Oprosti mi Stela!

Autorica: Snježana Šamanić

Veritars 2006.

Probudila se u bolnici, u bolesničkoj postelji.Bez snage, iscrpljena i još omamljena od lijekova protiv bolova. Pogledala je polako oko sebe. Do nje, žena koja je jučer došla zbog abortusa. Ona će još danas na čišćenje, da se riješi svog neželjenog ploda, a Stela je ovdje, nažalost, jer je imala spontani pobačaj i izgubila svoje drugo dijete. Njih dvije zajedno u istoj prostoriji na odjelu planiranja obitelji.

Nevjerojatno! Uzdahnula je. Još jučer je slušala tu ženu kako se smije i govori da može zatrudnjeti samo tako, a ona, eto, već godinama pokušava, a kad i uspije, ne može iznijeti trudnoću do kraja. Bože, gdje je tu pravda, zašto je tako? Ta druga, koja ima već odraslu djecu i ne pada joj na pamet da rodi još jedno, leži tu do nje i pokušava je razvedriti neukusnim prizorima iz svog bračnog života, dok Stela jeca od tuge i boli …

Za sve je kriv on, mesnato čudovište od njenog šefa. Samo on. Dok se druge kolegice iz dućana smiju i zafrkavaju ne mareći za posao, ona neumorno radi za njega kao crv, samo zato jer je još relativno nova i mora se dokazati, ako ne želi izgubiti taj odvratni posao. Pa odnesi ovo na police, složi robu na svoje mjesto, te makni te gajbe piva, što čekaš, što ti je danas, ukipila si se kao drvena Marija! - odzvanja joj u glavi hrpa naredbi brkatog, uvijek ljutitog šefa Marjana. Bože, kako li je sve to izdržala, svu tu nepravdu i očaj s kojim se borila duge dvije godine rintajući za mizeriju od novca. A sve od straha da ne ostane bez posla.

Još nije ni dobila plaću za prošli mjesec, jednostavno opet kasni…. U novčaniku ima tek nešto sitniša, a ni njen muž nikako da dobije svoju. Kako će uopće moći podmiriti bolničke troškove? Muž će se morati na brzinu zadužiti, ali kako, kad njoj treba novac brzo, za koji dan? Jedino ako se desi neko čudo, ništa drugo …

Zagnjurila je glavu u otrcani jastuk i zaplakala. - Stela, opet plačete? - javila se Zdenka.- Ne trebate plakati, pa bit će djece, još ste mladi, smirite se. - pokušavala je utješiti ova.

- Teško mi je, Bog zna hoću li opet uspjeti…
- Ma hoćete, sigurna sam. Pogledajte mene, ovo mi je već treći put… Ušutjele su. Ta žena stvarno nema srca …

Došla je sestra sa ljekovima. Htjela ju je upitati, zašto su uopće njih dvije zajedno u istoj sobi, no nije. Zna se da je Riječka ginekologija uvijek krcata, pogotovo ovaj odjel. No, zašto zajedno trpaju žene koje žele sačuvati trudnoću i one koje je namjerno prekidaju. Grozno, no to je njima ionako svejedno, jer, i njen plod , a i ove druge iziđu prerano van, jednoj spontano, drugoj namjerno… Isuse dragi, vidiš li ti sve ovo?

Pokušavala je malo zaspati, a onda je Zdenka nehajno rekla:

- Valjda ću biti gotova do podne, danas je, čini se navala. Sutra bi mogla izići van, u petak imam važnu večeru…Ah, vidim da ste neraspoloženi, pa neću više da Vas davim… Stela je šutjela. Danas će joj doći muž, i opet neutješno plakati… Kako će se suočiti s njim, s njegovom tugom, kako će ga opet utješiti, njemu je prošli put bilo čak teže nego njoj. - Kako ću bit raspoložena? Vi i ne znate kakav je to osjećaj! - šapnula je nemoćno.

- Žao mi je zbog Vas, i uopće, što smo ovdje zajedno, to nikako nije u redu, hm, ali trebali bi se malo ipak trgnuti, pa nije kraj svijeta, Stela, nemojte se uzrujavati, čujete me! Mislima se opet vratila na posao.Pomisao na to kako je sad na bolovanju i kako neće neko vrijeme moći raditi brinula ju je. Što će reći šef kad to čuje.Sigurno će poludjeti; kod njega nije bilo govora o nekom neplaniranom odmoru, a na bolovanje nitko nije ni smio pomisliti.

Da li će naći zamjenu, ili ipak upregnuti one besposlene kolegice? Možda dobije i otkaz, a što će onda? Kad bi bar uspjela naći neki bolji posao od ovog, a ne tegliti teške vreće brašna i pakete hrane cijeli život. Da je bar znala kako je teško raditi u trgovini, završila bi neku drugu školu, nešto lakše. Ili je stvar u tome da je jednostavno naletjela na groznog šefa, najgroznijeg od svih. Da, sad kad se malo oporavi, potražit će nešto bolje, sigurno! Ovaj put će biti upornija! Pomilovala je svoj beživotni, mlohavi trbuh, mjesto na kojem je još jučer kucalo srce njenog malog zlatnog sunašca , kojeg sad više nema. I tko zna, hoće li opet Bog dati da mu se raduje… Gorko je zaplakala.

Probudilo ju je tiho kucanje na vratima. Krevet do njenog bio je prazan. Znači, Zdenka je na operaciji. Tko bi to mogao sad biti, vrijeme posjeta još nije … - Dobar dan, Stela, ako uopće može biti dobar… - glas joj se učinio poznat. Najprije je ugledala ogromnu, mesnatu ćelu, a potom jake, crvene ruke s buketom cvijeća.

- Marjane, - zbunila se. - Otkud Vi?
- Čuo sam, jučer sam saznao za Vas … - zastao je neodlučno i odložio buket ruža na njen ormarić. Uzdahnula je. Još joj je samo on trebao. Što li hoće sad, i tko mu je dozvolio da joj uopće dođe u posjet? Kako mu pada na pamet da je još i u bolnici uznemirava, vjerojatno će je pitati kad se vraća na posao, što li? - počela je drhtati od bijesa.

Naslonio se na susjedni krevet. Pogledala ga je bez snage. - Stela, došao sam… da Vam kažem da … - mucao je znojeći se - da mi je strašno žao zbog svega i … da Vas malo vidim. Kako ste? Još u šoku, Stela se malo pridigla iz postelje i nemoćno ga gleda.

- Nisam baš sjajno, Marjane, grozno mi je…
- Znam, znam, Stela, sigurno Vam je teško, a vjerujte i meni…
- Zašto Vama , šefe?- ne razumijem.
- Ja Vas i te kako razumijem, Stela, i točno znam kroz što sada prolazite, vjerujte mi. Kad sam čuo da ste pobacili, strašno mi je bilo, jer predobro shvaćam što to znači.
- Ne, ne znate - oči su joj se jednostavno punile suzama.

Posegnula je za maramicom da obriše nos.

- Kako Vi to možete znati, kako?
- Mogu, Stela, mogu - malo je zastao. Lice mu je polako bljedilo. Vi žene uvijek mislite da znate bolje i više od nas muškaraca, ali, nije baš tako!

Okrenula je glavu prema prozoru, da ju ne vidi kako plače.

- Stela, ja znam da sam možda pogriješio, možda sam trebao biti drugačiji prema Vama, možda jednostavno…, ne znam. Da ste mi bar rekli, bilo bi sve drukčije. - uzmucao se opet on. - Trebali ste mi reći Stela, za vašu trudnoću, pa bi…
- Pa bi, Marjane, poštedjeli me od teških poslova?
- I to, da, to je mogla neka druga raditi, samo da ste mi rekli, razumijete me?
- Nisam Vam mogla reći, shvatite Vi mene. Pa kad je netko bio zadnji put na bolovanju, ja se toga ne sjećam…
- I nije već dugo, istina, ali ovakav slučaj to svakako zahtijeva. Stela, ja dobro znam što znači izgubiti dijete… Pozorno ga je pogledala polako se smirujući.

Klimao je glavom i dodao: - Vidite, znam još nekoliko slučajeva poput Vaših. - malo je zastao kopajući po džepu tražeći rupčić.

- Moja žena …- ispuhao je nos, - ona je također imala tri spontana, davno prije…

- Vaša žena? Nisam to znala … - žao mi je.

- Da, vidite, niste sami u tome. Ona , dakle, nakon sve te muke više jednostavno nije mogla ostati u drugom stanju.
- Da, ali, Vi ipak imate sina, Marjane, uspjeli ste!
- Hm, uspjeli smo. Da, jesmo … - zamislio se, ali znate kako? - i dodao:

- Kako? Ona više nije uopće mogla zatrudnjeti, rekao sam Vam. Zavrtio je glavom i nastavio:

- Sve smo pokušali, i ništa. Znate li što smo onda učinili?
- Neeeee, ali , niste valjda … - sad je shvaćala smiješeći se.
- Da, učinili smo to; najljepšu stvar na svijetu, upravo tako, Stela! Naš Karleto je, Vi ga znate, - naš Karlo je … izabrano dijete, sva naša sreća i nada. - suze su mu se počele skupljati u očima.

- O, Bože, Marjane - suzdržavala se da ne brizne opet u plač, - kako je to … dirljivo, to stvarno nisam znala.
- Da, i volimo ga više od ičega na svijetu. Jeste vidjeli kakav je on momčina, ha? Kako me samo ispunjava radošću. Da smo ga po cijelom svijetu tražili, ne bi našli boljeg…
- Drago mi je zbog Vas, tako ste …. dobri.
- Hm, znam, da sam na poslu možda malo pregrub i nagao, ali, eto, mučim se i nastojim održati taj dućan na životu. Ponekad i nedužni stradaju, sve mi je jasno. I zato, došao sam da Vas malo utješim i zamolim da mi oprostite, za sve to, neugodnosti… - počeo je šmrcati i opet brisati nos.

- Možete li mi oprostiti Stela?
- Marjane, mogu samo reći da mi sada treba malo odmora, a što se posla tiče, možda je bolje da potražim neki drugi.
- Ako odlučite ostati kod mene, obećajem da ću Vam naći nešto lakše, znam kako Vam je bilo, sve sam ja to pratio…
- Dogovorit ćemo se , šefe, sad mi samo treba malo vremena i mira dok skupim snagu.
- Da, svakako,budite slobodno na bolovanju. Pronašao sam zamjenu. Dobro se odmorite,pa se vidimo.
- U redu, javit ću Vam se kad malo prizdravim.
- Može, dogovoreno …, i da ne zaboravim, evo, - stavio je na ormarić kuvertu, - tu je Vaša plaća i malo novca za godišnji, trebat će Vam!

- Mislite, regres za godišnji odmor? Pa to još nismo nikad dobile!
- Ovo je samo za Vas, druge nek se misle, nema baš za sve.- nasmiješio se.

Pogledala ga je malo pozornije; uopće nije bio arogantan kao inače, a potrudio se i da lijepo izgleda. Prvi put ga je vidjela u odijelu, a i mirisao je drukčije nego inače, po svježem boru ili slično. Zapanjujuće li promjene.

- Eto, ja bih sad polako krenuo.
- Marjane, hvala na novcu, i svemu - iznenadili ste me danas.
- Još ja to umijem kad hoću. - Ustao se, zakopčao sako i dodao:
- Znači, shvatili ste - glavu gore, Stela. Uvijek imate vremena za svoje snove, pogotovo Vi, ovako mlada, čvrsta. I ne zaboravite; život je vječna borba, a Vi ste tu da se uhvatite ukoštac sa svime što on nosi…
- Idem sad, zapričao sam se, a posao čeka.

Nakon što ju je pozdravio snažnim stiskom ruke, zagrlio je, i još joj mahnuo s vrata, sestre su dovezle Zdenku, te je položile na njen ležaj. Ona se polako počela buditi.

- Kako ste, Zdenka, boli li Vas?
- Boli, boli, Stela, jako boli. - zastenjala je tiho.
- Ne pitajte, boli me cijelo tijelo, a i duša. A Vi, draga moja djevojčice, nek je Bog dragi uz Vas, i sva sreća nek Vas prati , a ne ovako kao mene …

- Smirite se, Zdenka- bit će sve u redu. Proći će Vas to, kad se naspavate, već sutra će Vam biti puno bolje!

- Hoće, hoće, zvjezdice moja dobra, svima će nam biti bolje … - nemoćno je izustila Zdenka i utonula u duboki san.

Veritas, 27. studenog 2006. / 17. prosinca 2010.