Na vratima raja

Autor: Miljenko Stojić

Veritars 2005.

Kao i obično nakon posla i okrjepe jelom, kunjao je pred upaljenim televizorom. Odmarajući se slušat će najnovije vijesti. Bilo je to više-manje sve što je gledao na televiziji. Odbilo ga je od nje njezino usmjerenje. Previše izvan prostora i vremena, bez samilosti za obične svakodnevne poteškoće čovjeka čijom se pretplatom uzdržava. Znao je da su i vijesti takve, ali ih je nastojao prevoditi i koliko toliko saznati što se događa.

A to s njegovim poslom išlo je čudnim tokovima. Do Domovinskog rata bio je ugledan djelatnik, neprestano je napridova, kao i tvrtka u kojoj je radija. Velikosrpska i jugoslavenska namisao sve je preokrenula. Počeja je nemilosrdni rat. Naravno da nije čeka da mu netko uputi poziv. Sam je otiša. Tukao se ne misecima, već godinama. Kada se umoran vratija, tvrtki je i dalje dobro išlo, ali radno misto za njega je bilo prekriženo. Novi vlasnik, jedan od »podrumaša«, nije tija primati one koji su žestoko sudjelovali u ratu, kako se zna izražavati. Pričalo se da se boji da ne »prolupaju« na radnom mistu. Uzalud što ga je liječnik proglasija i dalje zdravim, njemu pristup u tvrtku i dalje nije bija dopušten. Odlučija se ne predati. Pomoga mu je dobar prijatelj, vrsni odvjetnik. Baš ga briga što ga vlasnik nije podnosija. On je htio raditi, i to pošteno raditi.

Baš je nešto o tome razmišljao kada su do njega sa zaslona televizora doprle riječi: »... bit će protjerani s Otoka ...«.

Razbudile su ga i privukle njegovu pozornost. Govorilo se o tome kako treba zaustaviti teroriste, njihov nedavni napad pokazao je svu pogubnost ideologije koju šire, ne smije im se dopustiti djelovanje, mora se spriječiti pod svaku cijenu, protjerivanje je jedna od prvih mjera ... Zaplovio je opet u svoje misli.

Kada je ono počelo mirisati na rat u ovim našim krajevima, ovi s tog Otoka bili su među najglasnijim zagovaračima propale države. Nije ih pokolebalo ni to kada je galama otvoreno prerasla u oružanu pobunu, terorističko ubijanje, odcipljenje ozemlja pa nesmiljeni rat. I nadalje su nastavili isto, i nadalje, i nadalje ... Prilagođavali su samo govor novonastalim prilikama. A rat je guta ljude, kuće i nečiju budućnost.

Uzeo je papuču i namjeravao pogoditi televizor, kao da mu je on kriv. Predomislio se u posljednji trenutak i pogodio otvoreni prozor. Netko je vani viknuo. Bio je to prozor koji gleda na prometnu ulicu u ovom dijelu starog grada. Zacrvenio se, podigao i spustio stubama prema ulici. Ako se nekome trebadne i ispričati, učinit će to, važno je da je samo vani.

Nije nikoga zatekao kako zuri prema njegovu prozoru. Valjda prolaznici nisu imali vrimena istraživati što se dogodilo. Sjeo je ispred poznatog kafića. Poslužiteljica će mu doniti uobičajeno piće, progovoriti nekoliko riči i pustiti ga na miru. Dobro ga je čitala i zna kada ne treba previše gnjaviti.

Poznaje »tirače sa svoga Otoka«. Naravno da nije na strani terorista, ali nije ni na strani dvostrukih mjerila. Usiklo mu se njihovo ponašanje u pamet već u mladim danima. Iša je učiti njihov jezik. Svi ga znaju, zašto ne bi i on i tako sebi olakša kretanje u ovom suvremenom svitu. Uredno je dobija jamstveno pismo, prikupija nešto američki dolara, nešto njihova novca i zaputija se u zanimljivo iskustvo.

Agencija preko koje je iša u svojim je brošurama govorila o Otoku sve najlipše, naravno i o njegovim ljudima, slavnoj prošlosti, uticaju u svitu. Valjda ni raj lipše ne izgleda! Posmijavao se u sebi. Nikada nije virova onome što se priča, uvik je nastoja shvatiti što se zapravo skriva iza takvih riči. Zrakoplov se uredno prizemljija u zračnoj luci. Žurba prema izlazu. No, odjedanput se počeo stvarati red. Očito carina. Zaboljele su ga noge od stajanja dok je uspija doći do službenika iza debelog stakla. Drugi su nestrpljivo stajali iza njega. On ga je ladno odmirija i počeja nešto ispitivati. Odgovara je koliko je razumija i zna. U jednom trenutku je svatija da traži jamstveno pismo. Pružija mu ga je.

Nakon čitanja ispitivanje se i dalje nastavilo. Oni iza njega već su nestrpljivo kašljali. Reka mu je da ide učiti jezik, upoznati njihovu zemlju, lipo su mu pričali o njoj, da se već upisa na tečaj jezika, da jamče za njega ...

Službenik je ladno prima njegova objašnjenja. Zatražija je da mu pokaže novac u novčaniku. Bilo mu je to ponižavajuće, ali je izvadija novčanik, otvorija ga i vršcima prstiju uvjerljivo prebra po novčanicama kojih je bilo u priličnom broju. Ladni službenik zaklopija je putovnicu, pružija mu je i ladno, kako bi drugačije, reka Doviđenja. On njemu nije ništa reka, tek mu se nasmišija. Ima je zbog čega. Uspija ga je nadmudriti. Oni novčanica jest bilo u ovećem broju, no njiova je vridnost bila puno umjerenija. Samouvjereni činovničić to nije uspija primitit, inače bi sad tim istim novčanicama plaća svoj povratak. Da vidimo taj raj!

Sin ga je pozdravio u prolazu prekinuvši mu misli. Ide na večernju sv. misu, ministrira. Ne brani mu to. Zbog čega bi branija. Neće mu Crkva nauditi, naudit će mu drugi, oni što se busaju u svoja prsa da brane njegova prava. Zna on nji. Slični su se busali u prsa i tijekom rata. Branili su ono što je bilo naređeno da se brani, nije važno je li ćudoredno, važno je da se dobro plati. Kakvi sve ima ljudi! Ne će valjda Bog i njih pustiti u raj!? Ma, daj, što se on miša u Božje posle! Neka on u raj pripušta koga hoće i zbog čega hoće. Njemu bi bilo bolje da ne mudruje, već da se brzo spremi pa da i on ode za sinom na sv. misu. Zar će dopustiti da dica budu bolja od njega?!

Stao je na dnu crkvice. Zakasnija je i nije se tija gurati naprid. Uvik mu je smetalo slično guranje. Nije važno di sidiš, važno je da si sabran i pobožan.

U jednome trenutku netko ga gurnu u rebra. Stari dobri poznanik.

»Što ti je, vidiš li da je sv. misa, budi miran!«
»Neki tuđinci su izišli u lađici na more, iako se čitavo popodne sprema nevrime. Mobitelom su javili da su u nevolji. Tribalo bi im pomoći.«
»Ali, upravo samo što nije Pretvorba!«
»Ti što oćeš! Oni su prid vratima raja i ući će u njega ako im ne pomognemo. Možda i ne bi bilo loše pustiti ih! Ti s Otoka nisu nikakve cvićke. Uostalom, tko zna što su došli tražiti ovdje kod nas? Vidimo se kasnije.«

Misli su mu se uzburkale. Protresao je glavom, nastojeći se na brzinu priviknuti na novo. Čovik je u nevolji, čovik je u nevolji, čovik je..., poput gorske rijeke strujalo mu je kroz glavu. Brže nego obično izišao je iz klupe, pokleknuo se i požurio prema izlazu iz crkve.

Sad je i on vidio da se sprema veliko nevrijeme, odnosno da je već počelo. Bude li išao kući prisvuć se, smanjit će ovima mogućnost priživit. A na njemu je nova odića, nešto je, naime, uštedija i nedavno ju je kupija. Pusti odiću. Uvik će se nešto naći.

Mahnuo je rukom i viknuo za poznanikom. On se okrenuo i pošli su u istom smjeru.

Zagrmjelo je.

Veritas, 23. rujna 2005. / 17. prosinca 2010.