Pismo o Gali
Autor: Tomislav Šovagović
Veritars 2008.
Ne treba lagati ili umanjivati, Galom je vladalo zlo. Bila je u srednjim tridesetim godinama svog menadžerskog života, žena spremna da za uspješan životopis ide preko «leševa», točnije, da zbog karijere zaboravi na sve vrijednosti koje su joj u mladosti usađivali roditelji. Pričala je kako obožava knjigu «Starac i more», a zapravo je iza toga stajala plitka površnost, oseka nasukane ribe, bez razumijevanja za starca koji cijeli dan provodi na pučini.
Njoj je Hemingway bio pojam uspješne osobe, «celebrityja», kako je to moderno kazati. Nije shvaćala da je taj važni Ernest satima svakodnevno tipkao za pisaćom mašinom. Nije gledala priču kroz njegov rad, već kao na lice koje donosi gledanost ili čitanost.
Tako je mislila o pokojnicima, tako je mislila o živima. Bolje rečeno – nije mislila. Kao šefica velike firme sve zaposlenike je smatrala svojim podanicima, ljudima koji su dovoljno dobri, mladi i pametni sve dok – ne počnu razmišljati vlastitom glavom. Onda su postajali «trouble makeri», a njoj su takvi izazivači problema oduvijek išli na živce.
Jer njezina je morala bila zadnja, ona je na vladajućoj poziciji, i nitko nju neće uzdrmati ili natjerati da mora pokazivati emocije. Posao je posao, a osjećaji su osjećaji. Kao da je ljudskom biću svojstveno djelovati bez osjećaja, ili kao da je sve razum, i kao da duša ne postoji. Na papiru je bila katolik, ali u stvarnosti - prah i pepeo. Svakim jutrom je uz novu haljinu ili odijelo za radni dan obukla i raspoloženje. Ako je bio planiran ozbiljni sastanak odjela, onda je navukla na sebe mrki izraz lica, ako je poslovni ručak, onda je uz laganu jaknu i doziranu cinober-šminku stavila nešto opuštenije crte na čelo, ako je takozvano «bildanje tima» onda je ponijela osmijeh na piknik.
Sve je to bila ona. Ali ništa od toga nije bilo dobro. Ponašala se bezobrazno i bezobzirno, umišljena kako je gospodarica svemira. Dati otkaz nekome bilo je «dobro jutro» za Galu, baciti mladog čovjeka na cestu nešto najnormalnije u ovom surovom i stegnutom kapitalističkom vremenu. Jer «to je zakon tržišta», «svakom prema zasluzi», «treba se snalaziti» i ostale fraze koje s vjerom i čovještvom nemaju mnogo toga zajedničkoga.
A ona je, barem na papiru, bila vjernica. Deklarirana i praktična, žena koju viđaju u crkvi, ali žena koja, za razliku od Samarićanina, samo prođe pored osoba u nevolji. Ili ih dovede u taj položaj, zato što se ne uklapaju u njezinu «brainstorming» ekipu, jer su slabiji, siromašniji, jadniji, napušteniji. Jer su svoji. Da, karijera je bila sve što je Gala znala i željela. Ipak se školovala u Americi, a oni su, navodno - pojam za sve. Od novinarske objektivnosti do demokratskih izbora. Voljela je biti viđena u društvu najvećih hrvatskih «zvijezda», ma što to značilo. Osobe koje su više u novinama nego što stvaraju svoja djela, cinici bi tako opisali medijske «zvijezde». Živjela je za pozornost – vidjeti i biti viđena.
Jednog je dana dobila mail koji ju je upozoravao u što se pretvorila. Nije to bio serijski mail ili obično praznovjerje, već ozbiljno pismo u kojem jasno stoji kako se udaljila od Boga, i, da parafraziram Walta Whitmana, «od svega što Bog nije». Otišla je u šumu, ali okružena lažima i komunikacijskim šumovima sama je postala laž. I personifikacija zla. Postala je predsjednica, uvjerena kako može posjedovati sve i kako je sve stvoreno da bude njezino «precious», blago, bogatstvo, kraljevstvo...
Gala je propadala. Elektronička pošta virtualno, a ponašanje njezinih podređenih u stvarnom životu, sve je to ukazivalo koliko se promijenila. No, ona se pravila kao da su se drugi promijenili. «Ljubomorni su, jer određujem pravila, jer sam pobjednica i pišem menadžersku povijest budućnosti», razmišljala je gubeći i onaj posljednji djelić dostojanstva u sebi.
«Kad se čovjek postavi iznad Boga, više nije čovjek», pisalo je u tom mailu, ali samo je odmahnula rukom na njega. Jedino lošije od tog postavljanja iznad Svevišnjeg jest da si zaista miljama daleko od istine. Od šetnji djetinjstva, majčine juhe, bakina blagog pogleda, očevih priča uz laki sanak, učenja slova, prve pjesme na radiju, odlaska u školu, radosti zornica u adventskim danima, Ježurke Ježića i saonica Orsona Wellesa ... Daleko od svega. Nije više imala nijednu dragocjenost, nije posjedovala svoj «rosebud». A bješe sigurna da sve posjeduje.
Ne treba lagati ili umanjivati, Galom je vladalo zlo. Poštovana čitateljice, ako si baš ti glavna antijunakinja ove priče, možemo se ipak nadati da ćeš shvatiti u kakvoj si zabludi, baš na ovim stranicama, u ovim retcima, u ovim mislima.
Samo tako može se promijeniti ono naizgled nepromjenjivo. Nije karijera ono što treba vladati tobom, već srce. Posao je neodvojiv od emocija, kao majka od djeteta, kao kakao od mlijeka, kao život od vječnosti, kao Bog od čovjeka.
Veritas, 30. studenog 2008. / 17. prosinca 2010.
