Prijavak baki

Autor: Miljenko Stojić

Veritars 2004.

Vani je padao snijeg. I tako danima. Ništa neobično, Njemačka je zimi omotana bijelim snježnim šalom. U toploj sobi Nenad je duboko razmišljao. Žena i djeca su već davno pozaspali, nije im prvi put da on do kasno ostaje u svojoj radnoj sobi. Čuo je već da je i ponoć otkucala, ali nije previše mario za sve to.

Proteklih godina uspio je zaraditi veliko bogatstvo zahvaljujući svome liječničkom pozivu. Žudio ga je i sve je činio da tako i bude.

Što sada? Uhvatio je sebe u razmišljanju kako želi napisati Božićnu ili Novogodišnju čestitku, ni on sam ne zna što je, onom popu. Do toga dana nikada ga prije nije vidio. Ne bi ni tada da punica Svjetlana to nije bila naredila. Kako ih je samo postrojila uza zid! Čekali su toga popa kao djeca učiteljicu u razredu. Bolje i to pretrpjeti, nego ostati bez dijela u oporuci. A stara baba je uistinu bila bogata. Uvijek je takva bila. Zapisao je kratko o tome u priči koju je počeo o njoj pisati. Potaklo ga nešto u zadnje vrijeme pisati priče.

Nije ga zanimalo hoće li ih netko čitati, bilo mu je samo stalo izbaciti to nešto iz sebe. Jedna od težih mu je upravo ta o Svjetlani. Što sve ona nije proživjela! Mlada skojevka, II. svj. rat, obnova države, položaji u toj državi, udaje, rastave, djeca ... Živjela je puninom života. Nezaboravno! A onda je došla starost, bolest i taj pop. Da je znao da će se sve tako odigrati, nikada joj ne bi pomogao doći u bolnicu gdje on radi. Smjestio bi je što dalje od sebe. No, što je tu je.

Zagledan kroz prozorska stakla u neonske žarulje na ulici, koje su zbog snijega davale neku sablasnu sliku, počeo se prisjećati toga događaja s popom. Svjetlana je već danima ležala na bolesničkom krevetu. Još su ih dvije bile s njom, budući da zbog prenatrpanosti nije mogao za nju priskrbiti neku bolju sobu. Začudo, nije se previše bunila. Valjda je bila svjesna da bi ovo mogao biti kraj. Obilazili su je, a ona im je pritom neprestano pričala o oporuci.

Zbog toga su joj i donijeli bilježnicu i olovku. Jedanput je uspio vidjeti da samo ne priča, već i nešto zapisuje. Bilo je to značajno za njega, budući da ga je spominjala u razgovoru. A onda je iznenada počela pričati o smrti. Pitala ih je ima li išta poslije nje. Odgovarali su joj izmotavajući se riječima. Nisu nikada, naime, o tome razmišljali, niti ih je to zanimalo. Odgojeni su u obitelji gdje Bog nije bio nazočan i nisu osjećali potrebu za njim. Vidjeli su da se i bez njega može živjeti. Ma, naravno, sve su to izmišljotine.

Baba se samo prepala smrti, pa zbog toga postavlja bezvezna pitanja. Zabezeknuli su se kada im je rekla da bi željela da je posjeti pop. Što joj pada na pamet! Ustrajala je u svome zahtjevu. Jednoga je dana rekla neka to bude danas. On je imao zakazan susret s prijateljima. Otići će nekamo, malo se proveseliti, ta jednom se živi. Baba je bila neumoljiva. Kada pop dođe, moraju nazočiti i on i žena mu Maja.

Što da učini? Nije bilo druge, već poslušati. Rekao je Maji da ona ode do popa, ta ipak je ona Svjetlani kćer. Iz ljubavi prema njemu, pristala je. Sva se usplahirila kako će se ponašati, ali nije bilo izlaza. Pričala mu je kasnije kako je zazvonila drhtavom rukom. Otvorio je pop srednjih godina, ni lijep ni ružan. Odmah je to zapazila. U isto vrijeme zapazila je i da iz njega zrači neka smirenost. To ju je još više zbunilo.

Nakon što mu je sve kratko izložila, pop je pitao koliko je žurno. Nije znala najbolje odgovoriti, rekla je samo da je njezina majka tako naredila i da bi bilo najbolje da dođe već danas. Vidjela je da mu je nešto čudno, ali obećao je doći u bolnicu u 19.00. Već je poznavao gdje je to, nije mu bilo prvi put. Još mu je pripomenula da je majka rekla da ponese sve ono što popovi nose kada je netko bolestan. Kimnuo je glavom.

I tako, dočekali su toga popa u stavu mirno. Baba ga je odlučno pozdravila s »Dobra večer« i s »Hvaljen Isus i Marija« ili nešto tako. Odmah mu je rekla da umire i da bi mu željela sve reći, a on će joj onda uraditi sve ono što radi i drugim bolesnicima. Mljela je, bez da mu je dala riječ progovoriti. Vidjelo se da je nekada znala upravljati željeznom šakom. Uprla je tada rukom na njih dvoje i na malu Jelenu. Rekla je da su nekršteni i da joj je želja da ih krsti nakon što ona umre. Oni su se samo zgledavali. Nikada im nije ništa o tome pričala. Pop se prvi snašao. Izjavio je da bi bilo dobro da oni sada iziđu, ako baka želi s njim popričati.

Olaknulo im je. Baba je dala znak za pokret. Više se ni sam ne sjeća kako su dospjeli do hodnika. Ostatak priče od te večeri ispričala mu je kasnije jedna od bolesnica koja je ležala na pokrajnjem krevetu. Nakon II. sv. rata je kao Volksdeutscherka morala bježati iz Slavonije. Partizani su ih nemilosrdno gonili i ubijali. Nije o tome govorila babi, s njom je uvijek govorila njemački. Baba je, dakle, i dalje nastavljala svoju priču.

Pričala je popu o tomu gdje je rođena, kako su joj tekli školski, partizanski i drugi dani. On ju je pokušao smiriti, kada bi uspio doći do riječi, htio je da govori tiše da ih drugi ne slušaju. Baba nije za to marila. Rekla je samo jednom da je ona sve to učinila, da se kaje i da nema što kriti pred drugima.

Najstrašnije je bilo kada je govorila o ratnim danima, o ubijanjima po Slavoniji i kasnije po Bosni. Nije se mnogo popravljala ni nakon ratnih dana. Vjerno je služila revoluciji. Kada je iznijela sve što je imala reći, pop ju je upitao je li krštena?

Nije mu znala reći. Ni jedne se molitve nije sjećala, zna samo da joj je baka govorila da se nakon smrti ide Bogu i da prije toga treba svećeniku reći sve što smo loše napravili kroz život. Baka je umrla kada je njoj bilo samo šest godina. Ne zna zašto, ali ju je izuzetno voljela. Ta ljubav nije prestala kroz čitav život. Mislila je često na nju i pitala se gdje je? Sjećala se tada njezine rečenice o smrti. I to ju je smetalo. Njezina baka da ima krivo! Svećenik ju je pokušao tješiti, govoriti da će sve biti dobro, da se njezina obitelj brine za nju. Ona kao da to nije slušala. Pitala ga je neprestano je li donio ono ulje i ostalo, kao za sve druge.

Svećenik je izbjegavao odgovor i pokušavao je utješiti lijepim riječima. Baba je tada uporno ponavljala da je baka rekla da prije smrti popu treba reći sve svoje nevaljaštine, ona sada ide k njoj i mora joj podnijeti raport. Ne želi je razočarati. Zbog toga mu je i rekla da ono troje i onoga Denisa, koji je negdje na ulici, mora krstiti. Ona je to propustila, ali on ne smije. Ako bude tako, baka je vjerojatno neće grditi. I tako je to trajalo. Volksdeutscherka je zaspala. Kada se probudila, baba je bila sama, nešto čitala i mrmljala. Čini joj se da su to bile neke molitve ili nešto slično tome.

Da, da, bile su to molitve! Svega se on dobro sjeća. Dugo su čekali popa na hodniku. Kada je izišao, rekao im je da je baka zaželjela da joj sprovod bude katolički. Samo im je još to trebalo. Nakon svega nisu trebali provjeravati. Pop ne bi slagao, a babi priliči. Zavirili su u bolesničku sobu. Držala je neku knjigu u rukama, vjerojatno popov dar. Kao pokisli pošli su kući. Na ulici je šutnuo praznu limenku piva i opsovao. Marni Nijemci nisu je pokupili i bilo mu je drago. Na ulici očišćenoj od snijega jeknula je gromoglasno, barem mu se tako činilo.

Nije trebalo dugo čekati na sprovod. Samo dva dana. Baba je otišla. Pozvao je sve njezine i svoje poznanike. Čudili su se katoličkom sprovodu. Baš ga briga. Ona je tako htjela. Pop je bio dobar, svaka čast. Obavio je uljudno svoj posao i otišao. Nije spominjao ono o krštenju. Rekao je samo da mu je drago da su se upoznali. Nije ih pozvao da navrate i bili su mu zbog toga zahvalni. Ostavlja im potpunu slobodu. Baba se i dalje nije dala. Sve je opet spomenula u oporuci. Nije im ostavila onoliko koliko se nadao. Puno je dala za neke karitativne ustanove. Nije do tada ni znao da postoje. Baba je znala. Znači da se spremala, lopovica stara. Neka joj bude. Ima on dosta i svoga bogatstva.

Nenad nije znao koliko je sati i nije ga bilo briga. Čestitka s nakićenim drvcem još je uvijek uporno stajala pred njim. Izdavač je na nju napisao Frohe Weihnachten und ein glückliches Neues Jahr. Nikako da se odluči hoće li je poslati popu ili ne. Raport baki, kako ono reče Svjetlana. Strese se. Uze pero i uljudno čestita svećeniku Božić i Novu godinu. Još mu se i zahvalio.

Na kraju je dodao i svoju adresu. Činilo mu se da treba tu stajati. U kućnim papučama izišao je u hladnu zimu. Jedva je čestitku ubacio u zaleđeni poštanski sandučić. Vrativši se u spavaću sobu, kratak je čas promatrao ženu u snu. Trzala se nemirno. Poljubio ju je u čelo i slatko zaspao. Vani je snijeg i dalje padao.

Veritas, 22. studenog 2004. / 17. prosinca 2010.