Oprostite da sam vas napustio!

Autor: Ivan Ott

Bilježimo poratnu 1990. godinu. Na obnovljenom mjesnom židovskom groblju u malom selu Izbici u Poljskoj, na dijelu masovne grobnice gdje su pokopane židovske žrtve nacista, uz veliki granitni spomenik, nalazi se jedan manji, koji se zapravo ne može nazvati spomenikom, već u neku ruku zavjetom uklesanim u mramor. Na židovskom jeziku u sivom mramoru stoji uklesano:

«Oprostite da sam vas napustio. Vratit ću se jednog dana!»

Zapitate li slučajnog namjernika ili stanovnika sela što znači ova poruka, nitko vam ne će dati pravi odgovor ni pojašnjenje. Čak nije poznato ni tko je postavio ovu ploču. Ali ploča je stajala godinama na tom mjestu i nitko ju nije dirao niti otklonio. Očito, ploča je postavljena s dozvolom nekih viših organa, čije je nadležnost moćnija od čuvara ovog židovskog groblja i seoske zajednice.

Bilježimo ratnu 1942. godinu. Izbica, malo neugledno selo na istoku Poljske s nešto više od dvije tisuće stanovnika, pretežno Židova, proživljavalo je tešku ratnu dob u oskudici i neimaštini, ali ipak sretni da su ih nemili događaji, progoni i deportacije zaobišli. Nacista nije bilo u selu. Nekoliko Poljaka, seoskih policajaca stajalo je pod komandom njemačkih okupatora, kojima se mrzilo dolaziti u ovu blatnu i zapuštenu rupu gdje nije bilo ništa vrijednog za oteti ili zanimljivog doživjeti.

Seljani su ipak živjeli u vječnom strahu da će se ih ipak netko sjetiti, doći i napraviti krvavi pir kojeg su nacisti provodili u cijeloj okupiranoj Europi. Ni slutiti nisu mogli, da će se to dogoditi prije nego li su zamisliti mogli. Što je tragično, svemu je bila kriva stara željeznička pruga koja je prolazila u blizini sela i kojom već mjesecima nije prošla niti jedna kompozicija. Netko od nacističkih planera «konačnog židovskog rješenja» pronašao je, da upravo ova zapuštena i od znatiželjnih pogleda sakrivena pruga ima važan strateški značaj za transport Židova u logore istrebljenja. Dapače, Izbica se nalazila na važnom željezničkom čvorištu od kuda je pruga vodila u razne smjerove gdje su se nalazili nacistički koncentracijski logori.

Po višoj zapovjedi u selo Izbicu došao je odred njemačkih vojnika i Gestapo šef. Iznenadio se kad je zatekao na slobodi toliko poljskih građana, židovskog porijekla. Njegova je prva odluka bila – sve Židove lišiti slobode i zaposliti ih na renoviranju pruge. Samo, kuda ih zatvoriti? U selu nije bilo ni zatvora ni za takvu svrhu pogodne poveće prostorije. Trebalo je izgraditi nešto novo. Postavilo se pitanje, od kuda nabaviti građevni materijal? Ratna sreća se preokrenula u korist saveznika. Nijemci su zaustavljeni na svim bojištima. Počeli su se učvršćivati i graditi utvrde na linijama fronte i u vlastitoj zemlji. Za to se trošio sav materijal i zarobljenici logoraši.

Gestapo šef u Izbici, razmišljao je kako da riješi taj građevni problem. Na um mu je pala perverzna ideja, jednim udarcem poklopiti dvije muhe. Veliko seosko, stoljetno židovsko groblje bilo je puno kamenih spomenika. Naredio je židovskim stanovnicima sela da iskapaju te grobne spomenike i s njima u selu grade veliki zatvor. Drveni materijal uzimao je iz kuća seoskih Židova, koje je djelomično dao srušiti. Kad je zatvor bio izgrađen, smjestio je u njega sve muške Židovske stanovnike od kojih je jače koristio za radove na pruzi. Gestapov šef zadovoljno je trljao ruke. Uništio je Židovsko groblje i pozatvarao židovske stanovnike sela.

Posao na obnavljanju i izgradnji željezničkog čvora dobro je napredovao. Stigle su prve kompozicije sa židovskim uhićenicima. U selu Izbici vršilo se sortiranje i pregrupiranje tih nesretnih ljudi. Jače i snažnije, sposobne za teži fizički posao, u posebne kompozicije, žene i djecu u druge, a bolesne i nemoćne Nijemci su likvidirali na obližnjim livadama i zatrpavali u masovne grobnice. Posao grobara obavljali su Židovi iz Izbice koji su i sami čekali da ih jednog dana otpreme u zloglasne logore za koje su čuli i znali. Pregrupirane zatočenike odvozili su dalje u koncentracijske logore razmještene po Poljskoj.

Jednog dana u Izbicu je stigla kompozicija sa ženama i djecom te velikim brojem iscrpljenih i bolesnih uhićenika. Nijemci si nisu dali truda da odvoje zdrave i snažnije od bolesnih i malodobne djece. Cijelu kompoziciju su odredili za likvidaciju. Žalosna kolona prošla je kroz blatnjavu, glavnu seosku ulicu. Stanovnici sela sažaljivo i u strahu promatrali su prolazeću kolonu, sakriveni iza prozorskih zavjesa ili spuštenih drvenih prozorskih zatvarača.

Kolona se lagano vukla kroz selo. Stražari bi nemilosrdno kundacima puški udarali po ljudima koji su posrtali i zaostajali. Sve se odvijalo u tišini i bez buke. Iscrpljeni ljudi više nisu imali snage da jauču, niti osjećaja za fizičku bol. Po snazi inercije kretali su se u pravcu kamo su ih tjerali stražari. Instinktivno su osjećali da im se približava kraj ali nisu imali snage da se tome odupru. Iz daljine su dopirali prigušeni zvuci plutona. Najava kraja mukama nesretnih ljudi, i jasan znak kraju života.

Iako se jadni ljudi nisu mnogo razlikovali jedni od drugih, tim više što su svi na svojim odijelima i haljinama imali prišivene velike od bijelih krpa izrezane Davidove židovske zvijezde, u koloni se isticala jedna žena, kojoj su se s jedne i druge strane tijela, za skute držale dvije malene djevojčice, a iza njih je gacao dječačić, po procjeni star pet godina. Žena koja se i sama jedva kretala, prosto je za sobom vukla malene djevojčice, po svemu sudeći, svoje kćerkice. I dječak iza njih mogao je pripadati ovoj obitelji bez oca. Dok su se tri ženska bića kretala oborenog pogleda u žitko seosko blato, maleni dječačić ogledavao se čas na jednu, čas na drugu stranu seoske ulice po kojoj se kretala povorka. Kao da je nešto tražio i smjerao. Seoske kućice su se prorijedile, znak da je kolona prošla središtem sela.

Po izlasku iz sela, sve se jače i razgovjetnije čula puščana paljba. Put je vodio kroz polja, udoline i brežuljke obrasle gustim šipražjem i ponekim drvom. Približivši se jednom jarku, mali dječačić iznenada iskoči iz kolone pa se trkom zaleti u jarak koji je krivudao terenom. Bježao je kao zec, krivudajući i poskakujući u cik – cak, ne ogledavajući se ni lijevo ni desno, a najmanje unazad. Najbliži stražar bio je iznenađen i zatečen bijegom ovog mališana.

Pokušao je na brzinu s ramena skinuti pušku, ali se zapetljao debelim rukavicama koje je imao na rukama. Mehanički je nekoliko puta povikao - stoj! prije nego li je uspio opaliti prvi metak. Prekasno. Mališan je nestao iz vida u labirintu jarka i šipražju koje je pokrivalo kraj. Vojnik je potrčao nekoliko koraka u smjeru kamo je nestao mali bjegunac, opali nasumice nekoliko hitaca ali se brzo zaustavi, prokune sočnu psovku pa se laganim korakom vrati koloni koja se nije zaustavljala. Apatični ljudi čak se nisu osvrtali za bjeguncem. Njima je bilo svejedno hoće li on biti ubijen u bijegu ili nešto kasnije prilikom masovnog strijeljanja. Da će svi biti pobijeni, nisu samo slutili, već su u to bili čvrsto uvjereni.

Mališan, imenom Jakob uspio se spasiti. Bježao je koliko god su ga brzo nosile malene nožice. Dotrčao je do kraja jarka, uletio i nisko žbunje, koje ga je šibalo po licu i golim nožicama, da su se po njima pojavile krvave kobasice. Samo sve dalje od kolone, sela i mjesta od kud se čula pucnjava. Jakob je znao što znači ova pucnjava. Često bi puta prisluškivao razgovor odraslih. Stražara i njegove pucnjave se nije bojao jer je izmakao njegovom pogledu. Bojao se samo da ne padne i da ga vojnik ne sustigne.

Zato je bježao sve dok nije ostao bez daha. Legao je i pritajio se u nekoj udubini prikrivenu šipražjem. Tu je ostao sve dok se nije smračilo. Dolaskom noći, brzim se koracima udaljavao od sela Izbice i mjesta masovnog strijeljanja. Izbjegavao je sela koja su žmirkala žutim svjetiljkama iz prozora kuća i od kuda se čuo lavež seoskih pasa koji su nanjušili nepoznatu osobu. Privikao se na mrak i dobio hrabrost da se dalje kreče seoskim putovima. Sve dalje i dalje koliko su ga mogle nositi malene, išibane i izranjavane nožice. U svitanje zore, približio se jednom velikom selu. Sakriven od bilo kakvog pogleda, pričekao je da pijevci odkukuriču najavu dana, da se oglasi gladno seosko blago, pa se tjeran glađu i kruljenjem svog malog želudca uputi do prve veće seoske kuče. Sa sebe je skinuo židovsku zvijezdu i zatrpao ju u zemlju.

Prvi ga je opazio postariji seljak koji je izašao iz štale. Zagledao se u malenog dječaka u jadnom stanju pa ga znatiželjno zapita:

- Od kuda si se ti stvorio? Kako to izgledaš i što ovdje tražiš?

Jakob, kojemu se od gladi, iscrpljenosti i hladnoće počelo mračiti pred očima, kratko odgovori – tražim posla i hrane, pa se stropošta na pod ispred seljaka. Ukućani, koje je pozvao stari seljak, unesli su ga u kuću. Malo su ga oprali i očistili od krvavih brazgotina. Kad je Jakob došao svijesti, stavili su pred njega veliku drvenu posudu s toplim mlijekom i kukuruznim žgancima. Mirisalo je božanstveno. Jakob je prvo oprezno i s nepovjerenjem uzeo u ruku veliku drvenu žlicu, pa kad je vidio kako oko njega okupljeni ljudi, među kojima je bilo i djece, mimikom i dobroćudnim žmirkanjem očima nagovaraju da se primi jela, požudno zagrabi u zdjelu s mlijekom i žgancima i počne hitro jesti.

Poslije jela, čovjek koji je po Jakobovoj prosudbi bio glava obitelji, počne ga ispitivati i postavljati svakojaka pitanja. Tko je, od kuda je, kamo ide i kako je došao u ovo selo?

Jakob je osjetio kakva opasnost mu prijeti iz tih pitanja, pa se počeo izvrdavati i tražiti pojašnjenja koja ništa ne bi značila, i koja ne bi odala njegov pravi identitet. Mumljao je nešto o roditeljima koji ga ne vole i od kojih je pobjegao. Da je živio u velikom gradu Varšavi i da se više nikada neće tamo vratiti pa traži bilo kakav posao za hranu i konak kod neke seljačke družine.

Čovjek koji je postavio pitanja nije trebao dugo mudrovati pa da shvati kako mališan ne govori istinu i da želi nešto sakriti i ne zato što bi trebao radnu snagu, nego zato jer mu se dijete smilovalo, ponudio mu da ostane kod njega i da sa ostalom djecom kojih je bila puna kuća, pomaže u domaćinstvu. Dodijeljen mu je zadatak, da na ispašu voditi stado krava, da čisti štalu, hrani svinje i obavlja lakše poljske poslove.

Dobio je nekakve stare hlače s dugim nogavicama, košulju i kaputić koji su bili nešto bolji i čistiji od onih koje je imao na sebi. Na štali iznad blaga, dobio je pokraj druge djece mjesto za spavanje. Jakobov svijet se prividno normalizirao. Imao je topli dom, hranu i odjeću kao naknadu za lagan težački rad. Što se u njemu zbivalo i kakve je muke trpio, to druga djeca nisu mogla dokučiti. Jedino je stari seljak, gazda kuće naslućivao, svu tragediju koja je pogodila ovo malo dijete.

Vrijeme je prolazilo. Mali, novo pridošli seljačić potpuno se uklopio u ovu obitelj. Što je stari seljak odavno naslućivao, ostala djeca su malo po malo počela otkrivati tko je taj novi pridošlica. Njegovo čudno ponašanje prilikom molitvi pred jelom i nedjeljnoj misi u katoličkoj crkvi, a naročito kad su ga vidjeli golog pri kupanju te otkrili da je obrezan, nestalo je svake sumnje. Mališan je bio raskrinkan kao židovsko dijete. To mu je donijelo nove jade.

Djeca znadu biti jako zlobna i mogu duševno uvrijediti više od odraslih. Jakoba su izabrali za svoju žrtvu. Seoska dječurlija vikala je, smijala se i zadirkivala Jakoba svakom prilikom koja im se pružila: Židov, Židov, Jude, Jude! Jakob, koji je iz straha za svoj život htio sakriti svoje porijeklo, našao se u velikoj opasnosti da o tome doznaju Nijemci, koji su od vremena do vremena upadali u selo i konfiscirali hranu za njemačku vojsku. Boljelo ga je vrijeđanje njegovih vršnjaka koji su mu ruganjem dali na znanje da je izopćen iz njihovog društva.

Noću su ga morile teške more. Plakao je u snu, drhtao od straha i piškao na deku rasprostrtoj po slami na kojoj je spavao. Sanjao je svoju majku i dvije sestrice koje je bijegom napustio i ostavio na milost i nemilost nacista. Znao je po onom što je sam vidio i po pričanju poljskih seljaka što se dogodilo i događalo sa židovskim stanovništvom. Plakao je za svojom mrtvom obitelju. Ocem, kojeg su nacisti prvog odveli. Teškim životom u Varšavskom Getu i kasnijim transportom u logor smrti zajedno sa majkom i dvije sestrice. Znao je, dapače, bio je siguran da su svi ubijeni. Razmišljao je o svojoj «krivici» što je ostao na životu. Da je pobjegao i ostavio na cjedilu svoje sestrice i majku.

 Ponekad je razmišljao da ode i da se sam prijavi nacistima. Postao je apatičan i bezvoljan za rad i život. To nije ostalo nezapaženo starom seljaku. Što iz opasnosti po vlastitu obitelj, a što iz samilosti prema židovskom mališanu, otišao je u udaljeni samostan i tamo opaticama ispričao priču o malom židovskom dječaku.

Jedne noći u selo su došle dvije opatice i kradomice sobom povele malog Jakoba. Drugog se dana selom pronijela priča, da je mali židovski dječačić, kako je iznenada banuo u selo, tako je i nestao iz sela. Kuda, kamo i zašto, to nitko osim starog seljaka nije znao niti ikada doznao. A stari seljak je mudro šutio, čuvajući tajnu, koja bi da se otkrije, mogla stajati njegovog života i života malog Jakoba.

Jakob je živio i rastao sakriven debelim zidinama samostana na sjeveru-istoku Poljske. Nije izlazio među ljude. Opatice su ga školovale i podučavale u pisanju, računanju, povijesti, zemljopisu i naravno religiji. Dale su mi i drugo ime i prezime, kako se ne bi kod slučajne njemačke kontrole samostana otkrilo, da sakrivaju židovsko dijete. Jakob nije zaboravio svoje podrijetlo ni svoje roditelje. Znao je dobro tko je i od kuda je. Opatice mu nisu pokušavale izbrisati ta sjećanja, ali su ga podučile kako da se vlada da ne bi bio otkriven. Jakob je zavolio ove skromne i pobožne žene koje su se zarekle doživotnoj službi katoličkoj vjeri i Bogu. Spontano je prihvatio katoličku vjeru za svoju vjeru iako ga na to nitko nije prisiljavao.

Godine su prolazile. Drugi svjetski rat je završio. Jakob je odrastao u mladog momčića, da bi se zatim razvio u kršnog mladića. Ostao je još neko vrijeme živjeti u samostanu, a onda je otišao u sjemenište na katoličku gimnaziju i bogoslovni studij. S uspjehom je završio studij, zaredio se i stupio u redovničku službu. Nekadašnji mladi židovčić, postao je katolički svećenik.

Jakob je u međuvremenu istraživao što se dogodilo i da li je preživjela njegova obitelj. Doznao je tragičnu istinu. Otac je ubijen i spaljen u konc-logoru Majdanpeku, a mati i dvije sestrice ubijene su u selu Izbici gdje se od iste sudbine Jakob spasio bijegom.

Nakon nekoliko godina službovanja u Poljskoj, katolički svećenik, židovskog podrijetla dobio je ponudu da ode na službu u Izrael. Jakob je sa zadovoljstvom prihvatio ponudu. No prije nego li je otišao u Izrael, na židovskom groblju u selu Izbici, na mjestu masovne grobnice gdje su pokapane nevine židovske žrtve, koje su dopremane željezničkim transportima i sortirane na one koje smiju još neko vrijeme živjeti i raditi, i na one za koje je život završio u ovom zabačenom selu, dao je postaviti spomenik – obećanje, koje smo opisali na početku ove priče:

«Oprostite da sam vas napustio! Vratit ću se jednog dana».

Katolički svećenik židovskog podrijetla Jakob, otišao je u zemlju svojih predaka da pruža dušobrižničke usluge vjernicima, jedne «tuđe» vjere. Savjesno i revno služio je katoličke svete mise, i brinuo se o maloj vjerskoj zajednici, Židovima katoličke vjeroispovijedi. Vrijeme je prolazilo, a Jakob je stario i stario. Počeo je razmišljati gdje će naći vječni spokoj nakon što prođe njegovo vrijeme života. Razmišljao je o nadgrobnom spomeniku u selu Izbici i svom zavjetu ... vratit ću se jednog dana ...

Svećenik Jakob uzeo je odmor i otputovao u Poljsku. Prvo je posjetio masovnu grobnicu u Izbici, gdje su bili pokopani njegova mati i dvije sestrice. Poklonio se žrtvama i pomolio se na hebrejskom i poljskom jeziku. Zatim je otišao u Varšavu gdje ga je primio Rabin, najviši židovski svećenik Poljske. Jakob je ispričao svoju životnu priču u zamolio za dozvolu, da se on, katolički svećenik, dijete židovskih roditelja, poslije smrti pokopa na židovskom groblju u selu Izbici gdje leže članovi njegove obitelji.

Rabin je mu je dao dozvolu ali pod uvjetom, da na spomeniku neće biti križa niti bilo kakvog katoličkog obilježja. Za uzvrat, Rabin će na pokopu Jakoba osobno pjevati i moliti najvišu židovsku posmrtnu molitvu KADIŠ. Umiren ovom izjavom, Jakob se vratio u Izrael da do kraja života služi vjernicima i vjeri, koja mu je u najtežim časovima života, pružila utočište, dala snagu i vjeru u ljudsku plemenitost.

Sastavio je oporuku u kojoj je stajalo:

Poslije smrti, svu moju ovozemaljsku imovinu ostavljam Katoličkoj crkvi, a za uzvrat molim svoju vjersku braću, da me pokopaju na židovskom groblju u poljskom selu Izbici, gdje leže pokapani moja mati i dvije sestrice, žrtve nacističkog Holokausta.

Veritas, 22. lipnja 2011.