Najdraži božićni dar
Autorica: Katica Kiš
Veritars 2001.
Nježno, tiho, poput sniježnih pahuljica koje su već cijeli dan u rojevima lepršale na smrznutu zemlju, spuštala se noć na malo slavonsko selo.
Kroz prozorska okna seljačkih kuća probijalo je žuto svjetlo petrolejki, dok je marljiva čeljad užurbano završavala dnevne poslove, pripremajući se za svetu Badnju večer. Moja majka već je od ranog jutra marljivo radila po kući, pripremajući posebna jela za božićne blagdane. Starija sestra čistila je snijegom zametene staze, dok je moj otac u naramku unosio drva u veliku sobu. Znala sam da će se danas zapaliti vatra u velikoj tučanoj peći i da će nas grijati na sve božićne dane. Uživala sam u toplini i svjetlu te vatre. Kroz malu rešetku na donjim vratima izbijala bi žućkasta svjetlost koja je trepereći igrala po okrečenim zidovima, dajući cijeloj prostoriji neku posebnu čarobnu privlačnost. Otac je brižno naložio vatru osušenim iverjem i vatra se brzo rasplamsala grijući hladne zidove i otapajući posljednje tragove ledenog cvijeća na prozorskim oknima.
Zadnji praporci saonica koje su nečujno klizile sniježnom cestom, gubili su se na drugom kraju sela. Tišina u iščekivnju nečeg radosnog lebdjela je u svježem noćnom zraku i osjećala se u svim kutovima.
Sestra je unijela božićnu jelku u sobu koja nikad nije nedostajala za Božić. Iako tada nisam shvaćala njeno značenje, divila sam se umijeću svoje sestre koja je kitila jelku svakojakim kolačićima, pozlaćenim orasima i posebnim bombonima u šarenom staniolnom papiru. Majka je postavljala stol za večeru. U sredini stola nalazio se okrugli tanjurić s isklijalom pšenicom iz čije je sredine virila upaljena božićna svijeća. Majka je pozvala sestru i mene k stolu, a zatim je nastala tišina. Vrata su se otvorila, ušao je moj otac, gologlav, noseći na leđima krošnje mirisne slame i pozdravio nas:
„Hvaljen Isus i Marija, čestitam vam Božić, Isusovo porođenje!“
„Hvala Bogu i tebi također“, odvratila je majka. Pogledala sam u lice mojega
oca i zapazila u tren nekakvu čudnu svjetlost i duboku radost koje su
preobrazile njegovo lice. Željela sam tada odgonetnuti i osjetiti što je to
moglo tako vidljivo utjecati na njega da se ta neshvatljiva svjetlost i
duboka radost tako jasno odražavala na njegovom licu.
Danas znam da je moj otac bio veliki vjernik, da je ljubio Boga iznad svega, vjerujući živo u spasonosnu moć Isusa Krista, ozbiljno shvaćajući poruku Evanjđelja, poruku radosti, ljubavi i mira. Samo ta duboka vjera i ljubav mogla je ozariti njegovo lice one davne, svete Badnje večeri.
Slamu smo tada zajednički prostrli po podu, sjeli za stol, a otac je započeo molitvu zahvalnicu koja je te Badnje večeri bila nekako skrušenija i toplija. Poslije večere sestra je započela pjevati omiljenu bozićnu pjesmu: “Narodi nam se Kralj nebeski...“
Svi smo prihvatili radosna srca, pjevajući s vjerom i veseljem, slaveći Boga koji nam je poslao svoga Sina, Spasitelja našega.
Dok sam se ja razdraganog srca igrala s mačkama, valjajući se po mirisnoj slami, odrasli su se spremali na polnoćku. Snijeg je škripio ispod nogu mnogih prolaznika koji su išli prema crkvici na sredini sela, dok su svjetla njihovih fenjera igrala u noći. Crkveno zvono pozivalo je vjernike noćas nekako veselije na službu Božju.
Negdje kasno u noć, umorna od igre i sretna što je stigao Božić, zaspala sam s krpenom lutkom u naručju. Rano u zoru, dok su posljednje zvijezde još treperile na jutarnjem nebu, probudio me je jedan muški glas. Bio je to Položaj, mladić iz susjedstva koji nam je prvi došao čestitati Božić. Skladnom pjesmicom zaželio je blagostanje, zdravlje, uspjeh i sreću našoj cijeloj obitelji.
“Živ i zdrav bio”, zahvalila mu se majka i darivala ga kolačima, pečenkom i voćem.
Kad sam odrasla i otišla iz roditeljskog doma, gdje sam u djetinjoj radosti doživljavala najradosniji praznik – Božić, u mom sjećanju još uvijek živi izraz lica mojega oca koje je kroz duboku vjeru bilo preobraženo one svete Badnje veèeri. U mojoj duši osjećam sada onu istu vjeru u Boga koja je tada zapalila u mom srcu božićnu luč radosti što još uvijek svijetli i sja na mom životnom putu.
To je bio i ostao zauvijek moj najdraži božićni dar.
Veritas, 17. prosinca 2010.
