Propovijed na terasi Gradske kavane

Autor: Danijel Radočaj

Veritars 2004.

Jednog od onih besciljno provedenih jutra na terasi gradske kavane, Miki se s nekim čudnim žarom zagledao u mene.

Što te muči stari? - upitao sam ga, ne odvajajući pogled s crne kronike Glasa Istre.

- Ma, ništa … - trgnuo se iz misli. Promatram to tvoje raspelo na lančiću…
- Dar od bake … - odgovorih i dalje usredotočena pogleda na tekst.
- Pa, u biti … razmišljam … vjeruješ li ti doista u to? Mislim, taj Bog, ta crkva i sve to? Ne znam … i mene su onda starci tjerali u crkvu. Pričest, krizma, i sve to…

- I mene su tjerali. - prekinuh ga.
- A i dalje odlaziš na misu…
- Zar mogu tamo naučiti nešto loše? - dignuo sam pogled i odlučno odložio novinu.

- Ma nije u tome stvar. Stvar je u tome da ljudi ne shvaćaju da nije potrebno odlaziti u crkvu kako bi bili vjernici. Nije li i sam Isus rekao, koliko me pamćenje služi, da je crkva tamo gdje je molitva? Dakle, crkva kao institucija ne bi uopće trebala postojati!

- Da, «Srušite ovaj hram i ja ću ga podići za tri dana…» - ali mislim da pritom nije aludirao na isto. Na primjer, reci mi zašto si ti pohađao školu? Zašto jednostavno nisi posudio knjige u biblioteci i doma se sam obrazovao, ako si već protiv institucija?

- To nije isto!
- Pazi, ne možeš jednu instituciju negirati, drugu podržavati.
- U školi ću lakše nešto naučiti uz profesorova objašnjenja!
- Tako je valjda i u crkvi … - odgovorio sam smireno na njegov već i pomalo nervozan ton, i ispio posljednji gutljaj kave. Recimo, gledaj to ovako. Koji je tvoj najdraži band?

- Nick Cave, znaš i sam.
- E, pa recimo da taj tvoj Nick Cave igrom slučaja održava koncert večeras na ovom trgu, i da je besplatan ulaz, bi li došao?
- Ha, ha! - smijao se pomalo histerično. Pa na taj bih koncert došao i da sjekire padaju, a da je ulaz 150 eura. Bez dvojbi! Pa sjećaš se da sam prošlog ljeta trebao ići na Nickia u Berlin, samo mi onaj moj bez skrupulozni šef nije htio dati godišnji. Da tad nisam morao otplaćivati kredit za motor, dao bih otkaz na licu mjesta!

- A reci ti onda meni, zašto bi bez veze dolazio u tu silnu gužvu i buku, kada bi mogao ostati kod kuće i preslušati u miru njegov CD? Štoviše, na trgu bi te možda mogao zadesit i nepredviđeni pljusak …

- Pa, čovječe ludi si! Nije to isti feeling! Ono … ekipa, furka … Kužiš?
- Pa nije li onda isto tako i s molitvom?
- Ma ti doista ne razumiješ! Razumiješ li ti da u crkvu ekipa dolazi moliti se Bogu, kojeg nikad nije ni vidjela! Nikad ga nitko nije vidio! I kako uopće onda znaju da je tamo, ili još bolje, da uopće postoji? Ajde mi sad to molim te objasni, pametnjakoviću.

- Gledaj to ovako. Vjeruješ li ti da postoji ljubav? Mislim na ljubav recimo između muškarca i žene.
- Vjerujem.
- Pa jesi li je ikada vidio?
- Naravno da jesam! Bar je to svatko od nas vidio. Evo, gle, i ono se dvoje u parku ljube.

- I jel' je to ljubav?
- Dabome da je ljubav! Što bi drugo bilo?! – vikao je crven od bijesa.
- Nije. Odgovorio sam u potpunoj smirenosti i pripalio cigaretu. To je poljubac! Grljenje! A ljubav se na njima ne vidi, jer je ona unutar njihovih duša. Dakle, ne trebamo nešto vidjeti da bi znali da isto i postoji. Ne slažeš li se sa mnom?

- Ja se ne slažem ni u čemu s tobom, jer ti uporno izvrćeš moje riječi! - namrštio je obrve i okrenuo glavu u znak protesta. I uostalom ne kužim kako možeš pričati o nekakvom katoličkom životu, kad piješ, a i pušiš ko' dimnjačar? Ne kosi li se to malo s tvojim uvjerenjima, frajeru?

- Svi mi imamo svoje mane. Pa i svećenici. Nisu ni oni svetci, od iste smo krvi i mesa. Ali, to ne znači da se trebamo prestat truditi oko vlastitog mentalnog napretka, i dići ruke od života, srljajući u propast. Priznajem, takav sam kakav jesam, ali trudim se biti bolji. I ne znam kakav život ima smisao i dal' ga ima, ali ga treba proživjeti najbolje što znaš!

Počela je kiša, pa krenusmo kućama. Miki nije imao kišobran pa sam mu posudio svoj, iako ga je prkosno odbijao. Ipak ja bliže stanujem od njega.

Sljedeće nedjelje došao sam u običajno vrijeme na terasu gradske kavane, na običajnu kavu. Mikija nije bilo, pa sam se relativno rano vratio kući.

- Miki ti je vratio kišobran! - doviknula mi je stara dok sam se u predsoblju izuvao.

- Da …? – upitao sam začuđeno, jer je svratio u vrijeme za koje zna da ću biti na terasi gradske kavane. Mora da se onda dobro naljutio na mene. Prije koliko je bio kod nas? - ponovno ću, želeći ga sustići, kako bih mu se mogao ispričati. Ipak, nije mi bila namjera da ga razljutim. Svatko ima pravo na svoje mišljenje …

- Nije bio, srela sam ga u crkvi …

Veritas, 16. srpnja 2004. / 17. prosinca 2010.