Korizmene duhovne vježbe u Vatikanu

Vatikan, 31. siječnja 2013. (Radio Vatikan) - Kardinal Giafranco Ravasi, predsjednik Papinskoga vijeća za kulturu, od 17. do 23. veljače predvodit će korizmene duhovne vježbe u Vatikanu razmišljajući o psalmima, jer je u njima – smatra kardinal – dubok razgovor između Boga i čovjeka, a iz psalama je i geslo duhovnih vježbi „Umjetnost moljenja, umjetnost vjerovanja“. Božje i čovječje lice u molitvi psalama.

Osvrnuvši se na Papin poziv da drži duhovne vježbe, rekao je da mu je Sveti Otac tijekom razmjene Božićnih čestitki rekao „znatiželjan sam kako ćete Vi razviti dosta dug tijek od sedamnaest razmišljanja“. Ta me duhovna, ljudska, i kulturalna znatiželja s jedne strane može uzbuditi, a s druge pak može potaknuti izvjesnu duhovnu dimenziju. Taj se dijalog zbiva među osobama koje rade, naravno, sa svetim Ocem i koje su donekle i moje kolege. Ujedno je uzbuđujuće i obiteljsko ozračje – kazao je kardinal Ravasi.

Na upit zašto će govoriti o molitvi u psalmima, rekao je da je razmišljao o mnogim mogućnostima. Zaključio sam da bi Knjiga psalama mogla biti savršena predstava Božjega i čovječjeg lica. Dietrich Bonhöffer, slavni teolog mučenik nacizma, glede toga ima vrlo zanimljivu primjedbu. On pita: Je li biblija riječ Božja? A zašto su u Bibliji psalmi, dakle molitve i stoga su ljudske riječi? Stoga da se očituje kako Božja objava nije monolog Boga u njegovu pozlaćenom obzoru, nego dijalog, a dijalog podrazumijeva i odgovor. A upravo taj odgovor Bog očekuje od nas, jer su psalmi zapečaćeni Božjim nadahnućem.. Eto, stoga sam - rekao bih – odlučio da o vjeri govorim u Godini vjere, na temelju psalama jer Bog u njima govori o vjeri i za čovjeka koji odgovara svojom vjerom – istaknuo je kardinal Ravasi.

Na primjedbu da će duhovne vježbe započeti razmišljajući o riječima: disati, misliti, boriti se, ljubiti, rekao je da je uvod pomalo provokativan, jer obično se u molitvi rabe glagoli: moliti, hvaliti, zazivati, zaklinjati... Dok je bit molitve vrlo složenija, ona je prije svega disanje: molitva je dah duše. To je već tvrdio Kirkegaard, danski filozof, koji se propituje: ma zašto dišemo? Dišemo jer ne bismo mogli živjeti. To isto vrijedi i za molitvu: molitva je disanje duše.. Nikada ne valja zaboraviti da baš u Knjizi psalama, također i u iskustvima svih velikih vjerskih kultura, postoji fizička, tjelesna molitvena dimenzija. Osim toga pomislimo što znači primjerice i otajstvo Boga: ponekad je i to neka borba – primijetio je kardinal dodajući:

Svi se sjećamo čuvene borbe koju Jakov noću na obalama rijeke Jabok zapodijeva s Bogom, otajstvenim Bićem. Prorok Hošea veli da je te noći taj prizor molitva, „zazivanje milosti“, Jobova molitva. Prema tomu, katkada je traženje, otajstvo ujedno i prošnja: Ta, dokle ćeš me, Gospodine, zaboravljati? Četiri puta trinaesti psalam navodi taj izričaj. To isto možemo primijeniti i na glagol misliti jer – govorio je filozof Wittgenstein – „molitva je razmišljanje o smislu života“, a Heidegger je pak govorio: razmišljanje je zahvaljivanje. Jer veliko te otkriće čini sretnim – kazao je kardinal i dodao:

Stoga je molitva i misao, a u konačnici valja reći da je ona ukrštavanje dijaloga, da je susret. Zapravo, njezin je temeljni čimbenik susret i zagrljaj. A ja ću katkad citirati i primjere koji ne spadaju na našu religioznu kulturu. Ima jedna vrlo lijepa izreka muslimanske mističarke iz VIII. stoljeća, po imenu Rabia, koja pod zvjezdanim nebom u Bassori, u Iraku, veli: Spušta se noć. Zvijezde blistaju na nebu. Svaki zaljubljenik je sa svojom dragom a ja sam ovdje, sama s Tobom, o Gospodine. A to znači da je govor ljubavi također i govor mistike – zaključio je kardinal.