Žandar Vaso

Autor: Miljenko Stojić

Veritars 2006.

»E, moj Šime, e, moj Šime«!

Rugao se tako samome sebi, a ujedno se i žalio. Što mu je drugo i preostalo. Sa svih strana pritiskla neimaština, a pritiskla i djeca. Čoviče Božji, nji desetero. Jedno drugom do uva. Kad ih čuje, uvijek se sjeti goluždravih vrabaca u gnijezdu. Samo, tamo je odgovorna neka ptica, a ovdje je odgovoran on. Je li ptica svega svisna? Nije znao. O svojoj odgovornosti misli da zna sve. Ko mu je kriv, nije se triba ženit, a nije ni triba rađat toliku dicu. Ma, daj! Neka žene, neka dice, Bog će svime upravit. On će se truditi koliko može.

Susreli su se nedavno iza sv. mise. Odlučili su ponovno krenuti starim stazama. Ovako se više ne može. Po cijele godine rade oko duhana, a onda kada ga treba prodati i ubrati plodove svoje muke, umiješa se država. Nametnula velike namete na duhan i onaj tko ga proizvodi može od svega samo preživjeti, i to na škrge. Osim duhana i vina, koje se prodavalo puno slabije, nije se imalo što drugo proizvoditi. Pa ti preživi kad upeče zvizdan i cvrčci počnu cvrčati ko ludi! Prokleta Jugoslavija i onaj ko ju je izmislija! Stvarno su rvatski političari budale kada su se dali namamiti u taku stupicu. Di su im bile oči? Zar se nisu ženili i naučili da prilikom svi združivanja triba otvoriti ne četvore, već šestore oči pa i više. No, stanje je takvo kakvo je i iz njega treba izići.

Ćiro je lijeno žurio Bosnom. Dobro su se rasporedili po njegovim vagonima. Upadnu li žandari unutra i počnu prebirati, pristupit će unaprijed smišljenom naumu. Jedni će otvarati prozore vlaka, a drugi će žandare kao vreće izbacivati vani. Nakon toga i oni će morati iskočiti. Žandari im ne smiju oduzeti duhan, a ne smiju ih ni uhvatiti. U prvom slučaju obitelj im ostaje bez kruha, a u drugom bez glave. Već su se izvještili u skakanju. Nikako ne smiš skočit u smiru kamo Ćiro iđe. Opasnost je da te silina zraka baci pod kotače ili onamo kamo ne ćeš. Uvik niz struju zraka i uspit ćeš ako budeš višt.

Sretno su jednoga popodneva stigli u blizinu Travnika. Žandara ni za lijeka. Da su pametni, moglo je dobro biti i jednima i drugima. Ali, eto nisu. Radije obavljaju svoj prljavi posa. No, tko i šljivi. Putem su se napričali i napjevali. Istina, na postajama su bili tihi i dobro motrili, ali zbog čega bi takvi bili putem. Čak su se usudili prodati koji kilogram duhana nekima u vlaku, a i kasnije u okolnim kućama. Ćutjeli su da ih ne će izdati. Duhan je trebao i jednima i drugima, a žandari ni jednima ni drugima. Vlakovođi su dali nešto duhana badava. Kaže da je naš. Ko zna, možda je, možda i nije! Nije to tako važno! Samo neka vozi i drži jezik za zubima.

Raspodijelili su se u manje skupine. Tako je opasnost manja i nitko nikome ne će smetati. Svatko se obvezao da će se držati samo onih sela i mjesta koja su mu dodijeljena. Sastanak je ponovno na istom mjestu i u isto vrijeme za tjedan dana. Zazvali su Boga i raspršili se svojim putovima.

Šime je bio s još dvojicom. Jedno će vrijeme ići skupa, a onda će se razdvojiti. Valjda će biti uspišni. Ako ne uspiju sve prodati, ostavit će preostalo kod jataka neka oni polako prodaju. Vrijedno je barem štogod zaradit.

Išli su šutke. Svatko je u svojoj glavi prebirao svoje misli. Oće li ikada doći kraj ovakvom načinu života? Što su Bogu skrivili da i teško kažnjava? Ma ne, nisu oni Bogu skrivili i on i ne kažnjava. Kažnjavaju i ljudi, oni koji bi tili da oni nisu oni, a to tako ne iđe. Njihov narod nekada je davno došao u ove krajeve i oni sada ne kane otići iz njih. Ne znaju što će djeca učiniti, ali oni zacijelo ne će.

Zrak je poput puščanog naboja proparala naredba:

»Stoj«!

Sve im je bilo jasno. Žandari su se priključili društvu. Odakle su samo saznali za njih? Kratko su se okrenuli. Dvojica žandara držala su uperene puške u njih. Bilo je opasno bježati, ali im se činilo da je to jedini spas. Raspršili su se svatko na svoju stranu. Budu li pucali, netko će preživjeti i jednoga im se dana osvetiti. Nema veze što su oni žandari, triba i samo dobro upamtit.

Šime je čuo pucanj. Ništa ga nije pogodilo, a čini se ni duhan na njegovim leđima. Krajičkom oka primijetio je da onaj manji žandar puca na neku drugu stranu od njega, a onaj veći i jači trči za njim. Budale čovika! Valjda misli da će ga uhvatiti. Da ne bi! Bježao je on i jačima u različitim prilikama. No, ni žandar se nije dao. Čuo je kako dahće nedaleko od njega. Polako ga je sustizavao. Šime je davao sve od sebe. Mora uspjeti. Žandar je i dalje teško dahtao. A onda je osjetio strahovitu bol iznad srca. Krvavi vršak noža provirio mu je kroz kaput. Pomislio je da je gotov. Nastavio je, ipak, dalje trčati, a vrška noža je nestalo. Ostala je samo bol. Žandarova dahtanja također više nije bilo. Nastavio je bez zaustavljanja. Zašao je u duboku šumu. Poznavao ju je već otprije. Tu je negdi i Lašva. Umit će se, osvježiti, oprati ranu. Onaj nesritnjak ga je zacilo probija bajunetom. Kada je vidio da je uspio, vjerojatno je prestao za njim trčati čvrsto uvjeren da će zbog takve rane negdje ubrzo iskrvariti. Baš ne će! Sreća da nije pucao u njega. Kako dobar čovik!

Izbio je na čistinu. Dolje niz strmu padinu šumila je Lašva. Umalo se nije otkotrljao prema njoj. Da jest, bio bi to kraj. Nije mogao dalje. Sjeo je ispod neke bukve. Mračilo mu se pred očima. Samo će malo odmoriti, samo malo. Rukama se uhvatio za bukvu, bojeći se šuma Lašve. Otplovio je i nešto čudno sanjao. Trzao se. Najedanput se probudio.

Ne zna koliko je dugo bio na tom mjestu. Još se vidjelo kada je došao, a sada se izgleda dani, a ne smrkava. Ležao je u lokvi krvi. Nije se više držao za bukvu. Protrnuo je. Sreća da je u snu pao na suprotnu stranu od Lašve. S bolju se grko nasmiješio. Sad za sad izbjegao je ono najgore. Što sad? Pogledao je na duhan. Kušao ga pomaknuti. Nije mogao. Nabacao je na njega s mukom nešto granja. U daljini se nazirao Travnik. Mora u bolnicu, razmišljao je. To je jedini spas. U suprotnom, iskrvarit će ovdje na ovoj prokletoj padini. Teškom se mukom ustao.

»Bože, pomozi sad ili nikad. Ako ne pomogneš, tebi ostavljam svoju obitelj. Ti si Bog, bolje ćeš se brinuti za nju od mene. A mene ćeš valjda primiti u svoje odaje.«

Činilo mu se da ga Bog još ne želi sebi. Kretao se polako. Nije više izbjegavao putove. Bilo mu je samo važno stići u taj Travnik.

»Eha«, zaustavljao je netko konje iza njega. Nije se okretao. Čuvao je snagu.
»Šime, jesi li to ti?«, začuo je poznati glas. Bio je to Suljo.
»Jesam Suljo, jesam«, slabašno je odgovorio i stao kao ukopan i dalje se ne mičući.
»Na što to sličiš, čoviče Božji. Krvav si. Nije valjda da su te...?«
»Jesu Suljo, jesu«, ponovno je bio kratak.
»Pa kud si pošo?«
»U Travnik.«
»Što ćeš tamo?«
»Idem igrat kolo«, bio je zajedljiv Šime. Onda je nadodao: »Čoviče Božji, idem u bolnicu.«
»Ma, znam, što ćeš drugo, oprosti, ja se jednostavno smeo. Pričekaj, popet ću te na kola i odvesti tamo. Duvan ti je zaista uvik bija najbolji, nikada nikoga nisi privarija njime. Dobar si ćojek.«

Šime se kasnije sjećao samo kako se penje u kola. Činilo mu se to kao vječnost. Poslije je nastupila tišina. Probudio se u bolničkoj postelji. Rame mu je bilo zavijeno. Unatoč svemu osjećao je zadovoljstvo. Uspio se dokopati spasa. Morat će potražiti Sulju. Da njega nije bilo, ko zna bi li ikada ovamo dospija! Možda bi mu pomoga neki drugi dobar čovik, možda?

Duga tri mjeseca bila su potrebna da prizdravi i mogne otputovati kući. Liječnici se nisu prestajali čuditi. Posebno nakon što su čuli čitavu priču. Po njihovu mišljenju nemoguće je ostati živ u takvim uvjetima. Ali, eto, on je ostao. Malo mu je pomoga Bog, malo ličnici, malo njegova žilavost i sada putuje kući. Ne zna što je bilo s duhanom. Nije to više toliko ni važno. Uspit će nekako s obitelji preživiti ovu godinu. U oni koji su uspili prodati duvan pozajmit će nešto novca i to im dogodine vratiti kada proda svoj. Iako i sami nemaju, pomoći će mu. I on je nekima od nji pomaga u teškim časovima.

Slijedeće nedjelje iza sv. mise navratio je u gostionicu. Nije imao čime kupiti piće. Htio je samo biti malo s ljudima i ništa više. Uz put je htio čuti što je bilo s ostalima.

U jednom trenutku osjetio je da se nešto zbiva iza njegovih leđa. Okrenuo se. Pred njim je stajao mjesni žandar Vaso.

»Tko ovu budalu dovede sada ovamo?«, pomislio je odmah u sebi.
»Preživio si«, iščuđavao se Vaso i u istom trenutku hvatao za pušku.

Šimi je bilo jasno što mu je činiti. Jedino mu nije bilo jasno odakle Vaso tako brzo sve saznade. Virovatno mu je dojavija onaj žandar iznad Travnika.

Prisjetio se da mu se učinilo da ga odnekle poznaje. Pusti sada razmišljanje.
Zamahnuo je ljevicom. U nju se uvijek najviše pouzdavao.

Još dugo nakon nedjelje ruka ga je strahovito boljela.

Veritas, 24. listopada 2006. / 17. prosinca 2010.