Transcendentalno u modernoj umjetnosti

Autor: Fr. Ulrich Engel OP

Autor je direktor Instituta Marie-Dominique Chenu u Berlinu, regens studija Njemačke dominikanske provincije, profesor na Freie Universitaet u Berlinu i na Filozofsko-teološkoj visokoj školi u Muensteru.

Preneseno iz Nedjeljnog Vjesnika od 2. ožujka 2003.

Tko nastoji naći tragove transcendentnoga u suvremenim umjetničkim djelima, kreće se po miniranom« zemljištu. U mnogim suvremenim umjetničkim djelima ostvaruje se zabrana slike.To znači da se transcendentalni »smisao« ili religijska »veća vrijednost« tu ne oslikavaju, ne pokazuju i ne otkrivaju, nego su samo skrovito »prisutni«. Prazna mjesta u djelu označavaju mjesto religijskoga. U tom smislu, dakle, predstavljaju »tragove«.

Tko se odluči govoriti o tragovima transcendentnoga uvijek dolazi prekasno - bez obzira kako pravodobno započeo jedan takav projekt. Zašto? Poslušajte o tome jedan odlomak iz Svetoga pisma, točnije iz Knjige izlaska : »Pokaži mi svoju slavu«, zamoli Mojsije (Gospodina). »Dopustit ću da ispred tebe prođe sav sjaj«, odgovori, »i pred tobom ću izustiti svoje ime Jahve ... A ti«, doda, »moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati. Evo mjesta ovdje uza me«, nastavi Jahve. »Stani na pećinu! Dok moja slava bude prolazila, stavit ću te u pukotinu pećine i svojom te rukom zakloniti dok ne prođem. Onda ću ja svoju ruku maknuti, pa ćeš me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti.« (Izl 33,18-23). Samo s leđa, dakle, samo od traga je transcendentno vidljivo. Tek kad je On, Bog Jahve, prošao, kad je sve već prošlo, kad je takoreći prekasno, onda se nešto vidi.

Po mome mišljenju iz toga proizlazi da mi »sav sjaj« (kako piše u Knjizi izlaska) ne možemo vidjeti. Ostaje fragmentarnim shvaćanje slike, posebice shvaćanje religioznoga u slici. Što vidimo - ako to pak vidimo - jest ono što je unazad (stražnje); jesu odlomci, razvaline i ruševine. Naše ograničene mogućnosti shvaćanja slike opet imaju za posljedicu da tragove transcendentnoga u umjetničkom djelu možemo pronalaziti samo via negationis. Duhovni smisao nije odmah vidljiv nego se može skupljati - ako uopće - samo u pukotinama i međuprostorima, kao marginalnost na rubu i otvorena prazna mjesta. Ako je to tako onda nam je u umjetničkim djelima tražiti prazna mjesta: prazna mjesta u kojima se, možda, dadu izvidjeti tragovi transcendentnoga.

Nestanak slike

Tragovi se dadu naći samo između sličnoga i nesličnoga, dakle, različitoga. Tko nastoji naći tragove transcendentnoga u (suvremenim) umjetničkim djelima, kreće se po »miniranom« zemljištu. Inače, kao vrlo malo stvari slike su izazvale žustru raspravu u Crkvi i teologiji. Razlog tome bilo je pitanje čovjekove istosličnosti Bogu.

Što kaže teologija o temi čovjekove istosličnosti Bogu? U početku - prilikom stvaranja - čovjek je gledao Boga licem u lice, u smislu odnosa sličnih, koji se zasnivao na poslušnosti i oponašanju. Čovjek je bio imago Dei - slika Božja. Tako je bilo na početku. S istočnim grijehom sve je postalo drukčije: imago Dei - slika Božja se razbila. Prvobitna sličnost postala je nesličnost. Slika je nestala i čovjek se opet našao, da upotrijebim riječ sv. Augustina, u »zemlji nesličnosti«.

I gdje je ostala slika? U svom djelu Summa theologiae Toma Akvinski objašnjava da slika »prema onome što se sve u svoj nabijenosti u njoj nalazi« svoje mjesto dokazuje u središtu čovječje duše, i to upravo tamo gdje duša ima »sposobnost Boga ljubiti i spoznati«. Inače svugdje - u vidljivome - slika je razbijena, pojavljuje se samo još fragmentarno, upravo kao razvaline i odlomci. Te komadiće slike sv. Toma Akvinski naziva vestigia. U svojoj teološkoj Sumi on objašnjava:

»Dok se u svim stvorenjima nalazi nekakva sličnost s Bogom (aliqualis Dei similitudo), dotle se samo u razumnim stvorenjima nalazi sličnost s Bogom na način slike (per modum imaginis) ... - . u ostalim stvorenjima samo kao trag (per modum vestigii). (...) Razlog za to može se jasno spoznati kad se uoči način na koji predstavlja trag (modus quo repraesentat vestigium) i na koji predstavlja slika (modus quo repraesentat vestigium, et quo repraesentat imago). Slika predstavlja po sličnosti u vrsti. ... Naprotiv, trag predstavlja učinak. (...) Tako utisnuta mjesta (impressiones) što ih ostavljaju u zvijeri zovu se tragovima. Isto tako pepeo je trag ognja, i opustošenje zemlje trag je neprijateljske vojske.«

Pozivajući se na riječ vestigium sv. Toma se pokazuje kao oštrouman mislioc, jer latinska riječ vestigium ima u sebi dvostruko značenje: vestigia - su razvaline, ali vestigia - su također i tragovi (i s tim smo opet "kod naše ...! ). Dočim, dakle, razvaline upućuju na izgubljeno: označavaju nepovratno prošlo, dotle trag više znači trajanje: otisak noge na tlu svjedoči o prošlome i uprisutnjuje taj pokret u materijalnom otisku. Vestigium - trag, otisak - nalazi se, dakle, između odsutnosti i prisutnosti, između izgubljenog i postojećeg, između unutarnje slike i izvanjskog traga slike, između sličnosti i nesličnosti.

Zabrana slike, čuvarica teologije

U mnogim suvremenim umjetničkim djelima ostvaruje se zabrana slike. Uputio sam se izvidjeti tragove transcendentnoga u suvremenoj umjetnosti i to sam Vam obećao. Sada doduše treba još dodati otežavajuću okolnost. Naime, uvijek ako imamo posla s teološkom estetikom, dakle, ako se radi o odnosu religioznoga i umjetnosti - susrećemo biblijsku, starozavjetnu zabranu slike.

To nalazimo u Knjizi izlaska (Izl 20, 4) i Ponovljenom zakonu (Pnz 5,8): »Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom.« (Izl 20, 4) ; (Pnz 5, 8)

Njemački egzegeta Staroga zavjeta Christoph Dohmen kaže o tome: »Stvarna činjenica zabrane slike povezana je (...) najtješnje sa zabranom stranih bogova (...). Po njezinoj zadaći moglo bi se zabranu slike nazvati 'Čuvaricom teologije'.« Zabrana slike s ulogom zabrane stranih bogova prosvjeduje gdje slike žele nešto odrediti i tipizirati. Time postaje jasno da se zabrana slike ne može općenito tumačiti kao zabrana umjetnosti.

Židovski filozof Theodor W. Adorno poznavao je estetski razornu snagu starozavjetne zabrane slike. U okviru svoga dijalektičkog razmišljanja Adorno je kritizirao svaku plitku teoriju točne ponovne izvedbe slike. »Preslikavajući način mišljenja bio bi bez razmišljanja, nedijalektičko proturječje«, kaže Adorno. U njegovom spisu Dijalektika prosvjetiteljstva primjereno tome stoji: »Bit će spašeno pravo slike na vjernu izvedbu njezine zabrane.« Ovaj oblik mišljenja Adorno označava pojmom preuzetim iz Hegelove Fenomenologije duha - kao »definirana negacija«. Zabrana slike se ostvaruje u umjetnosti. Tek u umjetničkom djelu, »koje je u sebi bez slike«, pojavljuje se »druga« slika. U obliku određene negacije, umjetnička djela, kvalificirana kao »slike bez slika«, čvrsto čuvaju »smisao« (i time ga drže »otvorenim«).

Moja teza dakle glasi: u mnogim suvremenim umjetničkim djelima ostvaruje se zabrana slike. To znači da se transcendentalni »smisao« ili religijska »veća vrijednost« tu ne oslikavaju, ne pokazuju i ne otkrivaju, nego su samo skrovito »prisutni«. Prazna mjesta u djelu označavaju mjesto religijskoga. U tom smislu, dakle, predstavljaju »tragove«.

Shodno tome treba dakle u umjetničkim djelima tražiti područja »bez slika«. Jer tek tako, u odsutnome možemo pronaći tragove transcendentnoga unutar »artefakta« - tragove koji su, više nego li religijsko-pedagoški, željene u sliku »ugurane« Božje transcendentnosti. Ne! Trebamo tražiti međuprostore u slikama, ono što iritira, što ne odgovara i što je oprečno lijepom sjaju. Tražim pukotine koje bole i otvorene rane.

Bolna mjesta praznine

Umjetnost i Crkva trebaju novu poniznost. Teološki promatrano od vremena Tome Akvinskog religijska slika može biti samo slika čovjeka. Papa Ivan Pavao II. je bio taj koji je početkom 80-ih godina prošlog stoljeća s katoličke strane tražio uspostavljanje novoga mosta prema umjetnostima i umjetnicima.

Polazeći od Drugog vatikanskog koncila, posebno od pastoralne konstitucije Gaudium et Spes, spoznao je zajedničko Crkvi i umjetnicima u brizi oko čovjeka. »Tema Crkve i tema umjetnika jest čovjek, slika čovjeka, istina o čovjeku, 'Ecce homo', gdje pripadaju njegova povijest, njegov svijet i okoliš, kao i društveni, ekonomski i politički kontekst.«

Slika čovjeka je upitna. Danas je upitna više nego ikada. U najboljem smislu riječi upitno je: Što je čovjek? Još jednom neka bude citiran papa Ivan Pavao II.: »Premda se mi između ostalog nalazili na različitim obalama, uzajamno se susrećemo kod pitanja čovjeka i njegova svijeta. To činimo u situaciji povijesti čovječanstva, u kojoj je budućnost čovjeka radikalno ugrožena.«
Što je prethodno izrečeno s crkvene strane to s pozicije umjetnika potvrđuje njemački teoretičar umjetnosti i prireditelj izložbi Lothar Romain: »Što su se dulje umjetnici moderne bavili slikom čovjeka, to je upitnijom postajala slika čovjeka. Kako načiniti sliku netaknute osobnosti, kad za to u konačnici ne postoji više uzorak?«

Budući nam nedostaje konačna slika čovjeka, u konačnici se našoj spoznaji također zatvara i Bog. Želim podsjetiti ni na koga manjeg nego na dominikanskog mistika Učitelja Eckharta. U svojoj 9. propovijedi Quasi stella matutina ... piše: »Tko tu vjeruje da je spoznao Boga, i da bi pri tom išta spoznao, taj ne bi spoznao Boga«.

Također bi se moglo uzeti Tomu Akvinskog kao svjedoka: »Krajnje je u čovjekovoj spoznaji Boga znati da Boga ne znamo«, piše Toma Akvinski i nastavlja »Bog se časti šutnjom, ne stoga jer nismo u stanju o njemu ništa reći ili spoznati, nego zato jer znamo da smo nemoćni, slabi njega shvatiti«.

Čitav kršćanski govor - a time i dijalog Crkve i umjetnosti - mora biti svjestan da ljudski jezik, uključujući i govor slika kao kulturno djelo, nikada ne može potpuno izraziti onoga, s kojim smo mi kršćani »kao s Nepoznatim« povezani. Što iz toga slijedi? Jednostavno: Ni predstavnici Crkve niti umjetnici ne mogu se tako ponašati, kao da su pronašli sliku - ni sliku čovjeka niti sliku Boga!

Naprotiv: umjetnost i Crkva trebaju novu poniznost, kako bi sa svojom umjetnošću kao i sa svojim naviještanjem držali otvorenima bolna mjesta praznine.

Veritas, 7. ožujka 2003. / 14. prosinca 2010.