Noćni susret

Autor: Ivan Ljubej

Veritars 2004.

Recimo samo da je Žac bio poslovni čovjek kalibra maloga obrtnika. Dakle, dosezi nisu bili nebeski, ali mjereći ga prema običnome radnom čovjeku, odskakao je svojim statusom, osobito imovnim. No taj svoj status nije stekao lagodnim sjedenjem u fotelji kakva ureda ili beskonačnim telefonskim razglabanjima, već svojim aktivnim stavom prema svojemu poslu i odgovornim odnosom prema kooperantima. Dogovor za njega bio je svetinja.

Ako bi dao svoju riječ, do nje je držao kao do nečega vrhunaravnoga. Taj dio osobine koji puta ga je smetao, koji puta koštao novaca i vremena, no dugoročno davao je dobre rezultate. Toga je bio svjestan i od njega nije odstupao. A nije ni mogao jer to je ipak bio dio njegove naravi.

U Osijek je morao stići sutra rano. Kasno poslijepodne saznao je da je sutra u osam ujutro sastanak u Osijeku. Pokušao je s dva tri poziva telefonom pomaknuti sastanak, no bezuspješno. Nije bilo izbora i još večeras je morao krenuti na put kako ne bi sutra morao rano ustajati, krenuti na put i još pospan i umoran od puta doći na sastanak. Odlučio je krenuti večeras, prespavati kod majke do jutra i ujutro svjež stići na sastanak.

Na brzinu pripremio je stvari potrebne za putovanje, poklon za majku koji je čekao još od posljednjeg putovanja, kada nije stigao svratiti do nje. Samo su se tada čuli telefonom i on se vratio natrag u Zagreb. Eto sada je posve zgodna prilika da ponese i taj poklon, jedan zgodan album za slike koje su se samo gomilale i bilo je dobro da ih malo organizira u album.

Kod kuće žena je pripremila potrebne sitnice, kasni ručak već je bio na stolu kad je stigao. Uz objed malo su razgovarali. Žena , kao i svaka druga nije bila sretna kada je muž odlazio na putovanja, osobito ovakva, u zadnji čas isplanirana. Već bila večer kad je Žac poslije kave napokon donio odluku da krene. Sjeo je u Passat, protrljao oči da ih malo izmasira prije polaska i krenuo.

Nije bio od onih koji su redovito odlazili na nedjeljnu misu, no njegov vjernički status bio je posve jasan. Zato mu je već bilo sasvim normalno da se pri prolazu kraj kakve kapelice ili crkve prekriži, ako nikako drukčije, barem u sebi. U ime Oca, Sina i Duha svetoga, Amen. I to bi bilo to. Prije kakva dužega puta poput ovoga, izrekao bi još kakvu popratnu riječ molitve.

Prolazio je kraj lokalne kapelice, prekrižio se i onako za sebe znajući da ga i Bog čuje rekao:

- Gospodine, pomozi mi da sretno stignem u Osijek, molim te!

Nije dobro izustio molitvu a već iza prvoga zavoja, desnoga nepreglednog, pred njim iskrsne duboki iskop na cesti. Ne znajući da je tu, nije stigao kočiti već onako s nesmanjenom brzinom udario u oštre rubove odrezana asfalta i to s oba kotača. Od ljutnje i bijesa zausti sočnu psovku, no ipak se prisjeti kako je samo trenutak prije molio Boga za pomoć. Ugrize se za jezik.

Priveze automobil na stranu, no već tada mu je bilo jasno da je nešto oštećeno. Iziđe iz automobila, pogleda i vidi kako su mu presječene obje prednje gume. Jedan kotač je bio nakrivljen, znači da je stradalo nešto na ovjesu. Sav zdvojan, pogleda na sat i vidje da vrijeme radi protiv njega.

- O Bože, malo prije sam te zamolio za pomoć na putu, a vidi ovo! – progunđa tek onako za sebe, potiho te dohvati telefon i pozove pomoć.

Srećom da je posao išao dobro i tvrtka je posjedovala još dva automobila. Doduše ovaj je bio, nov. Odvukli su ubrzo Passata na pregled i popravak. On se vratio do tvrtke tamo je uzeo malo starijega Escorta, ali još uvijek u besprijekornom stanju, upravo idealan za daleki put. Srećom da je i on danas bio na redovnom servisu i bio je spreman za put. Stvari koje je ponio preselio je u Escorta malo se pribrao i krenuo dalje.

Pogledao je na sat, već je izgubio dosta vremena, bilo je blizu 21 sat. Osjećao je umor sve više. Put mu se činio sve težim i sve mu se manje milio. Srećom Escort je udoban i nije naporan za vožnju, a autocesta je prazna u ovo doba noći i ne očekuje neke probleme. Ovaj put krenuo je ispred tvrtke i ponovo kad je prošao pored crkve, prekrižio se i zamolio za Božju pomoć na putu.

Kada mu je nakon nepuna kilometra na pustom dijelu ceste otkazao motor, tada je već bio ljut i ljutito se otresao na Boga. Jednostavno ugasio se usred vožnje i nije ga mogao upaliti.

Ponovo je dozvao pomoć, odvezli su i Escorta i preostao mu je jedino Audi. On je također bio parkiran pred tvrtkom. Preselio je stvari u Audija i upalio ga da se malo zagrije. Izašao je, zapalio cigaretu dok je čekao da se motor ugrije. Nije mu bilo jasno da ga prati ovakav peh. Krenuo je po treći put i gotovo na istome mjestu gdje mu je Escort prestao raditi istrči ispred njega, niotkuda i stade kao prikovana debelim i sjajnim mlazovima automobilskih dugih svjetala, nježna i mirna srna. On je stisnuo kočnicu do kraja, ABS je odradio svoje, malo produžio zaustavni put, ali stao je tik pred srnom. Začudno ga je gledala, nimalo prestrašena.

Ravno u oči, svojim krupnim, pitomim pogledom. Prestrašen u ovoj situaciji bio je u zapravo on. Bio je ljut i u ljutnji pritisne trubu. Da otjera srnu. No ona je stajala kao hipnotizirana prikovana za asfalt pred njegovim dugim svjetlima i nije se mogla pomaknuti. Blistala je obasjana snažnim svjetlima halogenih sijalica. U kontrastu prema crnoj noći oko njih ličila je na lađu. Pade mu napamet da bi možda trebao ugasiti svjetla, jer čuo je priče kako ovi sjajni farovi znaju hipnotizirati divljač i da se tim efektom znaju poslužiti i lovci u noćnome lovu.

On ugasi svjetla. Prvo skrati duga, zatim ih ugasi potpuno. Svjetla nestanu i mrak ponovo padne na cestu. Ispred njega stajao je taj nježni krhki stvor i nije se micao. Pričeka još koji trenutak i onda ipak izađe polako iz automobila, u nekom strahu da ne uplaši životinju. Ona ga je pratila pogledom ili se njemu to samo pričinjalo u noći. Bilo je neobično i nije znao zašto to čini baš na taj način, no izašao je iz automobila i obišao ga sa stražnje strane, kao da daje stvoru vremena da umakne, i pošao s desne strane, između automobila i ruba ceste, prema nježnome stvoru, da ga pomakne nježno sa puta i da krene dalje.

Već je došao gotovo do nje i zakoračio prema njoj a ona se i dalje nije pomakla. Čak se nije okrenula prema njemu, premda joj je on prilazio s leđa.

To mu se činilo jako čudnim. Prišao je sasvim blizu i zakoračio do nje.

Odjednom je samo osjetio kako naglo propada nekuda u dubinu i našao se u kratkom trenutku u dubini otvorenoga šahta na cesti. Desnom nogom zakoračio je u otvoreni šaht, snažno je udario rebrima o metalni rub otvora, glavom je dohvatio po braniku automobila i zavrtjelo mu se u glavi. Osjećao je da polagano gubi svijest, no zadnjim tragovima svijesti koju je uspio zadržati zahvaljujući snažnoj boli u rebrima, vidio je kako se srna pomaknula, zakoračila u stranu, okrenula se za pola kruga, spustila prema njemu, onako jadnom, ozlijeđenom i bespomoćnom u šahtu, svoju glavu sa dva krupna blagotvorna oka. U svoj toj silnoj boli bez jauka, i izmaglici koja ga je hvatala, zakleo bi se da je vidio kako su se ta dva nježna krupna oka nasmiješila, sasvim lagano i gotovo neprimjetno. Spustila je svoju glavu prema njemu, liznula ga nježno dva puta, trepnula očima i otišla.

Probudio se u bjelini. Ležao je u krevetu, a bol u desnoj strani prsnoga koša i desnoj nozi podsjetili su ga na to što mu se dogodilo. Bio je u bolničkom krevetu, čuo je da su u sobi bila još dva pacijenta i da su o nečemu raspravljali. U sobi je bio i TV prijemnik. Ova dvojica vodila su živu raspravu o nečemu što on nije još uvijek razumio. Tek je prikupljao informacije o sebi i stanju u kojemu se nalazi. I zašto. Na trenutak su zastali kada se na TV prijemniku pojavila slika koja ih je zaledila.

-Večeras se kod Nove Gradiške, dogodila teška prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo više automobila i koju je prouzročio tegljač, koji je pri punoj brzini izgubio kontrolu nad kretanjem i prešao na južnu stranu autoceste. Na njega su naletjela četiri automobila i u izravnom sudaru sa tegljačem poginulo je osam osoba. Teško su ozlijeđene još četiri osobe i prevezene su ….

Žac je prestao slušati, Nova Gradiška mu je odzvanjala u glavi. Nova Gradiška! Bubnjalo mu je u glavi! Upravo je tamo trebao biti u to vrijeme na svojemu putu za Osijek. Prođe mu kroz glavu slika Passata s razbijenim prednjim ovjesom, Escorta kojemu je odjednom prestao raditi motor.

Pred oči mu odjednom dođe pogled i krupne oči nježna stvorenja koje ga je, gotovo Božanskom providnošću, zaustavilo na putu prema Osijeku. Sjeti se kako su se ta dva oka gotovo nasmijala, kao da je srna bila zadovoljna i sretna što ga je konačno odvratila od puta.

Premda je ležao u boli i nepokretan, Žac zamisli u svojemu umu pokrete kojima bi se uvijek prekrižio. Izvede ih sada opet u mislima. U ime Oca, Sina i Duha svetoga. Hvala ti Gospodine, reče poluglasno Žac i zaklopi oči pune suza.

Amen!

Veritas, 8. lipnja 2004. / 17. prosinca 2010.