Naslov
Prijateljice
Autorica: Snježana Šamanić
Veritars 2006.
Čim bi bjeličasta zora svojim snenim drhtajem zaposjela njen prozor i razigrana burica pred njim počela njihati teške, obješene grane starog čempresa, počelo bi njeno lagano protezanje.
Odgađala je trenutak ustajanja, jer je hladnoća, bar se njoj činilo, polako prijetila paljenjem peći, a i da nije, njena cirkulacija bila je već toliko usporena, da je i za toplijih dana redovito oblačila toplu vestu. Uvelo jesenje lišće započelo je svoj šuškavi ples najavljujući žešće nalete vjetra, a Boni je, lijeno izvirujući iz svoje kućice, polako pratio razvoj vremenskog slijeda, uznemiren razbacanim oblačićima, pogledavao prema ulaznim vratima svoje gazdarice.
Odgurnuvši teški pokrivač, polako se pridigla iz razbacane postelje, pa žmirkajući rastvorila škure. Uzdahnula je. Napokon jedan zdrav, buran dan! Samo da potraje! Mogla bi oprati robu, već se dosta toga skupilo. Od ove dugotrajne vlage ništa nije mogla i kao da je to gnjilo vrijeme djelovalo i na nju samu. Po tom vremenu ništa joj se nije dalo, a i u dućan je odlazila sve rjeđe. Nekad su je znale posjetiti one dvije bedaste susjede, pa su mogle protresti aktualnosti njihovog malog mjesta, ali sada … Samo se nešto ljute, prigovaraju joj da se odjednom drži finom damom i njih više ne primjećuje, a možda ima i kakvog frajera…
Kad bi samo znale! Sigurno bi poludjele da znaju kako je njen udvarač, njihov susjed Milan, uporno posjećuje već mjesecima i daruje je čokoladom za kuhanje (kao da zna za njene probavne tegobe) i kako se raduje njegovim posjetima subotom navečer …
Boja joj se vraćala u obraze pri pomisli na to kako je samo vragolasto gleda dok joj priča o svojoj usamljenosti i o tome kako mu je ugodno u njenom društvu, dok ispija duplu travaricu i gricka njenu orahnjaču.
Zaplesala je od sreće i posjela se za stol da doručkuje. Njen život dobivao je novi smisao uz njega-dobrog i plemenitog udovca, uz kojeg i sama zaboravlja na svoje godine samoće i tuge, od kako je njen Ivan otišao na drugi svijet.
Da, istina je, mogla bi svojim prijateljicama priznati da uistinu više nema vremena za njih iz razumljivih razloga, da postoji netko tko je čini sretnom. Mudro će to izvesti, da ne izazove nevolje i ljubomoru, jer se priča da i njih jadnice ponekad posjeti…
No, to su možda samo bapske priče, jer, što bi on radio kod donje Ančice, koja je jedva pokretna i u svojoj jetikavosti i ogovaranju sasvim nepoželjna, a da ne govorimo o onoj drugoj - gornjoj Ani, koja stanuje iznad nje; vječno snuždenoj i zlovoljnoj, pakosna lica i kržljavih nogu koje odavno nisu vidjele sunca ni mjeseca…
Nakon što je odslušala nezaobilaznu jutarnju bio-prognozu i provjerila svoju sinoć opranu i uredno složenu kosu, počela je sa planovima za današnji dan.
Bila je nedjelja; rado bi otišla na Svetu misu, budući da nema nikakva važna posla i ne očekuje nikakav posjet. Njena kći Darinka opet je dežurna u bolnici, pa će je vidjeti tek idući vikend. Mogla je dakle provesti dan po svom guštu.
Skoro da nije bilo nikakve zapreke za to, ali ipak, nešto ju je počelo brinuti.
Milana nije bilo sinoć, ni prošle subote. Sjeća se, doduše, da joj je nedavno spominjao nekakav liječnički pregled, nije točno upamtila o čemu je riječ; nešto sa grlom ili zubima, neka neodgodiva operacija ga je čekala… Sve lošije je pamtila, pa nije sigurna da li je već obavio ili to tek slijedi. Nemoćno je slegnula ramenima - pa valjda će sve ispasti dobro! To je rutinski zahvat i tu nema mjesta panici, nadala se Ane grickajući sredinu kruha namazanu putrom i pekmezom. Mora priznati da joj je već nedostajao … Pa nije se valjda nešto naljutio na nju! Čudno, ali i to je bilo moguće.
Crkveno zvono oglasilo se još jednom, pa se podigla i pospremila stol. Uputila se u sobu da izabere kakvu prikladnu odjeću za danas, no kad je dobro pregledala ormar, ustanovila je da baš i nema nekog izbora… Još uvijek je, već osmu godinu za redom, nosila crninu, i što god obukla, djelovala je kao da je u istom.
Kad se nedugo iza toga isprsila u dugoj vunenoj haljini stegnutoj u struku, zamišljeno se pogledala u trošnom, dugačkom zrcalu svoje spavaće sobe.
Približavajući se sedamdeset petoj bila je sasvim zadovoljna svojim izgledom; vitka, ravnog držanja, uredna i još solidnog zdravlja - naravno da je Milan sve to već zapazio i da su ga sve te njene kvalitete dobro privukle! Još kad bi koji put kušao njene domaće specijalitete … Najbolje će biti da ga jednom pozove na ručak, ili još bolje - večeru, jednom kad se ne bude jako žurio…
Nije joj doduše bilo jasno, što je pak tražio kod njenih puno starijih (i ružnijih) prijateljica, zašto ih je posjećivao … Ma, možda i nije, moguće je da su sve to izmislile, brižne, pa gdje bi jedan takav gospodin njih uopće pogledao … Uostalom, već se izjasnio da ga zanimaju mlađe žene, a one su već debelo grabile prema osamdetoj…
Sunce se lagano probijalo kroz rijetke grane visokih stabala, bacajući na pustu cestu njihove duguljaste sjene.
Zadovoljno je koračala prema crkvi, radujući se trenucima molitve i mira, a možda vidi i njega. Sjela je kao i uvijek na svoje mjesto.
Kasnije, kad je crkveni zbor grleno zapjevao, spazila je da su se i one jadnice ugurale u isti red … Svojim kreštavim glasovima nemilosrdno su kvarile tihi pjevački sklad otkrivajući pritom svoje nove zubne proteze, pa je Ančica gotovo prasnula u histeričan smijeh vidjevši ih tako silno zanesene…
Odlučila je pretvarati se da ih ne vidi, stoga je obuzeta svojim mislima, moleći se, razmišljala o sebi, svom životu, možda i svojoj novoj sreći, ljubavi …¨Bože,ti koji sve vidiš i sve znaš, daj mi radost i ljubav za kojom već dugo čeznem. Daj da budem nasmijana i vedra, kao nekad, molim te!¨
I one su molile, i one su čvrsto stiskale svoju krunicu, i dugo klečale unatoč bolnim koljenima.
Kad je iza toga, već pred kraj mise, velečasni tiho zapjevao:
- Idite u miru - počeli su pozdravi, međusobna rukovanja sa susjednom osobom u istoj klupi. Čin zajedništva i ljubavi ubrzo je ispunio čitav taj mali prostor, kao i uvijek.
Učini joj se da baš u tako uzvišenom trenutku daleko ispred sebe, među prvim redovima, vidi Milana. Da, to je bio on! Srce joj je zadrhtalo, i poželjela je da joj je bliže, da su zajedno. Najbolje da se strpi još neko vrijeme, neka se ljudi polako raziđu, pa će mu se javiti, ima vremena. Sreća je sve više obuzimala, činilo joj se da će se ugušiti od te iznenadne navale radosti, i kad je izašla napokon van u namjeri da ga pričeka, spazila je i njih, svoje, sad već bivše prijateljice, kako joj puževim korakom prilaze. Nije bila nikako raspoložena za njihova isprazna blebetanja, no, njihovi ogromni nosevi već su grabili prema njoj i teško da ih je uopće mogla izbjeći.
Trebala bi im baš sad okrenuti leđa, praviti se jednostavno da ih ne primjećuje i ignorirati njihova namreškana, prijetvorna lica, pa nek vide kako im nikad neće oprostiti sve zlobne psine kojima su je godinama vrijeđale. Neka se dobro zamisle, ludače stare! Pokazat će ona njima još! A tek kad ju vide s Milanom, ha, ha, pošizit će od muke. No, čini se da joj neće dati mira i da su baš naumile da joj pokvare ovo nedjeljno jutro …
- Mir s tobun, Ane - prva joj je prišla gornja Ana i pružila drhtavi dlan, a potom i donja. Sažaljivo ih je pogledala, pa im i sama objema uzvratila snažnim stiskom ruke, nestrpljivo pogledavajući prema crkvenim vratima.
Milan je zastao i polako krenuo u njenom smjeru. Nešto joj je reklo da malo pričeka, pa je još malo stajala tako u neizvjesnosti… Držeći za ruku nepoznatu i dotjeranu ženu, probijao se prema uskom izlazu ka cesti, svečan i ozbiljan, uopće je ne primjećujući. Kad su im se pogledi ipak sreli, samo je kratko klimnuo, zagrlio ženu u svečanom kostimu i žurno se udaljio od sve manjeg skupa vjernika ...
Ančica i Ankica pogledaše jedna drugu, pa prva reče:
- Ste videle, drage moje! To je izgleda ta njegova nova!
- Molim, koja nova? - zabezeknuto će Ana, ništa ne shvaćajući…
- Pa ta - viš, kako se lipo drže za ručice.., ča, ti nisi znala, šempija? To
mu je nova frajla, brzo će se ženit!
Nastao je tajac. Njena nada odjednom je počela kopniti. Činilo se da će se srušiti istog trena, baš tu, pred svima …
- Ča je pokvarena!- stisla je svoje male, sitne oči druga žena - samo će mu brižnemu zet šoldi, a onda - baj,baj, bedačino!
Ane je stala grozničavo razmišljati; možda je opet zafrkavaju, bit će da mu je to neka rođakinja, tako mlada - pa može mu po godinama biti kćer, to ne može biti istina! Možda je riječ o zabuni, govore li one o istoj osobi, o njenom Milanu …
Njen svijet počeo se rušiti, nešto ju je počelo gušiti visoko u grudima, ali polako se pribravši, samo je tiho rekla:
- Ako vi tako kažete, valjda je ...
Zabrinuto su i zamišljeno ispratile pogledom dragog gospodina Milana, koji više uopće više nije bio zavodljiv; sad se jasno moglo vidjeti njegovo šepanje, sijeda i proćelava glava klatila se nezgrapno, a i sav je bio nekako nagnut na jednu stranu. Onako krupan, gegao se poput pingvina… Šarmu ni traga.
Najstarija od njih odmahnula je rukom i procijedila:
- Ah, ti muški, ča su bedasti, ko dica …
- I ne samo oni, drage moje … - gorko je pomislila najmlađa Ane.
Kad bi samo znale kako ih je mrzila zbog njega, i bila ljuborna na njih - na svoje dobre, stare prijateljice. Gotovo da je pokvarila to lijepo, dugotrajno prijateljstvo, a sve zbog nekoliko bezazlenih i uljudnih posjeta jednog običnog prolupalog starca. A još strašnije je to što su joj pružile ruku nakon Svete mise, nakon što ih je i dalje prezirala htijući im okrenuti leđa. Sjetila se riječi Velečasnoga da je i Krist došao iz ljudskog srca iščupati zlo što smeta prijateljstvu i otjerati mržnju koja nam ne da budemo sretni. A ona se upravo maloprije molila za svoju sreću …
- Bože, oprosti mi - zavapila je u sebi - što sam bila tako lakovjerna i zlih misli i što nisam prije spoznala prave vrijednosti! Za to ću se iskreno pokajati već na sljedećoj misi. - I odjednom je progledala; njene prijateljice su bile tu, uz nju, i u dobru i u zlu i već se osjećala puno bolje …
Kad je neobičan par odmakao, primila je svoje susjede pod ruku, svaku sa svoje strane i naglo se razvedrivši rekla:
- Gremo kod mene, na bićerin. .… Dugo se nismo videle!
- Kakovi bićerin, znaš da ja pijen medicinu!
- Na bićerin razgovora, to se tako kaže, Anči moja - vikne ona.
- To san i ja baš otela reć, jedan žmujić ne more škodit!- gotovo
istovremeno izusti ona druga Ana, pa prasne u sitan, kozji smijeh …
Zagrljeno su se, kao tri pijane vrane, raširile po uskoj uzbrdici ne mareći za rijetke automobile i prvi put nakon dugo vremena, opet bile nasmijane …
Veritas, 2. prosinca 2006. / 17. prosinca 2010.
