Povratak u Očev dom
Autorica: Barbara Šain
Veritars 2003.
Dugo se u polici sa knjigama sa tvrdim povezom i ukrasnim slovima gurala jedna knjiga za koju nije sa sigurnošću znala kako se našla tu. Bezimena knjiga, nepoznatog autora, čak ni godina izdanja nije je joj bila poznata. Jedini razlog zašto je tu tako otrcanih prvih stranica - zbog prve rečenice na stranici redni broj 8. i još nekoliko poglavlja dalje?! Ali, nikad pročitana do kraja, jer je sve toliko u njoj ličilo joj na njen zivot, kraj romana je jednako tako mogao da bude istovjetan njenoj životnoj priči, zato ga nije željela pročitati; ostavljajući uvijek za neki drugi put.
Ta prva rečenica pročitana tko zna koliko puta uvijek je zvučala sasvim drukčije, ali svaki puta izazivala bunt iz dubine stomaka, srca i svih mogućih organa koji su fukcionirali u njoj sa ciljem borbe sa sopstvenom savješću, mada se njoj činilo sa savješću svih njenih predaka, a i potomaka. Ako ovo ne riješi odmah, sada, ne čakajuci nikakvo sutra preći ce genetskim kodom na sljedeće generacije, uobičavala je misliti. Morala je naći odgovor, na pitanje koje je rečenica, iako ne upitna, postavljala. “Nikoga ne možemo kriviti za sredinu iz koje potjece.” Netko mora biti kriv za sve ono to je propušteno u njenom životu, za nikad započete borbe onih koji su je trebali naučiti borbi za preživljavanje. Kako razumjeti sva povlačenja sa životne fronte.
Zar može biti dovoljno samo to što su je voljeli? Kako se roditelj može zaustaviti samo na VOLJETI? Zašto mora pamtiti najobičniju školsku svađu od prije dvadesetak godina samo zbog toga sto je majka druge djevojčice sasula bujicu riječi, dok je njena majka stajala po strani ne činivši ništa. Izgubljen odjevni predmet na nepravedan način, i ostavljena gorčina, i ljutnja i rečenica: “Zasto se nisi borila?”. Vuku se k’o kamenje u vreć,i za njom, sitni događaji kao onaj iz kasne jeseni 70 i neke, kad je sa ocem stajala ispred susjedovih vrata, a on ih nije želio primiti. Ta večer joj ostade u sjećanju kao najhladnija, u srcu najhladnija jesenja večer u zivotu. “Zašto?”
Godine su prolazile bez odgovora na pitanje: Zašto? Sve te godine otkrivao joj se život u svoj svojoj ljepoti, pun radosti i moći. Sve dok jednog jutra telefonski poziv nije probo srce bolju od koje se ne može više živjeti; majka je umrla. Umrla je u snu, blaženo. Susret s ocem tog jutra bio je tezak. Nisu ništa govorili. Majčino tijelo je već bilo odneseno, rodbina i rijetki prijatelji gurali su se po dnevnom boravku. Nije mogla da razumije ništa od izgovorenih riječi, samo je gledala očeve ruke.
Odjednom više ništa nije bilo važno, prijatelji na važnim društvenim pozicijama odjednom su izgledali tako prozirni i bjedni u odnosu na očeve ruke koje su sve ove godine radile stvarajući, stvarno stvarajući. Ruke na kojima se vidio dugogodišnji teški rad, ruke koje su zaradile svaku koricu kruha, svaki slatkiš za nju. Nikad do tada to nije primjećivala, oči pune dobrote, i tog jutra pune suza. U jednom trenu, samo jednom djeliću sekunde osjetila je majčinu smrt kao šamar sopstvenom egoizmu, oholosti, poštivanju lažnih dostignuća uma. Ispraznost, sve je to bilo ispraznost.
Osjetila je potrebu skinuti ljušturu od lažne sigurnosti u kojoj je živjela. Dan sahrane i još nekoliko poslije prošli su maglovito, jedino što je zapažala bile su očeve ruke.Tih nekoliko dana u očevoj kući, bili su tihi, nije razgovarala sa ocem, samo je bila tu. Njemu je to bilo dosta, zapravo je bio sretan, što je izgubljeno dijete opet tu. Ni sam nije znao kako da je vrati, kako da zaradi vrijednost u njenim očima. I opet je kao mnogo puta do sada rekao:
“Oče Nebeski, ona je više tvoje dijete nego moje. Daj joj da zna da je volim svakim djelom mog tijela i duše. Nemoj je nikad prestati zvati u svoj Dom. Oprosti i meni i njoj što učinismo tebi protiv. Neka bude volja Tvoja, a ne moja Oče.” Osjetio je snagu Odozgo i bio je to odgovor, kao mnogo puta do sada kad je molio u teškim trenutcima.
Uzeo je Bibliju, stari molitvenik i krunicu, dao ih kćerki: “Ovo je pripadalo tvojoj majci, sada je tvoje.” Trebalo je mnogo hrabrosti, mislila je ona, to učiniti. Dobro je znao da bježi od onog što joj je dao. Nakon mnogo godina razgovarali su, zar je mogla odbiti. Tad nisu baš razmijenili mnogo riječi, ali ipak razgovarali su i to je nešto. Tad više nego ikad imala je potrebu razgovarati s ocem.
Trebali su proći dani prije nego je prvi puta otvorila majčinu Bibliju, duboko je osjećala u sebi da je više nikada neće zatvoriti. I nije. Majčine bilješke uz tiskani tekst, datumi kad je i za što molila, preporuke, misli, nade. Cijeli jedan život, život njene obitelji isprepleten sa tiskanom riječi postajao je jedno. Našla je i svoj odgovor, ODGOVOR od kojeg je bježala: biti malen nije nizina, nego veličina u Božijim očima; biti ono što jesi usprkos riječi ljudi koji postaju ono sto nisu, je hrabrost, a ne slabost. O, kako veliki primjer ustrajnosti u vjeri davali su joj njeni roditelji, kojima nije uzvrati ljubav za ljubav. Ljubav koja je jedina svrha života, to je ipak lekcija koju su joj dali roditelji, najvažnija dakako. Ljubav koja voli sve do smrti na križu, sa nadom uskrslog jutra.
Ova spoznaja joj dade hrabrosti “dolinom smrti proći” i ničeg se ne bojati, i knjigu o nesretnom junaku napokon pročitati do kraja, bez straha da bi to mogla biti i njena životna priča, ispod stabla zasađenog na dan njenog rođenja koje je odoljelo i ovom nesretnom ratu, i sve godine progonstva zbog vjerske pripadnosti jedne male obitelji.
Veritas, 17. prosinca 2010.
