Jedinstvo Crkve treba živjeti

Vatikan, 25. rujna 2013. (Radio Vatikan) - U današnjoj katehezi na općoj audijenciji na Trgu svetoga Petra, Sveti je Otac nastavio govoriti o Crkvi. U Vjerovanju velimo „Vjerujem u Crkvu, jednu“, ispovijedamo dakle da je samo jedna Crkva i da je po sebi jedinstvo.

Ali ako gledamo na Katoličku crkvu u svijetu, otkrivamo da ona ima više od tri tisuće biskupija po svim kontinentima: obuhvaća mnoge jezike i kulture. Ovdje su biskupi iz različitih kultura i zemalja – primjerice: biskup iz Šri Lanke, iz Juže Afrike, iz Indije – ovdje su brojni iz Latinske Amerike. Crkva je raspršena po cijelom svijetu. A ipak tisuće katoličkih zajednica čine jedinstvo. Kako je to moguće? – upitao je Sveti Otac.

Sažet odgovor nalazimo u Katekizmu Katoličke crkve, koji tvrdi: Katolička crkva rasprostranjena u svijetu „ima samo jednu vjeru, samo jedan sakramentalni život, jedinstveno apostolsko nasljeđe, zajedničku nadu, istu ljubav. To je vrlo lijepa i jasna definicija, zar ne? Dobro nas usmjerava. Jedna vjera, nada, ljubav; isti sakramenti i ista služba, jesu poput stupova koji podupiru i drže jedinstvo velikoga zdanja Crkve – istaknuo je Sveti Otac.

Ma kamo god išli, pa i u najmanju župu, u najzabitije mjesto na zemlji, samo je jedna Crkva; mi smo kod kuće, obitelj smo, braća smo i sestre. A to je veliki dar Božji. Za sve je jedna Crkva. Ne postoji jedna Crkva za Europljane, druga za Afrikance, treća za Amerikance ili za Azijate; ili za one koji žive u Oceaniji … - Ne! Crkva je uvijek jedna. U Crkvi je kao i u obitelji: možemo biti udaljeni, raspršeni po svijetu, ali ostaju uvijek čvrste osnove koje ujedinjuju članove obitelji – kazao je Papa dodajući:

Dolazi mi na um Svjetski dan mladih u Riju de Janeiru: u onom beskrajnom mnoštvu mladih na plaži Copacabana, srele su se razne kulture, govorili različiti jezici, vidjela se različita obilježja i lica, a ipak je bilo čvrsto jedinstvo, oblikovala se jedincata Crkva; svi su bili su ujedinjeni i to se osjećalo. Zapitajmo se dakle svi: kao katolik osjećam li to jedinstvo, živim li crkveno jedinstvo ili me ne zanima jer sam zatvoren u svoju malenu skupinu i živim za sebe? Prisvajam li Crkvu za neku svoju skupinu, za svoj narod ili za vlastite prijatelje?

Žalosno je gledati Crkvu prisvajanu iz egoizma i pomanjkanja vjere, zar ne? Kada čujem koliko kršćana trpi u svijetu, jesam li ravnodušan ili se osjećam kao da trpi netko od obitelji? Kada mislim i kad slušam o progonu brojnih kršćana i da svoj život žrtvuju poradi vjere, žalostili se moje srce ili me se to ne tiče? Jesam li otvoren prema bratu i sestri koji za Isusa Krista žrtvuje život? Molimo li jedni za druge?

Upitat ću vas nešto, ali ne odgovarajte na glas nego u srcu. Koliki od vas mole za progonjene kršćane? Neka svatko u sebi odgovori. Molim li za brata ili sestru u teškoći jer ispovijeda i brani vjeru? Vrlo je važno gledati preko vlastite ograde, osjećati se Crkvom, jedinstvenom Božjom obitelji – ustvrdio je papa Franjo.

Govoreći o življenju crkvenoga jedinstva, Papa je postavio još jedno pitanje: Možemo li raniti crkveno jedinstvo? Nažalost, vidimo da kroz povijest, pa i sada, ne živimo uvijek to jedinstvo. Katkada nesporazumi, sukobi, napetosti i podjele to jedinstvo ranjavaju, a tada Crkva nema lice kakvo bismo željeli, ne svjedoči ljubav koju Bog želi. Mi smo ti koji stvaramo razdore. A ako se osvrnemo na postojeće podjele među kršćanima: katolika, pravoslavaca, protestanata ... onda si teško možemo predočiti to jedinstvo – primijetio je Sveti Otac.

Bog nam daruje jedinstvo, ali ga mi često jedva uspijevamo živjeti. Valja tražiti, graditi zajedništvo, odgajati se za njega, prijeći preko nesporazuma i podjela, počevši od obitelji, od crkvenih stvarnosti, također i u ekumenskom dijalogu. Svijetu je potrebno jedinstvo. Svima nam je potrebno jedinstvo, potrebna nam je pomirba i zajedništvo, a Crkva je kuća zajedništva – ustvrdio je papa Franjo podsjećajući na Pavlov govor Efežanima.

„Zato vas molim, ja sužanj u Gospodinu, da živite dostojno poziva kojim ste pozvani: sa svakom vrstom poniznosti i krotkosti, sa strpljenjem podnosite jedni druge s ljubavlju! Nastojte sačuvati jedinstvo Duha, povezani mirom.“ Poniznost, nježnost, velikodušnost, ljubav prema jedinstvu, to su dakle istinski putovi Crkve, zar ne? Živimo još uvjerljivije: poniznost – protiv ispraznosti, protiv oholosti – poniznost, nježnost, velikodušnost, ljubav prema jedinstvu – potaknuo je Papa navodeći Pavlove riječi:

„Jedno tijelo, Kristovo koje primamo u Euharistiji; jedan Duh, Duh Sveti koji nadahnjuje i neprestano stvara Crkvu; jedna nada – život vječni; jedna vjera, jedno krštenje, samo jedan Bog, Otac svih (usp. Ef 4, 4-6). To je istinsko bogatstvo, ono nas ujedinjuje ne dijeli nego ujedinjuje. To je bogatstvo Crkve. Neka se svatko sada zapita: pridonosim li rastu jedinstva u obitelji, župi, zajednici, ili sam brbljavac, brbljavica, uzrok podjele i neudobnosti? Možda niste svjesni zla koje brbljanje nanosi Crkvi, župama i zajednicama?

Zaista čine zlo. Brbljanja ranjavaju. Kršćanin bi se morao ugristi za jezik prije no počne brbljati? To bi nam koristilo, jer jezik natekne i ne može se govoriti, ne može se brbljati. Jesam li toliko ponizan da strpljenjem i žrtvom zacjeljujem rane zajedništva? – upitao je papa Franjo, a potom se osvrnuo na tvorca crkvenoga jedinstva.

To je Duh Sveti, koji smo primili na krštenju i u sakramentu Potvrde. Naše jedinstvo nije plod našega konsenzusa ili demokracije u Crkvi, ili našega naprezanja da se slažemo, nego dolazi od Duha koji u različitostima stvara jedinstvo, jer Duh je Sveti sklad, uvijek u Crkvi stvara sklad, skladno jedinstvo u brojnim različitostima kultura, jezika i mišljenja. Duh je Sveti pokretač crkvenoga jedinstva. Stoga je važna molitva za zajedništvo i jedinstvo, molitva Duhu Svetom da dođe i stvori jedinstvo u Crkvi – zaključio je papa Franjo te potaknuo na molitvu:

Molimo: Gospodine, daj nam da budemo sve više ujedinjeni; da ne budemo oruđe podjele; učini da se zalažemo, kako veli lijepa franjevačka molitva, nositi ljubav tamo gdje je mržnja, praštanje gdje je uvrjeda; jedinstvo gdje je nesloga. Neka bude tako! – poželio je Sveti Otac.