U vrijeme konklava lako se zaboravlja da je Crkva okrenuta svim ljudima

Vatikan, 10. ožujka 2013. (Radio Vatikan) - U vrijeme prije konklava koje započinju u utorak, 12. ožujka, na kojima će biti izabran nasljednik Benedikta XVI., mediji su i javno mnijenje uvelike isticali skandale koji su nedavno pogodili Crkvu upozoravajući na opasnost ako Crkva pokuša izbjeći izazove sekulariziranoga društva 21. stoljeća.

Bolesnom se radoznalošću pisalo o Vatileaksu, o navodnim homoseksualnim lobijima unutar vatikanskih zidina, o problemu pedofilije jer okrznuo odoru nekih kardinala i stoga se ne kane pojaviti u Sikstinskoj kapeli, o navodnoj borbi za prevlast nad vatikanskim financijama i u upravljanju Vatikanskom bankom.

Izgleda da su mnogi zaboravili na opću – katoličku ulogu Crkve u svijetu, naročito u globaliziranom svijetu, koja se očituje ne samo djelovanjem Državnoga tajništva i apostolskih nuncija rasprostranjenih po cijelom svijetu, Sveta Stolica naime održava diplomatske odnose sa 180 država od 193 države članice Ujedinjenih naroda, nego i naročito po svakodnevnom vjerodostojnom djelovanju – istinskom opiranju zloporabama i zlima – tisuća biskupa i misionara koji pastoralno djeluju u kontekstima nasilja i ratova: dostatno se osvrnuti na teritorije sahelske i subsaharske Afrike, s izljevom islamskog fundamentalizma, na Aziju i na Kinu, u kojima se gazi vjerska sloboda, ako se katolici ne žele podvrgnuti političkoj vlasti, na Latinsku Ameriku, gdje su još snažni utjecaji teologije oslobođenja i nevjerojatnog saveza između marksizma, oružane borbe i kršćanstva.

Na skupu 'Vjera i diplomacija', organiziranom na Katoličkom sveučilištu u Milanu pod pokroviteljstvom Vatikanskog tajnog arhiva i Papinskog odbora za povijesne znanosti, o tomu je nadugo govorio nadbiskup Dominique Mamberti, Papin tajnik za odnose s državama. On je, citirajući riječi pape emeritusa Benedikta XVI. s posljednjeg konzistorija, podsjetio da je Crkva od samih početaka poslana svim ljudima.

Uostalom, crkvenu je univerzalnost sam Isus teološki ustanovio, kada je učenicima rekao: „Idite po svem svijetu i naviještajte evanđelje svakom stvorenju.“ Svi mogu ocijeniti – nastavio je nadbiskup Mamberti – posredništvo koje vatikanska diplomacija obavlja u međunarodnom kontekstu, a sa svih strana se čuju hvale kada se Papa zauzima za obranu mira, pa i kad je digao glas za prestanak neprijateljstva u Siriji – istaknuo je nadbiskup.

Ipak, ne shvaća se uvijek da treba, da bi se taj glas mogao podići, prikladno štititi slobodu Crkve i njezinu sposobnost izricanja moralne prosudbe glede političkog ustroja, kad su u pitanju temeljna prava osobe i spas duša, kako tvrdi saborska konstitucija (Gaudium et Spes) Radost i nada. Promicanje vjerske slobode, koja se odnosi na ljudsku osobu i na njezinoj se naravi temelji, izražavajući stoga društvenu dimenziju, često se brka s miješanjem Svete Stolice u civilnu vlast s kojom dolazi u dodir – primijetio je nadbiskup dodajući:

A zapravo se uopće ne može govoriti u miješanju, riječ je o prosvjetljavanju savjesti kroz zaštitu neupitnih načela poput prava na život, odgoja kao izvora mira, vrijednosti djela milosrđa u obrani najslabijih. Vjerska je sloboda prvo pravo među ljudskim pravima, jer svatko treba biti slobodan u traženju istine i ne smije biti u sukobu s vlastitom savješću. Vjerska je sloboda uvjet za ostvarenje svih drugih prava. Stoga se vjera ne može ograničiti na privatnost, kao što bi neki laicisti htjeli, vjera i razum imaju postati stožeri za izgradnju moderne pravne države, upravo prema učiteljstvu pape Ratzingera.

Naprotiv, i međunarodna je rasprava prožeta relativističkom logikom prema kojoj je jedino jamstvo suživota među narodima nijekanje istine o čovjeku i njegovu dostojanstvu. A to je najveći izazov koji očekuje Crkvu u trećem tisućljeću i novoga Papu: čovjek je u igri, njegova žeđa za istinom, njegova čežnja za beskrajnim – zaključio je nadbiskup Mamberti.