Priča iz bolničke sobe
Autorica: Marija Lekić
Veritars 2008.
Mrak iz kojeg sam izranjala odjednom je zamijenila tako jaka svjetlost da sam ponovno morala zatvoriti oči. Polako, kroz trepavice, puštala sam zrake svijetlosti da dopiru do mojih očiju, sve dok se nisam navikla na dnevnu svijetlost koja me okruživala. Još mi je sve bilo mutno u glavi.
Otvorivši oči vidjeh da se nalazim u meni nepoznatoj prostoriji. Nije mi bilo jasno kako sam dospjela tu. Gdje se ja to nalazim? To je bilo prvo pitanje koje mi je prostrujalo kroz glavu, nakon što sam otvorila oči. Ničega se nisam sjećala, osim mučnine i malaksalosti, koja je i dalje bila prisutna. Sjećanje mi se pomalo vraćalo i pred očima su mi se redale slike. Najupečatljivija je scena mraka. Mrak je odjednom zagospodario cijelom prostorijom i polako me vukao u svoj bezdan. Iz razmišljanja trgnulo me zvono. Njegov reski zvuk u meni izazva razne osjećaje.
Počeh razmišljati o tome na što me sve zvono podsjeća. Ono opominje, budi nas iz dubokog sna, označava početak, ali i kraj. Po načinu udisaja i izdisaja dalo se naslutiti kakve emocije zvono budi u meni. Misleći na zvono budilice, osjećala sam umor i nedostatak želje da se pomaknem iz toplog kreveta. Zvuk školskog zvona podsjećao me na bezbroj zadataka koje nisam mogla do kraja izvršiti. Zvuk zvona s crkvenog tornja može izazvati razne emocije u meni, ali trenutačno budi nemir i strah.
Srce mi je počelo naglo udarati, a u grlu me gušiti. Zvuk zvona koji udara s obližnjeg crkvenog zvonika, javlja da se nečiji život ugasio. Taj zvuk ispunjava me jezom i strahom. Pogled mi polako odluta po sobi u kojoj sam se nalazila. U krevetu kraj moga ležala je djevojka mojih godina. Lice joj je bilo sablasno blijedo, oči duboko upale u modre šupljine. Gledajući je netremice učinilo mi se da je na tren otvorila oči i pogledala me.
Osjećaj hladnoće i jeze prostrujao je cijelim mojim bićem. Osjetila sam da me lagano lovi drhtavica. Privukla sam pokrivač k sebi i zavukla glavu pod njega. Potražila sam ono blaženstvo mraka koje nam često dobro dođe kada se želimo od nečega sakriti. Nisam se uspjela osloboditi njezinog pogleda. Činilo mi se kao da su i njezine oči zaronile sa mnom pod pokrivač. Pokušala sam jače zatvoriti oči, ne bih li je istjerala iz svojih misli. Istovremeno netko je pokušavao strgnuti plahtu sa moje glave, a srce mi je htjelo iskočiti od straha.
Bila je to medicinska sestra koja je dijelila terapiju. Dobila sam nekakve tablete i čašu vode da ih popijem. Djevojku do mene nije budila samo joj je ubrizgala neku injekciju. Skupila sam dovoljno hrabrosti da sestru upitam što je toj djevojci. Ona je suosjećajno zavrtila glavom i dodala tihim glasom: »Ništa dobrog, bojim se da se ovog puta neće izvući». Čula sam njezinu priču koja je zasigurno slična stotinama priča mladih ljudi.
Sada mi je bilo jasno zašto me uznemirio njezin umoran pogled koji je odavao da u njoj nije ostalo još puno života. Bila sam nijemi svjedok dok se jedan mladi život gasio preda mnom. Kao mač misao mi probode srce: »I ja sam mogla završiti na isti način.
A zbog čega?» Možda je i ona krenula tom nepovratnom stazom zbog banalnog problema koji u datom trenutku izgleda nerješiv. Problemi u školi, ljubavi, obitelji, razlozi su zbog kojih mnogi bježe u pakao droge. Pritisak u školi počinje kada se moraju naštrebati gomile podataka koje u tom trenu mladom čovjeku ništa ne znače osim opterećenja, a moraju se na izust znati u svakom trenutku kada ih profesori prozovu. Pritisak roditelja koji od tebe očekuju uspjeh u školi po svaku cijenu, a da ne govorim o drugim očekivanjima.
Pronaći sebe i biti prihvaćen u društvu, koje po pravilu ima svoj kriterij za ulazak u njihov klan. Ponovno se vrši pritisak na mladu osobu. Što učiniti, kome se obratiti, kada te nitko ne sluša i nitko ne primjećuje? U školi si samo ime s brojem u imeniku.
Nisi primijećen i ne postojiš ukoliko nisi «jedan od njih». Kod kuće je još i najgore jer te nitko i ne shvaća ozbiljno i ne čuje tvoje vapaje. Što ti drugo preostaje? Ulica, a i sve što ide uz nju. Na početku puta, sunčana i prostrana. Budi ti nadu, jer na svakom koraku stoji po jedan «prijatelj» koji zna kako ti je i nudi ti rješenje svih problema. Uz prijateljski osmijeh nudi ti nešto od čega ćeš se osjećati «happy». Osjetit ćeš da si napokon pronašao formulu za sreću i uspjeh i baš te briga za sve. Koračajući dalje tom stazom sunce nestaje, ulica postaje sve uža, postaje ti sve hladnije i mračnije.
Umjesto da se okreneš i vratiš ti i dalje koračaš tom stazom i ako sad više ne vidiš ni tračak sunca. Nesvjesno se okrećeš unazad očekujući u svojoj podsvijesti da će se netko naći na tom putu koji će te vratiti nazad ili ti makar pokazati put kojim ćeš se sam vratiti. Što si više svjesniji mraka oko sebe sve više te strah i uvijek ti iznova treba nešto jače da te ispuni osjećajem sigurnosti i prividne sreće. U strahu od istine bježiš u imaginarni svijet koji ti se nudi i uzimaš sve «od snifa do igle».
Osjećaš se ispunjeno i natprosječno. Pun prividnog samopouzdanja, letiš visoko iznad mraka. Oblijeva te osjećaj topline. Raširiš svoja zamišljena krila i poletiš. Letiš i letiš, tako visoko da u jednom trenu dotičeš sunce, ali umijesto da te ogrije ono ti sprži krila i sunovrati te u još dublji ponor mraka. Poznata priča s poznatim krajem koji su mnogi od nas čuli ne mali broj puta.
Mnogi će se naći u ulozi suca koji će bez razmišljanja osuditi mladu osobu koja je krenula putem droge, ali da li je netko pokušao proniknuti u srce te mlade osobe i potražiti razlog zbog kojeg se odlučila na ovakav put. Istini za volju ima i onih koji svjesno, iz hira, idu u ovakvu pustolovinu, ali ima i onih koji su samo nevine žrtve okolnosti i situacije u kojoj su se našli. Bez obzira na razloge koji su ih naveli na put propasti na nama je da svakom od njih umjesto osude pružimo ruku prijateljstva i budemo im pomoć kako bi izašli iz pakla droge. Kako to učiniti i za koga? Možemo li im svima pomoći? Ne znam, ali znam da vrijedi pokušati. Sigurna sam da bi ste se i vi složili sa mnom, kada bi vidjeli ovaj prizor kojemu ja sada svjedočim.
Djevojci koja je ležala u krevetu kraj moga, majka je došla u posjet. Možda ju je doveo majčinski instinkt kako bi se pozdravila sa svojim djetetom. Nakon samo nekoliko minuta djevojka je izdahnula na majčinim rukama. Recite mi: »Ima li među vama onoga koji ravnodušno može promatrati majku koja ljubi izbodene, mrtve ruke svog djeteta.»
Krik bez jauka duboko para srce dok majka noseći svoje mrtvo čedo u rukama svjedoči o stvarnim žrtvama koje kosi pošast zvana droga. Tada se evidencijski broj pretvara u stvarnu osobu s imenom i prezimenom Djevojka koja je mogla imati još dug život pred sobom, sada je beživotno visila na rukama svoje majke, koja je u suzama prozivala sve one koji su zatvorili vrata svog srca za njezino dijete.
Moja nazočnost ovoj majci nije značila ništa, jer u tom trenutku za nju je postojalo samo mrtvo tijelo njenog djeteta, koje nije željela ispustiti ni na tren, kao da je željela nadoknaditi sve one propuštene prilike da je zagrli i kaže joj koliko je voli. Dok su niz moje lice tekli potoci suza, zaklela sam se da ću prozvati sve roditelje, profesore, političare i cijelo društvo da učini sve kako bi zatvorili «široke ulice» kojima mladi bježe od stvarnosti, ne znajući da je to slijepa ulica koja vodi ravno u smrt. Poruka koju vam želim prenijeti je ova:
«Ne ostavljajte dijete na cesti bez putokaza. Budite mu oslonac u dobru i zlu. Slušajte ono što vam poručuje i pokušajte mu ljubavlju osvijetliti put da ne bi tražilo svjetlo «široke ulice». Učinite to sada jer kada se oglasi zvono bit će kasno.
Veritas, 6. studenog 2008. / 17. prosinca 2010.
