se kočoperi kao kakav paun pred svijetom! – Ma stvarno je već vrijeme da joj odbrusim sve što mi je na srcu – ljutito će Vera u iznošenoj opravici.

Ustvari, ne! Baš ću obući onu lijepu haljinu za izlaske i dobro se dotjerati pa nek’ vidi napirlitana konobarica kakvu ženu ima Vinko! Ženu koja zna zaštititi svog muža, ukazati mu na pogreške i pomoći da shvati; toplu i blagu ženu koja čeka i prašta, jednom riječju osobu sasvim u suprotnosti njoj tako neobrazovanoj, razuzdanoj i bešćutnoj!

Krenula je uskom nizbrdicom prema kafiću smišljajući što reći toj pohlepnoj osobi, na koji način joj se obratiti i zamoliti je da ga ne poslužuje tolikim alkoholom koji mu već razara zdravlje, nego ga nakon jedne čašice jednostavno poslati svojoj kući. Pa kakva je to osoba; ima li ona obitelj i zna li ona uopće koliko joj jada nanosi njegova ovisnost o piću! Da se bar smiluje. Možda i njega nađe i uzme mu novac prije nego ga ispusti u njene znojne ruke. Daj Bože da još nije potrošio svu plaću, molim te!

Neodlučno je zastala pred lokalom. Popodnevno sunce grijalo je leđa malobrojnim muškarcima koji su mirno ispijali svoja pića na maloj terasi.

Smjesta je osjetila nelagodu i učini joj se da je sav maloprijašnji jad i bijes počeo nestajati vidjevši umorna, istrošena tijela koja su naglo prekinula svoje povjerljive razgovore i pogledala u njenom smjeru. Škiljave, male oči radoznalo su je odmjeravale dok se nećkala da li da uđe u gostionicu. Unutra je sjedilo još nekoliko muškaraca pa je osjetila neopisiv sram, nije navikla sama pohoditi birtije. Uplašeno je provirila i pogledom potražila muža po maloj, polupraznoj prostoriji. Vinka nije bilo i u trenu je odlučila otići. No tek što je koraknula natrag, s namjerom da odmah napusti naglo probuđenu pažnju muškog društva, začula je zvonak konobaričin glas: – Gospođo, dobar dan, uđite, slobodno, dajte! Izvolite! -

Silno se iznenadila tako srdačnoj dobrodošlici i još više zbunila. Slavka se, hitro zaobišavši dugačak šank, već stvorila do nje i rukom je pozvala da uđe unutra.

- Ma ne, ne bih, samo sam mislila da je tu moj muž! – bojažljivo je uzvratila nelagodno zastajući na vratima.

Slavka je bila uporna: – Dođite, bez straha, molim vas! – I vedro dodala:

- Vaš suprug je bio tu i maloprije je otišao, evo, nema ni deset minuta. -
- Vaš suprug? – s kojim pravom ona govori o njenom suprugu i otkud’ joj uopće to saznanje. – šokirano će Vera u sebi.

Slavka je bila uporna: – Ma gospođo draga, dajte uđite već, evo, sjedite tu sa mnom i popijte jednu kavicu. I pustite muške da idu svojim poslom! To vam je najbolje.

Sumnjičavo je, puna neugodnih slutnji, krenula za konobaricom; možda sazna neke pojedinosti o svom nevjernom mužu. I tko zna što će joj ta žena još otkriti!

Sjela je za slobodan stol i uzdahnula: – Bila sam sigurna da je još tu i stala motriti pričljivu konobaricu koja je već umetala dozu s kavom u aparat.

- Jeste možda za neki sok ili pivo, rakijicu? – gotovo pjevušeći je recitirala opasna kelnerica.

- Neee, kava je sasvim dovoljna, hvala – zbunjeno će Vera ogledavajući se po zadimljenoj prostoriji.

- O, kako mi je drago da i Vas napokon upoznam. Znate …

O čemu ova spodoba tu priča, kakvo upoznavanje! – preneraženo će Vera u sebi, ovo ne sluti na dobro, nikako! – Bojim se da Vas ne razumijem, gospođo – oprezno je dodala zagledavši se u njene šminkom razmazane, male oči.

- Sad ćete čuti, samo čas, samo da … – hitro se uputila za susjedni stol da naplati i ponovno prišla šanku. Gost je zadovoljno spremio vraćeni novac u džep i uljudno pozdravio.

Da, da, tako si i mom mužu svakodnevno vraćala ostatak – pomislila je Vera gorko iščekujući njeno objašnjenje.

Prišla je sa kavom i sjela do nje.

Tako, sad smo same. Uh, kako ovo trčkaranje iscrpi, kad bi Vi znala – zavrtjela je glavom vrijedna kelnerica i zagledala se u Veru. – Gospođo draga, pa Vi ste još ljepša uživo! – dodala je oduševljeno je promatrajući.

Sad Vas stvarno ništa ne razumijem.

Kratko se nasmijala otkrivajući taman prednji zub:

- Pa gledajte, Vaš Vinko je jedan tako drag čovjek i …

Vera je gotovo prestala disati na tu njenu primjedbu očekujući najgore. Jedva se suzdržavala da se ne ustane i izdijeli joj sve pogrde koje je proteklih dana smišljala, no odjednom je Slavka, između ostalih riječi kojima je hvalila njenog nesretnog muža, rekla nešto što ju je sasvim neočekivano trgnulo:

- Po slici!
- Kakvoj slici? Ne razumijem.

Konobarica je zastala umorno se smiješeći.

- Vaša slika! Vidite. nasmijat’ ćete se kad vam kažem kako naši gosti, u trenucima kad su malo, je li, pripiti, pokazuju slike svojih žena i tako se, na jedan način, hvale da tako kažem.

Nastala je kratka šutnja. Slavka je, vrteći glavom i uz smiješak, nastavila:

- I tako, draga moja, nastaje rasprava tko ima ljepšu ženu. Bude čak i glasanje. Čim sam vidjela Vašu sliku rekla sam: Nema dvojbe, Vinkova žena je najljepša! Čim je glasanje, naručuju se nove runde pića, i evo ti dobrog prometa – pomislila je Vera turobno. Časak se zagledala u Slavku. Očekivala je privlačnu zavodnicu i razaračicu brakova; ali pred njom je sjedila iscrpljena i umorna žena s dubokom podočnjacima.
- Čujte, draga moja, znam ja dobro što znači imati alkoholičara u kući. – zamišljeno je počela svoju priču. Moj Jure, moj jadni, nesretni muž od pića je potpuno izgubio razum. Posao, prijatelje, zdravlje, sve je izgubio! Znao je u jednom danu popit’ po litru rakije, gotovo gajbu piva, ma ne znam više što ne, tako da Vas dobro razumijem.

- A joj, i što je bilo s njim? – suosjećajno će Vera.
- Što je bilo? – Zamišljeno je zastala i naslonila glavu na dlan i šapnula nemoćno: – Umro je. Nakon godina tuge i jada, umro je. Od ciroze jetre, u četrdesetoj. I ostavio mene i bolesno dijete, možete mislit’ kako mi je bilo. Po stare dane moram dvorit’ pijance, trpit’ raznorazne uvrede, prat podove po tuđim kućama – samo da svojoj kćeri priuštim školovanje i liječenje. Ma to Vam je, sve skupa, jad i bijeda. – vrteći glavom Slavka je zamišljeno pogledala kroz prozor.

- Žao mi je, stvarno, nisam znala. – suosjećajno će Vera.
- Ma dobro, i to je prošlo, nekako sam preživjela. – odmahnula je rukom i veselo dodala: – Drago mi je da ste došla. Vaš muž je …

- Baš sam htjela o tome popričati – prekinula je Vera. I sama znate kako je to kad imate pijanca kući, kako je teško živjeti s takvom osobom i … htjela sam Vas zamoliti da, u tom smislu, pripazite na njega i …
- Draga moja, upravo Vam to hoću i reći. Sve ja dobro znam, sve ja vidim i itekako razumijem Vašu situaciju.
- Pa onda mi pomozite, molim Vas. Njegovo piće će nas uništiti. Možete misliti kako je meni kad’ dođe doma praznog novčanika i kad ne mogu podmiriti ni osnovne životne potrebe.
- Razumijem, ne morate mi ni govoriti; pa imala sam jednog takvog, dobro znam.
- Idemo se dogovoriti. Sljedeći put, kad zatraži novo piće – nemojte ga poslužiti. Budite tako dobra i recite mu da je dosta, nek ide doma, nešto smislite, molim Vas.
- Ne brinite, smislit’ ću nešto. Reći ću mu da ga Vi čekate i da . – blago se nasmiješila i primila Verine hladne ruke. … – Da ga doma čeka najljepša i najbolja žena.

Vera je jedva uspjela suspregnuti navalu suza. Samo je ganuto šapnula:

Kako ste samo dobra, kad bi Vi znali.

- Ne brinite, sve ću srediti, i sve će biti dobro, sigurna sam. Možda bi ga trebalo poslati liječniku.
- Da, da, znam. Moram ga nagovoriti da krene na odvikavanje, o tome sam i ja razmišljala. A sad’, neću Vas više zadržavati, trebala bih krenuti kući.
- Čekajte – Slavka se naglo ustala. – Imam nešto za Vas, samo tren!
- Što? Zaboravio je sliku ili … – nasmiješila se blago.
- Ma neeee. Vratila se s malom bijelom kuverticom. – Čujte. Vi nemate pojma kolike napojnice ti jadnici ostavljaju za šankom. Vinko u tom smislu nema granice. Jednom je gotovo ispraznio pola novčanika, a ja sam lijepo to sve uredno skupljala i … evo, sve spremila na jedno mjesto.

Vera nije mogla sebi doć’ od iznenađenja i šoka:

- Ma nee, gospođo draga, pa to su Vaše napojnice i nema smisla da mi to vraćate, ni govora!
- Slušajte me, to je Vaš novac i ne želim uopće dalje diskutirati. Ja sam znala da ćemo se sresti i da … Htjela sam Vas čak i potražiti, tako da …
Stvarno mi je neugodno, ali ne, ne mogu to uzeti, nikako! To nije moje – Vera će s nelagodom odgurujući malu kuverticu od sebe.
- Ne dolazi u obzir, to je Vaše! A što se tiče plana, budimo u kontaktu. Vi samo trebate biti uporna s tim liječenjem, a ja ću Vas izvješćivati o svemu. I njega slati doma! Dogovoreno? – Slavkino lice zračilo je blagošću poput anđela.
- U redu – uzdahnula je Vera. Stvarno mi je neugodno, ali ako baš inzistirate.
- Itekako da inzistiram! Hoćemo li još po jednu kavicu ili … a da popijemo po sok od brusnice, jako je zdrav.
- Rado bih, ali moram požuriti doma skuhati ručak.
- Razumijem. Skuhajte mu nešto fino i popričajte o svemu. Samo topla riječ otvara sva vrata.
- Dogovoreno. I ne znam uopće kako bih Vam zahvalila na svemu.
- Znate kako? Svratite ponekad na kavicu i čašicu razgovora. Bit će mi drago, Vera.
- Hoću, vrlo rado. Od srca vam zahvaljujem još jednom i vidimo se!
- Nema na čemu. Sve će biti dobro, vjerujte mi, muškarci su kao djeca; s njima treba mudro i pažljivo – kao što znate i sama!
- Znam, znam. Idem sad’, već je kasno. Svratit’ ću opet, svakako! Bog Vas čuvao, tako dobru i plemenitu – šapnula je Vinkova žena pri odlasku.

Slavka joj je mahnula u znak pozdrava a Vera se radosno uputila u trgovinu. Pogledala je u kuvertu i nije mogla sebi doć’ od čuđenja; unutra je bilo više od polovice Vinkove plaće.

Veritas, 21. prosinca 2009. / 17. prosinca 2010.