Ne dirajte bijelog labuda

Autor: Miljenko Stojić

Veritars 2004.

»Osjećate li se krivim? Osjećate li se kriv…? Osjećate li s…?«

Bubnjalo mu je to po mozgu poput čekića u kamenolomu. Misli su se otkidale od velike gromade koja je u njemu stajala svih ovih dana. Lijepo odnjegovani gospodin, u ime međunarodne zajednice, ispitivao ga je o prošlosti. Hajde, da je to pitao da bi saznao istinu, ispravio puste propuste, ne, on je pitao da bi natovario krivnju tamo gdje je nema. Zaprepašćujuća je već sama drskost usuditi se pitati nešto takvo. I to bez znanja o onomu što se stvarno događalo.

Njemu su tako zapovjedili i on samo obavlja svoj posao. Bože, kako nečuveno! Vozilo je stalo pred samostanskim vratima. Činilo mu se da su brzo došli, ali nije gledao na sat. Svejedno je koliko je sati. Osjećao je glad. Nije otišao prema blagovaonici, već prema novoizgrađenoj crkvi. Kao gvardijan podnio je puno tereta gradeći je. Gledao je onu prije nje kako gori. Spasili su samostan, ali nju nisu. Poglavari su odredili da baš on pokuša zaliječiti nanesene rane. Činio je to sa srcem, ustrajno, poput vode koja kaplje kap po kap.

»Osjećate li se krivim? Osjećate li se kriv…? Osjećate li s …?«

Rat je dočekao u ovome samostanu. Danima ih je gledao kako se raspoređuju po gradu. Govorili su da su došli braniti grad. A svi su znali da nisu. No, ništa nisu mogli. Oružja je bilo malo, međunarodna zajednica pozorno je promatrala koga će okriviti za nemila događanja. A dobro je znala što će biti. Očito, sviđala je neke svoje poslove. Jednoga jutra zlokobno su upaljeni motori tenkova. Kretali su se iz predgrađa prema središtu grada, prema samostanu. Povorke ljudi uzmicale su pred njima.

Ispred samostana bila je stambena zgrada, a ispred nje veliko pregledno raskrižje. U zgradi su se rasporedila njih trojica, s kalašnjikovima i dvije-tri ose. Nisu se nadali uspjehu, samo su htjeli što skuplje prodati svoju i kožu svojih. Tenkovi su se neumoljivo primicali. U svojstvu gvardijana, u redovničkom odijelu, rastvorio je sva vrata samostana i stao na jednima od njih. Pridružila su mu se i druga njegova braća. Nije trebalo ništa govoriti. Svi su oni znali povijest i svi su znali za veljaču 1945. Neka druga njihova braća isto su tako očekivala vojsku. Došla je, povezala ih, dovela na obalu obližnje rijeke, pobila ih i bacila u nju. Od njihova redovničkog odijela napravili su sebi odjeću. Zbog čega bi sada sve bilo drugačije? Tenkovi su došli do raskrižja. Još koji metar i poletjet će prva osa. Kao da su nešto osjetili. Počeli su se zaustavljati, okretati na sve četiri strane. Bilo ih je smiješno vidjeti. Grdosije, a izgleda boje se. Jesu li izviđali? Ne zna se. Nakon nekog vremena počeli su se vraćati pravcem odakle su došli. No, samo do prve krivine. Tu su stali i počeli se ukopavati. Rat može početi.

»Nemam vam ništa posebno reći. Sve vam je jasno. Tko želi ostati, može. Ja ostajem.«

Gledao je u lica braće. Čvrsto i muški. Koliko ih poznaje?

»I ja ostajem.«
»I ja.«
»I ja.«
»I …«

Granate su kao ptice letjele zrakom. Oni su ih bacali raznih vrsta, naši kakvih su se uspjeli domoći. Ipak, nisu se dali. Čuvali su svoje.

Mirisalo je već danima da će se nešto dogoditi. Helikopter je uporno nadlijetao predjelom grada gdje je bila crkva i samostan. Viđen je i te večeri.

Odjedanput nebesa su se otvorila i oganj se sručio na crkvu. Gorjela je poput plasta sijena. Birali su za nju prikladno streljivo. I uspjeli. Bila je velika opasnost da će se zapaliti i samostan. Požar se jednostavno morao zaustaviti. Braći su u pomoć pritekli vjernici i ono malo vojnika što se vrzmalo okolo. Granate su padale po njima.

»Važno je samo da te koja ne pogodi«, šalili su se trpko u prolazu. Nakon dugotrajne borbe uspjeli su obuzdati vatrenu stihiju. Umorni i zadovoljni dočekali su jutro. Samo da sada nečim jačim ne počnu tući po samostanu! Sve čime su do sada pucali po njemu izdržao je. Vreće s pijeskom bilo je ono što je, zajedno sa starim zidovima, čuvalo nadaleko poznatu knjižnicu. Već je nekada prije paljena, hoće li opet?

Lipanjske zore oslobodile su grad. Kupao se u suncu. Gladni i siromašni nastavili su kucati na samostanska vrata. Rat je ostavio tragove. Gvardijan nije provjeravao koje je tko vjere i nacije. Rekao je braći da nastave davati svima, svi smo ljudi i glad je kod svih jednaka. Počeo je time stjecati još veću naklonost i ugled u gradu.

Prepoznali su ono ljudsko i vjerničko u njemu. Ćutili su da voli ovaj grad sa svim njegovim različitostima i da ima namjeru ustrajati u njemu. Uzalud povijest sa svim njezinim rušenjima! Nekada su crkve i samostan resili grad, pa su došli osvajači s istoka i sve ih porušili. Stoljećima nisu dali oživjeti im, uskrsnuti. Unatoč tomu, došla su nova vremena. Počelo se graditi. Sada je ponovno došlo vrijeme rušenja. Grad je drhtio pred neizvjesnošću.

»Samostan je dobra utvrda, odatle ćemo ih satrat«, govorila je neka spodoba nehajno prebačena oružja preko leđa.
»Šuti budalo, nikoga ti nećeš satrat. Jesi li čuo?«

Umuknuo je.

»Ovaj je samostan učinija puno dobra i nitko ga ne smi dirati. A ako narede oni odozgor, ja odlazim. U tom neću sudilovat.«

Poznavali su ga kao sposobna borca. Nije se razmetao riječima. Samo, kada bi nešto rekao da će učiniti, onda je to i učinio. Zbog toga su sada svi šutjeli i odlučili maknuti ruke od samostana.

»Što je bilo s njima«, vikao je uz buku koja je dolazila s druge strane crte. Otkada su počele borbe, samostan je, naime, na prvoj crti. Kao da nije bilo dovoljno rata s onima drugima.

»Jedan je ranjen, jedan poginuja. Ne znam tko prvo, a tko drugo.«

Kada je povezao rastrgane riječi, izletio je na dvorište. Kretao se onom zaštićenijom stranom. Nije se bojao, ali je uvijek držao da je bolji živ, nego mrtav junak. Imao je što vidjeti. Izvlačili su ih iz slupanog vozila. Brat je bio živ i ranjen, marni djelatnik mrtav. Bilo mu je neizmjerno teško. Isprekidano su mu ispričali da su ih najvjerojatnije »namirisali« u toj prostoriji. Bili su tamo da nešto poprave, a oni su ih kroz puni zid gađali osom. Nakon što je brat bio ranjen, djelatnik ga je pokušao vozilom prebaciti do prve pomoći. Pogodili su ga snajperom kroz sitan otvor između greda položenih da čuvaju taj otvoreni dio. Mora da je strijelac danima vrebao hoće li ikoga spaziti pod tim sićušnim otvorom. Gvardijan je brzo donosio odluke u glavi što dalje činiti.

Međunarodna zajednica zaustavila je rat. Sve je natjerala sjesti za stol. I onda je iscrtala ishod. Tko te pita za nezadovoljstvo, mora se živjeti. Ponuđeno mu je ponovno izgraditi crkvu. Zar je mogao odbiti? Kako se samo sjećao svega!? Poduhvat je bio zahtjevan i nije se mogao dovršiti tako lagano. Nakon što su završeni grubi radovi, pristupio je uređenju kapelice. Barem će nju napraviti kako treba. Unajmio je i dobroga umjetnika. Nije naše vjere, nije iz našeg naroda, ali zašto ne bi mogao uresiti našu kapelu? Učinio je to zaista znalački. Samostan se ima čime ponositi.

Naslonio se na hladan zid. Sjeća se kada su ga lijevali. Bila je noć, ali su strojevi radili poput švicarskog sata. Kao da mu on sada priča o tomu.

Zvali su ga na objed. Nevoljko je pošao. Još ima mnogo toga reći ovome prostoru, a i on njemu. Vratit će se ponovno. Ovaj izvor života ne smije presušiti.

Išao je rano spavati. Osjećao je umor, ali je bio zadovoljan u duši. Poglavari su se ponijeli kako je trebalo. Nisu ga ostavili sama, stajali su uz njega. Cijeni to i neće se predavati. »Osjećate li se krivim? Osjećate li se kriv …? Osjećate li s…?«, zaspao je čvrsto uz ovu uspavanku. Te je noći sanjao čudan san. Jezerom je plovio veliki bijeli labud. Nikome nije činio ništa loše. A volio je labudove.

Čuo je buku. Dolazili su raspojasano i divljački počeli gađati labuda. Promatrao je prizor. Oni su uporno nastavljali. Nije više mogao izdržati. Skočio je i viknuo: »Ne dirajte bijelog labuda«.

Svanjivao je topli ljetni dan. Radio javlja da tamo negdje ponovno pucaju. Bilo mu je sve poznato. Opet će oni zasjedati, opet će oni mudrovati, opet će oni …

Pio je jutarnju kavu i mislio na bijelog labuda iz snova.

Veritas, 22. studenog 2004. / 17. prosinca 2010.