Veličanstvena tišina
Izvor: Die Grosse Stille - http://www.diegrossestille.de
Za Veritas priredio: Emanuel Jurica Beroš
Velika tišina - Die Grosse Stlle, Il Grande Silenzio, El Gran Silencio, Le Grand Silence, Into Great Silence - Zemlja proizvodnje: Njemačka - Godina proizvodnje: 2005. - Žanr: Dokumentarni film - Trajanje filma: 164' - Režija: Philip Gröning - Producent: Philip Grööning - Snimatelj i scenarist: Philip Gröning
Veritas, 12. siječnja 2008. - U ovo vrijeme nakon božićnih blagdana i novogodišnjih praznika, kada nešto manje vremena provodimo u bučnom društvu i kada se i zbog vremenskih prilika zadržavamo više u zatvorenim prostorima, želio bih skrenuti pozornost na jedan lijepi film, o kojem se u Hrvatskoj nije puno pisalo. Vrijeme nam je da malo proboravimo u tišini, a to je idealna prigoda da se pogleda film Velika tišina, autora Philipa Gröninga.
Film je prvi put prikazan na Venecijanskom filmskom festivalu 2005. - u kinima je prvi put prikazan 2006. godine.
Možemo to nazvati čudom, ili nekim izvanrednim događajem, ili kako god želite, ali činjenica je da je u Njemačkoj, zemlji u kojoj je napravljen, ali i u nekim drugim zemljama, tijekom Božića 2006. godine ovaj film imao više posjetitelja od Harryja Pottera. Govorimo o filmu Velika tišina, Philipa Gröninga, filmu zapaženom na brojnim filmskim festivalima, od Venecije, Roterdama, Toronta, Berlina, Sundancea.
Radi se o jednom fenomenu koji se pojavio iznenada, kojemu nisu prethodile promocione kampanje. A još više iznenađuje to što se radi o jednom dokumentarnom filmu, koji traje 2 sata i 42 minute, bez dijaloga, bez komentara, bez intervjua, bez glazbe, samo uz pratnju zvukova iz prirode. Film prati samostanski život jednog kartuzijanskog samostana u francuskim Alpama, u blizini Grenobla. Molitva, kiša, vatra kamina. Zvuk zvona prekida tišinu samostana, a olujni se oblaci skupljaju na nebu i najavljuju nevrijeme.
Ovo su prve slike u filmu, koje najavljuju prizore iz samostanskog života, trenutke sabranosti i rada. Sve u znaku siromaštva, poniznosti, ali i radosti, u znaku spokoja koji ima jedan hipnotski učinak i koji uvodi gledatelja unutar ovog svijeta zaustavljenog u vremenu, koji lebdi u tišini, koju razbija samo zvuk zvona i gregorijanskog pjevanja. Jedna čista stvarnost, bez dvosmislenosti, bez pretvaranja i trikova.
Pitanje koje nam se spontano javlja je zašto ovako dugačak film, koji se nekima može učiniti predugačkim? Iz prostog razloga što se osjećaj vječnosti, dobiven na jednom mjestu mira i molitve, gdje je vrijeme stalo, ne bi mogao izraziti jednim uratkom kraćeg trajanja. Ali, uprkos svojoj dužini i ozbiljnosti, Velika tišina nije dosadan film. Dapače, stalno iznenađuje svojim ritmom prikazivanja svakodnevnog života u samostanu. I to puno originalnije i autentičnije od bilo kojeg Big Brothera.
"Samo se u potpunoj tišini može slušati. Samo kada prestane govor, može se vidjeti."
Redatelj filma, Philip Gröning, rođen je u Duesseldorfu, u Njemačkoj, 1959. godine. Dugo je živio u SAD-u. Prije nego se posvetio filmu, studirao je medicinu i psihologiju. Film je studirao u Muenchenu. Više od 20 godina bavio se idejom o snimanju jednog filma o kartuzijanskom samostanu Grande Chartreuse. Dvije godine prije snimanja dobio je dopuštenje da može započeti sa snimanjem, te je četiri mjeseca boravio u samostanu, kao jedan od monaha, u svemu dijeleći njihov život. Imao je samo nekoliko sati dnevno za snimanje dokumentarnih prizora.
Generalni prior Reda nije mu postavio neke posebne uvjete, osim "njih nekoliko". Naime, nije smio koristiti nikakvo umjetno osvjetljenje, nije smio dodati neku glazbu, ili komentar. I morao je raditi bez suradnika, znači sve je morao raditi sam.
Što je to moglo zadiviti međunarodnu publiku u filmu, koji na prvi pogled u sebi ima sve predispozicije da odbije gledatelje, a ne da ih privuče? Vjerojatno u društvu u kojem temeljne vrijednosti postaju novac, uspjeh, ljepota, stereotipna vječna mladost, vidljiva elegancija, popularnost u mass-medijima, Velika tišina ima efekt cjepiva, seruma koji uspijeva uvesti gledatelja u jednu mističnu atmosferu, atmosferu sabranosti i meditacije, te uz mirnoću ponuditi unutarnji mir. To su sve elementi koji se ne mogu zanemariti u uzburkanom svijetu u kojem živimo, svijetu stalnih briga, nemira, zbrke, osjećaja panike i depresije.
Vjerojatno je jednostavnost života samostana zavela i zadivila publiku, koja je shvatila da joj za skidanje okova svijeta nije potreban New Age, budizam, ili neke druge orjentalne filozofije. Stanje mira se može postići i u našoj vlastitoj kući uz pomoć nečega što nam je na dohvat ruke.
Prema riječima redatelja Gröninga, prvi poticaj za snimanje ovog filma bila je njegova želja da analizira korijene naše civilizacije, područje na kojem se temelji naša kultura.
Tko zanemaruje kršćanske korijene Europe i tko je prema njima ravnodušan, trebao bi pogledati ovaj film. Treba imati na umu da su Europa i kršćanstvo saživljeni i da kršćanstvo kao dio identiteta Europe živi duboko u njoj.
Philip Gröning bio je scenarist, producent, redatelj, snimatelj slike i zvuka i montažer ovoga filma. Što ga je potaklo da snimi ovaj film?
"U početku sam želio napraviti film o konceptu vremena. Ali tijekom rada konkretizirala se ideja o snimanju dokumentrca o životu u samostanu. Među redovima koji se pridržavaju pravila tišine, kartuzijanci su mi se učinili najzanimljivijima. Monasi žive u malim ćelijama s krevetom od slame. Kao peć im služi jedna limena kutija, ali njihov život je stabilan i ispunjen. Svaki dan je organiziran na takav način da se teško pronalazi vremena za sebe. Moli se i noću. Vodi se život pustinjaka, ali u središtu velike zajednice."
Kako ste uspjeli ideju o filmu o vremenu pretvoriti u film o tišini?
"Film se temelji na jeziku, a jezik nadvisuje vrijeme, u smislu da kada
gledatelj gleda film, ima percepciju vremena kroz razvoj priče. Nijemi film
oslobađa percepciju vremena, dovodi je na površinu, jer vrijeme više nije
stisnuto unutar priče, više ga ništa ne ograničava. Ovu slobodu vremena
pronašao sam u iskustvu u kojem žive monasi." Ne samo vrijeme, nego
vrijednost posla i stvari izgleda drugačija za kartuzijance.
"Kartuzijanci žive u krajnjem siromaštvu, ali svjesno su siromašni. Na primjer, krojač čuva svaki gumb. Kada neki monah umre, njegovi gumbi se ponovno koriste. Ništa se ne baca. Kada sam jednom prilikom nešto bacio, jedan me monah upitao zašto sam to učinio. Nisam imao poštovanja za rad druge osobe. Možda sam mislio da se radi o nečemu nekorisnom? Ovdje se ne radi o štednji, nego o pažnji. Paziti na svaku stvar: na predmete, na vrijeme, sebe, dušu.
Film je izdan na DVD-u u više zemalja. Može se nabaviti i na njemačkom, engleskom, talijanskom, španjolskom, francuskom jeziku. Može se nabaviti kao samostalno DVD izdanje, ili, pak, kao dodatak uz neke katoličke magazine (npr. Jesus u Italiji, Edizioni San Paolo).
Veritas, 12. siječnja 2008. / 14. prosinca 2010.
