Ne kradi

Autor: Ivan Ott

Veritars 2005.

Don Šime, seoski svećenik malog uspavanog sela na jednom sjevernodalmatinskom otoku nije se mogao potužiti na povjereno mu stado. Siromašni ali radišni ljudi redovito bi nedjeljom do zadnjeg mjesta popunili malu seosku crkvicu. Unatoč ateizma, službene politike komunističke vlasti, u selu nije bilo nekrštenog djeteta ni braka sklopljenog bez svetog sakramenta crkve. Nije bilo krvnih delikta, teških tučnjava i krađa. Seoski dušobrižnik vodio je miran život bez velikih emotivnih doživljaja, samo da nije bilo te dvostruke krađe kojom je bio oštećen upravo on sam.

U vrtu iza crkvice, na crkvenom zemljištu, don Šime je imao mali kokošinjac u kojem je hranio nekoliko kokica koje su marljivo legle jaja. Ponekad bi se zvonjava crkvenog zvona pomiješala s kokodakanjem kokica koje su najavljivale uspješno obavljeni posao. Don Šime bi se radovao toj zvonjavi i tome kokodakanju kao što se malo djetešce veseli zvečki njišući se u zibaljci. Crkveno zvono označavalo je teritorij kojeg nisu mogli osvojiti ateistički svjetonazori, a kokodakanje kokica nagovještavalo je slasnu kajganu za doručak. Te sitne ovozemaljske radosti bile su sastavni dio života seoskog svećenika kojemu to zabačeno selo, odsječeno od drugih mjesta kamenim vrletima, nije moglo pružiti neku veću razonodu.

No jednog dana, nad malo selo nadviše su se crni oblaci grijeha. Iako su don Šimine kokice svakog dana redovito kokodakale, ipak je don Šime, koji nije redovito sakupljao jaja, primijetio da jaja ima sve manje i manje. Bilo je dana kad u leglu nije našao ni jedno jaje i u don Šimi se probude sva zvona i počinju zvoniti na uzbunu i upozorenje. Najprije je posumnjao na lisicu iz kamenjara, koju je često viđao kako se šulja po rubu sela, ali mu nije bilo jasno zašto bi lisica krala samo jaje a ne cijelu kokoš? One su bile sve na broju. Zato je posumnjao na seljane, pa na seosku mulariju. Istina, selo je bilo siromašno, no nije bilo potrebno krasti tuđa jaja. Možda mu je to netko činio iz dešpeta ili ga je seoska mularija htjela samo naljutiti. Bez obzira tko je bio kradljivac jaja, uspio je naljutiti don Šimu. U nedostatku jaja bila mu je uskraćena tako draga kajgana. Preostalo mu je samo uživanje u omiljenim zvucima zvonjave crkvenog zvona što se miješala sa kokodakanjem kokoši.

Don Šime je odlučio postaviti zasjedu. Strpljivo je čekao i vrebao na počinitelja, ali bez uspjeha. Nagrada za sav njegov trud i upornost izostala je, jer se kradljivac ili kradljivci nisu odali, a jaja su i nadalje netragom nestajala. Kada je don Šimi dojadila igra lopova i žandara odlučio se obratiti sa crkvene propovjedaonice svojim (crnim) ovcama. Nije da ga boli nestanak jaja, propovijedao je don Šime na nedjeljnoj misi, nego ga boli što netko krši devetu zapovijed božju, koja kaže «ne kradi». No ni to nije pomoglo, jaja su i dalje nestajala.

Jednoga dana seoski ribari darovali su don Šimi za doručak svježe ulovljenu ribu, kao naknadu za nestala jaja. Dakako da se tom daru obradovao. Frigana riba na maslinovom ulju, zalivena domaćim vinom, svakako je bolja i od najbolje kajgane. Don Šime se odmah prihvatio posla. Čistio je ribu na kamenom stolu koji se nalazio u vrtu ispred župne kuće. Bio je pri kraju posla kad u kući zazvoni telefon. Don Šime obriše ruke o pregaču i pohita da se javi. Razgovor je potrajao duže nego što je svećenik to želio. Sve njegove misli za vrijeme razgovora vrtjele su se oko slasne marende, i očišćene ribe koja se parila na suncu.

Završivši telefonski razgovor, pohitao je u dvorište po ribu. U dvorište je zakoračio upravo u onom trenutku kad se veliki galeb sa očišćenom ribom u kljunu, uz veliki napor pokušavao vinuti nebu u visinu. Don Šime zaprepašteno otvori usta kao da će viknuti i time preplašiti ptičurinu, ali je od neugodnog iznenađenja ostao bez glasa. Galebu je uspjelo poletjeti sa teškom ribom u kljunu, napravio je trijumfalno nekoliko kružnih letova iznad župnog dvora i prije nego se udaljio iz vida, don Šime ispruži prema njemu ruku pa ispruženim kažiprstom zaprijeti:

«Iako si ptica, i ti si Božji stvor i za tebe isto vrijedi božja zapovijed – ne kradi!»

Galeb nije ni «trznio» na ovaj prijekor, već je snažnim zamasima krila nestao sa vidika i izgubio se iza obližnjih kamenih klisura, koje su ga sakrile pred don Šiminim mrkim pogledom. Tužan i razočaran što životinje i ljudi krše Božju zapovijed, don Šime se toga dana odrekao jela i zadubio se u čitanje svete knjige. Što li će u nedjelju na misi reći svojim mještanima? Kako da ih uvjeri da se drže Božjih zapovjedi kad ni druga živa bića prirode ne poštuju njegove zapovijedi? Ipak je odlučio da u svetoj knjizi potraži prikladan tekst kojim će na nedjeljnoj misi popratiti ove nemile događaje.

I zaista, u nedjelju je na propovijedi srušio drvlje i kamenje na grešno seosko stado, te kao usput dodao, da nije čudo da se i životinje loše ponašaju kad imaju loše uzore u ljudskim bićima. Kokošja jaja i ribu nije spomenuo, iako ga je pomisao na uskraćeni mu gurmanski užitak još više ražestila.

Uzalud su bile sve njegove propovijed, uzalud kolektivni ukor i uzalud anatema na grešnika! Župnikove kokice su i nadalje kokodakale i nosile jaja koja su i dalje netragom nestajala. Don Šimu su već spopadale crne misli o tome, kako će umjesto jaja, ispeći i pojesti svoje kokice. Ipak im se na kraju smilovao, jer nisu one krive što njih i njega netko potkrada. Dani su odlazili tiho i nečujno, kako su i dolazili, ako su more ili nebo bili mirni. Don Šime bi ponekad u kokošinjcu pronašao poneko usamljeno jaje, kojeg bi čuvao do slijedećeg puta, kad bi mu se posrećilo da pronađe još koje. Tako je bar ponekad mogao marendati kajganu sa šunkom, dok bi se ostale dane morao zadovoljiti s koricom kruha i kriškom ovčjeg sira, jer mu ponos nije dozvoljavao da od nekog seljana zaprosi nekoliko jaja ili da ih kupi u seoskom dućanu.

A onda se zbio događaj koji je temeljito preokrenuo ritam života seoskog svećenika i njegovih seljana. Jednog kasnog ljetnog popodneva don Šime se ispružio na ležaljci u župnom vrtu u hladu stare pinije. Ljetna omara, mir i miris ružmarina koji se širio prostorom, omamili su svećenika do te mjere, da je utonuo u lagan san. Knjiga koju je prije toga čitao ispala mu je iz ruke i pala uz ležaljku na kamenom popločenu stazu.. Nije to bio čvrst san, već posve lagano dremuckanje, tako da je don Šime čulno registrirao sve zvukove koje su stvarali cvrčci ili galebovi koji su povremeno nadlijetali župni dvor.

Vrijeme je stalo ili se uopće nije pomicalo u ovom malom, zabačenom dalmatinskom selu. Svećenik je tako dremuckao možda sat vremena, a možda i manje, kad ga iz drijemeža prene glasno karanje galebova, koji su kružili iznad župnog dvora. I prije nego li mu je uspjelo svojim sanjivim očima pogledati u nebo, da vidi zašto su galebovi tako glasni, uz njegovu ležaljku u ružmarin žbun padne nešto dugoljastog oblika. Don Šimina prva pomisao bila je, da netko bacanjem kolca pokušava rastjerati bučne galebove. Onako snen digne se iz ležaljke, pa zaviri u žbun i potraži predmet koji je upravo pao s neba. Nije trebao dugo tražiti.

Iznenađen nalaskom, trgne se tako naglo unazad, da je zamalo pao preko ležaljke. U ružmarinu je poskakivala velika duguljasta riba dugog, tankog kljuna, koja je bila vjerojatno, tek pred nekoliko trenutaka izvučena iz mora. Bio je to lijep primjerak ribe iglice, težine oko pola kilograma.

Don Šime zgrabi ribetinu, zagleda se u nebo na kojem su još uvijek kružili i glasno kliktali galebovi, pa poviče tako glasno da su obližnje klisure odzvanjale.

«Haleluja, haleluja, hvala vam sinji galebovi! Hvala vam da ste se pokajali za svoj grijeh i vratili mi ribu za ribu koju ste mi ukrali pred nekoliko dana. Hvala i neka vam je oprošten grijeh», povikne u nebo i uputi se u župni dom da spremi dar neba. Galebovi su i dalje glasno klikćući nadlijetali župni dvor. Da li su se nastavili međusobno svađati zbog ribe koju je netko od njih maloprije ulovio i nepažnjom ispustio u župni dvor, ili su kudili novog vlasnika ribe koji je nestao u zgradi, to don Šime nikada ne će saznati.

Nije potrebno naglašavati da je slijedećeg dana don Šime omastio brkove slasnim ribljim pečenjem. Već prve nedjelje poslije tog događaja, održao je u crkvici «povijesnu propovijed» u kojoj je veličao ptice, koje su poštenije od nekih ljudi i koje su spremnije pokajati se brže nego neki grešnici ljudskog roda.

«Uzmite si za uzor sinje galebove», grmio je sa propovjedaonice don Šime, «ponosna i poštena stvorenja koja su se pokajala za učinjenu nepravdu i otkupila svoj grijeh darom. Neka vam je oprošteno», klikne ushićeno don Šime, podigne glavu u vis i kroz staklenu kupolu crkvice uputi pogled u nedjeljno nebo.

Da li je u tom trenutku želio, da poruka stigne do ušiju kradljivca kokošjih jaja ili je podsvjesno špekulirao? Može, ali otvoreno nije imenovao lopova.

Nedugo poslije ovog događaja u selu se dogodilo novo čudo. Iz don Šiminog kokošinjca prestala su nestajati jaja. Da čudo bude još veće, don Šime ih je odjednom pronalazio više nego što je bilo kokica. Seoski dušobrižnik počeo je sumnjičavo promatrati svoje pernato kokošje jato, koje je i dalje revnosno kokodakalo kao i do sada, samo što se njegova «proizvodnja» udvostručila. Bilo mu je jasno da je to po ovozemaljskim prirodnim zakonima nemoguće i da to što se sada događa graniči sa čudom. Čudo u ovom dalmatinskom selu? Ne, don Šime je ipak bio dovoljno razuman da stvori drugi zaključak. Zato je ponovno počeo, sakriven u župnom dvoru promatrati kokošinjac.

Za razliku od prijašnje promatračke akcije, ovoga puta, u jednoj noći, don Šime je ipak imao malo više sreće. Mjesec je bio pun i bacao je dovoljno svjetla na župnikov kokošinjac. Don Šime je razgovijetno vidio i prepoznao osobu koja se ušuljala u kokošinjac i iz košarice, koju je donijela sobom, vadila jaja i stavljala ih u kokošja gnijezda. Bio je to, nitko drugi nego zvonar Bepo, koji je stanovao tik uz župni dvor.

Nakon što je zvonar ispraznio košaricu, ogledao se na sve strane, i istim se putem kojim je i došao, potiho izšuljao iz kokošinjca, zatvorivši iza sebe oprezno i jedva čujno vrata. Don Šime je od iznenađenja zamalo pao sa stolca na kojem je sjedio čekajući osobu ili osobe, koje su podmetale jaja. Na sve je računao, samo ne na zvonara. Zašto baš on? Nije mu zamjerao to, što je sada donosio jaja, već to što ih je prije krao, pa se tek sada, nakon poznate nedjeljne prodike pokajao.

Don Šime nije odao slijedećeg ni ostalih dana, da mu je osoba koja je bila istovremeno grešnik i pokajnik poznata. Strpljivo je čekao da zvonar Bepo dođe na ispovijed. No sjetio se da Bepo već duže vremena nije bio na ispovjedi. Sjetio se i toga, da je nekoliko puta ukorio zvonara, jer je kasnio zvoniti. Jednom je to bilo u podne, drugom zgodom navečer za Ave Mariju, a jednom čak za poziv na nedjeljnu misu. Zvonar se ni jednom nije ispričao, niti se opravdao, na prijekor se samo mrštio i time odavao svoje loše raspoloženje. To bi mogao biti razlog za njegovu «osvetu», odnosno krađu jaja iz kokošinjca, zaključio je seoski dušobrižnik.

Don Šime je danima čekao da se seoski zvonar Bepo ispovijedi. Uzalud. Kao što se noću skrivao pri ulasku u kokošinjac, tako je zvonar i danju izbjegavao susret sa župnikom. Na kraju don Šimu napusti strpljivost i on jednog dana zaskoči zvonara i na njegovo veliko čuđenje, pozove ga da drugog dana zajedno marendaju.

Marenda se sastojala od kajgane i bijelog kruha. Za vrijeme jela nisu razgovarali. Kajgana je bila ogromna i jedva su ju pojeli.

Prije nego je zvonar napustio župni dvor, don Šime ga pozove da slijedećeg dana opet dođe na doručak. I ovaj puta je kajgana bila ogromna, a zvonar je nanovo bio pozvan da i slijedeći dan dođe na doručak. Prilikom tih jutarnjih gozbi, don Šime bi vješto glumio suzdržljivog domaćina, nagovarajući svog gosta da pojede veći dio kajgane. Tako je to trajalo nekoliko dana za redom, dok Bepo više nije mogao izdržati i zamoli don Šimu da ga ispovijedi.

Odmah su se uputili u crkvicu. Don Šime se zatvorio u ispovjedaonicu, a zvonar Bepo je kleknuo ispred prozorčića i tiho prozborio:

«Časni oče, sagriješio sam.»

«Znam, znam što ćeš reći», prekine ga svećenik povišenim glasom. «Pomoli se za svoj grijeh i prestani izluđivati kokoši i mene silnim jajima. Ja kajganu više ne mogu ni vidjeti, a kamo li jesti. Ako još jednom zakasniš ili zaboraviš zvoniti, za pokoru nećeš se morati moliti, već jesti kajganu dok se ne raspukneš.»

Od tog dana kokice su u župnom kokošinjcu legle jaja po ustaljenom «voznom redu», zvonar Bepo nije više kasnio zvoniti, a don Šime je sa seoskim ribarima mijenjao jaja za morske plodove. Iskonski mir spustio se na ovo malo zabačeno dalmatinsko selo.

Ponekad bi galebovi nadlijetali župni dvor, kružili oko njega i iz visine promatrali dvorište. No na kamenom stolu u župnom dvorištu više nije bilo ribe. Don Šime nije vjerovao galebima, jer ako prilika čovjeka čini lopovom, zašto to ne bi vrijedilo i za životinje. Zato je ribe čistio na seoskom molu bacajući glave i iznutrice u more. Za njima su se grabile ribe, raci i galebovi koji su «usidreni» na morskoj površini u blizini mola, čekali na «kruh bez motike», riblje ostatke.

Don Šime je prikrajkom oka motrio njihovu međusobnu borbu za zalogaj ribljih otpadaka, pa kad se sjetio da je zaslugom ovih ptica ponovno došao do kokošjih jaja, darežljivo bi im u more bacio poneku manju ribicu. Ruku na srce, u kajanje ptica i namjerno vraćanje ribe nije vjerovao. Bio je svjestan da je to bio puki slučaj. Ali se ravnao po načelu – podijeli svoju radost sa drugima, pa će tvoja radost biti još veća!

Veritas, 12. travnja 2005 / 17. prosinca 2010.