Nadahnuće

Autor: Ivan Ott

Veritars 2007.

Petar se nošen «trbuhom za kruhom» skrasio u Njemačkoj. Od prvog dana boravka u toj «obećanoj zemlji blagostanja», primio se svim silama posla kako bi ostvario svoje planove, zaradio puno novaca, smjestio se i osnovao obitelj. Umjesto života i provoda, odabrao je posao. Što znači provod? Njegovi vršnjaci, sunarodnjaci, također su mnogo radili ali su predahe između radnih dana koristili za sitne životne zadovoljštine. Ako su već morali i željeli raditi subotom, nedjelju su koristili za zabavu i odmor. Nedjeljom su se duže odmarali, a potom bi se okupali, obrijali, obukli čiste bijele košulje i najljepša odijela koja su imali.

Put ih je vodio do crkve, gdje su hrvatski svećenici celebrirali nedjeljnu svetu misu na hrvatskom jeziku. Poslije mise ostajali bi pred crkvom popričati sa znancima i prepričati novosti iz rodnog kraja. Potom bi se uputili u obližnji park gdje su se nalazile staze za boćanje koje su isključivo koristili stranci. Nekoliko igara na boće i dvije, tri boce piva, bili su jedina razonoda tih radišnih ljudi.

Petar se nije puno razlikovao od svojih sunarodnjaka. Radio je mnogo, trošio malo i štedio svaku zarađenu paru. Novac nije slao u domovinu jer nije imao vlastitu obitelj. Roditelji mu nisu bili bogati, ali su bili pristojno situirani.

Osim prigodnih darova koje im je donosio pri posjetu, drugih većih izdataka nije imao. Zato je njegova štedna knjižica iz dana u dan bila sve «deblja i deblja». Konkretnih planova nije imao. Naravno, želio je kao i svaki drugi mladi čovjek, dobar automobil. Sanjao je kućicu u cvijeću kad se vrati u domovinu, a možda otvori i neku radionicu i postane sam svoj gazda. Sanjao je o tome, ali se nije previše opterećivao planovima.

I onda jednog dana upozna mladu, ljepuškastu Njemicu koja mu je potpuno pomutila pamet. Zaljubio se «na smrt» u mladu djevojku, kako se kaže u narodu. I ona je bila zaljubljena u Petra. Ni sami ne znaju kako se dogodilo pa su jednog dana stali pred oltar da im otac Ivan udijeli blagoslov i veže ih u bračnu zajednicu. Uskoro se mlada supruga našla u blagoslovljenom stanju. Petar se odlučio da ušteđenim novcem i dodatnim kreditom kupi u Njemačkoj malu kućicu i time osigura dom svojoj maloj obitelji. Kad se rodio zdravi sin, nije bilo kraja sreći mladom bračnom paru. Živjeli su kao u transu, opijeni srećom i zadovoljstvom. Otac Ivan krstio je njihovog sina kojem su podarili simbolično ime, Srećko.

Petar se nije uznemirio kad su od banke počeli stizati veliki računi za otplatu duga. Uz rad u tvornici, pronašao je dodatni posao u jednoj gostionici, gdje je konobario svaku večer, subotu i nedjelju. Supruga i sin sve su ga manje viđali. Kući je dolazio samo prespavati i presvući se. Najduže su bili na okupu nedjeljom kad bi odlazili na hrvatsku svetu misu i poslije toga bi zajedno ručali.

Svatko je živio u vlastitom svijetu. Petar je živio za rad, supruga za dijete, a mali Srećko za dječje igre i zabavu.

Najzadovoljnija je bila banka koja je redovito naplaćivala dug koji se nikako nije smanjivao jer su kamate duga «pojele» sve uplate.

Godine su prolazile. Sinčić je stasao. Da bi pomogla suprugu i mlada se žena zaposlila. Nisu trpjeli oskudicu jer je dosta novca ostalo za život. Kuća je otplaćena. Samo, kakav je to bio život? Obitelj skoro nikada nije bila na okupu. Godine su prohujale. Supruga i sin su se počeli čudno ponašati. Već odavno nisu bili u hrvatskoj crkvi. Oboje su postali članovi neke vjerske sekte. Odlazili su na predavanja i na mise te sekte. Zvali su i Petra da pristupi sekti i dođe na njihovu misu. Petar se dugo odupirao pozivu, jer njegova je vjera bila kršćanska, a dom gdje se molio Bogu, iako je to sve rjeđe činio, starohrvatska katolička crkva.

Na uporno nagovaranja svoje supruge i sina koji je u međuvremenu napunio sedamnaest godina, pristao je jednom s njima poći na njihovu misu koja se održavala u neuglednoj zgradi s povećom dvoranom koja nije ličila na crkvu.

Na čelu dvorane nalazio se mali podij i na njemu stol s cvijećem, svijećama i raspelom. Bio je to improvizirani oltar. Vjernici, ili bolje reći članovi sekte, stajali su u dvorani. Petar je na svoje čuđenje primijetio da su to u većini bili mladi ili ljudi srednje dobi. Takozvani svećenik ili propovjednik odjeven u dugački crni plašt više je ličio čarobnjaku nego dušobrižniku. Nastupio je vrlo samouvjereno i teatralno.

Isprva je njegov govor imao nekakav smisao i kršćansku poruku, ali što je vrijeme dalje odmicalo, njegov glas postajao je nametljiviji, napadno agresivniji i sve nesnosnije glasniji, dok se na kraju nije počeo izderavati na vjernike da su grješnici i da im nema spasa. Lamatao je rukama po zraku, okretao glavu prema stropu dvorane i pozivao Isusa da dođe među njih. U njegovom glasu osjetila se sugestivna, skoro hipnotizerska moć retorike. Petar se radoznalo osvrtao po dvorani da vidi učinak prodike na članove sekte.

Najbliža susjeda do njega, izbečila je oči i tupog pogleda zurila u prostor. Počela se tresti i mrmljati neke nerazumljive riječi. Najednom se smirila i koliko je duga i teška stropoštala se na pod. Njezin primjer počeli su slijediti i drugi. Tu i tamo ponetko bi se srušio na pod i ostalo tako ležati, trzajući se nekontrolirano. Ostali su kao i propovjednik raširili ruke otvorenih dlanova prema stropu dvorane i grupno u koru dozivali:

- Isuse dođi, Isuse dođi!

Petar je isprva pomislio da je prvoj ženi koja se srušila na pod, pozlilo, ali kad su počeli i drugi padati, ostao je zapanjen i u nedoumici. Nije znao što se to događa s članovima sekte, dok mu njegova žena nije šapnula u uho:

- Isus je ušao u te sretne ljude pa im od težine nisu izdržale noge. Tko se nije dosta molio i glasno dozivao Isusa, nije doživio tu sreću, pojasnila je Petrova supruga koja je i sama bila jako uzbuđena. Petar je od čuda široko otvorio usta. Htio je nešto odgovoriti, nešto upitati, ali umjesto toga, usne su mu se raširile od uha do uha i s mukom se suzdrži da ne prasne u glasni smijeh.

Supruga i sin ošinuli su ga oštrim pogledom. Ne mogavši se više suzdržavati, Petar naglo izjuri iz dvorane. Svježi zrak mu pomogne da se pribere i prekine smijeh na usnama. Nije mogao sam sebi vjerovati što je malo prije vidio i kakvo je pojašnjenje dobio. U nevjerici kimajući glavom, uputi se kući ne sačekavši da iz «crkve» izađu žena i sin.

Da je pogriješio, ne zato što je ismijao članove sekte, već zato što je uopće pristao da dođe na njihovu vjerski seansu, Petar se uvjerio onog trenutka kad su se vratili supruga i sin. Nisu progovorili ni riječi niti su mu podarili pogled. Hladan je ostao i štednjak. Iako je bila nedjelja, žena nije po običaju pripremila ručak. To Petra nije zabrinulo. Ionako je morao na dodatni posao u restoran gdje se mogao do sita najesti. Više ga je zabrinjavala hladnoća sina i žene. No, tješio se da je to privremena reakcija, srdžba koja će s vremenom nestati. Prevario se. Od tog dana sin u supruga više nisu prozborili ni riječi s njim.

Poslije nekoliko dana pošao je na planirani put u Zagreb. Otišao je bez oprosta. Sin je bio u školi, a žena na poslu. U Zagrebu se zadržao nekoliko dana. Na telefonske pozive kući u Njemačku, nitko se nije odazivao. Svejedno je Petar kupio vrijedne i lijepe darove za suprugu i sina. Mislio je, to će ih udobrovoljiti, pokopat će ratnu sjekiru i zaboraviti incident u njihovoj crkvi. Dobro raspoložen i pun nade vratio se kući gdje ga je očekivalo veliko neugodno iznenađenje.

Stigavši pred kuću, još s ulice primijetio je na terasi pokraj ulaza dva velika kovčega. U prvi tren je pomislio, da se žena ili sin spremaju na put. Baš dobro da sam stigao na vrijeme, pomislio je Petar pa se požuri preko dvorišta na terasu gdje su stajali kovčezi. Na njima je bila prikopčana velika cedulja.

Petar pročita:

«To su tvoje stvari. Uzmi kovčege i otiđi kamo hoćeš. U ovoj kući više nisi poželjan niti si dobrodošao. U njoj žive vjernici u koje se ti ne možeš ubrajati. Zaboravi da si nekada imao ženu i dijete».

Petru se smrači pred očima. Pročita cedulju još jednom, pa još jednom. Nije mogao vjerovati što je pročitao. Tada mu sine da je to možda šala. Doduše, neslana šala, ali ipak samo šala. Pozvoni nekoliko puta na kućno zvonce. Kako mu nitko nije otvorio vrata, izvadi nervozno svoje ključeve s namjerom da otključa ulazna vrata. No što je to? Ključ više nije ulazio u bravu. Pokušao je nekoliko puta umetnuti ključ u ključanicu. Nije uspio. Polagano je počeo shvaćati da je brava na ulaznim vratima promijenjena, a ono s dva kovčega njegovih stvari na terasi nije šala.

Želudac mu se zgrči u boli, a u glavi ga presječe da je skoro izgubio svijest. Postalo mu je jasno da su ga iz vlastite kuće izbacili supruga i sin, njegova krv i meso. Njegova velika ljubav koja se pred Bogom i zakonom zaklela na vječnu vjernost dok nas smrt ne rastavi! A sad bi se rastavila radi nekakve sekte u koju je tko zna kako upala i uvukla sina Srećka. No to nije sve, hoće mu oteti kuću koju je on zaradio marljivim radom dugim nizom godina žrtvujući svoju snagu i skoro sve životne radosti. Tko nije vjernik? Pa on je Petar, kršćanin, član velike hrvatske katoličke zajednice. Doduše, zadnjih godina nije redovito išao u crkvu ali je živio po kršćanskim načelima i slavio Boga na svim velikim hrvatskim crkvenim blagdanima. Zar bi on morao padati u trans, rušiti se na pod i slušati kakve gluposti blebeće onaj dubiozni govornik, pa da bude po mišljenju svoje bračne družice i gospodinčića sina – vjernik?!

Prvotno zaprepaštenje počelo se pretvarati u bijes. Krv mu podlije oči. Počeli su ga napuštati svijest i razum. Kao u transu požurio je u šupu kraj zgrade.

Tamo je nabijenu na panj spazio veliku sjekiru za cijepanje drva. Automatski je zgrabi objema rukama te potrči prema ulaznim vratima. Namjeravao je razvaliti ulazna vrata, ući u kuću i u njoj sve porazbijati. Zatim će dočekati ženu i sina i njih ubiti. Bijes i želja za osvetom pomutili su mu pamet. Užarene glave, podrhtavajući od bijesa dotrči do ulaznih vrata. Podigao je sjekiru iznad glave s namjerom da njenu oštricu zarije u drvena vrata. Zamahne sjekirom ali se zaustavi u pokretu. Na mjestu gdje bi se trebala sjekira zabosti u vrata stajala su tri magične oznake sveta tri kralja kojima je hrvatski svećenik posvetio ovu kršćansku kuću.

«Bože, što to radim?» upita se. Zaprepašten vlastitim naumom, zavitla sjekiru i baci ju u cvjetni grm ispred kuće. Posramljeno se ogleda oko sebe, da provjeri, nije li ga netko slučajno vidio sa sjekirom u ruci. Na ulici i u susjedstvu nije bilo ni žive duše. To nije potpuno točno. Na susjedovom plotu sjedio je mačak Sivko koji je poznavao Petra i dao mu puno puta da ga miluje. Sivko se skupio u klupko, spreman da pobjegne čim se susjed pokuša približiti.

Nekom, životinjama prirođenom intuicijom, naslutio je opasnost koja dolazi. No Petru nije bilo do mačka. Zapravo nije ga ni vidio. Izađe iz dvorišta i uputi se bez cilja gradskim ulicama. Nije mislio na vrijeme, zapravo nije ni na šta mislio. Glava mu je najednom postala prazna kao i njegova duša. Tko zna kako je dugo lunjao ulicama dok se najednom nije našao pred poznatom katoličkom crkvom gdje je toliko puta bio na hrvatskim svetim misama. Zaustavi se i bez razmišljanja uđe u crkvu.

U polumraku je jedva razaznao slike Križnog puta koje su krasile obje strane stjenke dvorane i apostole u uvučenim nišama. Na udaljeni oltar s raspelom, kroz staklenu kupolu crkve padale su u snop savijene zrake sunca i jasno ga osvjetljavale. Pred kipom svete Marije, desno od oltara, gorjelo je nekoliko svjećica koje su zapalili vjernici. Prostorom je vladala čarobna tišina. U klupama nije bilo nikoga.

Petar se uvuče u zadnji red klupa za molitvu. Klekne, zaroni glavu u ruke i počne u sebi moliti. «Bože, što da radim? Znam za tvoju zapovijed – ne ubij! Ali moj život je upropašten, izgubljen, bezvrijedan. Ako neću ubiti svoje bližnje, uzet ću sebi život. Za što da dalje živim?!»

Pri toj pomisli posegne u sako za notesom i kemijskom olovkom. Napisat će oproštajno pismo. Počne razmišljati što da napiše. Odjednom se zagleda u osvijetljeni oltar i počne ispočetka moliti. Sumrak koji je vladao crkvom, ugodan hlad i tišina, počeli su na njega umirujuće djelovati. Petar se potpuno predao molitvi. Dozivao je Boga i molio ga za savjet.» Bože, Bože moj što da radim?»

Crkvom je vladala tišina. Čak su i zrake sunca napustile oltar. Samo su se plamičci svjećica pred kipom Marije nestašno međusobno poigravali, bacajući duge sjene na stjenke zidova crkve.

«Bože što da radim?», zavapi u sebi po tko zna koji put nesretni Petar. Pri tome nije ni primijetio da mu je za molitve i zaklinjanja, ruka u kojoj je držao kemijsku olovku kružila naokolo ostavljajući tragove na bilježnici. U takvoj atmosferi i okruženju Petar je proveo nekoliko sati. Nekoliko je starijih žena za to vrijeme došlo u crkvu pomoliti se. Došle su potiho i otišle, a da ih Petar nije ni vidio. U crkvi je postalo još tamnije. U jednom času zablista oltar osvijetljen snažnim zrakama sunca. Petar se prestrašeno trgne iz letargičnog stanja.

Nesvjesno pogleda bilježnicu koja se nalazila na molitvenoj klupi. Iznenađeno ustukne. List je bio iscrtan brojnim šarama i krugovima, uzduž i poprijeko gusto stisnutih. Podigne list i usmjeri ga prema zrakama sunca koje su se reflektirale od oltara. Dobro se zagleda u te šare. Najednom je u njima zamijetio ljudske likove. Što je duže promatrao, to mu se sve više činilo da u tom svežnju isprepletenih krivulja, crta i lukova prepoznaje lik žene koja u naručju drži dijete. Preplašeno pogleda kip Marije osvijetljene titrajućim svjećicama. Ona je u rukama držala dijete, Božjeg sina. Petar je razumio poruku. Na vrat na nos istrči iz crkve. Već je bio na ulici kad se sjetio da je nešto zaboravio. Vrati se u crkvu, klekne okrenut prema oltaru, prekriži se i poškropi posvećenom vodom i izusti :» Hvala ti Bože!»

Pozove taksi koji ga poveze do njegove bivše kuće. Pokupi dva kovčega sa stvarima i svoju putnu torbu pa se odveze u obližnji hotel. Nakon što se osvježio i presvukao sjedne za stol i još jednom dobro razgleda sliku koja je nastala u crkvi. Nema sumnje, ona je zaista bila malo remek djelo minijaturnog, apstraktnog slikarstva. Petar nije nikada prije u životu naslikao neku sliku niti je znao da ima talent za slikarstvo. Htio je znati na čemu je. Uzeo je čisti list papira s hotelskog stola i počeo po njemu šarati, slično kao što je to činio u crkvi. Uzeo si je puno truda i vremena. Ostao je zapanjen. I ova minijatura ispala je prekrasno. Nastavio je risati cijelu noć dok nije pred jutro zaspao sjedeći u stolici.

Svoje minijaturne slike pokazao je svojim prijateljima i drugovima na poslu. Svi su njima bili oduševljeni. Pokazao ih je nekim umjetničkim promotorima i galerijama. Nije dugo potrajalo i Petar je imao svoju prvu samostalnu izložbu. Prvu je slijedilo nekoliko drugih. Petrove minijature postale su cijenjene, a on poznat. Slike su našle svoje kupce. Dio novca od prodanih slika darovao je jednoj dječjoj klinici u domovini. Bivšoj supruzi i nezahvalnom sinu ostavio je kuću sa svim namještajem. Napisao je kratko pismo bivšoj ženi i sinu s kratkom porukom; Vi nemate pojma tko je pravi vjernik i što znači vjerovati u Boga!

Često bi odlazio u crkvu gdje je dobio nadahnuće. Ne nedjeljom na mise kad je crkva prepuna ljudi, već u doba dana kad je potpuno prazna. Sjedao bi uvijek u istu klupu i satima tiho molio. Pod kip majke Božje svaki put bi postavio i zapalio svijeću zahvalnicu. U crkvi bi nalazio smiraj i nova nadahnuća. Zapitan od kuda mu ideje i kako to da najednom tako lijepo crta, odgovarao bi tajanstveno:

«Ne crtam ja. Ja samo držim pero s tušem, a crta netko drugi!»

Veritas, 26. svibnja 2007. / 17. prosinca 2010.