Moja mama je anđeo

Autor: Siniša Posarić

Veritars 2004.

Kad je Marku umrla mati, imao je tek pet godina. Od toga vremena živio je samo s ocem. Nije im bio lak život. Kao da se u pogledu Markova oca uvijek i vrlo jasno moglo pročitati pitanje zašto su tako iznenada ostali sami na ovome svijetu, bez rodbine i znanaca. Otac je bio radnik u tvornici koja je nestala nakon stečaja i otada je bez posla. Trebalo se je pošteno potruditi da se domogne korice kruha za sebe i za svog sina.

Mladi čovjek gotovo je izgubio nadu kad je pred Zavodom za zapošljavanje čuo žučni razgovor nekoliko ljudi. Jedan od njih branio se je od grupe ljutitih ljudi i zamalo je došlo do tučnjave. Iz razgovora naslutio je da su ovi ljudi radili kod čovjeka kojega sada napadaju, ali on je neredovito isplaćivao njihov trud i sad mu prijete tužbom.

- Nikada nitko više ne će raditi kod tebe! - uzvikne jedan mašući kažiprstom. Idem ravno kod ravnatelja Zavoda i sve ću mu objasniti!

- Tako je! - nadoda drugi. Svi ćemo potvrditi kakav si poslodavac, ništarijo jedna!

- Ali ljudi, - zavapi njihov bivši poslodavac. - platio sam vam dio plaće! Morate se strpjeti, zamalo mi je propao posao zbog vas!

- Tebe nije briga za naše obitelji! - usklikne treći.

- Ali niste trebali otići s rada, ljudi ljudski. Kad posao bude dovršen, isplatit će me naručitelj i ...

- I što? Moramo raditi još najmanje tri mjeseca bez plaće? Nađi druge budale!

Ta trojica istog trenutka krenu prema ulazu i zatim nestanu unutar Zavoda za zapošljavanje. Čovjek je zabrinuto klimao glavom i zagleda se u pod. Markov otac mu pristupi.

- Vidim da ste u nevolji. - reče mirno i staloženo.

- U nevolji, čovječe, u nevolji! Eto, pa budi obrtnik kad imaš takve radnike! Ma jesmo mi proklet svijet!

- Ako ima posla kod vas.

Tada se čovjek prvi put zagleda u neznanca te ga odmjeri od glave do pete:

- Ti bi radio?
- Da, treba mi posao, bilo kakav.
- Čuo si što govore ovi?
- Jesam, ali nije me briga za njih. Već dvije godine dolazim u Zavod, ali ništa od toga. Moram prehraniti dijete i radit ću sve što tražite.

Tada mu objasni kako je ostao bez posla i kako mu je iznenadno umrla žena, te da gdjegod krene i štogod poduzme bezuspješno je. Njegov sin Marko sve više blijedi u obrazima i ne igra se s ostalom djecom.

- Hajde, nešto ćemo srediti. - kaže čovjek i pruži mu svoju posjetnicu. - Dođi pa ćemo se dogovoriti. Ponesi staru odjeću, počinjemo odmah.
- Odmah?
- Pa nema nam druge, zar ne?

Mladi čovjek duboko uzdahne i srdačno s objema rukama stegne ruku svojega budućeg poslodavca. Jedva se suzdrži da mu je od silne radosti ne izljubi.

- Ne moraš mi unaprijed zahvaljivati. Evo, mogu ti dati nešto malo novaca.
- Ali nije potrebno.
- Evo, barem sto kuna, drži. - pruži mu novčanicu. To je zbog djeteta, znaš. A vidim da si pošten čovjek.
- Vratit ću vam novac.
- Ne brini za to. Nemam niti ja novaca, a prošao sam paklene muke u svom životu.
- I ja sam bio gladan kruha pa znam kako je tebi! Samo ti dođi sutra ujutro.

Tako su se rastali, a Markov otac požuri u svoj dom da konačno razveseli svog sina. No, kad se je pojavio na vratima stana, ugleda sina kako sklopljenih ručica usred sobe kleči na koljenima.

Zastao je trenutak i zahvati ga nekakva čudna zbunjenost. Nikada nije bio u prigodi vlastito dijete odgajati u kršćanskom duhu, već je i on sam odavno zatajio Boga i osobne vjerničke obveze. Njegovo vjenčanje s pokojnom suprugom nije održano u crkvi.

- Marko! - tiho dozove dječaka. - Marko moj, što to radiš?

Tada se dječak okrene prema ocu, a niz obraze su mu klizile suze.

- Tata, tata, nestalo je struje kad si otišao jutros i ja sam mislio da su nam je isključili zauvijek.
- Pa imamo struje, zar ne?
- Da, ali ja sam se bojao da je više ne ćemo dobiti pa sam molio Boga da nam se smiluje.
- Boga si molio?
- Tako dugo sam ga molio dok nije poslao anđela! Tata, to je bio naš anđeo, moj i tvoj!
- Kakav anđeo, sine moj?
- Moja mamica se je ukazala i rekla mi je da se ne bojim dok sam s tobom. To je bila ona! Tako lijepa i dobra. Moja mama je anđeo!

Marko ponovno brizne u plač i otac se spusti do njega te ga čvrsto zagrli. O svom ramenu osjećao je drhtaj malog dječaka i svim silama trudio se je suzdržati da i njemu ne navrnu suze.

- Mama će uvijek biti naš anđeo! - reče otac te se dosjeti kako će ga obradovati.
- Vidiš, dobio sam nešto novaca i danas ćemo prirediti dobar ručak. Ti i ja.
- Otkuda ti novac? - Marko se začuđeno zagleda u novčanicu.
- Dobio sam od jednoga dobrog čovjeka. - nije mogao prikriti zadovoljstvo, te uhvati Marka za ramena i značajno ga pogleda. A tvoj tata sutra počinje raditi kod njega! Dobit ću plaću i bit će nam opet dobro, vidjet ćeš.
- Onda je Bog s nama?
- I Bog je s nama! - uzdahne otac, te ponovno zagrli dječaka. - I Bog i naš anđeo čuvar.

Kasnije je od susjeda saznao da je prekid struje u čitavoj zgradi bio izazvan kratkim spojem, ali to je bio tek izgovor za olakšanje od sumornih misli.

Možda će za koji dan ipak stići ljudi iz elektroprivrede s namjerom da mu isključe struju zbog dugovanja.

No, ako je još uvijek vjere, nade i ljubavi u njemu, povest će sina sljedeće nedjelje na misu. Ali kao da ga pritišće nelagoda pred nepoznatim ljudima; ne sjeća se kad je posljednji put bio u crkvi. Zbog samo jednog dana ispunjenog radosnim vijestima taj mladi siromašni čovjek smatrao je sebe dužnikom Stvoritelju.

Sutradan je otišao okušati sreću u novom poslu i nije požalio. Istini za volju, nije dobivao naročitu plaću, ali njemu to nije smetalo, jer uvijek je u mislima sačuvao prizor uplakana sina Marka kako kleči i moli da njega i njegova oca izbavi iz siromaštva. Stisnuo je zube i pošteno radio, a Marko je već s mislima bio u školi u koju će na jesen krenuti.

Veritas, 7. rujna 2004. / 17. prosinca 2010.