Nije Lika samo kino
Autor: Tomislav Šovagović
Veritars 2008.
Mato Pintar bio je jedan od onih ljudi čije ime nikada nećete pročitati u povijesnim čitankama, niti na stranicama dnevnih novina, tih prolaznih ovozemaljskih vijesti zla.
Rođen u Donjem Kosinju, tamo gdje priroda poput gospodarice prstenova spaja rijeku Liku s Velebitom i poljima žuljevitih ruku, tamo gdje su knjige tiskane dok mnoge današnje metropole nisu ni postojale. Jest, tamo gdje mostovi izgledaju svjetskije od onih iz okruga Madison, tamo gdje «na Lici ćuprija» ima odraz bisera u čistoj riječnoj vodi, kao iz nekog sna. Još u djetinjstvu, igrajući se sa svojim vršnjacima na miniranom području, ostao je bez desne ruke.
Roditelji su plakali, proklinjali sudbinu, ali on nije očajavao. Niti u jednom životnom trenutku nije izgubio vjeru, ili tražio olakšice zbog nesreće koja se dogodila između dvije dječje igre. Iz rodnog sela, trbuhom za kruhom, rano je krenuo, poput mnogih, put Slavonije, podjednako teške, neizvjesne i velike zemlje.
On, čovjek s jednom rukom. Školovala ga je obitelj starije sestre Ruže koja je nešto ranije također došla u Ravnicu. Nije dopuštao nikome da ga žali ni u ovom novom životu. Tražio je jednake uvjete i odgovornost kao prema bilo kojem drugom «normalnom» dječaku. Bistre glave, naočit mladić Mato brzo se zaposlio u nekom socijalističkom gigantu kao komercijalist.
Počeo je čak i igrati nogomet u tom svom drugom domu, i ubrzo postao nezamjenjiva karika u veznom redu «Slavonca» iz Ladimirevaca, članu takozvane «Bundeslige». Tako narod zove ligu iz koje ne možeš ispasti u niži rang natjecanja, naizgled dno dna, a zapravo – prilika da se izvučeš i prkosno pokažeš kako i u tim utakmicama ima kvalitete.
«Udari onog s jednom rukom», govorili su protivnički navijači i igrači, dok je Mato loptačkim umijećem valjao obrane susjednih sela i postajao – legenda. Legenda koja je igrala kao da ima pet ruku i pet nogu, čovjek koji nikada nije dopustio da bilo što bude prepreka njegovom znanju. Svejedno su ga udarali, uklizavali, vrijeđali, ali on je, na neki način, volio tu vrstu izazova jer je znao da je jednostavno – bolji.
Jednom je jedan sportaš rekao kako publika zviždi samo najvećim igračima, kako je to znak neupitne vrijednosti. Tako je bilo i u «Bundesligi» za Matu Pintara. Izvan posla i nogometa zaljubio se u mladu seljanku Katicu, i vrlo brzo, ne čekajući da prođe mnogo vremena, zaprosio njezinu ruku.
Izgradili su zajednički dom nedaleko nogometnog igrališta, izgradili doslovno – s jednom rukom. Prekrasna jednokatnica s okućnicom za njegovu Katicu i budućnost koja je donijela dva mala anđela, kćerkice Romanu i Sanju. Tata Mato bio je također i odličan otac, nikada, apsolutno nikada mu ništa nije bilo teško napraviti za obitelj. A samo on je znao koliko je bilo teško. Godine su prolazile, igračka karijera završila, poslovi rutinski odrađivani, a sve probleme koji bi se putem pojavili trudio se držati izvan obiteljskog gnijezda.
Povremeno bi zajedno otputovali, tamo gdje je sve počelo, u rodnu Liku, koja je bivala sve siromašnijom.
Matina braća koja su ostala na ognjištu jedva su spajala kraj s krajem. Izuzetno živopisni ljudi, težaci, veseljaci, pokušavali su se snaći na svoj način, i bili su zadovoljni s malim.
Mato je tražio napušteno djetinjstvo, volio je šetnje uz rijeku, miris pokošenog sijena na livadama odrastanja, dok mrki oblaci grle velebitske gudure i slažu pejzažne boje poput najvećih majstora slikarstva. Znao je da je nemoguće, ali maštao je jednoga dana, kad se kćerkice osamostale, vratiti se Lici. Želja je, dok su putovali vlakom natrag u Slavoniju, nestajala kao tragovi jelena na gustim snježnim stazama.
Bio je Mato i dobar poljoprivrednik, baš kao da je rođen na slavonskom tlu, ništa glede ratarstva i stočarstva nije mu bilo strano. Poštivao je svinje i ostale životinje onako kako ih neki filmski redatelji nikada neće poštivati. Kako reče riječ na početku, nije Mato bio senzacija da o njemu pišu novine, već jednostavan čovjek s jednom rukom i srcem velikim poput domovine.
Jedini porok bila mu je cigareta, volio je motati duhan pored drage česme u svom ladimirevačkom dvorištu, onako uvečer, kad bi sav posao bio priveden kraju, a prve zvijezde zasjale iznad šora kao najbolja rasvjeta u svemiru. Potom bi gledao nogometne utakmice na televizoru i često se isčuđavao kako se ljudi s dvije ruke ne uspijevaju dobro kretati na terenu. Vjerovao je da bi se s mnogima uspješno nosio na zelenom travnjaku. Bio je borac, ali je svako biće uvažavao i smatrao da svatko u određenom trenutku postupi najbolje kako zna i umije. Osim možda u nogometnom šesnaestercu.
Strahove i čežnje nosio je u sebi, borio se sa svakom sekundom da postane posvećena, najveća sekunda koja mu je dana. Kad je prošlo doba konja i došlo vrijeme traktora, već je pokoja sijeda vlas zasjela na Matinoj glavi, a on s jednakim žarom nastavljao svoju bitku za obitelj.
Jednog dana u prosincu, prohladnoga ali sunčanog dana, onakvog dana kada se prozori zamagle od uskuhane slavonske juhe s rezancima, zastao je Mato odmoriti pored svoje česme, smotao duhan i počeo pušiti cigaretu, razmišljajući kakvo je vrijeme sada u Lici. Sjetio se pješačenja u Kosinju, puta do autobusa koji vozi samo dvaput dnevno: u zoru i navečer, kao jedina veza s Gospićem. Kada bi život bio bajka, onda ljudi nikada ne bi napuštali svoja rodna sela i tražili ono što imaju na licu mjesta. Uostalom, Donji Kosinj je u svoje vrijeme ispred vremena imao tiskaru, a Ladimirevci kino. Pitao se zašto neki ljudi u nekim drugim mjestima zloupotrebljavaju tako moćna sredstva, samo da bi omalovažavali i ponižavali druge.
Gledao je tako Mato svoje dvorište, svijet koji je sagradio jednom rukom uz pomoć supruge Katice, gledao je i vidio – sve. Ništa mu više nije bilo potrebno. Poželio je malo legnuti na travu, nasloniti glavu na uho majke zemlje, čuti njezino disanje. Učinilo mu se, dok je tako priljubljen ležao, već pomalo gubeći svijest, da čuje kosinjska zvona u daljini. Znao je da nije kraj, a i kada bude, Dobro će pobijediti. Usnuo je potom neodsanjani lički san, on, Mato Pintar, čovjek koji je, sa svim svojim nedostacima, uspio ovaj nesavršeni svijet uvjeriti da je tako malo potrebno za – savršenost.
Kažu da je njegov sprovod bio najveći koji možete zamisliti za malog čovjeka. Ali što znači mali čovjek? Je li to čovjek koji je cijelog života mislio svojom glavom, ali nije mnogo materijalnoga stekao? Jer jednostavno nije takav čovjek. Takav da šakom i kapom prisvoji sebi ono što nije njegovo. Mato doista nije bio mali čovjek, bio je veći od brojnih koji će se nazivati ili koje će lažni proroci novog doba nazvati velikima. Bio je čovjek. Znao je da je to i više nego dovoljno. Dovoljno za vječnost.
Veritas, 25. studenog 2008. / 17. prosinca 2010.
