Zavjet

Autor: Ivan Ott

Veritars 2005.

Ova se priča događa, vi sigurno znate gdje i kada, ako ste pročitali neke od prethodnih priča. Dakako, u jednome malom selu na jednom od brojnih dalmatinskih otoka gdje je seoski svećenik don Šime čuvao svoje ovce, a stari barba Bepo, one druge, prave, runjave. Obojica su živjeli iz dana u dan, skrušeno, zahvaljujući Svevišnjemu na nebu za skromni dnevni obrok i krov nad glavom koji je jednog i drugog štitio od žarkog sunca, ali ne i od kiše koja bi ponekad u jesen ili u proljeće zalutala do ubogog sela sakrivenoga na dalmatinskom kamenjaru.

Nastamba don Šime, stari župni dvor, dijelila je sudbinu ostarjelih mještana, koje je zub vremena pošteno nagrizao. Krov župnog dvora je prokišnjavao iako bi se don Šime osobno penjao na njega i preslagivao, djelomično u prašinu pretvorenu, tešku, dalmatinsku opeku. Po onoj narodnoj "drži vodu dok majstori odu , krov bi služio svojoj svrsi do prve jake bure koja bi ponovno ispremiješala crepove i napravila otvore za sliv kišnice.

Kamenica barbe Bepa, sazidana od gromada kamena isklesanog iz surih, kamenitih vrleti otoka imala je krovnu konstrukciju od crvljivih i trulih greda koje su jedva nosile teški teret kamenih ploča, pokrova kuće. Savijale bi se i ponekad pucale, baš kao i krhke noge starca Bepa koje su sve teže nosile istrošeno, ali još uvijek teško tijelo. Dok je don Šime neumorno vodio borbu s prirodnom stihijom, barba se odavno pomirio sa sudbinom i bilo mu je svejedno gdje će ga kiša smočiti, u kući, na paši s ovcama ili u vinogradu.

Ovce i vinograd, to su bili izvori prihoda i osnova za život starog Bepa. I jedno i drugo čuvao je kao oko u glavi, a u nedjeljnoj molitvi na svetoj misi molio je Boga da ga poštedi suše, tuče i bolesti ovaca. Za uzvrat je živio bogu podano, pridržavajući se strogo vjerskih načela, a umjesto novca kojeg je rijetko imao, za nedjeljni milodar na misi, darivao bi božjeg namjesnika na zemlji don Šimu, sušenom janjetinom i krepkim vinom.

Ova su dva seoska stanovnika zajedno s ostalim seljanima vodili skroman, ali spokojan život kojeg nisu željeli mijenjati za nikakve druge blagodati. Znali su da se mogu pouzdati jedan u drugog. To povjerenje bilo je isto tako važno kao i suha korica kruha, kriška ovčjeg sira i čaša vina koja ih je držala na životu. Obećanje, dana riječ, to je bila svetinja za svakog mještanina. Zajedno uz vjeru, bio je to kamen temeljac na kojemu je sazidana ova mala zajednica.

Upravo ova načela zamalo nisu bila kobna za barba Bepa. Sve je počelo onoga dana kad su se crni oblaci opasno nadvili nad otokom i zaprijetili da iz svojih njedara u vinograde spuste ledeni teret. Ljetna nevera došla je u najnepovoljnije vrijeme, nekoliko dana prije berbe. Iako je to bio kršni kraj, posebna sorta loze voljela je upravo takvu podlogu. Zahvaljujući dobroj njezi, proljetnom rezu loze, pažljivom oranju, gnojenju stajskim gnojem, pljevljenju korova, cimovanju i zaštitnom špricanju trsa uz poneku kapljicu kiše, grozdovi su se dobro razvili.

Milovani žarkim suncem, u sebi su nakupili svu silu šećera. Barba Bepo bi s vremena na vrijeme prošetao vinogradom i zadovoljno milovao rodne trse. Tu i tamo otrgnuo bi zrelu, žutu bobicu grožđa i s neskrivenim zadovoljstvom, zatvorenih očiju, zdrobio bi ju među zubima naslađujući se slatkim sokom. U sebi je računao koliko će vagona grožđa ubrati ove godine. Ne samo količina već i kakvoća grožđa nagovještavale su dobru vinsku godinu. Bit će dobrog vina za prodaju, za piće i za bogoslužje don Šimi na nedjeljnim svetim misama, veselio se u mislima zadovoljni vinogradar. A sad crni oblaci prijete da rasprsnu lijepe snove.

Barba Bepo zabrinuto je gledao u nebo i na svaki bljesak munje i gromoglasnu tutnjavu koja bi uslijedila pobožno bi se prekrižio.

Bio je u brdu među svojim ovcama koje su se u strahu stisnule uz njega. Barba Bepo nije se na njih obazirao. Njegov zabrinuti pogled odlutao je u daljinu gdje se iza nekoliko brežuljaka nalazio njegov vinograd. Kad su debeli crni oblaci polegli po okolnom kamenjaru i pretvorili dan u noć, kad se iz udaljene seoske crkvice sablasno oglasilo zvono, Bepo zakuka:

«Bože pomozi! Samo ne tuču, samo ne tuču!»

Negdje u blizini grom je udario u kamenjar, drobeći živi kamen u sitno grumenje. Ovce su se preplašeno stisnule jedna uz drugu, a cijelo stado stisnulo se uz pastira. Ne mareći za opasnost kojoj se izvrgao, zajedno sa svojim stadom, Bepo je stajao kao ukopan i neprekidno mrmljao:

- «Samo ne tuču, samo ne tuču!»

Nekoliko munja sijevnulo je kroz tminu, a poslije urnebesnog praska koji je slijedio, zamirisalo je po sumporu i ozonu.

Na uzavrelo lice barbe kapnula je prva debela kap kiše. Nije se zadržala na njemu. Skliznula je i pala u vunu najbliže ovce u koju je Bepo nesvjesno ugurao šaku. Kad je ponovno grunulo, prvu kap kiše slijedila je druga, pa treća i tako redom. Bepo u neizmjernom strahu za sudbinu svog vinograda počne glasno dozivati božju pomoć:

- «Bože ne daj da tuča uništi urod. Ne daj tuči da pada! Ne daj! Obećavam da ću moliti sto "Očenaša" isto toliko "Zdravo Marija"…, molit ću moliti dok mi se u glavi ne zamanta. Dat ću don Šimi cijelu bačvu vina, ako mi vinograd ostane pošteđen.»

U blizini udari grom, ovce u strahu zebleju, a barba Bepo se pobožno prekriži.

- «Što, zar nije dovoljna moja žrtva? Ma dat ću ja još više ako zatreba. Dat ću, dat ću ...», pa zastane u svom izricanju zavjeta, ne znajući što još da pridoda molitvi i bačvi vina. U tom trenu osjeti toplinu ovce u čije je runo nesvjesno ugurao ruku i grčevito ju stisne u šaku. «Darovat ću», izleti mu nekontrolirano iz usta, «darovat ću nekoliko ovaca. Samo ne tuču, samo ne tuču.»

Iz oblaka koji se nisu vidjeli jer je bilo crno kao u noći, prolije se topla kiša, a munje i gromovi nošeni vjetrom udaljili su se na pučini koja je bila uzavrela kao voda u kipućem loncu. Kako je iznenada došla, tako je i otišla ova ljetna oluja. Kiša je prestala padati. Počelo se daniti. Kroz pukotine tamnih oblaka probile su se prve sunčane zrake. Barba Bepo napusti pokislo stado pa se kamenjarom hitro uputi prema svom vinogradu. Kad je zadihan i uspuhan stigao do prvih trsa, pružio mu se pogled koji ga je doveo do ushićenja. Mokra loza blistala je obasjana sunčanim zrakama, a sa zrelih, žutih grozdova kapale su kristalno svijetle kapljice. Na podu ni jednog lista, ni jedne grožđane bobice. Tuča nije pala, a kiša nije naštetila vinogradu. Barba Bepo pogleda u nebo i izusti samo jednu riječ:

«Hvala!»

Poslije nekoliko dana Bepo se povjeri seoskom župniku i ispriča mu svoj zavjet koji je dao u trenutku straha i zdvojnosti. Želio je od don Šime čuti što da uradi.

«Zavjet je zavjet i on se mora ispuniti, ma koliko god on težak bio», savjetovao mu je svećenik don Šime. I dodao:» Oduvijek je vrijedilo pravilo, caru carevo, Bogu božje. Ja se velikodušno odričem bačve vina ali u zamjenu tražim da mi popraviš krov župnog dvora. Slažeš li se s tim?»

Kako se ne bih složio!

Barba Bepo brzo prihvati ovu zamjenu. Uštedjet će bačvu vina za nekoliko sati rada. Ali glavobolju mu je zadavalo ono zadnje obećanje. Ovce! Vidjevši njegov očaj, don Šime odluči pomoći nesretnom seljaku.

«Slušaj», obrati se Bepu don Šime, «ovce si obećao darovati. Od tog obećanja ne može te nitko osloboditi. Ali novčani gubitak nastao darivanjem možeš nadoknaditi skupljom prodajom nekog drugog predmeta vezanog uz dar. Razmisli o tome. Više ti ne smijem i ne mogu reći.»

Svećenik udijeli blagoslov vjerniku s teškim zavjetom, pa se udalji iz crkvice ostavivši Bepa u molitvi i razmišljanju.

Desetak dana poslije, Bepo se čamcem preko mora uputi na kopno, na veliki stočni sajam. Povezao je i nekoliko ovaca.

Nije mu to bio prvi put da ide na sajam. Ponekad bi došao prodati vino, rakiju, sir i poneku ovcu. Nije držao visoke cijene, a kako je roba bila kvalitetna, Bepo bi uvijek našao zadovoljne kupce. Tako je bilo i ovaj put. Uskoro se za njegove ovce zainteresirao kupac.

«Prijatelju, koliko cijeniš ovu ovcu?» zapita zainteresirani kupac pa prstom upre u jednu dobro uhranjenu ovcu iz malog stada.
«Ne košta ništa.»
«Kako ništa?» začudi se kupac. «Želiš li prodati ovcu ili ne želiš?»
«Ne želim prodati, već darovati. Ovca je besplatna. I to ne samo ova već i sve ostale.»
«Nemoj me držati za budalu», ogorčeno odbrusi razljućeni kupac», ili si lud ili si pijan. Ja te pristojno pitam za cijenu, a ti bulazniš o nekakvom daru. Da ti sunce nije opržilo tvoju staru glavurdu?»
«Niti me je sunce opeklo niti sam pijan. Uzimaj besplatno ovce ili se odmakni.»
«Pa zar ti zaista misliš ozbiljno?» upita u nevjerici zbunjeni kupac.
«Najozbiljnije. Evo stavljam ruku na srce», odvrati Bepo pa se zagonetno osmjehne.

Sad već potpuno zbunjeni kupac zagleda se u vlasnika ovčjeg stada, pa u ovce, i u nevjerici postavi još jedno pitanje:

«Nisu li te ovce možda bolesne pa ih se želiš riješiti?»
«Zdrave su kao dren i dobro ugojene. Pa valjda imaš oči», odbrusi Bepo, pa zagrize u škiju i počne ju žvakati.

Kupac odluči prekinuti ovu ludoriju pa se na sav glas izdere na svijet koji se motao sajmom:

«Hej ljudi, dođite amo da mi budete svjedoci. Vidjet ćete što u životu još niste ni vidjeli ni čuli.»

Kad se okupila manja skupina radoznalih ljudi, kupac glasno pojasni:

«Ova mi budala daruje cijelo stado. Vi ste tome svjedoci!» obrati se prisutnima potencijalni kupac.

Ali prije nego li je uspio pohvatati ovce, barba Bepo se usprotivi:

«Ne može to tako. Uz ovce ide i ovaj ovan.«

I pokaže ovna koji je malo podalje bio vezan za stup.

Kupac koji to zapravo nije bio, trgne se, pa brzo prozbori:

«Nema problema. Uzimam i ovna. Daj ga ovamo.»

«Evo ti ga na. Samo ovan nije besplatan i njega ti ne mogu darovati.»
«Dobro, dobro, koliko košta?» požurivao je kupac, računajući na dobar posao, zastrašen da mu netko drugi ne otme plijen.

Barba Bepo ispljune iz usta škiju, pa kao grom iz vedrog neba ispali cijenu od koje su kupcu iskočile oči iz duplji. Prisutni svjedoci prasnu u smijeh. Zatečeni kupac pokuša nagovoriti vlasnika ovčjeg stada da promijeni svoj zahtjev:

«Pa zar baš mora uz ovce i ovan?»
«Mora, mora!« odbrusi Bepo.
«Zar nemaš milosti prema ženkama koje bi ostale bez muža. I u staro doba robovlasnici bi prodavali cijelu robovsku obitelj, muškarca, ženu i djecu.»

Frustrirani kupac prihvati ovu usporedbu i nastavi se pogađati:

«Ali ti ne prodaješ cijelu obitelj. Ovan je tu, ovce su tu, a gdje su janjci?»
«Janjce sam pojeo», brzo odvrati Bepo.
«Pa baš zato što želiš janjce, moraš uzeti i ovna.»

To je bilo previše za okupljeni svijet koji je u međuvremenu narastao u veliku gomilu koja je pozorno pratila nevjerojatno pogađanje. Prasnuli su u smijeh pa je i preplašena stoka, magarci, konji, krave, počela rzati i mukati kao da se i oni smiju ovom veselom nadmudrivanju.

Jedan od prisutnih promatrača progura se do prodavača, zamahne mu pred nosom snopom novčanica i glasno usklikne:

«Ja kupujem ovna s privagom.»

Bio je to jedan mesar koji je došao kupovati stoku. Na brzinu je izračunao kolika je cijena podijeljena na sve ovce i došao do zaključka da je jako povoljna. Posao je na brzinu sklopljen. Obojica, i kupac i prodavač zadovoljno su udarili dlanom u dlan da potvrde trgovinu. Nasmijani sajamski svijet polako se razišao, komentirajući po grupicama događaj kojem su bili svjedoci.

Vrativši se u selo, Bepo je prvo posjetio župni ured i don Šimu.

Darivao ga je velikim pršutom i debelom novčanicom za crkvenu kasicu, pa zatim zaključio:

«Zavjet ispunjen! Svi zadovoljni!»

Veritas, 12. travnja 2005. / 17. prosinca 2010.