Smijeh
Autor: Fr. Alojz Ćubelić OP
Kada promatramo ova lica svakodnevnice na ulicima, u trgovinama, uredima i drugdje u gradu, opažamo mrke, ispijene, istrošene, namrštene poglede. To je još jedan očit dokaz da čovjek još nije ni dovršen ni savršen.
Moj profesor (i ne samo moj!) iz filozofije, Vjekoslav Bajsić, je u sutonu vlastitog života znao reći da mu je žao što se tijekom života nije više smijao. Ispričao bi «mrtvo – hladno» neki vic, studenti bi se smijali, a on je netremice gledao u istu točku.
To su bile takoreći sofisticirane šale prepune zdravog humora. No, za kakvom vrstom smijeha ili osmijeha potrebujemo? Zasigurno ne za onim u profesionalne svrhe, kada krivimo usne u ovom ili onom smjeru ne bismo li se kako dopali slučajnom sugovorniku ili sugovornici od koje(g) očekujemo korist. (Smijeh broj 1, 2, 10, 15, dok se ne rastanemo!).
To nije namješteni, naviknuti, himbeni, ciljani smijeh. To je smijeh čuđenja nevinog djeteta, to je smijeh koji vida rane i oplemenjuje tijelo, dušu i duh. To je smijeh kad «plačemo od sreće» jer smo od druge osobe ili osoba voljeni, prihvaćeni, razumljeni. Najzanimljivije je da se oko njega ne moramo mučiti, ne moramo biti silno pametni ni sposobni.
On kao da dolazi sam od sebe, ničim izazvan ni prisiljen. A tako je «pozitivno zarazan» da širi «dobru atmosferu», «opušta», «diže na noge i spušta na zemlju», pokreće i osmišljava, «proniče u srca i bubrege», «stvara nerastavljiva i neprobojna prijateljstva», pokazuje «vječnost».
To nije smijeh ironika ni satirika ni cinika. To je smijeh onoga koji vjeruje u Boga.
Veritas, 14. studenog 2004. / 15. prosinca 2010.
