Smrt na američki način

Autor: Fr. Rajmund Kupareo OP

Priča je preuzeta iz zbirke: Rajmund Kupareo Čežnja za zavičajem, objavljene 1989. godine u izdanju HKD sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba. Prethodno je bila objavljena u časopisu Marulić, Zagreb, br. 2 iz 1986. godine.

U našoj velikoj tuzi ponovno ćemo uskrsnuti za radost bez koje čovjek ne može živjeti ... A Bog postoji, jer Bog daje radost, to je njegova velika povlastica. (F. M. Dostojevski: Braća Karamazovi)

Priznajem da me je slučaj o kome ću govoriti sjetio engleskog pisca, obraćenika na katoličku vjeru, Evelyna Waugha (1903 - 1966) i njegovog romana The Loved One (1948), koji bi u slobodnom prijevodu značio Voljeni pokojnik. U njemu Waugh, na sebi svojstven i osebujan način, iznosi neobičnosti pogrebnih poduzeća u Kaliforniji.

Dogodilo mi se to za vrijeme prvog posjeta rodbini u Tacomi, u saveznoj državi Washington, gdje su živjela dva brata moje pokojne majke i drugi potomci obitelji Beritić. Moji su ujaci još prije prvog svjetskog rata ostavili Vrbovsku na Hvaru i prihvatili poziv očevog brata koji je već bio u Tacomi, da u Americi započnu novi, bolji život. Tamo je već bila i njihova starija sestra, udata za našeg otočanina. I tako je tih Beriticha, starijih i mlađih, bilo već toliko da bi oni sami sa svojim obiteljima mogli napučiti našu opustjelu Vrbovsku.

Moj stari barba Kuzma bio je sretan da mi može pričati o svojim mladim danima u Vrbovskoj. Čak i poslije pedeset godina provedenih u Tacomi on je sanjao o Vrbovskoj. Svake bismo večeri ostali sami u toploj kuhinji i razgovarali.

- Znaš ti, moj mali, govorio je zamišljen i sjetan, mi nismo imali polja. Bili smo ribari. Još pamtim mjesta gdje se kriju škrpine i druge ribe (on ih je nabrajao kao pravi stručnjak). Mučan je to bio posao. Danas pak svi žele što više uloviti, a što manje raditi. Kao i ovi moji sinovi. Ni jedan ne želi biti daleko od kuće, a kad koji put moraju do Aljaske, čini im se da idu u Japan ili Kinu. A ja ti ni danas ne mogu bez ribarenja. Ova nesretna reuma prikovala me uz kuću, ali sam ipak iz prkosa (dišpeta, rekao je on) kupio mali motorni čamac da mogu bar koji put na more i da vidim ima li još ribe u ovoj našoj luci. E, moj mali, kad sam ja stigao u Tacomu nije bilo ni elektrike ni tople vode, ni svega ovoga blaga Božjega koje uživaju naša djeca. Ali bilo je ribe, puno ribe. Ah, oni salmuni (lososi) u uvali Tacome! Da si bacio zrno kukuruza, sigurno bi palo na glavu nekog salmuna. Toliko ih je bilo. A danas ih nema ni u oceanu.

Polovili ih modernim mrežama, a što je najgore uništile ih tvornice svojim otrovnim otpacima. Danas jadne salmune moraju umjetno gojiti u mrijestilištima, a kad ponarastu, onda ih bace u ocean. Sve je umjetno u ovoj Americi. I djecu hrane mlijekom iz ljekarnice da im majke ostanu mlade. A meso drže u hladnjacima i po dva mjeseca da omekša. Jadne ribe izgledaju kao bakalari kad ih izvadiš iz hladnjaka. A meni riba ne prija ako nije friška.

Više nije išao u ribolov ni iz dešpeta. To su činili njegovi već odrasli sinovi, koji više nisu bili ribari od zanata, nego iz zabave. Bili su đaci raznih zavoda, jer je bolje biti činovnik i imati stalnu plaću nego lutati oceanom i ovisiti o nesigurnom lovu. Ipak bi barba Kuzma bio sretan kad bi se sinovi odlučili koji put na ribolov u luci. Dočekivao ih je u kasnoj noći da vidi što su ulovili. Ako bi donijeli srdelica, znao bi me usred noći probuditi vičući:

- Mali, siđi! Imamo friške ribe!

I dok bih se ja spuštao s gornjeg kata, on bi pržio ribu pjevušeći neku starinsku vrbovsku pjesmu. Kad sam mu dao znak da šuti, jer da će probuditi ujnu, on je odmahnuo rukom: Ah, pusti je! Neće se probuditi. Amerikanke tvrdo spavaju. Pa vidio si je. Debela je ka' bracera. Ali dobra mi je. Njezina je majka iz Milne na Braču. Ovo je prvi put da se Brač i Hvar slažu - govorio je smijući se i prostirao stolnjak.

Tako bismo ja i barba Kuzma po drugi put večerali u kasnoj noći. Kadikad bi nam se pridružio njegov stariji, oženjeni sin koji je govorio i naški. Htio je čuti što razgovaramo o tom dalekom kraju gdje je tata proveo svoju mladost. Nick se razlikovao od ostale braće jer je volio more, ali njegovoj ženi to nije bilo po volji, pa je ostao na kopnu i namjestio se kao činovnik u nekom poduzeću. A njegove dvije djevojčice bile su najveća radost barba Kuzme, začudo, te su mališanke razumjele njegov bodulski govor i bile sretne kad bi ih nono stavio na krilo. Ne boj se! - znao bi im reći.

- Ovo su tek prve lastavice, a doći će gardelini (češljugari), jer je raca Beritićâ uvijek bila plodna.

On bi još rado i dugo pričao, ali ja sam morao rano ustati, pak sam ga prekinuo:

- Barba - to ćemo sutra nastaviti, jer ja moram u krevet - govorio sam dižući se sa stolice.

- Još nije ni ponoć, a već ideš spavati. Ja ti zaspim u zoru, ako uopće zaspim, jer me bole kosti. Blago vama mladima!

- Moram u Aquinas School radi svete mise. Časne nemaju kapelana, pa su sretne što mogu rano pribivati misi i poći na posao. A i susjeda Mary, koja me odvede autom do samostana, mora u College na nastavu.
- Ovu sam kuću zapravo otkupio od njezina ujaka.
- Dobro, dobro, barba! - prekinuo sam ga, jer sam znao da ne bi prestao do zore pričati o svim potankostima otkupa kuće. - To ćete mi sutra ispričati, a sada vam želim laku noć!

- Laku noć, laku noć! - govorio je dok sam se penjao uz stepenice.

Aquinas School bila je zapravo High School, naša srednja škola, a vodile su je sestre dominikanke. Nju su pohađali svi moji rođaci.

Gospođica Mary je dolazila svako jutro točno u šest i pol da mene i ujnu odveze do samostanske kapele. Mary je također imala hrvatske krvi u sebi, jer joj je majka bila rodom iz Staroga Grada na Hvaru. Razumjela je ponešto hrvatski, ali ga nije govorila.

Njezin je tata bio pretestantske vjere. Dobar i pošten čovjek. Obitelj je živjela u slozi i ljubavi. Kad sam jednom Marynoj majci čestitao na toj sreći, nije se baš mnogo razveselila. Čak su joj se i suze pojavile u očima.

- Da, oče! Moj je muž odličan suprug i otac, ali ...
- Što, ali? - zapitao sam znatiželjno.
- Željela bih da i na drugom svijetu budemo zajedno.
- Pa zašto ne? - rekao sam dosta odlučno.
- On ne vjeruje što ja vjerujem. Svi mi kažu da sam sretna, čak i župnik, s kojim se moj muž sprijateljio. Herb me svuda prati, pa i u crkvu. Rekao je župniku da bi želio nešto učiniti za crkvu, a ovaj mu je predložio da skuplja milostinju za vrijeme službe Božje. Šalio se misleći da će Herb odbiti, ali on je to prihvatio. Tako vam on svake nedjelje sakuplja milostinju. A vjernici su darežljivi, jer znaju da on nije katolik.

- Pametan župnik! - rekoh smijući se - Nije uzalud Irac. -
Nasmijala se mojoj dosjetki.

- Ja se ipak nadam da će mi Bog ispuniti želju i da ćemo biti jedno ovdje i u vječnosti.
- U to ne sumnjam - rekoh.

Njezina me kći jednog jutra upoznala sa sakristankom sestrom Edith. Ova je poznavala sve moje rođake i pokojnu rođakinju Tinu, umrlu u cvijetu mladosti!

- Bila je pravi, pravi anđeo - rekla mi je jednom poslije mise.
- Šteta što nisam i ja - nadodadoh šaleći se.
- Svi to možemo biti s Božjom milošću. Na zemlji smo da se čistimo i postanemo bijeli kao anđeli.
- Ta ja već imam bijeli habit.
- Kao i ja - prekine me dobra sestra. - Ali zato još nisam anđeo. Osim toga ja sam Irkinja. A Irci, kaže se, ostaju dugo u čistilištu.
- Irci su dobri katolici, zar ne, sestro?
- Kad ne bi imali nekih mana, i oni bi bili anđeli.
- Na primjer?
- Previše vole whiskey.
- Pa to je dobro za optok krvi, pogotovo starijim osobama, rekoh.

Zašutjela je. Na njezinu naboranu licu pojavila se tuga. Uzdahnula je duboko. Tko zna koje su uspomene uskrsle tog časa u njezinoj duši. Došla je kao mlada učiteljica iz daleke Irske i svoj život darovala Bogu i Americi. Kad više nije imala snage poučavati, prihvatila je mjesto sakristanke da bude bliže oltaru i anđelima, kako mi je sama izjavila.

Jednog jutra, poslije svete mise, pozvala me poglavarica da bih jednoj sestri koja je bila na umoru dao bolesničko pomazanje i odrješenje. Prepoznao sam odmah sestru Edith. Bila je sasvim smirena i pobožno odgovarala na zazive i molitve. A onda je sklopila oči s osmijehom na usnama. Možda je sanjala o svojim anđelima.

Drugog me je jutra opet potražila starješica da bih s ostalim sestrama molio uz odar sestre Edith. Poslije obavljenog obreda nagnuh se nad kovčeg da posljednji put vidim sestru. Nisam je prepoznao. Na njezinu licu nije više bilo bora, a na usnama opazih crvenilo.

- Da li je to sestra Edith? - zapitah starješicu. Na njezin potvrdni odgovor zapitah:

- Pa tko ju je tako pomladio?
- Pogrebno poduzeće - odgovori starješica mirno kao da je to neka najobičnija činjenica.

Dalje nisam ispitivao. Nisam znao da se i časne sestre prepariraju da budu lijepe za drugi svijet. Zato postoje stručnjaci pogrebnih poduzeća. A postoje i posebne, lijepo uređene dvorane gdje odlože pokojnika do spovoda. Tu rodbina i prijatelji mogu uživati u lijepoj klasičnoj muzici, tihoj i smirujućoj.

Sjetio sam se Evelyna Waugha.

Veritas, 17. prosinca 2010.