Traženje svoga mjesta pred jaslicama

Autor: Fr. Frano Prcela OP

Izvor: Nedjeljni Vjesnik, 24., 25. i 26. prosinca 2004.

Cappella Sistina

I nama betlehemski navjestitelji poručuju »Ne bojte se!«. Rodilo se dijete, koje želi pokazati stvarni put kako napustiti strah i usuditi se živjeti ljubav, ljubav prema Bogu, bližnjemu, a i ljubav prema sebi. A u stvarnoj ljubavi nema straha. Ako prihvatimo svoje strahove kao strahove i prepustimo ih ljubavi Božića da ih preobrazi, činimo prvi korak na putu do smisla Božića, do našega osobnog slavlja Božića.

Slaviti blagdan Božića čini se da iziskuje veće umijeće negoli samo slavlje Božića! Ovo je uistinu kompliciran, a možda u prvi mah i protuslovan uvod?! Kako ne biste, cijenjeni čitatelji, odmah na početku napustili ovo literarno putovanje povodom slavlja (blagdana) Božića, na koje vas želim povesti, potrebno je izgleda odmah objasniti uvodnu konstataciju.

Pod pojmom slavlja blagdana Božića dopustite mi podrazumjeti sve one izvanjske elemente pripreme za – opetovano naglašavan – izvanjsko, ali ne samo i jedino »optičko i opipljivo« slavlje blagdana blagdanâ. Naime, vrlo cijenim trud svoje majke i svake druge žene oko nesebičnog zauzimanja za uspješno pripremanje obiteljskoga blagdanskog stola, a ništa manje se divim mašti djece oko ukrašavanja božićnog drvca i njihovim svjetlucavim očima dok postavljaju figurice božićnih jaslica.

Na zadovoljstvo i radost svih dogovoriti obiteljske i prijateljske susrete u ovim blagdanskim danima iziskuje inteligentnu razboritost i puno strpljivosti – ne samo očeva. A toliko kritizirana predblagdanska potraga za primjerenim poklonima uzajamnog darivanja, koja je izgleda stajala najviše ne samo vremena nego i (prečesto »odsutnog«) novca, ne, nije nipošto samo plod domišljatosti marketinških stratega ili isforsiran običaj, nego iskonska čežnja i potreba svakog čovjeka da bude obdaren, još snažnije da bude i postane i sâm darom, drugomu i sebi. O predbožićnoj hektičnosti spremanja i uređenja crkvenih prostora, o umoru slušanja ispovjednih nevolja ili o doslovnom lomljenju pri spremanju blagdanskih propovijedi nas crkvenih službenika, da i ne govorim.

Da, uistinu je veliko umijeće svake godine iznova slaviti blagdan Božića!

No, to i toliko pripremanje slavlja Blagdana naravno da ne može i redovito izgleda neće po nekom automatizmu postati i stvarno slavlje Božića. Naime, prvi dio režijske knjige (slavlje blagdana Božića) ispisujemo uglavnom iz pozicije osobnih predstavki, navika, običaja i sentimentalnosti – i to je dobro i legitimno, dapače. Dočim onaj drugi božićni korak (slavlje Božića) nije samo osobni ukus ili potreba nego iziskuje otvaranje vrata vlastitoga doma, a ponajvećma ona osobna i svoga srca kao takvoga.

Slaviti blagdan Božića kao da se pojednostavljeno može reći tiče se »mene« dok je poniranje u slavlje Božića primarno stvar moga »ja«, moga biti religijskim bićem. Sukladno tome kao da se svake godine iznova nalazimo pred izazovom kako pretvoriti »naš Božić« i u »moj Božić«. Je li moguće, dakle, na neki način, učiniti »osobno čudo« umanjenja Božića, te u množini Božića slaviti i svoj osobni Božić? Budući da je potporni savjet i ponuda za pripreme za blagdan Božića puno veća ne samo od strane »profanog konzuma« nego čak i u smislu šarolikih »predbožićnih teologa i teologija«, često ostajemo prepušteni sami sebi u »slavlju Božića«. Slaviti Božić kao da uspijevaju samo posebno religijski nadareni i uopće vjerom podareni. Kako naći taj dar, kako pronaći put do (nipošto samo osobnog) slavljenja Božića?

Prije svega moramo već na početku jasno razlučiti kako slavlje i poruka Božića nije primarno pitanje nekoga našeg angažmana odnosno ljudskog čina, nego je riječ o Božjem djelu za nas. Naime, razlog i povod slavlja Božića nismo mi ljudi izmislili kao što je to slučaj kod Nove godine, Dana državnosti, Dana zahvalnosti i kakvih već sve drugih dana ili blagdana. Razlog slavlja Božića jest Božji dolazak na zemlju. I prema izvješću evanđelista Luke (Lk 2, 1-20) prvi kojima je naviještena ta poruka o Božjem počovječenju bili su pastiri. Dakle, Božićna poruka ne dolazi od nas ljudi (pastira) nego je ona nama naviještena. Prva reakcija pastira na pojavak Božje prisutnosti opisana je riječima: »I oni se silno prestrašiše«. A prve pak riječi anđela koje su uputili pastirima glasile su:

»Ne bojte se!«

Naš suvremenik, poznati režiser i glumac Woody Allen upravo je u kontekstu Božića ovih dana izjavio kako je Božić dobar samo za pobjednike, kako luzeri ne mogu slaviti Božić, jer – izgleda ne samo prema njegovu mišljenju – čini se na Božić kao da nesretni bivaju još nesretniji, frustrirani kroz svoje strahove bivaju tjerani do suicida. Na žalost, tako i ove godine Božić za mnoge nije lijep i barem dobrim emocijama ispunjen blagdan, nego i dan s bolnim osjećajima, žalostan, brižan i dan većeg razočaranja nego obično.

Da se mnogi ljudi i u Hrvatskoj osjećaju sami, osamljeni i izolirani, potvrdu za to ne trebamo tražiti samo u mnogoj predbožićnoj akciji za starije i usamljene osobe, nego je prečesto možemo pronaći već otvaranjem vrata vlastita doma. A današnji dan i blagdan Božića kao nekom neobjašnjivom magičnošću osamljene i tužne tjera da još intenzivnije nego obično osjećaju tugu i otuđenje. Zasigurno često su razlog naglašenijoj potištenosti i pretjerana očekivanja, neosnovana nada za obiteljskom ili osobnom harmonijom, iščekivanje poboljšanja odnosa kroz samu činjenicu da je danas 25. prosinca – »Pa barem na Božić se nećemo valjda prepirati, ignorirati ...!«

I dok svjetla i svijeće svjetlucaju, razmjenjuju se pokloni i dok je božićna pjesma koncertni repertoar gotovo svakog doma, budi se sjetno sjećanje na bezbrižno djetinjstvo. Isto se pak vlastitoj djeci ili unucima inscenira do nepodnošljivosti pa i do neodgovornosti – prečesto iz vlastite želje i čežnje opet biti dijete, primatelj naklonosti i čuvstvenosti. Da, sve je to dopušteno i djelomično korisno. Međutim, kao da je tu ipak više riječ o bijegu od realnoga blagdana u neki fiktivni Božić, te kao da mnogi naš suvremenik na Božić ne uspijeva ili pak ne želi biti odrastao. U čemu je problem? Je li posrijedi ipak možda i neki strah?

Čini se da poziv anđela pastirima »Ne bojte se!« jednako tako vrijedi i za nas danas. (Ne samo na Božić, nego i za Uskrs su te iste riječi prva poruka uskrslog Spasitelja!) Nama je strah izgleda prečest suputnik i savjetodavac – nipošto samo naočigled Božje prisutnosti. Ne samo strah u smislu kalkuliranog opreza nego i onaj najosobniji strah (raz)otkrivanja i prihvaćanja sebe onakva kakav jesam, vremena i ljudi s kojima živim. Kaže se da ako je strah velik, prevelik, da ga nije moguće opisati riječima, tako reći nije ga moguće imenovati – da je to »bezimeni strah«.

Dakle, ne samo radosti nego i strahu je potrebno dati ime. Jer, ako se ponašamo da su svi krivi, onda ne vidimo povoda nešto mijenjati. Ako i mi našoj neodlučnosti i strahu pred osobnim slavljem Božića odlučimo dati ime, već smo krenuli ususret i osobnom slavlju Božića, u zajednici čitavog svijeta, strašljivih i neodlučnih tražitelja, u vjerničkom zajedništvu, sjedinjeni u obiteljskom i prijateljskom zajedništvu pred licem Betlehemske obitelji.

Poslije uvodnog poziva pastirima »Ne bojte se!« slijedi objašnjenje anđela: »Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost«. Mi pak o radosti kao da naglašeno govorimo u smislu naših osjećaja odnosno izvjesnih trenutaka sreće i u pluralu, dakle, o veselju. Sveto pismo – osim u nekim iznimkama – govori u jednini, što nije slučajno. Jer, primjerice, radost Božićne poruke ne razbija se u pojedinačne i površne doživljaje. Samo slavlje blagdana Božića (dakle prvi dio blagdana) je osjećajna i privremena radost, a odlučiti se otkriti i uopće osposobiti se za slavlje Božića (drugi dio) omogućit će nam stanje radosti, a ne samo pojedine radosne trenutke.

I ta Božićna radost dolazi od samoga Boga, dar je, te nije nikakvo ljudsko iznašašće, ne samo nekima nego svima je namijenjena. Božićna radost je jedno neposredno iskustvo i ne radi se o nečem budućem, nego se tiče našega sada i ovdje – riječ je o našoj radosti već danas: »Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj« – kaže Sveto pismo. Bog kao da je nestrpljiv kad je posrijedi naša radost, već danas, ovdje i sada želi da nas prožme. I ta radost Božića poziva na pokret. Tako je reakcija pastira bila: »Hajdemo, dakle, do Betlehema i vidimo ovaj događaj!« Radost se pastira, skupa s anđelima, očitovala u slavljenju i hvaljenju Boga. Osnova i povod za jedno takvo radosno držanje jest upravo u otkrivanju krjeposti zahvalnosti. Ta i takva radost se ne može zadržati za sebe, ona jednostavno »prisiljava« da bude dalje ispričana, prenesena i uopće podijeljena.

No, mi ljudi, iz kojih već sve razloga, kao da se radije uživimo u uloge promatrača i gledatelja. Ali kod života kao takva nema gledanja. Kod Božića i uopće kod božićnog događanja nema i ne smije biti gledatelja. Ne, nije Božić samo kod kuće, a neće postati više Božićem ni odlaskom na polnoćku i uopće na božićnu liturgiju. Božić se ne može promatrati, gledati. Božić traži sudjelovanje – i to je tek onda slavlje Božića. Televizija i kazališne predstave te slična zbivanja žive od gledatelja. Moj Božić i moja vjera ne može živjeti od gledanja. Uključiti nam se je, osobno sudjelovati.

Gledanje traži samo pretplatu, ali uglavnom nema osobnog rizika. Kod Božića nema i ne smije biti pretplate, ima samo sudjelovanje, traženje svoga mjesta pred jaslicama Betlehema i u štalici ili čak dvorcu svoga života. Jedini rizik je da nam se dogodi promjena ili čak obraćenje – i to bi upravo mogla biti bojazan Woodyja Allena i mnogog našeg suvremenika.

Tek prihvaćanjem i straha, dakle i doslovnim izručivanjem i svojim strahovima osposobljavam se i za osobnu pustolovinu slavlja Božića. I nama betlehemski navjestitelji poručuju »Ne bojte se!«. Nije se rodio neki moćnik, super zvijezda ili strogi vladar, rodilo se dijete, koje želi pokazati stvarni put kako napustiti strah i usuditi se živjeti ljubav, ljubav prema Bogu, bližnjemu, a i ljubav prema sebi. Da, oponent strahu jest ljubav, upravo se usuditi živjeti ljubav. A u stvarnoj ljubavi nema straha. Tako pak ako prihvatimo svoje strahove kao strahove, prepustimo ih ljubavi Božića da ih preobrazi, činimo prvi korak na putu do smisla Božića i tako do našega osobnog slavlja Božića.

A novorođenče u Betlehemu kao i svako drugo dijete najmanje bi trebali biti povodom nekom strahu, naprotiv. Stoga izručiti se pogledu djetešca u betlehemskoj štalici zapravo bi među ostalim moglo značiti prihvatiti odgovoriti na njegovo skromno pitanje: »Kako si?« Jednostavno, ali ujedno odlučujuće pitanje. Ne, kako mi je, nego kako sam. U tom kontekstu i upit – ne kako mi je prošlo slavlje blagdana Božića, nego upravo kako sam i kako slavim Božić. Je li to preteško razlučiti? Je li ovo pitanje zapravo suvišno propitkivanje?

Kako je prošao Božić jest samo pokušaj odgovora na prvi dio blagdanskog zadatka, a kako sam slavio i kako slavim Božić jest zapravo odlučujući korak u slavlju našega osobnog Božića. Prvo pitanje tiče se samo sjećanja na betlehemski događaj, dočim je drugo pitanje stvarno slavlje i posadašnjenje Božića, danas, ovdje i kod mene.

Od betlehemskog Božića svijet nije više kakav je bio. Hoće li se i kod nas osjetiti taj »božićni obrat«, ovisi ipak najvećim dijelom o tome hoćemo li mu dopustiti da se umiješa i u naš sasvim konkretni život, ne samo danas na Božić. Na nama je da mu oslobodimo prostora za stolom našega života. Tada će njegov nenametljiv upit »Kako si?« biti dobrodošao poziv za traženje sebe, smisla svoga života i razloga svoga (ne)slavljenja Božića. Bez sumnje da će nas tada obuzeti radost, radost življenja i potreba da tu radost podijelimo s drugima, jer radost je moguća samo u zajedništvu.

Onda ta pitanja (Kako si? Kako slaviš Božić?) i mnogi naš govor neće biti floskula, nego će postati opipljivim, naše će riječi doslovno postati tijelom. Jer, na Božić se upravo Riječ utjelovila, te tako i nas potiče i poziva, da i mi utjelovimo svoje govore, one naglas kao i one u tišini svoga srca, da ne bismo sebe i svoju vjeru pretvorili u riječi. Kršćanstvo jest religija knjige, ali kršćanin nije vjernik riječi ili sjećanja nego prije svega i nadasve čovjek djela – ne samo danas nego svaki dan iznova.

Veritas, 10. siječnja 2005. / 15. prosinca 2010.