Saslušanje

Autor: Miljenko Stojić

Veritars 2007.

I te je godine došlo mnogo svijeta na blagdan Sv. Ive u Podmilačje. Poput mravi raširili se udolinom i uzvišicom, prekrasnim bosanskim krajolikom. Gledao ih je fra Viktor i divio im se. Sunce žeže, a oni su tu sa svojim poteškoćama, povijestima, jednostavno životima. Vlast ih mrzi i progoni zbog toga. Oni šute, misle svoje, kada im prekipi zapjevaju koju zabranjenu pjesmu, odu u zatvor i nastave dalje kao da se ništa dogodilo nije. Jedino mi ne ide u pamet zbog čega tako uporno psuju. Čine to jednakom žestinom kao i kad se mole. Stvarno nikakva smisla u svemu tomu. Morat ću ih malo opomenuti.

Spremio je propovijed primjerenu za velika slavlja. Htio je da ne bude jedna među drugima, nego posebna, ona o kojoj će se još dugo pričati. Jasno je razlagao misli i sve se više punio žarom. Ispunio ga je poseban osjećaj kada je počeo govoriti o psovci. Osjećao je da ga pomno slušaju.

»Zbog čega psujete, draga braćo i sestre? Sve mi se čini da je to zato što se dovoljno ne bojite Boga. Da ga se bojite, ne biste ga psovali. Zašto ne opsujete državu, Titu, partiju? Ne smijete! Sletio bi se centralni komitet, milicija, što ja znam tko sve ne. Ne može...«

Prekinuo ga je pljesak, isprva potih, a onda puno, puno glasniji. Zastavši, fra Viktor je počeo dolaziti k svijesti. Shvatio je da je ovaj put pretjerao. Bio je iskren poput onih u gostionici kad malo popiju, a to nije dobro. No, sad što je tu je. Nastavio je obuzdavajući misli razumom, dok je srce neprestano htjelo učiniti nešto drugo.

Nakon nekoliko dana gvardijan je htio razgovarati s njim. Znao je što bi moglo biti i nije mu se slušalo prigovaranje, upućivanje kako bi se trebalo ponašati. Zna on to i sam, ali se dogodilo nešto drugo nego što je mislio. Obavit će taj razgovor s njim šetajući klaustrom i nastojeći što prije prebaciti temu na nešto drugo. Dobar je gvardijan čovjek, jedino nekad sebi umisli da treba nastupati očinski. Ne shvaća da smo odrasli ljudi!

»Došao je poziv!«
»Kakav poziv?«
»Na saslušanje. Mislio si da ćeš lišo proći. Ne može to tako. Istina je da je veliki gazda pri kraju, što ne znači da još ne može dobro udariti. Otišao si, brate, predaleko.«»Znam, ponilo me.«
»Ne prigovaram ti, nego samo ustvrđujem. Stavio sam ti u pretinac taj poziv. Tamo ti sve piše. Razmisli dobro kako ćeš i što ćeš.«

Sam je gvardijan prešao na drugu temu i to je fra Viktora potaklo na još veću ozbiljnost. Vučljiva su vremena i zaista treba paziti na sebe i drugoga. Nema se što drugo tu reći!

Približavao se dan saslušanja. Fra Viktor je spremao obranu. Reći će im ovo, reći će im ono, ma, što će im reći? Jasno je njima, kao i njemu, što on misli. Stvar je u tomu da su ga sada uhvatili. I prije je znao dolaziti do ruba. Ipak, uvijek se zaustavljao na vrijeme. Koju moć ima snaga naroda na čovjeka, razmišljao je. Iz misli ga prenuše fra Jakov i fra Branimir.

»Na saslušanje nemoj ići u habitu. Pođi u civilnoj odjeći?«
»Što nedostaje habitu? Niste se valjda prepali?!«
»Nismo se mi prepali, nego im ne daj da još više uživaju dok te budu ponižavali.«
»Možda imate pravo«, odgovori fra Viktor zamišljeno.
»Idemo ti kupit odijelo.«
»Ne treba. Imam u sobi jedno, prilično je dobro, može poslužiti za ovu priliku.«
»Tebi treba novo odijelo, neka vide da si uglađen i drukčiji od njih. Zar hoćeš da kasnije pričaju kako si im došao prljav?«

Činilo mu se da opet imaju pravo. Sjeli su u starog fiću i zaputili se prema gradu.

Osoblje robne kuće veselo je pozdravljalo svu trojicu. Neki su se istina sklanjali, bili su u partiji pa su se bojali. Ništa neobično. Važno je da većina ide pravim putom.

»Što vas je svu trojicu nagnalo k nama«, upita Iva domaćinski.
»Želimo kupiti odijelo fra Viktoru.«
»Neka, neka. Što se ne bi i on lijepo obuka?!«
»Nije to zbog toga. Ide na saslušanje pa mu treba odijelo.«
»Kakvo saslušanje?«
»Lijepo. Komitetsko. Govorio nešto na propovijedi i pozvali ga.«
»Čula sam ja o toj propovidi. Neka si im ono reka. Da oće i drugi tako! I oni zato hoće da tebe saslušavaju?!«

Nastavila je Iva žestoko psujući im mater pogansku koja ih je rodila, ne obazirući se na to što to izgovara pred fratrima. Otišla je prišapnuti drugima zbog čega su fratri u robnoj kući. Tek sada su postali središte zanimanja.

Praveći se da prolaze poslom kraj njih govorili su fra Viktoru da se drži. Nije ovo 45., mrmljali su i još tiše dodavali neke druge riječi. Nije bilo teško pogoditi koje. U njima je bio probuđen prkos i zrak se punio nečim posebnim.
Sve je bilo spremno i saslušanje je moglo početi. Fra Viktor je nestrpljivo iščekivao taj dan. Neka već jednom sve završi! Ako me ne zatvore, otići ću na more nekoliko dana i dobro se odmoriti. Ljeto je i kupanje će mi dobro doći.
Tog jutra Dinko je zaista podranio. U ruci je stiskao neku omotnicu.

»Evo, ovo je za fra Viktora. Šalju iz komiteta.«
»Jesu ovih dana navalili s omotnicama. Uđi, popij nešto!«
»Fala, žurim. Rekli su mi da ovo samo predam i da se odma vratim. Nešto su bili preozbiljni.«

Gvardijan se zabrinu. Da nije štogod gore od saslušanja. Brzo odnese omotnicu fra Viktoru. Mimo svog običaj gledao je u njega dok ju je otvarao i počeo čitati.

»Stvarno su ludi«, reče fra Viktor odjedanput. »Najprije mi jave da dođem, a onda mi javljaju da ne treba. Što se ne drže svojih riječi«, reče nekako prijekorno.

Gvardijan ga je gledao ne shvaćajući odmah sve. Ne treba otići, žao mu je što ne ide ..., a onda mu sve posta jasno. Počeo se smijati. Njegovo krupno tijelo poskakivalo je kao lopta na ledini. Fra Viktor je zbunjeno gledao.

»Kako se ne bih smijao?! Nadmudrio si ih čovječe, nadmudrio«, i nastavio se smijati.

»Kako sam ih nadmudrio kada nisam ni otišao? A baš sam se bio spremio«, počeo se fra Viktor žestiti.

»Sjećaš li se kupovine odijela? Čitav grad je saznao kuda ideš. A to njima ne odgovara. Jasno?!«

Gvardijan je odlazio i dalje se jednako smijući, a fra Viktor je tek bio počeo. Stara Vida je došla platiti sv. misu i zbunila se vidjevši ih kako se smiju.

Najprije je pomislila da se njoj smiju, ali se brzo pokajala. Ne bi joj to oni učinili. Ali, nešto tu ima! Saznat će ona to. Samo neka se smire. Baš su čudni!

Veritas, 18. srpnja 2007. / 17. prosinca 2010.