Zajedno u Svetu Noć

Autorica: Antonija Jončić

Veritars 2013

Navala uzbuđenja zatitrala je slabo staračko srce. Blijedo lice i zamućene oči skrivale su goruću čežnju, samo je titraj usana odavao nesvakidašnju želju da se izvije u blagi smješak.

- Sama ću. Mogu. Probat ću haljinu koju sam zadnju sašila, prije …
Na samo sjećanje, još uvijek živo i bolno nakon tri godine, suze su nahrupile, ali nisu kanule. Izlile su se u prvoj, dok se tijelo grčilo, dok ga je kidala sjeta, dok se hladilo dahom napuštenosti, slikom odbačenosti, prepušteno vremenu zaborava.

Otvorila je krilo onižeg ormara ne usuđujući se dotaći meku tkaninu, što je čamila mnogo ljeta, dok se nije oblikovala. Bila je kao vremeplov. I sam pogled ili dodir skretali su unatrag kotačiće jedne crvotočne drvene kočije koja je putem vraćala srebrni sjaj mjesečevih tajni, kroz modrinu i plavetnilo što se prelijevalo po hridi tkajući snove od algi, dok su zlatne niti izvlačile iz kadulje i tamjana, ružmarina i bosilja opojnost životne radosti. Al’ lomili se trošni kotači pod oštrim kamenjem, olujnim vjetrom i ljutim kišama upadajući u mutne i sve dublje lokve.

Oblaci su odavno skrili mjesec, more se pjenilo, udarajući nesmiljeno u onu istu hrid s koje je sunce ispijalo ostavljene tragove, kidajući snove. Ostali su mirisi što su blažili dušu od slanosti i gorčine pokidanih maštanja.

A onda se sasvim iznenada nebo posve natmurilo i … zamračilo se. Koraci teški od otrgnute zemlje, prilazili su sve bliže i bliže …
- Gospođo Marija, hajdemo! Pa vi se još niste spremili? Znači, uvijek po starom. Nikako da se priviknete. Kako hoćete. Trebam pospremiti, pomaknite se! To što tražite nastavite poslije, ionako ćete, kao svakog Božića, izostati. Nemam ja vremena.

- Ne, neću. Dolazi mi sin.
- A, je l’? Vjerujmo da neće bit kao prošle godine.
- Ne, ne … sigurno je.

- No, neka i to vidimo. Nema ga otkad vas je smjestio. Doduše, uvijek donira lijepu svotu za blagdane. Što ćete?! Bar ste dobro smješteni, u društvu, a onako biste bili sami sve do večeri. Evo! - uzme skinutu posteljinu. - Poslije ću ostalo. Vi se sad obucite - reče i lupne vratima.

Kao da je prošao uragan. Krhke kosti još više su se savile šibane riječima, što su zaboljele poput udaraca bičem.

Drhtave ruke primile su haljinu. Trebalo ju je još samo zakopčati. Primakla se ogledalu, a ono se odmah potom zamaglilo. Nekad uz tijelo, sada je visjela kao na vješalici.

Bolna koljena savila su se pred slikom Majke Božje, a tanki prsti su prebirali po krunici.

- Ne osjećam se napuštenom, jer znam da je Bog uz mene, da me ne bi ostavio; osjećam samo duboku tugu, razočaranje … Valjda sam očekivala više ili ne više, već drugačije. Izbavi me Majko iz turobnosti i oprosti ako i jednom mišlju okrivim koga, jer … tko sam ja da osuđujem, da tražim. Bliži se dan, ali ne da mi oduzme život, nego da ga promijeni da umorno tijelo počine, a duša se konačno nađe u vječnom miru, kod nebeskog Oca. Pomozi mi da dostojno nosim svoj križ, do tada!

- Ispričavam se, pogriješila sam.

Ispred naglo otvorenih vratiju stajala je mlada žena, prosječnog izgleda, no odjevena sa stilom i ukusom.

- Da, svi pogriješe ulazeći ovamo - potvrdi Marija.
- Tražim tatu, znate. Imam lijepu vijest, ali nema ga u sobi pa sam pokucala … možda niste čuli … eto, ni sama ne znam zašto … Zapravo, mislila sam da je možda htio “udaviti” koga svojim nevjerojatnim lovačkim pričama.

Znate, ja sam izravna … moje oko … ovaj … vi ste jako zgodna starica, a haljina je divnog dezena i kroja … jedino …
- Nastavite samo. Na štapu ništa dobro ne stoji.
- Ma nije tako. Poput modela ste. Što bi žene, i one jako mlade, dale za takvu liniju.
- Nije to isto …
- Malo ćemo je stisnuti … - praveći se da nije čula zadnju opasku, brzo nastavi – tu … i tu … - primakla joj se i pokazivala kako će to konačno izgledati. - Može?

- Vi biste to mogli … za mene?
- Pa da. Odem do tate i poslije … eto me.

Radost je zaiskrila, nada se razlistala.

Starica se počela spremati, želeći da joj na kraju preostane tek odjenuti haljinu. Pripremila je obuću. Odlazila u kupaonicu tri-četiri puta, vraćala se, uzimala donji veš, obula cipele, izula ih, promijenila čarape, obula se, izula opet, oprala kosu, a onda se umorna spustila na krevet.

Više nije imala snage počešljati se. Podizala je kosu, no kako su je ruke boljele nikako ju nije mogla pričvrstiti šnalama. Kad bi nekako uspjela, uvijek bi se oslobodila nekolicina pramenova, ostvarujući svoju viziju frizure.

Vrijeme se vuklo. Tako je kada se nešto i nekoga čeka.

Osjetila je glad, ali nije željela sići u blagovaonicu, jer se bojala da, ukoliko ju žena ne nađe, više se neće pojaviti. I u trenu su joj tijelom prošli hladni srsi.

Potom se sjeti da su joj preostala dva kolača od Frankina rođendana. Pojede jedan, a drugi odluči sačuvati za svoju gošću. Bože, čudno li zvuči. Njoj će netko doći?! Ipak postoji osoba kojoj je stalo. A ne, ne bi je trebala ponuditi, slavlje je bilo prije … - zamislila se brojeći - … četiri dana. Ne, nije svježe, možda bi joj zamjerila.

U razmišljanju o posjetiteljici i svježini kolača savlada ju san.

Otvorila je oči. U sobu se uvukao mrak. Pipkala je u potrazi za prekidačem, osjećajući bol u desnom ramenu, na koju stranu se nagnula, glavom na jastuku, a nogama otečenim, smrznutih tabana, na podu.

Prošli su sati i sati.

- Tko zna je li bila? A ja sam zaspala. Nisam čula. A možda je zaboravila? Kao i svi. Što bi pamtila usputno obećanje jednoj starici. Ima ona i svojih briga.

- Kuc-kuc … kuc-kuc. Božena je.

Od snopa svjetla što je doprlo kroz odškrinuta vrata vidje zgurenu priliku.

- Mislili ste da neću doći? - pritisne prekidač i upita videći začuđeni staričin pogled te istom nastavi objašnjavajući, dok je sjedala pored nje, odlažući šarenu papirnatu vrećicu na drugi kraj.

- Tata je imao napadaj.
- Ah, jako mi je žao. Pođite vi k njemu, drugo nije važno. Što znači haljina spram zdravlju? Osim toga i kasno je … za sve je kasno.
- Ali, dobro je sada. A ja sam se, nakon što je prošla kriza, “zaletila” u trgovinu … Obući ću vas, splesti i … idemo na ponoćku.
- To nije moguće. Haljina se ne može …
- Ne, ne može, nema vremena.
- Da, a i ostale nisu bolje.
- Zato ja imam najbolju.

Izvadi haljinu.

- Kupila sam ju za vas. Požurimo! I ne želim čuti odbijanje u ovu blagoslovljenu noć. Nemojte misliti da se nećete odužiti. Morat ćete trpjeti tatine anegdote i velike napuhane događaje maloga lovca, a to nimalo nije lako.

Nasmiješi se blago, uhvativši ju za slabašne ruke. Dvije izdajničke suze, nakon dugog potiskivanja, kliznuše niz obraz. Odjednom se zagrliše. I obistiniše se riječi: I kad si sam nisi sam, uvijek postoji netko tko misli na tebe.

Rodio se Isus.

Rodilo se i jedno predivno prijateljstvo.

Veritas, 15. prosinca 2013.