Stari klaustar

Autorica: Sr. Pauline Quinn OP

Priča o blaženoj Margareti iz Castella

Veritars 2004.

Prijevod: Emanuel Jurica Beroš

Smještena u podnožju brda oko tri sata udaljena od Rima, talijanska pokrajina Umbrija, poznata je kao "terra di santi" ... zemlja svetih. Sveti Franjo Siški i sveta Klara dvoje su od dobro poznatih svetaca iz ovog kraja prepunog brežuljaka i čudnovatih sela. Posljednjih jedanaest godina putujem iz Rima na izlet u Castello, lijepi stari grad u Umbriji. Izvan starih gradskih zidina nalaze se moderna zdanja, ali unutar njih uske ulice napravljene od kamenih ploča izgledaju više kao uličice za pješake i konje iz prošlosti.

U jutarnjim satima, prije nego se sunce pojavi iznad vrhova krovova mogu osjetiti miris svježe pečenog kruha zajedno sa mirisom dima iz vatre, naložene da se ublaži hladnoća u kućama. Dok se stari grad budi, sestre žure na biciklima, dok im velovi lepršaju na vjetru ... djeca žure u školu noseći svijetlo obojene torbe na svojim ramenima. Pospani trgovci otvaraju svoja vrata, dok trgovci na tržnici završavaju s postavljanjem voća i povrća, jer kupci šetaju okolo promatrajući cijene i ponudu robe koju mogu kupiti.
Na glavnom trgu, male frupe uglavnom starijih muškaraca, skupljaju se međusobno razgovarajući, gestikulirajući rukama i licima dok razgovaraju. Psi jurcaju okolo pozdravljajući se međusobno i dokazujući kome pripada dorični teren.

Budući da su ulice tako uske, izgleda kao normalno pozdravljati se prijateljski sa svima, "Dobar dan" skoro uvijek popraćeno klimanjem glave kada se prolazi i pozdravlja trgovce koji stoje na vratima čekajući kupce da kupe njihove proizvode.

Nedaleko glavnog trga nalazi se crkva svetog Dominika, velika kamena građevina sagrađena 1426., koju su gradili dominikanski očevi i braća nakon svog dolaska u taj kraj oko 1270. godine. Unutra izgleda kao da se ništa nije promijenilo od vremena gradnje. Ulaz je malen s obzirom na veličinu krova, koji izgleda da je oko sto stopa visok.

Iznad glavnih vratiju, oko sedamdeset stopa iznad poda, nalazi se veliki okrugli prozor promjera oko sedam stopa. Ovo je glavni izvor prirodnog svjetla, pokriven je mliječnim staklom koje mekša svjetlost dok se probija u crkvu. Ispod prozora i iznad vratiju stoji sedam stopa visoki drveni križ.

Tu je jedanaest vitrajnih prozora, svaki je oko pet stopa visok, po četiri sa svake strane, te tri na prednjoj strani, jedan jako veliki prozor širi od ostalih i dva sa svake strane alkovena. Prozori su jako lijepi, obojeni jasnim svijetlim bojama, koji svijetle u slabo osvijetljenoj crkvi. Svaki dio vitraja predstavlja nekog dominikanskog sveca u prekrasnom svjetlu.

Na najvećem prozoru iza oltara prikazana je priča o životu blažene Margarete iz Castella. Svaki komad stakla priča priču o njenom životu. Tijekom dana, kada se sunce nalazi iznad vrha krova, zrake svjetla prolaze kroz prozor pokazujući boje ... plavu, zelenu, žutu, a one čine da Margaretina priča uđe ravno u naše srce. Naše oči promatraju svaki detalj prozora i pomažu nam razumjeti jedan život, jedan mali život koji je pomogao tisućama svojim primjerom milosrđa i svetosti.

Tko je ova dominikanka trećoredica, koja je umrla u dobi od 33 godine i koja je imala čast biti pokopana unutar crkve?

Blažena Margareta iz Castella poznata je širom svijeta kao zaštitnica hendikepiranih i neželjenih. Ispod kamenog oltara, smješteno u staklenom kovčegu njeno je sačuvano tijelo, koje je preko šest storina godina staro.
Rođena je 1287. godine u dvorcu Metola, od plemićkih roditelja, koji su je se sramili jer je bila slijepa i izobličena.

Roditelji male Margarete toliko su se bojali što će ljudi reći kada saznaju da imaju deformirano dijete da su svima rekli da je Margareta umrla, te su je držali skrivenu u podrumu svoga dvorca sve do šeste godine starosti. Kada su promislili da će biti otkriveno da skrivaju dijete, odnijeli su je u šumu i zazidali u malu ćeliju, koja je bila naslonjena na crkvu. Margareta je tamo ostala četrnaest godina. Mjesni svećenik ju je podučavao o Bogu.

Kada je započeo rat između gradova Urbina i Castella, koji se vodio na brežuljcima oko dvorca Metola, Margaretini roditelji su pobjegli iz dvorca, vodeći Margaretu sa sobom u Castello. Čuli su za jednog franjevca koji je umro i za brojne uslišane molitve na njegovu grobu. Nadali su se da će se milošću Božjom dogoditi čudo i da će Margareta biti izliječena.

Kada se čudo nije dogodilo, napustili su Margaretu u crkvi i vratilisu se u svoj dvorac i više nikada nisu vidjeli Margaretu.

Da bi preživjela Margareta je postala prosjakinja. Kasnije ju je posvojila jedna seljanka, koja je imala brojnu obitelj. Margaretina prirodna ljupkost i dobrota su se uskoro pokazali, te je uzvratila za primljenu ljubaznost. Margareta je imali veliki utjecaj na djecu. Prekidala je njihove svađe, podučavala ih Katekizmu, pričala im priče, učila ih psalme i molitve. Zaposleni roditelji su je ubrzo molili da čuva njihovu bolesnu djecu ili da uspostavi mir u kući.

Pročulo se za Margaretinu svetost te ju je zajednica sestara u gradu molila da postane jedna od njih. Margareta im se radosno pridružila, ali na žalost u kući nije bilo žara. Djevojka koja je toliko molila i bila pokorna bila je suprotnost njihovu ndiscipliniranom životu. Margaret je vraćena u obitelj, koja ju je radosno prihvatila.

Nekoliko godina kasnije, Margareta je postala dominikanska trećoredica i obukla je reovnički habit. Obiteljska kuća postala je mjesto uznemirenih duša koje su došle tražiti Margaretine molitve. Znala je psalter na pamet, a njene molitve su imale učinka u vraćanju mira u srca onih koji su bili u nevolji. Iako je bila slijepa, Margareta je imala dar vizija. "O, kad biste samo znali što mi je u srcu!", često bi govorila. Otajstva Krunice, posebno radosna, bila su tako živa da bi se sva ozarila kada bi opisivala prizore. Često je bila u ekstazi, i, usprkos velikim radostima i milostima u molitvi, često je bila pozvana da trpi osamljenost i nutarnje kušnje, ali ih je pobijedila.

Blažena Margareta je učinila brojna čuda. Jednom prilikom, dok se molila u gornjoj sobi, obiteljsku kuću je zahvatio požar i zvali su je da siđe. Htjeli su baciti njen ogrtač na vatru. Ona je to učinila i plamen je utihnuo. Drugi put je izliječila sestru koja je gubila vid.

Iako je Margareta bila slijepa, dobro se snalazila hodajući ulicama grada kada je odlazila u posjet zatvorenicima i pomagati siromašnima. Zabilježeni su brojni izvanredni događaji koji su se dogodili preko Margarete. Mnoga čuda koja su se dogodila ne mogu se objasniti drugačije nego kao milosti koje je dobila ova mala duša, potpuno predana Bogu. Pokazivala je veliku hrabrost i vjernost u pomaganju drugima, mada je sama bila odbijena.

Na crkvu svetog Dominika priljubljen je stari samostan gdje su dominikanci živjeli i vrt po kojem su šetali u tišini moleći se. U sredini vrta nalazi se fontana s vodom koja curi iz ukrasa blizu vrha postolja na kojem je lonac s cvjetovima. Voda pada u fontanu gdje zlatne ribice plivaju. U loncu se nalaze prekrasne ruže, velikih pupoljaka raznih boja, od kojih se neki upravo počinju otvarati, dok su drugi već izgubili većinu svojih latica, koje su pale i obojile travu. Oko četvrtastog vrta nalazi se klaustar, koji je prolazom povezan s gornjim klaustrom.

Mora da su dominikanci proveli mnoge sate šetajući oko klaustra u tihoj molitvi. Ako možete osloboditi svoju maštu, još uvijek ih možete čuti kako mole Časoslov u crkvi svetog Dominika, što se može čuti u vrtu; prvo jedna strana, pa zatim druga.

Nekoć svijetlo-zlatna boja samostanskih zidova sada blijedi. Dijelovi kamena su otpali od starosti. Slike koje prikazuju Margaretin život, a nalaze se visoko na klaustarskim zidovima, isto tako blijede. Vrijeme, ta stvarnost koje se moramo čuvati, prolazi tako brzo ostavljajući samo prašinu iza sebe. Vrijeme nema svoje odabrane. Ono nikoga ne čeka.

Velika zvona crkve svetog Dominika zvone; ptice plašljivo bježe na sve strane, njihova krila mašu i njihov zvuk odzvanja klaustarskim zidovima, i ponavljaju se iz stoljeća u stoljeće. U crkvi svetog Dominika, također pokopane u samostanu i dole niže u istoj ulici u starom dominikanskom samostanu, gdje kuće sada zamjenjuju nadgrobne ploče, leže kosti dominikanaca koji su vjerno ostali do kraja, koji nas podsjećaju na one koji nisu nikada poklekli u teškoćama. Njihov život je sigurno bio naporan kada promislimo da nisu imali grijanja, niti perilica za rublje, samo konje i svoje noge za putovanja iz sela u selo, dok su išli propovijedati o Bogu.

Tijelo blažene Margarete je često samo u crkvi svetog Dominika. Ova crkva nije posjećivana koliko druge crkve u ovom kraju, ali ono što je čini živom su mlade slijepe djevojke i žene koje žive u oviom starom samostanu. One šetaju, često u tišini, oko vrta, a da ne mogu vidjeti staru građevinu koju su nekoć nastanjivali brojni dominikanci. Ali mogu čuti curenje vode u fontani i mogu osjetiti miris ruža dok prolaze pokraj njih. Mogu čuti zvona crkve svetog Dominika i ptice koje lete u blizini.

Novo ime starog samostana je "Škola za slijepe blažene Margarete", a vode je sestre "Službenice Marije Pomoćnice", talijanske kongregacije koje promoviraju život blažene Margarete brinući se o slijepima.

Sve ove godine dolazim na ovo mjesto da bih sjedila u klaustru, slušajući vodu kako polagano kaplje u fontanu, čekajući da zvona crkve svetog Dominika zazvone. Osjećam duh dominikanaca, pokušavam ih zamisliti u bijelim habitima, kako se polagano kreću prema klaustarskom vrtu i pod lukovima, osvijetljenim mjesečevom svjetlošću i svjetlošću treperavih svijeća. Sjedim ovdje razmišljajući o životu blažene Margarete iz Castella, o njenom trpljenju, njenoj hrabrosti i njenoj nadi.

Ranije sve ovo meni ne bi puno značilo, jer nisam imala cilja. Život blažene Margarete pomogao mi je pronaći svoj cilj, tako sam došla ovdje u stari samostan razmišljati, pokušati razumjeti tajnu svega toga.

Život blažene Margarete nošen je Duhom, donosi nadu i hrabrost ljudima širom svijeta. Njena priča je i na ruskom jeziku, poljskom, španjolskom, i brojnim drugim jezicima. Možda će i drugi sjediti u starom klaustru, kao i ja, slušati zvona i onda razmišljati o maloj dominikanki, blaženoj Margareti iz grada Castella, koja se okrenula drugima, mada i sama u bolu i u tuzi.

Veritas, 30. studenog 2004. / 17. prosinca 2010.