Jadanje pred Bogom nije grijeh nego je molitva

Vatikan, 5. lipnja 2013. (Radio Vatikan) - Žaliti se pred Bogom zbog vlastitih trpljenja nije grijeh nego usrdna molitva koja stiže do Boga – ustvrdio je Sveti Otac u propovijedi na današnjoj prijepodnevnoj misi u kapeli Doma Sveta Marta, na kojoj su sudjelovali neki članovi Zbora za bogoštovlje i Vatikanske apostolske biblioteke.

S Papom su među ostalima suslavili kardinal Antonio Cañizares Llovera, pročelnik Zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, te msgr. Cesare Pasini, prefekt Vatikanske apostolske biblioteke, i msgr. Joseph Di Noia, dopredsjednik Papinskoga povjerenstva „Ecclesia Dei“.

Povijest Tobita i Sare, o kojoj govori prvo misno čitanje, bila je u središtu Papine propovijedi: dvije pravedne osobe žive u bezizlaznoj situaciji. Tobit je oslijepio iako je činio dobra djela, čak je i život riskirao. Sara je zaručnica sedmorice muževa koji umiru prije vjenčanja. Jedno i drugo u svojoj teškoj boli mole Boga da im podari smrt. Oboje su u vrlo teškim životnim uvjetima, ispod razine normalnog življenja i traže izlaz. Žale se ali ne proklinju, ne psuju – kazao je papa Franjo objašnjavajući:

Nije grijeh žaliti se Bogu. Poznajem svećenika koji je ženi kada se žalila pred Bogom poradi svoje nesreće rekao: Gospođo, i to je molitva. Gospodin čuje, sluša naše vapaje. Prisjetimo se velikih, primjerice Joba, koji u trećem poglavlju (veli): „Proklet dan kad sam se rodio.“ Također i proroka Jeremije, on u dvadesetom poglavlju veli: „Proklet dan ...“. Žale se proklinjući, ali ne Gospodina, nego stanje u kojem su se našli, zar ne? Pa to je ljudski – istaknuo ja Sveti Otac.

Brojne osobe žive u vrlo dramatičnim okolnostima: pothranjena djeca, izbjeglice, terminalni bolesnici. Današnje evanđelje govori o Saducejima koji Isusu predstavljaju ženu, čiji je sedam muževa umrlo. Nisu s ljubavlju govorili o njoj. Govorili su o toj ženi kao o nekom protuzaraznom laboratoriju, posve zaštićenom ... Bio je moralni slučaj. Mi, kada razmišljamo o tim ljudima koji puno trpe, mislimo li na moralne slučajeve, čiste ideje, a u ovom slučaju, ... ovaj slučaj ..., ili razmišljamo srcem, također i svojim tijelom? Nije mi drago kad se o tim situacijama govori akademski a ne ljudski, katkada statistički i sve je u tomu. U Crkvi ima mnogo osoba koje se nalaze u bezizlaznim situacijama – ustvrdio je Papa dodajući:

U tim slučajevima valja činiti ono što je Isus činio, moliti: Moliti za te osobe. One moraju ući u moje srce, moraju me uznemirivati: moj brat trpi, moja sestra trpi. U tomu i je otajstvo zajedništva svetih: moliti se Bogu: Pogledaj, Gospodine, onoga: plače, trpi. Moliti, dopustite mi da kažem, s tijelom, neka naše tijelo moli. Ne s idejama. Moliti sa srcem – istaknuo je papa Franjo.

Hrabre nas molitve Tobita i Sare, koji se, premda žele umrijeti, obraćaju Bogu – istaknuo je Papa – jer ih Bog uslišava, ne šalje im smrt, nego Tobit ozdravlja a Sara konačno dobiva muža. Molitva uvijek stiže do slave Božje, uvijek, ako je molitva srca. Naprotiv, ako je neki moralni slučaj, kao ovaj o kojemu govore Saduceji, nikada ne stiže, jer nikada ne izlazi iz nas: ne zanima nas. To je samo intelektualna igra – primijetio je Papa te pozvao na molitvu za sve koji žive u dramatičnim okolnostima i mnogo trpe, poput Isusa na križu viču: Oče moj, Oče moj, zašto si me ostavio! Molimo da naša molitva stigne na pravu adresu i da za sve nas bude tračak nade – zaključio je papa Franjo?