Zidovi
Autorica: Blanka Bagarić
Veritars 2004.
Kada čovjek naumi sazidati neki zid obično to radi s namjerom da ograniči neki prostor.
Od materijala treba nam cement, voda, i naravno, cigle. Muškarci najbolje znaju točne omjere da smjesa bude kompaktna, a zid stabilan.
Kada obavimo taj prvi dio posla i podignemo zid obično ga treba ožbukati i na kraju obojati. E, tu treba i ponešto mašte. ipak ćemo u taj zid gledati dobar dio našeg života dok nam ta boja ne dosadi pa ga prebojamo u neku drugu.
Zidovi.
Ali oni u srcu.
Kada čovjek naumi sazidati zid obično to radi s namjerom da se ogradi od drugih ljudi.
Od materijala treba nam bol, nerazumijevanje, patnja, nezadovoljstvo, neiskrenost, odbačenost, prevarenost i sve tome slično je dobrodošlo da učini tu smjesu kompaktnijom, a zid stabilnijim. Dobar omjer znamo i ti i ja, samo je razlika u tome što ne postoji onaj univerzalni već svatko od nas točno zna koliko mu čega treba.
Kada obavimo taj prvi dio posla i podignemo zid, čovjeku koji stoji iza njega zarobljen obično dosadi svakodnevno gledati u tu sirovu ciglu pa ga odluči malo ukrasiti da mu bude koliko toliko zanimljivije neprestano gledati u njega, jer ipak boje čine čuda.
A možda i okači neku sliku s lijepim okvirom koja ga vraća u sretnije dane ili u neka nepoznata prostranstva prirode. Sve u svrhu da se stvori osjećaj doma. A kada zazimi ugradi si i malu grijalicu da prenese nešto topline i na njega. Ipak da se ne smrzne. Znamo svi koliko zime, a i jeseni mogu biti hladne.
Iza druge strane toga zida stoji sad već kolona ljudi koji kucaju na taj zid ili pokušavaju doviknuti vlasnika jer zvono ne radi. Ali on ne čuje ni lupanje ni glasove jer zid je tako dobro i čvrsto sazidan da je to gotovo nemoguće. Pa nije on kriv što je tome tako.
Nekim vlasnicima se dogodi da u tišini svog doma začuju nekakav glas duboko u sebi, a ako ga dobro poslušaju začuju jeku žamora one kolone što čeka s druge strane zida. Ali taj glas je dar, milost Onoga Većeg Od Nas, kao što je i milost prepoznati taj glas, jer ponekad nije dovoljno samo ga čuti.
Koga žamor može ostaviti ravnodušnim? Mi smo ljudi po prirodi znatiželjni i moramo saznati tko to tamo vani priča...
Nekim ljudima dogodi se čudo ... koje i nije neka senzacija, ali je dovoljno maleno čudo da čovjeka vrati na put kojem pripada...na put koji vodi k Onome Gore i prema ljudima oko nas...
Veritas, 14. studenog 2004. / 16. prosinca 2010.
