Mica

Autor: Miljenko Stojić

Veritars 2004.

Mjesni novinar brisao je objektiv svoga digitalnoga fotoaparata. Danas mora biti na visini zadatka. Istina je da mu nisu zapovjedili da mora biti takav, zapravo nisu mu rekli ništa jer ništa o svemu i ne znaju, ali on želi učiniti nešto dobro. Potrudit će se zbog Mice. Dobro je pamti iz dana svoje mladosti, a i njegova djeca već pričaju o njoj.

Mica je bila posebno stvorenje. Kada bi u razgovoru za nju rekli da je »udarena«, ipak je to zvučalo drugačije nego u razgovoru o nekomu drugom. Ona je bila »udarena« na malo ljepši način. Svako jutro, bez obzira bila kiša, vjetar ili sunce, ili bilo što mu drago, ona se spuštala iz svoga sela u grad.

Bezbroj puta su je vidjeli kako žustro korača uz rub ceste, budući da nogostupa nije ni bilo. Nije navaljivala da je netko poveze svojim vozilom. Bilo joj je svejedno. Kada bi se pokoji vozač i zaustavio, najprije bi pogledala poznaje li ga. Ako ga ne bi poznavala, samo bi kratko odsjekla: »Ajde ti«. I nije više bilo razgovora, pa ni onda kada bi vozač pokušao još nešto reći.

Mnogima je bila zagonetno što je Mica tražila u gradu. Da se uda, na to bi odmahnuli rukom. Da kupi neke kućne potrepštine, to bi moglo biti, ali zašto baš svaki dan? Da nešto ukrade, ma ne bi ona to. I tako su pratili njezine korake i razglabali o njoj. A ona je išla svojim utabanim putem. Jedna od obaveznih postaja bila je kod prijateljice Slavice. Ni ponašanjem, ni društvenim položajem nisu pripadali istom svijetu. No, ni jednu ni drugu to nije smetalo. Mica bi popila kavu, porazgovorila koju i nastavila svoj put.

Prijateljstvo je čekalo novu istu sutrašnju priliku. Jedna od postaja počesto je bila crkva na brijegu iznad grada. Kleknula bi Mica i u klupu, molila se na svoj način. I svecima bi nešto imala reći. Na kraju svoga obreda rukom bi zahvatila obično Glas koncila. Nije važno koliko primjeraka. Htjela bi nešto dobro pročitati, govorila bi u takvim trenutcima. Nitko nije nešto određenije znao što je s tim njezinim čitanjem. Pričali su samo da je nekoliko godina išla u školu, da je imala loše ocjene, ali koliki su ih imali, pa danas predstavljaju nešto u društvu. Uglavnom, Mica je čitala na svoj način.

Zanimljivo je da je djeca nikada nisu naganjala. Za sličnima njoj znali bi ići uzastopce, rugati im se, izmišljati imena. Njoj to nisu činili. Nekako im je izgledalo da na to nemaju pravo. Smijali su se njezinim dvama prednjim zubima koji su izgledali kao da su maločas ispali iz crtanih filmova, ali i ona i oni držali su se na pristojnoj udaljenosti.

Ostala je slavnom jedna Micina uzrečica. Pitali su je zašto svaki dan prolazi isti put. A ona je jednostavno odgovorila: »A ko će mi drugi«. Nisu je više pitali. Mica je rekla istinu, golu istinu.

Znali su u Micinu kraju umirati imućniji ljudi, a da im sprovodi budu siromašni. Dolazilo se u njih što se moralo dolaziti, plakalo se što se moralo plakati. Znala je i Mica ponekada nazočiti takvim sprovodima. Izrekla bi i svoj sud o njima. Nikada se nije temeljio na opreci »bogat« – »siromašan«. Uvijek se temeljio na opreci »dobar« – »loš«. Stigao je i čas Micina preseljenja na onaj svijet. Glas se o tome pronio poput munje. Dobri ljudi napisali su i osmrtnicu, mjesna radiopostaja objavila je to na svojim valovima, ali svi su već znali. Toga jutra Mica nije prošla svojim uobičajenim putem.

Mjesni novinar već je dobro obrisao objektiv svoga fotoaparata. Za ljetno razdoblje bilo je ugodno, toplo, a oblačno, uz nešto vjetrića. Kao da su se i vremenske prilike prilagodile ovome danu. Nije bilo puno vijenaca i cvijeća u sprovodnoj povorci. Tek nekoliko. Ali je bilo puno naroda. Bio je to jedan od velikih sprovoda u mjestu. Nije se čuo veliki žagor, svatko se držao na visini. Svećenik je lijepo govorio o pokojnici. Zajedno s njim nad otvorenim grobom stajalo je još nekoliko svećenika, što se događalo samo u rijetkim prigodama.

Trubaču je kanula suza dok se svojom svirkom opraštao od Mice. Nazočni su se razišli u tišini.

»Ovo će biti dobro izvješće«, razmišljao je mjesni novinar. »I slika i tekst su dobri. Danas sam zaista dao sve od sebe.«

Zazvonio je telefon. Poznavao je broj. Bilo je to uredništvo lista s kojim surađuje. Samouvjereno je odgovorio. S druge se strane umjesto pozdrava začuo glas:

»Što je tebi čovječe! Otkad ti ode u osjećajnost? Što si nam ono poslao.«

Novinar je gutao pljuvačku.

»Pa, pisao sam vam o Mici, o njezinu životu, sprovod je bio veličanstven...«
»Ma, kakva Mica, čovječe Božji. Je li netko nekoga ubio, orobio, silovao, o tome piši, to ćemo ti odmah objaviti.«

Novinar ne zna što je dalje rekao glas s druge strane žice. Spustio je slušalicu. Izišao je na ulicu i bijesno šutnuo praznu limenku Coca-Cole.

Veritas, 22. studenoga 2004. / 17. prosinca 2010.