Nesretni par

Autorica: Snježana Šamanić

Veritars 2009.

Svi su ih dobro znali; taj jadni, nesretni par, koji se godinama utučeno vukao po gradu; on – nepočešljan, dugokos, muškarac srednjih godina izgužvana i pohabana odijela i ona – starica zgrbljenih leđa, savinutih gotovo do pravog kuta, rijetke, sijede kose skupljene u malu pundžu, u tanašnoj, i usred zime, šarenoj, ljetnoj haljini preko koje je nosila izlizani skafander, redovito su bili viđani oko tržnice, motali se oko kontejnera provjeravajuć’ njen sadržaj i vukući veliku boršu skupljenih boca. Bože, kako li su bijedni – tek bi ponekad, možda suosjećajno i s tugom u srcu, ustanovio poneki slučajni prolaznik, ili vozač, gotovo ih očešavši ili zaobišavši na cesti koju su, polako, poput puževa, znali prelaziti ispod pothodnika glave gradske prometnice.

Živjeli su u unajmljenoj baračici nasuprot groblja. Vlasnica tog malog, nevelikog i vlažnog prostora, uvidjevši sav jad njihova beznadna života, smilila im se, i nakon nekog vremena prestala naplaćivati malu najamninu za taj, po svoj prilici, i po njihovu mišljenju, nekadašnji kokošinjac ili uzgajalište zečeva. O, kako li su joj bili zahvalni; kad su čuli za tu njenu vijest dugo su se radovali i pjevali u sebi zaboravljajući na ustajali miris svog malog, neurednog i zapuštenog doma.

Petar je, raznježen i dirnut njenom plemenitošću, znao reći dobrostivoj gospođi: – Kako da vam zahvalimo za tu dobrotu, kad ništa nemamo. Mogu li Vam ponekad iscijepati drva, pomoći malom u školi ili bilo što u kući, samo recite. No, iako i sama u nezavidnoj situaciji, ona se znala samo blago nasmiješiti:

– Ne brinite, budite tu koliko god želite. Žao mi je da nemate grijanje, no obucite se dobro, zima je pred vratima, bit će oštra. Ponekad im je, umjesto da baci u smeće, znala dati starog kruha i ostatak njena ručka što je njima predstavljalo pravu gozbu.

I te je večeri Petar odlučio pohoditi kontejnere. Majka je već danima kašljala pa je odlučio krenuti sam.

– Budi ti doma, rekao je, kratko je pomilovavši po nježnoj, pahuljastoj kosi. – Bolesna si, ne možeš takva nigdje! Pogledao ju je blago i pomislio: – Majčice moja, ti si mi sve na svijetu, samo mi ozdravi.

Odlučio je posjetiti Jakova, svog još jedinog prijatelja iz djetinjstva, i pri toj pomisli srce mu se ispunilo srećom. Znao je da nije uvijek dobrodošao, vidio je to po nervoznom i neodobravajućem pogledu njegove supruge, no, taj njegov pohod i poneka posjeta ulijevali su mu neopisivu nadu. Petar je, da pojasnimo, ostavši bez posla dalekih devedesetih, kucao na mnoga vrata moleći za zaposlenje. No, već tada je bio u prilično zrelim godinama i njegovi vapaji nisu shvaćani ozbiljno. I nada se, s vremenom, u tom smislu, počela polako gasiti.

Jedina veza njegova života sa realnim dijelom svijeta predstavljao je upravo Jakov i njegov dom; tu je, ponekad, još se uvijek raspitujući za moguće poslove, mogao telefonirati, nakratko koristiti Internet, natipkati pokoju riječ. Petar se, naime, kroz to dugo razdoblje, u iščekivanju ikakva boljitka, pošteno zavrnuvši rukave, bacio na pisanje. Volio je, kad bi s majčicom završio pohode po smetlištima, doć’ doma i prepun proživljenih emocija, zapisati svaku riječ upravo doživljenih situacija.

Znalo se desit da, za vrijeme tog kopanja po smeću, okrutnost ljudi nije uvijek shvaćala njihov napor da prežive, a iščuđavanje i prezir pojedinaca su ga znali duboko raniti i dodatno mu uništiti ionako krhko samopouzdanje, pa je iz tih razloga redovito sjedao za klimav, dotrajao stol svog doma i pisao. O svemu; o tuzi zbog smrti oca, o majci koja u devedesetoj zavlači drhtave prste u kontejnere tražeć’ bilo kakav upotrebljiv predmet; kakve stare cipeletine, haljetak ili bilo što korisno; o jadu svog odavno zaboravljenog ljubavnog života kojeg se sjećao kao kroz maglu, o zanimljivim ljudima koje je pratio gradom sa znatiželjom radoznala dječaka, o galebovima koje je rado hranio mrvicama starog kruha, pa i o sunčanom danu koji, nakon dobro odrađena posla prodaje boca, još uvijek zna razgaliti njegovo umorno srce. O svemu je pisao Petar i, uz pomoć Jakova, slao na razne adrese. I čekao.

Ima li kakvih novosti u svezi onih priča? – zapuhano je zapitao prijatelja ulazeći u njegov dom. – Čekaj, da provjerimo, vedro će Jakov sjedajući za stari kompjutor.

I tako se njihovo ugodno, dugogodišnje druženje redovito nastavljalo. Ispijajući topao čaj, Jakov bi počeo sa svojim žalopojkama i problemima, a Petar, izvrstan slušač i pravi prijatelj, samo je, iskreno coknuvši ispucanim usnicama i pozorno saslušavši Jakova, na koncu vedro zaključio:

– Stari moj, pogledaj se; imaš suprugu i dijete, nemaš posao – znam da je teško, potpuno te shvaćam, al’ pogledaj mene – što ja da radim, reci mi, što!

I već se osmijeh njegova vjernog prijatelja opet vraćao na zabrinuto mu lice. No, tren poslije, kad se začuo tup udarac vanjskih vrata, što je značilo da se Jakovova umorna supruga vratila s posla, Petar se morao hitro ustati i uz pozdrav krenuti dalje.

Dani su se nizali poput biserja, a večeri prolazile tiho, poput lišća što, otkinuto od grana, lagano putuje ka tlu. I sam je njegov život sve više sličio na to zgaženo, rastrgano lišće, na taj živi dokaz da je sve prolazno i da sve umire. Često je znao sa svojom malom bilježnicom zastati u parku i uperiti pogled u tu jesenju divotu; to zlato od boja i sjete. Sjeo bi na klupu i tako, prepun dojmova, nastavljao sa svojim zabilješkama. Tako su i nastajale pojedine priče i radost njihova stvaranja, pa bi se navečer rumen, od svježa zraka, ali vidno raspoložen vraćao bolesnoj majci. Slutio je da mu zamjera tu njihovu odvojenost, tim više što je bila toliko nemoćna da se jedva uspijevala ustati iz kreveta po čaj, no, duboko u sebi je znao da će kad se vrati, vidjevši ga umorna, ali radosna osmijeha, i njene tobožnje ljutnje nestati.

Petar je i tog poslijepodneva produžio prema gradu. Otvarao je kontejnere jedan za drugim i tek povremeno – kad bi ga kakva radoznala glava usput ošinula pogledom – osjećao stid i bijedu zbog svog jadnog položaja. Negdje je znao naić’ na neke nove i nepoznate pridošlice pa bi, bez velike galame i svađe, jednostavno nastavljao dalje. Taj dan je, upravo zbog njegova pjesničkog sanjarenja, bio i manje uspješan; uspio je skupiti tek jednu napola praznu vreću boca pa se malaksalo uputio u obližnju trgovinu da ih naplati.

Prodavačica ga je blago pogledala i izbrojila sitniš dajući mu ga u ruku. Kupio je tek kruh a ostatak spremio u džep. Znali su se godinama, i da nije u toj svojoj bijednoj situaciji – možda bi joj se i nasmiješio, dodao nešto lijepo na račun njena izgleda, no – slutio je da bi svaka njegova riječ u ovom trenu bila suvišna. Ljubazno je pozdravivši, tiho je zatvorio vrata trgovine za sobom, sreo se s užurbanim gradom koji polako tone u noć. Volio je ta predvečerja; taj miris pečenih kestena i kokica, ljupke, namirisane dame koje iščekuju svoje kavalire, nestašna zadirkivanja djece što užurbano jurcaju pored njega, razdragana lica zadovoljnih ljudi koji se ležerno i bez žurbe, vrećica punih kupljenih stvari, polako vraćaju svojim toplim domovima. Nosnice su mu bile pune miomirisa i miline zbog radosti i živosti svog grada. Otkinuo je komad slasna kruha i zagrizao ga. – Bože, hvala ti na kruhu, na životu, majčici, na svemu. -

Ganuto je pogledao u nebo i uputio se u Stari grad, u crkvu. Volio je te trenutke mira i samoće; molitva mu je davala snagu i spokoj koju nigdje drugdje nije mogao naći, te je nakon podužeg razgovora s Bogom, zastao kod gospođe koja je nudila razne časopise i svijeće. Često je znao razgovarati s tom blagom i razumnom staricom o svemu. Znao ju je godinama pa su se i njihova međusobna tiha i iskrena povjeravanja redovito nastavljala. Ostavio je nešto zarađena novca u škrabicu za siromašne, kupio omiljeni ¨Glas koncila¨ i uputio se doma.

Dobro je – pomislio je. – Jesen je još blaga i još nema studeni, bar ćemo još neko vrijeme izgurati prije hladnoće.

Pomisao na boležljivu majku nagnala ga je da požuri. Još samo da skokne do ljekarne po onaj sirup. Veselo je izašao iz autobusa, no iznenada su ga neki novi strah i zebnja stali moriti. Požurio je ka groblju i zastao. Koliko duša ovdje počiva. Bože, koliko je dobrote, ljubavi, plemenitosti, žrtvovanja i nadanja ovdje zauvijek sačuvano. -

Stao je razmišljati o krhkosti naših života, o svojoj sreći zbog dobrih ljudi koji su ga okruživali; o onoj prodavačici u trgovini, o Jakovu, ženi iz crkve, gazdarici, o majci, o najdražoj majci koja ga čeka, i požurio.

Hej, mama, kako si? – bojažljivo je prišao mraku u smjeru njena kreveta.
Vidi, počeo je vaditi kruh iz vrećice. Mama! – gotovo je viknuo, no isti je tren požalio što je tako nerazuman. Nije se odazvala, vjerojatno spava. Polako je prišao njenom nepomičnom, mršavom tijelu. Blago je uzeo za ruku. Bila je hladna. Okrenuo je njenu glavu prema sebi i naglo je protresao. – Mama – probudi se, čuješ li me!!!

Kriknuo je još jednom jako, iz petnih žila, ali u sebi. Užasnut i pun boli potražio je njenu ruku opipavajući puls; osjetio je još sasvim lagani, usporujuć’ znak života. – Mama, pomaknuo je njenu rijetku kosu s lica i primio ju u naručje. – Mama, što je, jesi dobro? – ponovno je prodrmao njena savijena, mršava leđa i bolno povikao: – To sam ja, tvoj Petar, čuješ li! Još jednom je stavio glavu na njene grudi i osluhnuo. Napokon je uhvatio ritam njena slabašna srca.

Hej, mama! – pomilovao je njeno blago, mršavo lice i ponovno je pokušao uspraviti na krevet. I u tom trenu, u tom djeliću trenutka, učini mu se da su ga njeni hladni prsti lagano takli. – Hej, mama, što ti je, reci nešto, molim te…

Položio je svoju ruku na njena prsa i shvatio – Živa je, živa je. Bože moj!

A kad je začuo njen, gotovo nečujan, sitni, kašalj, osmjehnuo se i šapnuo:

- Jesi spavala? Uh, kako si me uplašila. Još je potrajalo to njeno buđenje a onda je uzdahnula i s pola snage šaptala: – Spavala sam, dugo, dugo i usnula lijep san. Vidjela sam tatu kako mi maše i zove me. No, od umora sam se mogla samo nasmiješit’ i pružit’ mu ruke. On me dozivao i smijao se, kao nekad, sjećaš se njegova smijeha, Petre? – kašnjucnula je tražeć’ njegovu ruku.

– Sjećam se mama, kako ne. I, što je onda bilo? -
- Polako sam koračala prema njegovim rukama i tako htjela u njegovo naručje. –

Zaplakala je i polako se pokušala pridignuti. Još korak i mogla sam ga uhvatiti za ruku, ali …

Što mama, što je onda bilo? – potreseno će sin.

- Onda sam čula nečiji glas i to me trgnulo, kao da me ti dozivaš, razumiješ? A tako sam htjela otić’ s tatom, znaš.

- O, mama, draga moja, pa jesam, to sam te ja zvao, ali … još nije vrijeme za odlazak, još ne, nikako! I nemoj da čujem više …

Dugo su ostali tako zagrljeni, a vani se već počela spuštati noć. Kad se mati malo pribrala upitala je: – Jesi kupio kruh, mast i šećer? Nemamo više. Jesi bio u crkvi, vidio si onu ženu? – zasula ga je pitanjima i Petar je odahnuo.

- Jesam, znaš da jesam. Evo i kruha, uzmi! I lijek ti je tu.

Zašutio je, nije htio da sazna kako je sve potrošio jer, nije ni odradio posao kako treba, samo je malaksalo spustio glavu na njeno zgrčeno rame i ostao još neko vrijeme nepomičan.

– Čuj, odjednom će ona iznenada: – Nisam ti rekla, bio je Jakov! – Što ne kažeš, mama, što je rekao? – uzbuđeno će Petar skočivši se naglo s kreveta. – Ima dobre vijesti za tebe u vezi tvog pisanja. Evo, čekaj, tu ti je ostavio neki papir, samo da ga nađem.

Uslijedila je potraga za papirom, a kad su ga našli Petar je ciknuo od radosti:

– Mama, pa to je … to je najbolja vijest koju sam ikad čuo, ustvari …

- Što kažu, sine? – majka se već ustala i uzbuđeno ga zagrlila:

– Što kažu? Kažu da će mi objaviti obje priče u ¨Glasu Koncila¨, da se honoriraju, hej, čuješ li ti to, mamaaaa? – počeo je plesati po nevelikoj prostoriji i u trenu je podigao majku u naručje pa su još neko vrijeme gotovo letjeli zrakom poput duhova; njena pundžica se rasula, spavaćica zadigla uvis, a i Petar, onako raščupan i neuredan, nalik na nekog hipija. Da ih je netko vidio kroz prozor pomislio bi da je riječ o luđacima.

Moj Bože, kako li su bili sretni. I kako su se radovali cijelu noć, i kovali planove za skori, svečani ručak. A vani je i kiša započela svoj ples, najprije sporo i polako, a onda sve jače i jače.

Veritas, 21. prosinca 2009. / 17. prosinca 2010.