Mama, zašto svi ovi ljudi kleče?
Autorica: Jackie Wullschlager
Ovaj tekst objavljen je dozvolom uredništva magazina The Spectator iz Londona.
Permission to translate and publish this text granted by The Spectator Magazine. - © The Spectator, London, 2000
Autor ovog teksta tvrdi da djeca u školi uče više o hinduizmu nego o kršćanstvu, te da je cijela jedna generacija odgajana bez bilo kakvog kulturnog ili duhovnog usmjerenja.
Igrajući Scrabble (Slagalica) sa svojom sedmogodišnjom kćerkicom prošlog tjedna, došli smo do riječi redovnik. Znam tko su redovnici, rekla je samouvjereno, to su oni ljudi koji nose narančaste plašteve. Tada je skočila sa sjedalice, zauzela lotus položaj, i ispričala mi priču o Budinu rođenju, prosvjetljenju i smrti. To je znala jer njen je razred uprizorio jedan igrokaz u školi; iz istog razloga je dobro informirana i o muslimanskim i hindu temama. Ali u četiri godine u državnoj osnovnoj školi nikada nije sudjelovala u igrokazu koji uprizoruje Rođenje Isusovo, niti je ikada naučila neku božićnu pjesmu. Ne zna što su to crkvene pjesme, možda može donekle ispričati priču o Božiću, i nema pojma zašto mi slavimo Uskrs, osim kako bismo nosili lijepi šešir za vrijeme uskršnje parade.
Nisam jedini obrazovani roditelj agnostik koji je nesretan zbog ovoga. Prijatelj iz Islingtona mi kaže da njegova djeca dolaze iz škole sa nacrtanim čestitkama koje čestitaju blagdane drugih religija. Nije stvar da je on neprijateljski raspoložen prema drugim vjerama, nego, kaže, bilo bi lijepo ponekad dobiti čestitku s riječima SRETAN BOŽIĆ, ili nešto slično.
Nisam dobio kršćansko obrazovanje kod kuće, nego, kao što su i mnogi roditelji ateisti prije mene, naučio sam dovoljno o kršćanskoj vjeri u školi da bih mogao prepoznati sliku Gospe i Djeteta, ili Posljednju večeru, te da bih mogao uživati u Misi u b-molu i u Verdijevu Rekvijemu, kako bih mogao razumjeti Dantea i Miltona, te kako bih mogao svakog Božića biti utješen i razdragan čitajući najljepše priče ikada napisane. Moja djeca, naprotiv, su u opasnosti da im bude uskraćeno njihovo kulturno nasljedstvo, zbog tiranije političke korektnosti, koja je iz škola izbacila tradiciju koja je održavala ljude stoljećima.
Vjersko obrazovanje je obvezno, ali nije dio nacionalnog obrazovnog programa; o njegovu sadržaju odlučuju lokalne vlasti. To je nekada bio predmet koji je odražavao kulturne i duhovne tradicije zemlje. Zakon o obrazovanju iz 1944. donio je odredbu da vjersko obrazovanje treba biti u cijelosti kršćansko po svom karakteru. To se izmijenilo. Sadašnji zahtjev je da kršćanstvo mora dominirati, ali da naglasak treba staviti i na sve glavne religije koje su zastupljene u zemlji. Promjena u zakonu je razumljiva: u školama gdje velika većina učenika pripada drugim vjerama, pretjerivati s kršćanskom molitvom nije primjereno. Ali dolazi do nestajanja bilo kakve ideje o molitvi, zajedno sa idejom o obaveznom kršćanskom obrazovanju.
Škole su još uvijek zakonski obavezne organizirati svakodnevnu zajedničku molitvu upućujući je višem božanstvu. Ali većina njih to ne radi. Za to postoje neki praktični razlozi: neke škole su prevelike po broju učenika da bi svi učenici stali u jednu prostoriju. Državne škole teško mogu doći do učitelja kojima je bilo kakva duhovna tradicija bliska. Ali je isto tako istina da se mnogi učitelji - čak, ili posebno oni iz kršćanskih obitelji - osjećaju neugodno kada se radi o molitvi i stoga je ignoriraju. Rezultat je perverzna situacija u školi moje djece. Dobra, sretna, londonska osnovna škola, nedavno stavljena u kategoriju najboljih škola u cijeloj zemlji, uspješna i u akademskom smislu, ali i u poticanju duha tolerancije, ima samo mali broj muslimanske i hindu djece, ali je ipak proizvela razred sedmogodišnjaka koji dobro poznaju priče o Muhamedu, Rami i Siti, a koji ne znaju mnogo o kršćanstvu.
Žalosna istina je da se u mnogim osnovnim školama danas uopće ne spominje npr. Rođenje Kristovo. Kao što jedna učiteljica iz sjevernog dijela Londona tvrdi, njena škola je odustala od organiziranja igrokaza na tu temu, jer je politički preosjetljiva. Ono što se događa u školama se odražava i na ono što se događa vani. Trgovina odjećom Gap ima božićni kampanju u kojoj se ne spominje Isus - normalno - ali niti Djed Mraz; Gapov moto je Praznik je ovdje.
Ali je žalosno da, zahvaljujući trendovskim idejama o multikulturalizmu, koje većina dobronamjernih učitelja prihvaća, generacija djece ostaje bez priča koje zabavljaju, potiču i tješe u ostatku života. Mislim da je ovo vrsta emocionalne i duhovne okrepe na koju je Evelyn Waugh mislila kada je rekla u uljudnom razgovoru u Brideshead Revisited:
- Ali moj dragi Sebastiane, nije valjda da to ozbiljno vjeruješ?
- Zašto ne?
- Mislim na Božić i na zvijezdu i tri kralja i vola i magarca.
- Oh, da, vjerujem u to. To je prekrasno.
- Ali ne možeš vjerovati stvarima zato što su prekrasne.
- Ali ja vjerujem u njih. Tako ja vjerujem.
Još gore, religijska kultura, ili komparativne religije, da to nazovem pravim imenom, je uskraćivanje djeci pojma o tome da te stvari uistinu vrijede. Ako učiš samo po malo o mnogo religija, gubi se bit ideje religije, a to je da postoje temeljne vrijednosti. Gubi se bilo kakav smisao religijskog strahopoštovanja. Ne postoji koncept vladajućeg sustava vjerovanja koji održava veliku religiju na okupu. Svakako, djeca se moraju učiti toleranciji, i da svaka velika religija ima podjednako duboko značenje onima koji u nju vjeruju, ali ako se o kršćanstvu ne uči temeljito, i u odnosu na drugu kulturu, njegovo duhovno značenje nema smisla.
Ovo je važno, bez obzira da li ste kršćanin vjernik, ili ne, jer kršćanstvo je i kamen temeljac naše kulture i polazišna točka makar za naše duhovne vrijednosti. Podučavati više o budizmu i islamu nego o kršćanstvu je isto kao podučavanje povijesti iz perspektive Egipta, umjesto Britanije, ili učiti o Ming dinastiji prije Tudora. Zanimljivo je, ali perverzno, jer to ne daje djeci znanje koje će ih najbolje osposobiti da razumiju svoju kulturu, svoje društvo, i konačno, sebe. Kao što T. S. Eliot piše, Narod bez povijesti nije otkupljen od vremena. Bez davanja djeci ovog znanja, potičemo ih da vide život uglavnom preko beznačajne svakodnevice, i mi smo na putu stvaranja generacije bez identiteta ili društvene kohezije.
Nitko ovo bolje ne objašnjava od A. N. Wilsona, u svom nedavnom pesimističnom eseju Kršćanstvo i modernitet:
Kršćanstvo je izmislilo način gledanja na ljudsku prirodu i na unutarnji život koji je dio naše civilizacije... ne da bi hranjenje ovih mitova erodiralo važan dio naše samosvijesti, ne samo kao individualaca, nego kao društva... Bez podijeljenih slika i simbola, religija ne može funkcionirati. A niti književnost. Buduće generacije bit će gluhe na obje.
Zbog ovoga je važno da se preokrene trend religijskog (ne)obrazovanja. Biblija nije samo velika knjiga. Ona zauzima simbolično mjesto - ona je knjiga kojom se zaklinjemo govoriti istinu u sudnicama, ali i knjiga koja, sa Shakespeareom, Radio 4, dolazi na naš pusti otok. Njena poznata prisnost, držanje ljudi na okupu i posebno spajanje generacija, pojačava njenu moć. Nije mi dovoljno pročitati mojoj djeci božićnu priču u spavaonici (mada to radim). Vjerovali ili ne da je Biblija božanski nadahnuta, ili da je puna dubokih ljudskih istina, stvaranja vizije koja je oblikovala 2000 godina povijesti, bitno je da je čitate ili slušate kao dio iskustva podijeljenog s drugima - u školi, crkvi. Kao i sve velike knjige, ona nije nešto što u potpunosti razumijete prvi put kada je čujete. Njena snaga je da joj se vraćate ponovo i ponovo, nalazeći u njoj novu utjehu, novu mudrost, u poznatim riječima.
Čak i drski antiklerički mislioci kao Freud, koji su pripadali generaciji koja se oslobodila od dosadnih rabina i svećenika kasnog 18. stoljeća, koji je istraživao ljudsku psihološku motivaciju u stvaranju religije, priznao je kako su znakovita vjerska učenja. Budući da nam daju informaciju o onome što nam je važno i zanimljivo u životu, napisao je Freud u Budućnost iluzije, ona su posebno cijenjena. Bilo tko, tko ne zna ništa o njima neznalica je: a svatko tko ih je dodao svome znanju može se smatrati bogatijim. Prije ili kasnije ljudi koji razmišljaju zapitat će se o porijeklu svemira, ima li svrhu, pokušavajući, kao što je Bertrand Russell napisao o svom djelu, razumjeti srca ljudi ... znati zašto zvijezde sjaje. Neka znanja o tome kako su naši preci prilazili ovim problemima mogu biti od koristi. Poznavanje povijesnih obrazaca misli, dobivenih u mladenačkoj dobi, može nam samo olakšati i pomoći nam suočiti se s njima.
Djeca, naime, imaju izvanredan način pronalaženja onoga što im treba emocionalno i kulturno. Nije slučajno da su dva dječja bestsellera - tako uspješno preuzeli mjesta prodanih knjiga za odrasle - trilogija His Dark Materials, vrsta religijskog romana o smrti Crkve koju autor, Philip Pullman, naziva Izgubljenim rajem za teenagere, i knjige o Harryju Potteru, gdje dijete s posebnim sposobnostima ne može biti nadjačano od đavla, dijete osnaženo skoro svetom ljubavlju svoje majke, dijete koje na čelu nosi ožiljak natprirodnih sukoba, ulazi u novi svijet nade gdje je ranije bila tama.
Svakako, ne treba vam znanje o kršćanstvu kako biste uživali u ovim knjigama - ali da bi ih razumjeli dublje to znanje pomaže. Ali, činjenica da su obje knjige neosporno nadahnute kršćanskim mitom odražava duhovnu čežnju, nesvjesnu, čak i među djecom u osnovnoj školi. Ali da bi se shvatila moderna književnost za odrasle, od Grahama Greena do Jeanette Winterson - na stranu njeno stvaranje - potrebno je neko poznavanje kulturnih tradicija.
Ako nismo pažljivi, ova kultura će postati prerogativ društvene elite, za one u privatnim školama gdje tradicionalno osoblje i religijsko obrazovanje još uvijek cvjetaju, i za djecu u crkvenim državnim školama, čiji roditelji, licemjerno ili ne, osiguravaju mjesto pohađanjem crkve. Kako je ironično da će poznavanje kršćanstva - religije rođene iz revolucionarnog uvjerenja da su svi ljudi jednaki, čija je povijest nadahnjivala siromašne i obespravljene - završiti kao religija povlaštenih na ovaj način.
U međuvremenu, oni koji poput mene, ne mogu ili ne žele priuštiti privatne škole i ne mogu se suočiti sa uvjerenjima koja ne prihvaćaju, ipak žele da naša djeca vjeruju u radost i drugarstvo čovjeka, prije nego u Djeda Mraza, žure na naše vježbe pjevanja usprkos neznalačkog šapata - Zašto oni kleče?; Ali što je molitva? - kako bi pobili sumnju i slavili naše kulturno nasljeđe.
***
Jackie Wullschlager je autor knjige: Hans Christian Andersen: Život pripovjedača, koju je izdao Allen Lane.
Veritas, 22. prosinca 2010.
